Srebrenica: Paradigma bosanskog genocida, sesija 5. 7. 26.

The post Srebrenica: Paradigma bosanskog genocida, sesija 5. 7. 26. appeared first on Krug99.

Nesumnjivo je da se  najveći dio donesenih Amandmana na Ustav Federacije odnosi isključivo na posredne izbore u jednom od dva entiteta BiH –  Federaciji BiH bez entiteta Republika srpska, a  koji se provode nakon potvrde rezultata općih izbora. Dakle, kada je u pitanju Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona sve odredbe ovog zakona se odnose na posredne izbore u Federaciji BiH i njime je promijenjen pravni okvir za provođenje izbornog procesa u Bosni i Hercegovini kao cjelini.

Navedena aktivnost Visokog predstavnika se može cijeniti sa formalno-pravnog i materijalno-pravnog aspekta.

Formalno-pravni aspekt ogleda se u trenutku u kojem je Visoki predstavnik donio sporne izmjene Ustava i Izbornog zakona i zašto je to uradio u noći izbora. Već taj čin nije u  skladu sa demokratskim standardima, narušava principe pravne države i dovodi do pravne nesigurnosti! Nesumnjivo je da se radi o pravnoj aktivnosti koja je dovela do pravne nesigurnosti, koja je protivna demokratskim principima pravne države, koja je protivna internacionalnim standardima koji su u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Protokolom 1. uz Konvenciju koji u članu 3. garantuje fer, slobodne i demokratske izbore. Tim prije što prema stanovištu Venecijanske komisije mora postojati stabilnost izbornog sistema kao garancija fer i demokratskih izbora. Nema mijenjanja izbornih pravila u godini u kojoj se održavaju izbori izuzev ako se radi o ispunjavanju internacionalnih obaveza.

Sa materijalno-pravnog aspekta radi se o rješenjima koja nemaju razumno i objektivno opravdanje, koja ne vode efikasnijem funcionisanju entiteta Federacije, koja ne pojednostavljuju komplikovanu ustavnu strukturu države, koja ni na koji način ne tretiraju organe vlasti u drugom entitetu, koja ne uklanjaju postojeće diskriminacije iz ustavno-pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Uloga Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini u skladu sa komunikeom Konferencije Vijeća za implementaciju mira u Bonu je poželjna.

Njegova ovlaštenja da pomogne u razrješavanju svake sporne situacije u BiH u skladu sa Aneksom 10 DMS su dobrodošla. Ali Visoki predstavnik mora poštovati internacionalne demokratske standarde, jer je Bosna i Hercegovina ratificirala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i ona je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i ima prioritet nad svakim drugim pravom.

Na potezu je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, zaštitnik Ustava, pravne države i demokratskih vrijednosti.  

Zaključeno je da Visoki predstavnik slijedi mit o nepromjenjivosti pogubne dejtonske etničke formule, koji je podjednako lažan kao i oni mitovi o Bosni koji su vladali tokom rata – od podjednake krivnje svih strana za izazivanje rata, navodne mirotvorne funkcije embarga na oružje, a u efektu legalnoj strani odbrane države, stereotipa o potrebi angažiranja sto hiljada  NATO-vih vojnika da bi se zaustavio rat, itd. Lažan je, jer ga pobija i ratificirana Ustavna obaveza iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama koja je nadređena i dejtonskom Ustavu. Dakle, kao pravo koja se mora implementirati i na cjelinu dejtonskog Ustava i sve zakone u zemlji.

Uvodničarka na sesiji Kruga 99  je bila Alma Čolo, poslanica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, održanoj u Sarajevu 23. oktobar 2022

The post ODLUKE VISOKOG PREDSTAVNIKA – DOPRINOS PRAVNOJ DRŽAVI ILI DOPRINOS PRAVNOJ NESIGURNOSTI U BiH? appeared first on Krug99.

The post Pettigrew: Može li konačna presuda Mladiću utjecati na građansko uređenje BiH? (snimak sesije) appeared first on Krug99.

Profesor filozofije i studija holokausta i genocida
Državni univerzitet Južni Connecticut

**Izlaganje na sjednici udruženja KRUG 99**

Sarajevo, novembar 2015.g.

Podizanje “Andrićgrada,” sna svih ultranacionalista, koji je osmislio Emir Kusturica i koji je izgrađen od raskošnog kamena, na rijeci Drini u Višegradu, nedaleko od Mosta Mehmed Paše Sokolovića, čija se vrijednost procjenjuje na 10 miliona eura, koji krasi replika statue duhovog i svjetovnog vođe Crnogoraca i pjesnika, Petra II Petrovića-Njegoša, kao i replika Manastira Visoki Dečani sa Kosova (koja je u Višegradu posvećena Caru Lazaru i mučenicima sa Kosova[1]), predstavlja okrutnu ironiju budući da se nalazi na maloj udaljenosti od kuće u Pionirskoj ulici, gdje je 14. juna 1992.g. živo spaljeno više od 50 žena i djece, a kojoj prijeti eksproprijacija i rušenje. Kuća u Pionirskoj ulici je jedini preostali spomen na zločin za koji je Međunarodni sud za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije utvrdio da je jedno od:

