Već duže od jedne decenije režim u Beogradu na prostoru bivše Jugoslavije nekažnjeno sije smrt, teror i raspiruje međunacionalnu mržnju, uz ogromna razaranja materijalnih dobara, što je dovelo do katastrofalne humanitarne i ekonomske i eksplozivne političke situacije, sa dugoročnim negativnim posljedicama. Mi, koji smo doživjeli sve strahote rata u Bosni i Hercegovini, najdublje saosjećamo sa patnjom albanskog naroda na Kosovu, koju je izazvala i koju i sada permanentno produbljuje nacionalistička i genocidna politika režima Slobodana Miloševića.

Preuzimajući potpunu kontrolu nad medijima i sistematski provodeći u njima svoju brutalnu ideološko-nacionalističku propagandu, lažima, jednostranošću i reperesijama režim u Beogradu uspio je, nažalost, pridobiti većinu srpskog naroda za takvu svoju politiku. Ta većina i dalje politički održava na vlasti Slobodana Miloševića, ne videći da njegova politika uvlači srpski narod u totalnu izolaciju u svjetskoj zajednici naroda i gura u sveopštu kolektivnu propast.

Međunarodna zajednica nije na vrijeme spriječila režim u Beogradu da počini užasne zločine genocida, izvrši brutalna razaranja gradova i sela i prouzrokuje neviđenu tragediju miliona nedužnih civila na prostoru bivše Jugoslavije. Kao odgovor na njenu neodlučnost Slobodan Milošević je nastavljao sa svojom politikom, što je kulminiralo sadašnjom tragedijom albanskog naroda na Kosovu. Zato i na međunarodnoj zajednici leži velika krivica i odgovornost za sve što se na ovom prostoru dogodilo i što se sada događa.

Režim Slobodana Miloševića opstaje i nastavlja da provodi genocid nad albanskim narodom na Kosovu, što pogoršava ionako već katastrofalnu humanitarnu i socijalnu situaciju u regionu i povećava opasnost od nastanka novih kriznih žarišta u Crnoj Gori, Sandžaku, Vojvodini, Makedoniji i Albaniji, a potencijalno i u Bosni i Hercegovini. U takvim okolnostima sve upućuje na to da međunarodna zajednica više nema drugog izbora sem da pojača i ubrza napore u slamanju režima Slobodana Miloševića, kako bi se izbjegle nove nepotrebne ljudske žrtve i materijalna razaranja i zaustavila sadašnja humanitarna kataklizma.

Ali, poučeni gorkim iskustvom naše tragedije u Bosni i Hercegovini, ističemo svoje uvjerenje da na kraju svih konflikata mora stajati političko rješenje. No, u ovom slučaju uvjereni smo da Slobodan Milošević više ne može i ne smije biti partner međunarodne zajednice u bilo kakvim novim pregovorima u traženju političkih rješenja za legitimne nacionalne i građanske interese svih etničkih zajednica i građana na Kosovu.

Smatramo da srpski narod konačno mora postati svjestan sopstvene tragedije i dimenzija zla u koje ga je uvukla politika Slobodana Miloševića, ali i svoje istorijske odgovornosti i obaveze da se sam suprotstavi takvoj njegovoj politici.

Naglašavamo svoje uvjerenje da se ovaj konflikt može i mora riješiti prvenstveno političkim sredstvima, to jest spremnošću odgovornih, ali i razumnih partnera na kompromise, uz svestrano uvažavanje elementarnih demokratskih normi, temeljnih principa humanizma i poštovanja ljudskih prava i sloboda. Ističemo da posebna odgovornost u ovom procesu pripada Ujedinjenim nacijama, čija je dosadašnja uloga i angažman u vezi sa događajima na Kosovu, kao i prethodno u Bosni i Hercegovini, bila nedovoljna i neefikasna.

Od prvorazredne je važnosti da svako mirovno rješenje za Kosovo koje se bude postiglo mora bez odlaganja obezbijediti povratak svih prognanih u njihove domove, uz potpunu sigurnost i poštivanje ličnosti svakog čovjeka, što je moguće obezbijediti jedino uz efikasnu međunarodnu garanciju i zaštitu. Medunarodna zajednica mora učiniti sve da se Slobodan Milošević i svi drugi krivci za genocid i zločine do sada počinjene na tlu bivše Jugoslavije bez odlaganja izvedu pred sud pravde. Samo takvo političko rješenje može uspostaviti trajan mir i biti dugoročna garancija za normalizaciju života i stabilnost na Kosovu i u cijelom regionu.

Sarajevo,19.04.1999.