Svi naši pogledi, sve naše misli, naši moralni napori i intelektualne energije okrenuti su ka našoj zajedničkoj zemlji i budućnosti. Naš zajednički, sudbinski ciljevi su da budućim naraštajima omogućimo život dostojan čovjeka, oslobođenog straha i zloslutnih misli, da naši potomci uspostave život ljudske, civilizovane zajednice i da očuvaju tradiciju filozofije našeg zajedničkog življenja u toleranciji i međusobnom humanističkom razumijevanju.
Naša svijetla misao, naša čvrsta moralna vjera i naša odlučna volja moraju se posebno obznaniti u ovom nadasve tragičnom našem vremenu. To nije rezultat samo naše konsternacije pred nesamjerljivim strahotama agresije i nasilja nad našom zemljom BiH i njenim građanima i narodima, nego je i sublimacija našeg svekolikog istorijskog iskustva.
Promišljajući o činu koji je pred nama i prihvatajući tako krupnu odgovornost pred historijom, imali smo na umu svekoliku složenost naše surove i teške prošlosti i sve njene jasne i oštre poruke i pouke. Izvor naše energije i naše temeljno uporište je naša sposobnost da odolijevamo. Stoljećima odolijevamo svim nasrtajima da nam zametnu povijesni trag, odolijevali smo aneksijama i asimilacijama, odolijevali smo tiranijama koje su nas prinuđavale na egzodus i život u dijaspori, nekada jedan, nekada drugi a nekada treći naš narod. Brojni su dolazili i odlazili, uvijek sa istim ciljem da se Bosna i Hercegovina osvoji, pokori i eksploatiše, a potom i izbriše sa geografskih karata. A mi? Mi smo svi zajedno i skupa, ustrajno odolijevali, duboko i čvrsto urasli u svoje jedino zajedničko tlo i nikada se nismo dali iščupati i iskorijeniti.
Svjesni smo da se geopolitički nalazimo na povijesnim raskršćima između dva svijeta, dvije kulture i dvije civilizacije, da se ovdje ukrštaju različiti narodi i vjera, ljudi istog etnogenetskog porijekla, ali različitih mentaliteta i tradicija i sa različitim historijskim baštinama, ali smo isto tako svjesni da nam je dodijeljena plemenita i ljudska misija da tako bogatu i osebujnu raznolikost pretvaramo u humanističku i organsku komplementarnost i kulturno-civilizacijsko bogatstvo, te na taj način savlađujemo predrasude i nepovjerenja i uklanjamo sve ono što nas razdvaja i ugrožava u zajedničkom životu i radu.
Svi mi u BiH, prošli smo surovost tuđinskih vladavina, okrutnih despotija, tirana i diktatora i od takvog življenja satkana je naša zajednička sudbina. Do naših granica stizalo se i sa Istoka i sa Zapada, stizalo se do našeg prostora i ovdje se zaustavljalo.
Imamo na umu svoju stoljetnu zajedničku istoriju i zajednički život pod istim socijalnim i političko - pravnim sistemima. To je naša zajednička povijest dvadesetog vijeka, ispunjena još surovijim iskustvima nego ona ranija. Tri rata u tri četvrtine vijeka, od kojih ni jedan mi nismo poveli, već smo svaki put bili cilj osvajačke agresije, tri stravične drame, koje su nam odnijele, jednu za drugom, generacije mladosti i ostavile duboko tragične posljedice, koje nas uporno i teško opterećuju. Ovaj treći, aktuelni rat, po svojim ciljevima, načinu vođenja i pogubnim posljedicama, kakve historija ratova ne poznaje, doveo je u pitanje i prirodno, elementarno pravo čovjeka da opstane i da dostojanstveno živi kao pripadnik ljudske vrste.
U prošlosti smo bili onemogućeni da se izdignemo na viši povijesni princip i da se zajednički odupremo silama agresije i da živimo slobodno u svojoj zemlji. Zbog toga smo zaostali prema svijetu modeme civilizacije.
Polazimo od utemeljenih spoznaja da su sukobi, trvenja, netrpeljivost, pokušaji nametanja volje i dominacije jednog naroda nad drugim, prošli fazu provjere da se projeciraju u socijalnu praksu.
Na ovim prostorima još nisu iščezli arhaični recidivi primitivne kulture i mentaliteta i korijeni predrasuda su duboki, žilavi i otporni. Iz ostatka plemensko - rodovske kulture i ruralno- provincijalnog mentaliteta, narastaju vjerske, etničke, kulturološke i socijalno - političke predrasude, koje su u ratovima povampiruju kao snažni generatori opšte destrukcije i zla.
Uvjereni smo da smo sadašnjim ratom došli pred sudbinsko pitanje: opstati ili nestati, biti ili ne biti. Duboko smo svjesni tog teškog pitanja i još težeg, istorijskog odgovora.