„najgorih djela nečovječnosti koje jedna osoba može nanijeti drugima. U cijeloj predugoj i žalosnoj historiji ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti istaknuto mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima ogromnih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad paljevinom, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, kao i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one bespomoćne predane paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanesene žrtvama koje su žive spaljene.[2]

Prijetnja eksproprijacijom i rušenjem koja se nadvila nad kuću u Pionirskoj ulici na brutalan način pokazuje kulturu poricanja genocida koja vlada u Republici Srpskoj. Dok su 23. januara 2014.g. radovi na izgradnji kamenog grada Andrićgrad bili u završnoj fazi, opštinski službenik je pod jakom policijskom pratnjom, uklonio riječ “genocid” sa spomen obilježja na groblju Stražište. Opštinski službenici su nasilno provalili bravu na kapiji i oskrnavili spomen obilježje žrtvama genocida u Višegradu.

Međutim, kultura poricanja genocida nije jedinstvena pojava u Višegradu, i u danima koji su prethodili 20. godišnjici genocida u Srebrenici, u julu 2015.g., poricanje genocida ispoljeno je i na najvišem međunarodnom diplomatskom nivou. Dana 8. jula 2015.g. Rusija je stavila veto na rezoluciju o obilježavanju genocida u Srebrenici koji je predložila Velika Britanija u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.[3] Poricanje genocida bilo je evidentno i na državnom nivou u Srbiji. Prema izvještajima, Predsjednik Srbije je lično apelovao na ruskog predsjednika Vladimira Putina da glasa „ne“ rezoluciji.[4]  Prema jednom izvještaju medija, predsjednik Nikolić je (u pismu upućenom Putinu) napisao da bi usvajanje rezolucije dovelo Balkan “na rub novog rata.”[5] Na entitetskom nivou u Republici Srpskoj, predsjednik Milorad Dodik je sa svoje strane izjavio da je genocid u Srebrenici “najveća prevara 20. vijeka.”[6]

Pored toga, važno je prepoznati u kojoj mjeri poricanje genocida od strane Rusije, Srbije i Republike Srpske doprinosi podjeli društva. Drugim riječima da poricanje genocida razara tkivo društva, te uništava svaku mogućnost budućeg pomirenja. U svom briljantnom izlaganju od 1. jula 2015.g. pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija povodom komemoracije genocida u Srebrenici,

gđica Adisada Dudić je kazala:

Nazvati ono što se desilo u Srebrenici bilo kojim drugim imenom osim genocidom, bilo da je to masakr, tragedija, katastrofa, ili neki drugi naziv, ne samo da će osujetiti mogućnost pomirenja nego će ohrabriti one koji poriču da je počinjen genocid i dovesti do pokušaja odcjepljenja. To je banalizacija boli i patnje žrtava genocida. To je re-viktimizacija preživjelih žrtava genocida, i ublažavanje gnusnosti zločina.[7]

Na istoj komemoraciji u UN-u, Ambasadorica Bosne i Hercegovina u UN-u, gđa Mirsada Čolaković nazvala je poricanje ‘‘posljednjom fazom genocida…. jednom vrstom dvostrukog ubijanja u kojem su žrtve najprije ubijene, a zatim se uništava sjećanje na užasna nedjela.”[8]

U ovoj dimenziji podjele,  naročito u trenutnoj situaciji poricanje genocida ja zabijanje oštrog klina između ljudi.  Razorni udar poricanja iz Rusije, Srbije i Republike Srpske došao je u najosjetljivijem trenutku u julu 2015.g., prilikom obilježavanja 20. godišnjice genocida koji je počinjen u Srebrenici 1995.g. Nije nam promaklo da je ova politički razorna kultura poricanja za posljedicu imala diskurs odcjepljenja. U Republici Srpskoj predsjednik Milorad Dodik redovno spominje odcjepljenje od Bosne i Hercegovine. Na primjer, stranka predsjednika Dodika, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), je 25. aprila 2015.g. glasala za održavanje referenduma o odcjepljenju u 2018. ukoliko do tada ne dobiju veći nivo autonomije.[9]  Pred kraj juna 2015.g. su se u gadu Bratunac, nedaleko od Srebrenice pojavili posteri sa likom Vladimira Putina. Na vrhu postera je stajao natpis „Istočna alternativa“, a na dnu ime “Republika Srpska.”  Poster se može tumačiti na različite načina, ali možda je najtačnije reći da se radi posteru usmjerenom protiv Evropske unije, kojim se građani Republike Srpske ohrabruju da razmisle o alternativi pridruživanja Rusiji umjesto Evropskoj uniji, čime se obeshrabruje pridruživanje BiH Evropskoj uniji.

