Oprostiti ili kazniti je alternativa stara koliko i čovjekova moralna svijest, odnosno njegovo osjećanje pravde. U toj nedoumici miješaju se moral i pravo, čovjekove ljudske slabosti, ali i njegova iskonska potreba da pravda mora biti zadovoljena.

Da se ne bismo ogriješili o moralne norme, a da bismo sačuvali pravnu logiku, treba istaći da žrtve nisu samo oni koji su stradali od posljedica nasilja ili zločina, nego i oni koji su preživjeli i koji trajno nose obilježje tragedije koja ih je zadesila (bilo da je riječ o smrti najbližih, trajnoj inavalidnosti, gubitku imovine). U tom smislu, između žrtve i zločinca nema i ne može biti pomirenja. Jer, kao što su rane neprebolne (jer su trajne), tako su i zločini neoprostivi (jer su ireversibilni). Bol za žrtvama se ne može vremenski ograničiti. Zločinu ne može isteći rok trajanja. Zahtjev za kažnjavanjem zločinaca ne može zastarjeti. Zločin ne smije ostati nekažnjen. (Amnestija, koju zakon, istina, predviđa, u osnovi je para-zakonska mjera, jer se svodi na jednostranu odluku zvaničnih autoriteta o oslobađanju od krivičnih sankcija, ignorišući argumente na kojima je ta sankcija zasnovana).

Pročitaj cijeli tekst

Dok, doduše, postoji puno stvari koje su nepoznate, ili jedva razumljive, u svezi sa terorizmom, postoji jednako tako poprilično znanje i učenost u području studija o terorizmu, koje su bacile svjetlo na ovaj fenomen, a koji, k tomu još, općenito nije poznat. Terorizam je takva emocionalna tema da se, napose slijedeći neki tragični događaj ili događaje, mnogi ljudi radije oslanjaju na netačne pretpostavke, ili naširoko prihvaćene mitove, nego da sa familijariziraju sa prethodnim analizama.

Jednako ekstremno i tragično kakvim se doima sadašnje razdoblje, ni ono nije bez svojih presedana. Vrijedno je spomenuti da radikalni muslimanski fundamentalistički teroristi nisu prvi "religijski" teroristi", da bombaši samoubojice nisu nov fenomen, te da upotreba terorizma kao asimetričnog oruđa protiv predominantne moći nije historijski izuzetak. Ovo prije može izgledati slabom utjehom u vrijeme kada je toliko ljudi u Sjedinjenim Državama i drugamo umrlo i umire u terorističkim napadima. Međutim, razumijevanje naravi, historije i izvora modernog međunarodnog terorizma bit će prvi obećavajući korak prema omogućavanju sofisticiranijeg odgovora i ono će, nadajmo se, pomoći da se spriječi češće pribjegavanje ovoj taktici kao razvoju događaja 21. stoljeća.

Pročitaj cijeli tekst

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže "Arte", koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski "Centar André Malraux" upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati - osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.

Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na "omladinskoj akciji" kraj Ostrošca - dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se ...

Pročitaj cijeli tekst

Bosna i Hercegovina u proljeće 2003. godine

Bosna i Hercegovina, od okončanja rata do danas, živi u stanju permanentne sadašnjosti, bez prošlosti i bez budućnosti. Prošlost, koja bi mogla poslužiti kao glavna referenca u konstrukciji vlastitog, bosanskohercegovačkog identiteta, nasilno je prognana iz bosanskohercegovačke javnosti logikom tzv. mirovnog procesa, nametnutog od strane tzv. međunarodne zajednice, uz tezu da bi svako razmatranje i zazivanje prošlosti neminovno vodilo razbuktavanju novog ratnog sukoba. Ovakvo mehanicističko rezoniranje polazi od (lažne) pretpostavke da je rat 1992.-95. nastao kao rezultat perpetuiranja mitske svijesti, koja se sastoji od "drevnih mržnji", "neprestanog ponavljanja prošlosti na Balkanu", "osvete za II svjetski rat, "osvete za Kosovo" i sl., a ne kao rezultat nastojanja međunarodnih faktora i njihovih balkanskih partnera da nametnu model etnički čistih nacionalnih država na čitavom Balkanu. Ipak, glavni praktični problem koji ova logika stvara je u tome što ona eliminira svako potencijalno konstruktivno promišljanje prošlosti radi održavanja apsolutno neproduktivnog statusa quo u kojem je (vještački iskonstruirana) sadašnjost u potpunosti konzervirana, te time u potpunosti prekriva bilo kakvu viziju budućnosti. Logika tzv. mirovnog procesa...

Pročitaj cijeli tekst

Osnovna vrijednost, ali i poteškoća na koju udara potencijalni prikazivač ove knjige, jeste fakat njene sadržajne i fenomenološke otvorenosti. Sudar s tom otvorenošću čeka ga već prima vista, na njenoj prvoj korici, tj. u disjunktivnoj formulaciji samog naslova: "Individualni ili društveni poremećaj".