Samo humanim i demokratskim metodama, na civilizovan način, u uslovima pune ravnopravnosti i jednakosti građana i naroda, vjera i nacija, možemo urediti međusobne odnose i stvoriti uvjete u kojima ćemo moći da žive u jednakosti i slobodi, bez straha, prijetnji i ugrožavanja.
U našem razmišljanju i zauzimanju političkih stavova imamo na umu da se u čitavom svijetu vrše integracije neslućenom brzinom, narodi se povezuju u regionalne, kontinentalne i interkontinentalne zajednice različitog stepena decentralizacije i funkcionalne organiziranosti. Mi smo dio tog svijeta na svim razinama i svako naše dalje izostajanje u procesu integriranja u te svjetske tokove znači još i dalje zaostajanje i sve veću izolaciju.
Mi smo dio Evrope i svijeta i naša je zemlja članica brojnih međunarodnih institucija i organizacija. Iz toga proizilaze i naše veze i obaveze - političke, pravne, moralne, ljudske, ekonomske i kulturne, o čijem značaju i važnosti za svjetsku zajednicu, bjelodano svjedoči i naša tragična medijska promocija i zanimanje svjetskog političkog i diplomatksog establišmenta u internacinalizaciji rata u našoj zemlji.
Mi smo neposredni savremenici i živi svjedoci radikalnih promjena u svijetu, promjena tokova istorije, a posebno promjena u Evropi u samim njenim temeljima, što se definiše kao proces stvaranja novog svjetskog poretka. Pružaju se ruke pomirenja, stvara se duh tolerancije i života u miru i slobodi, bez straha od susjeda ili neprijatelja iz davne prošlosti. Dešava se to i među onim narodima i nacijama koji su hiljadu godina bili u stanju rata različitog inteziteta i stepena nasilja.
Građani i narodi BiH našli su se pred epohalnim izazovom: ili ćemo se uključiti u te svjetske i evropske trendove i standarde ili ćemo na raskršću između srednjovjekovne, plemensko - rodovske kulture i predindustrijskog stepena razvoja ostati pred vratima modernog materijalnog i duhovnog razvitka. To je naš izazov i generator naših dilema. Ako mi sami u ovom sudbonosnom trenutku ne odgovorimo na taj izazov, nećemo izbjeći svoju dalju istorijsku marginalizaciju, niti ćemo pak izmaći osudi naših budućih pokoljenja i neumoljivom sudu istorije.
Svjesni smo čina koji svi naši narodi i građani moraju izvršiti. Stajući uspravno pred svom surovošću socijalne stvarnosti, uz još prisutne, zastrašujuće i bolne uspomene i posljedice iz tri rata, a posebno i iznad svega, iz ovoga najkrvavijega od svih ratova, napadnuti mržnjom do srži, kao naročito teške posljedice ovog osvajačkog napada na našu zemlju izvana i grube, bezočne izdaje iznutra, te besprimjerenih zločina genocida, prije svega i najviše nad našim najbrojnijim narodom, bošnjačkim, naši narodi i građani moraju pružiti ruku međusobnog pomirenja i time u osnovi poraziti osvajačku, velikodržavnu politiku agresije. Svom moralnom i ljudskom energijom, moramo pokrenuti proces vraćanja međusobnog povjerenja, snagom duha i humanističkog motiva, moramo potisnuti kolektivni međusobni strah i mržnju revanšistički sindrom endemske bolesti našeg tla. To je čin ravan epohalnom podvigu, ali je to naš kategorički imperativ, uslov opstojanja svih zajedno i svih ponaosob. Ne uspije li ova naša generacija da se uzdigne iznad povijesno nataloženih kobnih opterećenja, proces našeg nestajanja ubrzano će se nastaviti.
Nikako nismo zastupnici ni zagovornici totalne amnestije niti kolektivne abolicije. Braniti zločin i zagovarati filozofiju milosrdnog opraštanja zločina, isto je što i saglašavanje sa zločinom ili saučešće u zločinu.
Uvjereni smo da su nakon svih stravičnih iskustava i zastrašujućih, zlokobnih saznanja i iskušenja u ovom ratu pomirenje, povjerenje i zajednički život, prije svega, između tri autohtona naroda, ne samo mogući, nego da bez toga nema našeg opstanka. Također smo uvjereni da će svaki narod obilježiti svoje zločince i privest ih sudu pravde. To je njihova moralna, vjerska i ljudska obaveza i povijesna dužnost Time se čisti lice nacije i vjere od srama koji im nanesoše izrodi iz njihovih sopstvenih redova.
Bitni preduslovi na putu povjerenja i pomirenja kao elementarni akti ljudskog prava i pravde, nalaze se i u osiguranju prava svim izbjeglicama i raseljenim licima da se slobodno vrate svojim kućama i pravo svima da im se vrati sva imovina oduzeta u toku etničkog čišćenja kao i da dobiju naknadu za imovinu koja im ne može biti vraćena.