Shodno tome, politici poricanja i podjele možemo dodati i treći pojam, naime destabilizaciju. Drugim riječima, učinak poricanja genocida jeste destabilizacija Bosne i Hercegovine, kao i cijele regije. Sredinom jula 2015.g. je na štetu sigurnosti države, predsjednik Dodik predložio još jedan referendum kojim se osporava nadležnost Suda BiH kao i ovlasti Visokog predstavnika. Od glasača bi se tražilo da se izjasne da li podržavaju neustavne i neovlašteno donesene zakone koje je nametnuo Visoki predstavnik međunarodne zajednice, naročito nametnute zakone koji se tiču Suda i Tužilaštva BiH.”[10]

U zajedničkoj izjavi, šef Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini/specijalni predstavnik EU, ambasador Lars-Gunnar Wigemark, kojem su se pridružili ambasadorica SAD Maureen Cormack, britanski ambasador Edward Ferguson, francuska ambasadorica Claire Bodonyi, Chargé d’Affaires Njemačke Adrian Pollmann, te predstavnik italijanskog Ambasadora, je osudio referendum i nazvao ga „direktnom prijetnjom suverenitetu i sigurnosti zemlje u cijelosti.”[11]

U odgovoru na ovu osudu, predsjednik Dodik je izgleda postao još oštriji, obećavši da će referendum biti održan, dajući zlobne komentare o vladi Bosne i Hercegovine i zagovarajući primat entiteta Republika Srpska: “Bosna i Hercegovina kao država nema čak ni vladu!” ustvrdio je,  “Entiteti imaju vlade.”[12] Štaviše, predsjednik Dodik je insistirao da Bosna i Hercegovina “nije, niti će ikad biti stabilna država” (B92, moj naglasak). Činilo se da predsjednik Dodik sugeriše, da bi mnogo stabilnije alternativno rješenje bilo da se izgradi most preko rijeke Drine između Bratunca (u Republici Srpskoj) i Ljubovije (u Srbiji) (uporedi b92). U vezi sa takvim „mostovima“ između Republike Srpske i Srbije, dana 9. januara 2014.g. generalni konzul Srbije, gosp. Acimović, je na sastanku u Čikagu prilikom proslave 22. godišnjice osnivanja Republike Srpske (Dan Republike Srpske), izjavio da „nema granice“ između Srbije i Republike Srpske, čime je odbacio suverenitet Bosne i Hercegovine. Retoričkim „pripajanjem“ Republike Srpske u svom govoru, generalni konzul se pozvao na ultranacionalistički cilj „Velike Srbije.“ Pored toga, gosp. Acimović je ustvrdio da je Republika Srpska država, što je tvrdnja koja predstavlja kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i važećeg Ustava Bosne i Hercegovine, u skladu sa kojim je Republika Srpska samo entitet u okviru države Bosne i Hercegovine.[13] Obje izjave, u vezi sa retoričkim pripajanjem Republike Srpske, s jedne strane i tvrdnjom o „državnosti“ Republike Srpske, s druge strane predstavljaju napad na sigurnost države Bosne i Hercegovine i doprinose destabilizaciji suverene autonomije BiH.

U novije vrijeme, predsjednik Dodik je predložio zakon prema kojem bi se osnivačima Republike Srpske, uključujući Krajišnika, Plavšić i Karadžića, isplaćivala doživotna mjesečna naknada.[14] Plavšić i Krajišnik su pravosnažno osuđeni za ratne zločine, dok je suđenje Karadžiću u toku. Dodik ovaj zakon, koji je naišao na suprotstavljanje javnosti u Republici Srpskoj, branio izjavljujući sljedeće: “Korisnici naknada po ovom zakonu usvojili su naš ustav, koji je i danas na snazi. Ovaj zakon je najmanje što možemo uraditi zauzvrat osobama koje su izgradile sve što danas imamo” (BI). Čini se da je zakon o penzijama naišao na protivljenje u Republici Srpskoj, ne zato što je pružao podršku osnivačima Republike Srpske nego zato što bi koštao 1,2 miliona eura godišnje, što je mnogo više nego što se izdvaja za davanja boračkoj populaciji” (BI). Predsjednik Dodik je protivljenje zakonu pripisao očiglednom padu društvenih vrijednosti i obećao da će ponovo podnijeti prijedlog u parlamentu (uporedi BI). Ovaj zakon koji je predložio predsjednik Dodik, zakon kojim se praktično idealizuju ili veličaju osuđeni ratni zločinci, zasigurno nije prvi primjer takvog veličanja u Republici Srpskoj. Spomen obilježje počiniocima genocida u Višegradu, koje je posvećeno “hrabrim braniocima Republike Srpske od zahvalnih građana Višegrada,“ spomenik počiniocima u Trnopolju, koji je posvećen vojnicima koji su „utkali svoje živote u temelje Republike Srpske“ i ploča sjećanja na Ratka Mladića na brdu Vraca, na mjestu sa kojeg je tokom opsade Sarajeva vršen teror nad građanima Sarajeva također su primjeri veličanja počinilaca genocida. Pored toga, u Republici Srpskoj je na snazi zakon  o podizanju spomen obilježja istaknutim pripadnicima Vojske Republike Srpske. Zakon je poznat kao zakon o spomenicima takozvanog „oslobodilačkog rata.“[15] Ovo veličanje ratnih zločinaca je sastavni dio uskraćivanja ili zabrane podizanja spomenika žrtvama u Foči, Prijedoru, Trnopolju, Višegradu i na drugim mjestima. Veličanje ratnih zločinaca i uskraćivanje spomenika žrtvama doprinose ozakonjenju poricanja i razdiranju tkiva društva, te vode destabilizaciji.