Ali to nije sve.

Matematički kvadrat, ili druga potencija ove otvorenosti, sadržana u inkluzivnom karakteru naslovne disjunkcije, otkriva nam se kao dvostruka otvorenost: otvorenost otvorenosti. Tj. za razliku od ekskluzivne, koja je istinita samo ako je istinita prva ili druga propozicija, istinitost inkluzivne disjunkcije moguća je i u slučaju istinitosti jedne, ali, i u slučaju istinitosti obiju njenih propozicija. Svjestan toga, ali ne bježeći od, metodički nimalo ugodnog propuha te stereo otvorenosti, D. Kecmanović, već na prvoj stranici knjige, priznaje da se na izazovno problematičnu dilemu njenog naslova ne može odgovoriti ni jednostavno ni nedvosmisleno.

Pročitaj cijeli tekst

Ovog jutra neću raspravljati epistemološke zakučatosti moje kritike feminizma, jednostavnost mojih zamisli o ustanovljenju nove poslovne etike, niti ijedan drugi samo naoko "dubok" filozofski pojam. Ovog jutra želim da raspravim nešto što je manje teoretskog, a što je više praktičnog karaktera: ono što bi moglo značiti za filozofe, čak i za studente općeg kursa filozofije kao što ste i sami, uspostava standarda za državljanstvo.

Međutim, neka mi bude dopušteno da započnem sa Sjedinjenim Državama gdje određeni sveučilišni profesori tvrde da postoji "kriza državljanstva", koja znači da su se mnogi od nas povukli u život koji je primarno fokusiran na naša osobna zanimanja, a ne na zanimanja naših zajednica, država i nacija. Uz to, s obzirom na sam demokratski proces, tvrdi se da su mnogi od nas postali sve više pasivni i samodopadni. Drugim riječima kazano, prigovor Amerikanaca o Amerikancima jeste sljedeći...

Pročitaj cijeli tekst

U ovom konspektu bavit ćemo se problemski (a ne povijesno) bitnim čovjekovim pitanjima o sebi i njegovom svijetu života, kako i upućuje podnaslov, na tragu egzistencijalne antropologije, kao jednim od mogućih pristupa i odgovora na ta pitanja.

Što je, ili tko je, zapravo, čovjek? Što znači - biti čovjek? Što je njegova bit i kakva mu je narav? Koji je smisao njegova života, društva, stvaralaštva, borbe, sreće, ljubavi, smrti? Odakle dolazi, kamo ide? Što je i gdje njegov iskon i eshaton? Kakva mu je budućnost i sudbina? Koja je uopće svrha njegove pojavnosti u povijesti, te položaj i differentia specifica u kozmosu?

Pročitaj cijeli tekst

Shodno etimologiji riječi sofist(ika) i njenom razumijevanju u različitim razdobljima, ona korespondira s mudrošću, ali i, što je posebno važno, s umjetnošću, vještinom, "umjetnošću". Izvedena od pridjeva sofos (mudar, vješt) i neposredno od glagola sofizomai (umovati, domišljati se); prvobitno je kod starih Grka važio kao sofistes, tj. svaki onaj koji se odavao bilo kojoj vrsti vještine, bez obzira da li je ona bila teorijske ili praktične naravi. Kako to, uostalom, navodi i Aristotel u Nikomahovoj etici (VI 7, 1141a 12), riječ sofia označava izvježbanost u nekoj vještini (arete téchne). Kod Homera (II 15, 412) je, na primjer, pripisivana jednom brodograditelju, kod Aristotela vajarima Fidiji i Polikletu, a kod Eshila (Prom. 62. 944) se, u dva navrata, i sam Prometej naziva "sofistom". Sa razvojem grčke kulture ova riječ se, sve više, vezuje za tzv. duhovne djelatnosti. Tako, na primjer, svoje bavljenje poezijom Teognid naziva sofizesthai (V. 19), kod Pindara se muzičari i pjesnici nazivaju sofistai (Isthm. 5, 28), a komediograf Kratin sve grčke pjesnike, uključujući Homera i Hesioda, naziva izrazom smenos sofistion (frg. 2. - Kock). Za jednog svirača na lauti Eshil kaže da je sofistes (frg. 314 kod Ath. XIV, 632 C), Ksenofont pod riječju sofia podrazumijeva muziku (An. I, 2, 8), dok je Ijofon, Sofoklov sin, u satiričnoj igri Aulodoi upotrebljava za rapsode. U doba religioznih previranja sedmog i šestog stoljeća stare ere i "vidoviti entuzijast" važio je kao sofos (Plut. Sol. 12).

Pročitaj cijeli tekst