Objavljivanje i sadržaj pomenute "Deklaracije" predstavljaju vrhunac angažovanja dijela srpskih intelektualaca na strani zločina genocida i zločina protiv čovječnosti i monstruozno finale njihovog višegodišnjeg nastojanja da se agresivnim ratom ostvare ekstremni nacionalistički ciljevi.
Upravo ovi intelektualci, kao i njihovi istomišljenici na prostorima ex-Jugoslavije, stavljaju svoju riječ u službu najcrnje nacionalističke politike. Potpisnici pomenute "Deklaracije" ipak nisu razlog naše inicijative. S njima ne možemo polemisati, ne samo zbog njihovog stava nego i zato što oni za polemiku ne nude nikakve objektivne argumente. Oni govore o tome šta je Radovan Karadžić rekao, a ne govore o tome šta je on učinio. U svojoj mentalnoj i moralnoj izopačenosti i zaslijepljenosti oni uobražavaju da je svijet već zaboravio stotine hiljada nevinih civilnih žrtava Ravnog, Bijeljine, Brčkog, Prijedora, Kozarca, Sanskog mosta, Goražda, Srebrenice, Žepe i, najzad, Sarajeva, koje je više od hiljadu dana stradavalo u nečuvenoj blokadi, pod udarom miliona granata, projektila i snajperskih hitaca, lišeno hrane, vode, energije, lijekova... Sve to je učinjeno djelom Radovana Karadžića i njegovih organizovanih ubica i rušitelja, ali podjednako i riječju njegovih ideoloških nacističkih mentora.
Sasvim je jasno da ova grupa srpskih intelektualaca ne brine toliko za Radovana Karadžića i srpski narod koliko za sebe, iz straha da će se i njihov zločin riječju naći pred sudom pravde i morala. Oprost Karadžiću značio bi i oprost njima. Suđenje Karadžiću znači i suđenje njima. A u ime čovječnosti i pravde - mora se suditi i presuditi i jednima i drugima.
Sarajevo, 29.06.1996.