Neupitno je da poricanje genocida, politika podjele i destabilizacije u Republici Srpskoj eksplicitno ugrožavaju „Dejtonski mirovni sporazum,“ drugim riječima predstavljaju zlonamjeran pokušaj podrivanja sigurnosti države BiH.” Međutim, politici poricanja, podjele i destabilizaciji želim dodati još jednu utvaru koja proganja preživjele žrtve genocida. Poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca, podizanje spomen obilježja počiniocima zločina, sistematska i diskriminatorska zabrana podizanja spomen obilježja žrtvama, omalovažavajući komentari o Bošnjacima,[16] njihovoj vladi, njihovim institucijama i jeziku, uz postere i slogane osmišljene u cilju zastrašivanja, jesu istupi koji su smišljeni da izazovu bol i doprinesu podjeli. Koliko god da su politički motivisani, učinak ovih izjava i istupa je podsticanje prezira i mržnje prema Bošnjacima i drugom nesrpskom stanovništvu. Takvi istupi stoga predstavljaju klasične glasnike, odnosno prethodnike genocida. U prethodnih par dana je predsjednik Dodik okarakterisao Ustavni sud kao “muslimanski sud protiv Srba.”[17]

Poricanjem genocida se ozakonjuju zlodjela. Veličanjem ratnih zločinaca i podizanjem spomenika u sjećanje na njih slave se njihovi zločini. Kad se spomenici podižu počiniteljima, a uskraćuju žrtvama zločina, patnja žrtava se odbacuje i banalizira. Predsjednik Dodik redovnim omalovažavanjem i iskazivanjem nepoštovanja prema ljudskom dostojanstvu nesrpskog stanovništva omalovažavajućim komentarima i diskriminatorskim postupanjem podstiče i opravdava kulturu i diskurs prezira i mržnje prema nesrpskom stanovništvu. Slogan njegove kampanje u 2012.g. bio je “Srpska kuća do kuće,” što ukazuje na to da tu nije dobro došao niko drugi, ni jedna druga etnička grupa. Kada delegitimizacija državne vlade, normalizacija zločina, veličanje počinilaca zločina, i dehumanizacija druge grupe postane prihvaćen način govora, znači da smo ponovo suočeni sa genocidom unutar društveno političke kulture Republike Srpske danas.

Kumulativna okrutnost u retorici poricanja genocida i prijetnji odcjepljenjem predsjednika Dodika osmišljena je s ciljem obeshrabrivanja povratnika. Čini se da je poriv isključivanja, koji je neometano bujao pred očima visokog predstavnika ili međunarodne zajednice u godinama nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma prodro u društveno kulturni DNK Republike Srpske. Istraživanje koje je proveo Mirza Hota pokazalo je da je broj incidenata koji uključuju govor mržnje i nasilne fizičke napade na Bošnjake u Republici Srpskoj, uključujući Prijedor i Doboj u porastu.[18]

Ova “utvara,“ integracija govora prezira i mržnje, ne može nikoga iznenaditi, budući da je Republika Srpska i sama zasnovana na jednoj vrsti jezičkog nasilja: “Republika Srpska,” republika Srba u koju drugi, koji nisu Srbi, nisu dobro došli. Naravno ovaj isključujući jezik je predstavljao „jezičko nasilje“ zato što je teritorija koju su svojatali bila multikulturna. Čelnici Republike Srpske su tada objavili namjeru da isključe ili „očiste“ nesrpsko stanovništvo sa teritorije i krenuli su da to provedu genocidnim sredstvima. Priznavanje i ozakonjenje Republike Srpske Dejtonskim mirovnim sporazumom je, po mom mišljenju, bila „nagrada“ za uspješno proveden genocid. U ovom historijskom momentu, u periodu između 20. komemoracije genocida u Srebrenici i 20. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, pravi je trenutak da se ispravi ova nepravda. Genocidni poriv koji nastoji omalovažiti i isključiti sve one koji nisu Srbi, poriv koji je i dalje prisutan u Republici Srpskoj, u vidu poricanja genocida, kršenja ljudskih prava i govora mržnje traži odlučno rješavanje.

