Grubi napadi na Helsinški komitet za ljudska prava u BiH i njegovog predsjednika Srđana Dizdarevića ne demantuju ni jedan od brojnih dokaza iznesenih u izvještajima ove respektabilne nevladine organizacije i izjavama brojnih građana

U posljednje vrijeme u različitim medijima su učestali grubi i neprincipijelni napadi predstavnika vladajuće SDA stranke i struktura vlasti Unsko-sanskog kantona upućene na račun Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH i njegovog predsjednika Srđana Dizdarevića. No, svako onaj ko se imalo zainteresovao za opštu situaciju u ovom regionu, može posvjedočiti da ti i takvi napadi ni na koji način ne demantuju, nego samo potvrđuju istinitost navoda, informacija, podataka i činjenica o čestom, pa i drastičnom kršenju ljudskih prava u ovom regionu, o čemu je ova ugledna i respektabilna nevladina organizacija objektivno i dokumentovano informisala najširu javnost u više svojih izvještaja.

Upravo potaknuti ovim izvještajima Helsinškog komiteta, kao i brojnim tekstovima u medijima, predstavnici nekoliko nevladinih organizacija BiH (Forum građana Tuzle, Asocijacija nezavisnih intelektualaca KRUG 99, Centar za zaštitu prava manjina, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH) u više navrata krajem prošle godine boravili su u ovom kantonu i sa građanima Velike Kladuše, Bihaća, Cazina i drugih mjesta održali čitav niz javnih debata pod geslom "Govorimo otvoreno". Objavljeni su, također, i pojedinačni razgovori sa mnogim građanima. U svim ovim susretima građani su veoma otvoreno iznosili i dokumentovano dokazivali kako u Unsko-sanskom kantonu vladajuća stranka SDA i strukture lokalnih državnih i političkih vlasti već niz godina prakticiraju totalitaristički sistem vladavine i rigorozno primjenjuju različite oblike pritisaka, diskriminacije, zastrašivanja, prijetnji, policijske torture i drugih oblika represije prema svim onim građanima (uglavnim Bošnjacima) koji ne pripadaju vladajućoj stranci i ne podržavaju njenu ideologiju i politiku na tom području.

Članovi nevladinih organizacija lično su se uvjerili da su neki oblici kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda na ovom području poprimili dramatične razmjere. Naročito su česta osporavanja prava na rad, jer vladajuće strukture svoje političke neistomišljenike eliminišu iz svake konkurencije, pa mnogi građani, uprkos svojim visokim stručnim kvalifikacijama, iskustvu i moralnim kvalitetima, gube svaku šansu za zaposlenje pred onima koji su samo podobni, ali ne i sposobni, ali kojima lokalni stranački moćnici daju prednost i uz njihovu podršku i poslušnost osiguravaju svoj opstanak na vlasti.

Ovakav odnos vladajućih lokalnih struktura prema građanima drugih političkih uvjerenja zapravo je nastavak jedne ranije prakse, koja je tokom ovog rata na ovom području bila svakodnevna i činjena je nekažnjeno. Naime, najžešći oblici torture nad građanima bili su pritvaranje, fizičko zlostavljanje, pa i ubistva političkih neistomišljenika, koja nikada do sada nisu razjašnjena, niti su vinovnici bili kažnjeni. Nakon rata, tortura je poprimila nešto drugačije, ali ne manje opasne forme pritisaka, diskriminacije i ugrožavanja temeljnih prava i sloboda. Oblast vaspitanja i obrazovanja posebno je izložena ideološkoj i vjerskoj indoktrinaciji djece i mladih, uz obaveznu eliminaciju svih onih prosvjetnih radnika koji se ne uklapaju u ideološku šemu vladajuće stranačke nomenklature. Postoje brojni dokazi o gruboj diskriminaciji djece, čak i siročadi, a prema pripadnosti njihovih roditelja tamošnjim vojnim formacijama tokom rata.

Brojni primjeri kršenja ljudskih prava i sloboda, zastrašivanja građana i ugrožavanja njihove gole egzistencije doprinijeli su masovnom bježanju stanovnika sa ovog područja u prekookeanske zemlje. Aktuelne vlasti ovom pitanju ne poklanjaju nikakvu pažnju, pa čak nemaju ni tačnu evidenciju o broju emigranata.

U javnim debatama i mnogobrojnim ličnim svjedočenjima pojedinih građana ispoljena je snažno prisutna svijest o nužnosti utvrđivanja pune istine o proteklim ratnim događajima i njihovim akterima, kako bi se eliminisali svi oblici neargumentovanih pojedinačnih i kolektivnih optuživanja i torture nad nedužnim građanima, prestala svakovrsna diskriminacija političkih neistomišljenika, a stvarni krivci bili izvedeni pred sud pravde, bez obzira ko su i kojem narodu ili političkoj stranci pripadali. No, upravo svi oni građani i grupe nezavisnih intelektualaca sa ovog područja, koji se usuđuju da javno zastupaju ovakve ideje, kako to, na primjer, čine pripadnici Udruženja građana za afirmaciju zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda "Jednakost" iz Cazina, podjednako su meta rigidnih i neprincipijelnih napada vladajućih stranačkih vođa i struktura vlasti u ovom kantonu, baš kao što je meta takvih napada i Helsinški komitet za ljudska prava u BiH i njegov predsjednik Srđan Dizdarević.

Ovo naše javno obraćanje nema namjeru da se stavi u njihovu zaštitu, jer njima takva zaštita i nije potrebna. Nakon višednevnih boravaka, javnih debata i brojnih razgovora sa građanima u tom kantonu osvjedočili smo se u to da su argumenti brojnih žrtava ove ekstremne nacionalističke politike toliko snažni i neoborivi, da im nije ni potrebna bilo kakva odbrana. Izvještaji Helsinškog komiteta i dokazi koje pružaju mnogobrojni građani ovog kraja o dramatičnom stanju u oblasti temeljnih ljudskih prava i sloboda zato i izazivaju toliki gnjev i tako bučnu reakciju vladajućih struktura, jer ih neopozivo kompromituju u očima javnosti i dovode u pitanje njihovu (straho)vladavinu. Građani Unsko-sanskog kantona su, naime, uvjereni da jedino vladavina zakona i prava, kao i neodložna privredna obnova regiona može doprinijeti uspostavi normalnog života i potpunom ostvarenju ljudskih prava. Uvjereni su, također, i u to da su predstojeći izbori prva realna prilika da se dogode neophodne političke i druge promjene koje će do toga dovesti.

Naše nevladine organizacije i dalje će nastaviti sa intenzivnim aktivnostima u ovom regionu, kao i u drugim, organizovanjem novih javnih debata i razgovora sa građanima na koje pozivamo i sve one koji tvrde da kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda tamo nema. Njih podsjećamo da je nedavno upravo komesar IPTF-a oduzeo certifikat petorici policajaca Unsko-sanskog kantona zbog brutalnosti, prijetnji i zastrašivanja pojedinih građana.

Sarajevo, 27. 01. 2000.godine