Pa ipak, nije samo to što je priznavanje Republike Srpske Dejtonskim mirovnim sporazumom bilo nagrada za uspješno proveden genocid, ili to što društvena i politička kultura u Republici Srpskoj i dalje funkcioniše kao zona dehumanizacije i isključenja nesrpskog stanovništva (mnogi će to s pravom nazvati genocidom) ono što nas treba zabrinjavati. Trenutni nivo omalovažavajućih komentara i slučajeva psihološkog zastrašivanja klasični su glasnici genocida koji se sprema i to je također, kako sam naglasio, problem kojim se treba najozbiljnije pozabaviti. Doktrina Ujedinjenih nacija „Odgovornost da zaštiti“ razvijena je nakon genocida u Ruandi i Bosni kako bi se podstakao odgovor na takve rane znakove upozorenja. U „Aneksu“ o „ranim znakovima upozorenja i procjeni“ predviđa se odgovornost da se „prepozna model događaja koji bi mogli dovesti do tako masivnih napada na dostojanstvo, te kako ih preduprijediti.”[19] Suviše poznat „model događaja“ u Republici Srpskoj predstavlja poziv, čak i vapaj, za strategijom ustavnih reformi koja bi oslabila sposobnost ultranacionalističke ideologije u Republici Srpskoj da nastavi sa praksom poricanja genocida, društvene podjele, i političke destabilizacije, praksom koja predstavlja prijetnju državnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine, i istovremeno podstiče i integriše diskurs koji izaziva prezir i mržnju prema nesrpskom stanovništvu sa posebnim naglaskom na Bošnjake Muslimane. Historija nas uči da se uz takvu retoriku situacija može samo pogoršati. Kako je napisala Samantha Power, ambasadorica u Ujedinjenim nacijama, u osvrtu na genocid u prošlosti „časni muškarci i žene su često radije okretali glavu od onog što se dešava.“[20] Sada ne smijemo okrenuti glavu. Međunarodna diplomatska zajednica ima odgovornost da zaštiti one koji su meta retorike predsjednika Dodika koja lišava ljudskog dostojanstva.
Povodom obilježavanja 20. godišnjice Dejtonskog sporazuma, Visoki predstavnik ponovo treba iskoristiti svoje bonske ovlasti i odbraniti Dejtonski sporazum, bez obzira na brojne i temeljne nedostatke koje ima, upravo kako bi prevazišao Dejtonski sporazum. Najprije se mora postići saglasnost da su napadi na Dejtonski sporazum koji su u punom jeku, s obzirom da predstavljaju napad na državnu sigurnost Bosne i Hercegovine, neprihvatljivi i nedopustivi. Visoki predstavnik treba potvrditi princip vladavine zakona koji je predviđen Dejtonskim sporazumom. Treba predložiti i podsticati provedbu zakona na državnom nivou, uključujući provodive zakone kojim se zabranjuje poricanje genocida kao i provodive zakone o zabrani govora mržnje i diskriminacije na osnovu etničke ili vjerske pripadnosti. Zakonima na nivou države neka mjesta na kojima su počinjena zlodjela, odnosno „mjesta patnje“[21] treba proglasiti državnim zemljištem kako bi se mogli podići spomenici žrtvama genocida bez straha od intervencija Republike Srpske.

Do sada je Visoki predstavnik preduzeo neke zakonodavne reforme u kontekstu prioriteta vladavine prava. U članu V Aneksa 10 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je navedeno: „Visoki predstavnik je najviši autoritet u zemlji za rješavanje problema koji proističu iz provedbe civilnog aspekta Dejtonskog mirovnog sporazuma.“[22] U tački 12.1 Deklaracije Vijeća za implementaciju mira, koje je zasjedalo u Madridu 15. i 16. decembra 1998.g, jasno je navedeno da vladavina prava u koju vjeruju svi građani predstavlja preduslov za trajan mir.[23] Konačno, u tački XI.2 Zaključaka Konferencije za implementaciju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997.g. se pozdravlja činjenica da je Visoki predstavnik iskoristio najviši autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnom aspektu implementacije mirovnog sporazuma radi lakšeg rješavanje svih problema, kako je gore navedeno, „donošenjem obavezujućih odluka, „kad smatra da je to neophodno“ o nekim pitanjima, uključujući….“mjere u cilju osiguranja provedbe Mirovnog sporazuma na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta.”[24]
Spomenute bonske ovlasti date su Visokom predstavniku kako bi mu omogućile da reaguje na nedopustivu i neprihvatljivu situaciju u kojoj bi ultranacionalisti podrivali mogućnost postizanja mira, pravde i pomirenja. U augustu 1998.g. je, na primjer, Carlos Westendorp, koji je u to vrijeme bio Visoki predstavnik, smijenio sa položaja političke funkcionere iz SDS-a smatrajući da njihove ekstremističke izjave predstavljaju prijetnju provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i da su stoga neprihvatljive i nedopustive.[25] Druga inicijativa Visokog predstavnika kao najvišeg autoriteta u zemlji bilo je osnivanje Memorijalnog centra Potočari u opštini Srebrenica i proglašavanje tog centra državnim zaštićenim spomen obilježjem.[26]

Službenici u Uredu Visokog predstavnika navode da je predviđeno da se od 2006.g. više ne koriste bonske ovlasti. Međutim, ja bih ustvrdio da, s obzirom na trenutnu političku krizu koja ne prestaje, te s obzirom na genocidni poriv koji vlada u Republici Srpskoj, bonske ovlasti treba oživjeti sada u vrijeme krize na odgovarajući i djelotvoran način. Prioritetna inicijativa Ureda Visokog predstavnika koju treba podržati međunarodna zajednica u cilju rješavanja problematične zaostavštine Dejtona, bila bi ustavna reforma. Visoki predstavnik treba preduzeti najmanje dvije inicijative u tom smislu. Prva bi bila da povodom obilježavanja 20. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma objavi plan Ustavne konvencije u trajanju od 24 mjeseca čiji bi očekivani rezultat bilo funkcionalno ujedinjenje zemlje. U cilju pripreme za taj proces Visoki predstavnik bi osnovao i podržao participativno radno tijelo građana čiji bi zadatak bio izrada okvira za to ujedinjenje. Radno tijelo bi u idealnim uslovima uključivalo učešće građana iz svih segmenata života. Pomoć i finansijsku podršku ovom procesu pružali bi Vijeće Evrope (VE), Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP), sve institucije koje imaju resurse i poštuju vladavinu prava. U ovaj participativni proces bi trebale biti uključene i brojne ključne organizacije.  Posebno bih preporučio uključivanje grupa kao što su Centar za postkonfliktna istraživanja koji vodi Velma Šarić, Inicijativa mladih za ljudska prava, koju vodi Alma Mašić, Centar za izgradnju mira u Sanskom Mostu, kojim rukovodi Vahidin Omanović, i Kulturno nasljeđe bez granica. Sve su ovo organizacija koje imaju iskustvo u prevazilaženju granica. Pored toga, u ovaj poduhvat sa akterima iz različitih oblasti djelovanja mogu se uključiti i univerziteti (fakulteti i studenti) kao i mnogi drugi u cilju postizanja konsenzusa i osmišljavanja bolje budućnosti. Organizacije žrtava genocida, oni koji su iskusili stepen razaranja koji ostavlja genocid, također trebaju biti dio procesa, uključujući Majke Srebrenice, čija je glasnogovornica Munira Subašić, i Žene žrtve rata, koje predvodi Bakira Hasečić. Pored toga, u ovaj dijalog za spašavanje budućnosti bilo bi važno uključiti i bosansku dijasporu i njihove organizacije za zagovaranje.

Kada sam u julu 2015. godine boravio u Bosni, razgovarao sam sa mnogim građanima koji su izrazili isto očajničko beznađe u pogledu bezizlazne političke situacije koju uporno održava  Republika Srpska. Mladi biznismen u Srebrenici, mladi profesor na Univerzitetu u Tuzli, te mladi muškarac koji je sa mnom otišao u Višegrad prvi put nakon što je 1992.g. sa četiri godine protjeran iz tog grada, kao i mnogi drugi imali su isti osjećaj bespomoćnosti kao i ja. Za njihovo dobro, moramo pokušati predočiti ujedinjenu Bosnu i Hercegovinu koja ima multikulturnu budućnost. Takav pokušaj koji bi ostvarilo „ustavno radno tijelo“ pružio bi izuzetno važnu alternativu zlonamjernim ultranacionalističkim simbolima Andrićgrada, i okrutnim nastojanjima da se porekne genocid i izbriše sjećanje na svijet koji je opustošen genocidom, kao što je slučaj sa kućom u Pionirskoj ulici u Višegradu. Prisjetimo se riječi preživjele žrtve holokausta Elieja Wiesela: „Zaboraviti [žrtve genocida] ne bi bilo samo opasno nego i uvredljivo; zaboraviti mrtve bilo bi jednako njihovom ubijanju po drugi put.“ Ujedinimo se u ovom historijskom trenutku između 20. komemoracije Srebrenice i 20. godišnjice Dejtona, u odgovoru na jezik poricanja i retoriku prezira i mržnje i dajmo odlučan podsticaj govoru nade koji će dovesti do ujedinjenja zemlje putem ustavnih reformi.

Endnotes

[1] Hikmet Karčić, “Andrićgrad: Highjacking Memories and the New Serb Identity,” (paper provided to the author in advance of publication, September 21, 2015).

[2] International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, Judgment Summary, Milan Lukić & Sredoje Lukić (IT-98-32/1-T) “Višegrad”, Trial Chamber III, July 20, 2009, accessed November 28, 2015.

http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_judg_summary_en.pdf.

[3] Somini Sengupta, “Russia Vetoes U.N. Resolution Calling Srebrenica Massacre ‘Crime of Genocide,’” The New York Times, July 8, 2015, accessed November 28, 2015,

http://www.nytimes.com/2015/07/09/world/europe/russia-vetoes-un-resolution-calling-srebrenica-massacre-crime-of-genocide.html,

[4] Serbia Asks Russia To Veto UN Resolution On Srebrenica,” Radio Free Europe Radio Liberty, July 4, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.rferl.org/content/serbia-russia-srebrenica-genocide-un-resolution/27109972.html. “Serbian state TV reported on July 4 that Serbian President Tomislav Nikolic had sent a letter to Russian President Vladimir Putin ‘pleading’ for a Russian ‘no’ in the UN council when the resolution is expected to be tabled next week.”

[5] In his letter to Putin, Nikolić warned about being on the “brink of war if a British resolution on Srebrenica was adopted in the UN,” b92, July 9, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.b92.net/eng/news/politics.php?yyyy=2015&mm=07&dd=09&nav_id=94702 (my emphasis).

[6] Julian Borger, “Srebrenica 20 Years On,” The Guardian, July 3, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.theguardian.com/world/2015/jul/03/srebrenica-massacre-20-years-on.

Also see, “Dodik: Srebrenica ‘najveća prevara 20. vijeka’,” Radio Slobodna Europa, June 25, 2015, accessed November  28, 2015,, http://www.slobodnaevropa.org/archive/news/20150625/500/500.html?id=27093445&nocache=.

See as well, “Bosnian Serb Leader Says Srebrenica Genocide a Lie,” Yahoo News, July 4, 2015, accessed November 28, 2015, http://news.yahoo.com/bosnian-serb-leader-says-srebrenica-genocide-lie-191425555.html.

[7] UN/Srebrenica Genocide Anniversary, July 1, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.unmultimedia.org/tv/unifeed/asset/1394/1394727/ (my emphasis).

[8] “UN Officials Use ‘G-Word’ To Describe Srebrenica Massacre,” Radio Free Europe Radio Liberty, July 2, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.rferl.org/content/serbia-bosnia-russia-srebrenica-genocide-un-commemoration/27105458.html

[9] Maja Zuvela, “Biggest Serb Party in Bosnia threatens 2018 secession, ” Reuters, April 25, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.reuters.com/article/2015/04/25/us-bosnia-serbs-secession-idUSKBN0NG0NB20150425.

[10] “Bosnian Serbs Set Date for Controversial Referendum,”BalkanInsight, September 25, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.balkaninsight.com/en/article/bosnian-serbs-set-date-for-disputed-referendum-09-25-2015.

[11]  “The State level judicial institutions are critical to the sovereignty and stability of Bosnia and Herzegovina. We are deeply concerned that the proposed referendum would represent an unconstitutional attempt not to reform but to undermine and weaken those authorities, and would thus pose a direct threat to the sovereignty and security of the country as a whole.” “Joint Statement on the Planned Referendum in the Republika Srpska,”European Western Balkans,” July 14, 2015, accessed November 28, 2015, http://europeanwesternbalkans.com/2015/07/14/joint-statement-on-the-planned-referendum-in-the-republika-srpska/ (my emphasis).

[12] “Dodik: Referendum to go ahead, Serbia picked wrong partner,” b92, November 4, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.b92.net/eng/news/region.php?yyyy=2015&mm=11&dd=04&nav_id=95942.

[13] “A request for withdrawal of consent to perform the duties of Consul General of Bosnia and Herzegovina in Chicago and general consul of Serbia,” An open letter to the Honorable United States Vice President Joe Biden, Bosnian-American Genocide Institute and Education Center, January 2014, accessed November 28, 2015, http://www.baginst.org/uploads/1/0/4/8/10486668/letter_to_vice_president_joe_biden_2.pdf

[14] Denis Džidić “Bosnian Serbs Withdraw Benefits Law for Wartime Officials,” BalkanInsight, September 16, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.balkaninsight.com/en/article/bosnian-serbs-withdraw-benefits-plan-for-wartime-leaders-09-16-2015/1431/4.

[15] Personal communication from OSCE legal staff, following meeting March 17, 2014. From the report: “RS adopted ‘the law on monuments and memorial of liberation wars’. This law regulates construction of monuments for the prominent persons from the ‘liberation wars’ killed in the war or died in the peace, as well as monuments dedicated to the soldiers of foreign armies that fought together with the fighters of the ‘liberation wars’ against ‘common enemies’.”

[16] In a televised debate with Mr. Čedomir Jovanović, President Dodik is quoted as insisting that “I never admitted that genocide was committed in Srebrenica and I never will.” “RS president, LDP leader spar in TV debate,” b92, February 1, 2012, accessed November 28, 2015, http://www.b92.net/eng/news/politics.php?yyyy=2012&mm=02&dd=01&nav_id=78573.

Further, In a June 1, 2012 interview titled “Republika Srpska's Dodik Says He's ‘Only Supporting The Constitution’,” President Dodik asserted, referring to Bosniaks, that  “…the struggle of the Bosniaks for their national identity is completely tied to the idea of creating some kind of Bosnia-Herzegovina. The Bosniaks are a people that exist only in Bosnia-Herzegovina and only declared themselves a people sometime around 1993. They are stubbornly trying to prove their national identity.” In the same interview, President Dodik belittled the Bosnian language, stating that “I speak Serbian, but in Sarajevo they say that they speak Bosnian. But there is no Bosnian language. If we call the language Bosnian then they have to ask me, as a resident of Bosnia, if I agree to have my language identified as Bosnian. But I don't agree!”

Radio Free Europe Radio Liberty, June 1, 2012, accessed November 28, 2015,

http://www.rferl.org/content/interview_milorad_dodik_bosnia_republika_srpska_politics/24360012.html.

[17] “Dodik: We will not obey Court's decision,” Bosnia Today, November 26, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.bosniatoday.ba/dodik-we-will-not-obey-courts-decision/. Also see, “Bosnian Serbs United to Defend Threatened Holiday,” BalkanInsight, November 27, 2015, accessed November 28, 2015, http://www.balkaninsight.com/en/article/bosnian-serbs-defy-bosnian-constitutional-court-over-serb-national-day-ruling-11-27-2015 (my emphasis).

[18] Mirza Hota, “Attacks on Returnees in Bosnia and Herzegovina,” BiHbloggen, August 28, 2015, accessed November 28, 2015, https://bosnienbloggen.wordpress.com/2015/08/28/attacks-on-returnees-in-bosnia-and-herzegovina/.

[19] “Implementing the Responsibility to Protect. Report of the Secretary-General,” United Nations General Assembly Sixty-Third Session, January 12, 2009, accessed November 28, 2-15, http://responsibilitytoprotect.org/implementing%20the%20rtop.pdf

[20] Samantha Power, “A Problem from Hell”: America and the Age of Genocide. New York HarperPerennial Edition, 2007, xvi

[21] Hariz Halilovich, Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memory and Trans-Local Identities in Bosnian War-Torn Communities (New York, Berghahn 2013).

[22] Dayton Peace Agreement, Annex 10, “Agreement on Civilian Implementation,” Office of the High Representative, December 14, 1994, accessed November 28, 2015, http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=366.

[23] “PIC Madrid Declaration,” Office of the High Representative, Peace Implementation Council, December 16, 1998, accessed November 28, 2015, http://www.ohr.int/pic/default.asp?content_id=5190.

[24] “PIC Bonn Conclusions,” Office of the High Representative, Peace Implementation Council, December 10, 1997, accessed November 28, 2015,  http://www.ohr.int/pic/default.asp?content_id=5182#11.

[25] “Decision removing Dragan Cavic from his position as a member of the newly elected RS National Assembly,”

HR's Decisions: Removals and Suspensions, Office of the High Representative, October 8, 1998, accessed November 28, 2015, http://www.ohr.int/decisions/removalssdec/default.asp?content_id=259.

[26] “Decision on the location of a cemetery and a monument for the victims of Srebrenica,”

HR's Decisions: Property Laws and Return Displaced Persons and Refugees, October 10, 2000, accessed November 28, 2015, http://www.ohr.int/decisions/plipdec/default.asp?content_id=219.

The post David Pettigrew: Do ujedinjenja Bosne i Hercegovine putem ustavnih reformi appeared first on Krug99.

26.4.2015. (13:50)

SARAJEVO, 26. aprila (FENA) – Ambasador Države Palestine u Bosni i Hercegovini Rezeq Namoora izjavio je danas da je palestinska strana, i pored svega što se dešavalo i što se trenutno dešava, spremna pružiti ruku pomirenja izraelskoj strani i angažirati se na sklapanju sporazuma koji bi doveo do trajnog mira i stabilnosti u regionu Bliskog istoka. Istaknuo je, međutim, “da i pored otvorene ruke i ulaganja napora za trajno rješenje, palestinske vlasti ne nalaze partnera s druge strane, što, trenutno, blokira i onemogućava dijalog na tom planu”, potcrtavajući da je ta ruka i dalje otvorena i da čeka na sagovornike s druge strane. Pozvao je, stoga, sve relevantne međunarodne faktore i organizacije da se uključe u iznalaženje rješenja koje će biti u duhu poštivanja prava palestinskog naroda na vlastitu državu, uživanje temeljnih ljudskih prava i dostojanstven život. Amabasador Namoora je, gostujući na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99,  detaljno elaborirao genezu “palestinskog pitanja” od 20-tih godina prošloga stoljeća do najnovijih poteza izraelske vlade s Benjaminom Netanyahuom na čelu. Ocijenio je da aktuelni trendovi, nažalost, ne idu u prilog stabilizaciji stanja, te “da izraelska okupacija ne prestaje, nego da se i dalje nastavlja žestok pritisak i nasilje nad palestinskim narodom, naseljavanjem na štetu palestinske države, a što se odvija u kontinuitetu i pred očima cijelog svijeta”. – Njihovi temeljni ciljevi nisu se promijenili, jer njihove desničarske partije i dalje nastoje da pogoršavaju odnose – kazao je Namoora, govoreći o temi “Palestinsko pitanje i razlozi neuspjeha pregovora u mirovnom procesu”. Takvo stanje se, kako je naveo, nastavlja uz pomoć velikih sila koje, nažalost, i dalje podržavaju takav režim i takvu vladu. – Mi ne želimo ništa više od onoga što je definirano ranije od 1969. godine. Mi samo tražimo da se ispune ti uvjeti i da naša prijestolnica bude Jerusalem, kao što je to nekad bilo – kazao je Namoora, navodeći da je Država Palestina intenzivirala napore na postizanju mirovnog sporazuma i normaliziranja ukupnih prilika. U tom kontekstu, podsjetio je na pokušaje iznalaženja odgovarajućeg rješenja i pregovore od Madrida do Osla, te upozorio da se oko sedam miliona Palestinaca nalazi u izgnanstvu, a da je “na sceni” pokušaj zamjene teza, tako što se pripadnici palestinskog naroda koji se bore za vlastiti opstanak nazivaju “teroristima”. Palestinski ambasador je, istovremeno, konstatirao da nesporazumi s kojima se suoačava palestinski narod nemaju vjerski karakter, da je to narod koji poštuje sve druge narode, svjetonazore i vjerske tradicije, te da je Palestina “kolijevka različitih religija”. Namoora se osvrnuo i na odnose Dražave Palestine i Bosne i Hercegovine, izražavajući spremnost da doprinese njihovom daljnjem svestranom razvitku, te čestitajući u povodu jačanja evropskog puta BiH, a što se manifestira putem aktivacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SAA). U izjavi datoj uoči održavanja sesije, predsjednik “Kruga 99” Adil Kulenović uputio je riječi podrške palestinskom narodu na putu ostvarenja njegovih legitimnih interesa. Istovremeno, upozorio je kako se i BiH suočava sa svojevrsnom “palestinizacijom”, reagirajući na najnovije najave o “prekrajajnju” Bosne i Hercegovine, te strategiju i politike podređene tom cilju. Kako je najavljeno, naredna sesija Kruga 99 bit će održana 10. maja, a tema će biti posvećena Danu pobjede nad fašizmom i antifašističkoj tradiciji i praksi. (Fena) ef

The post PALESTINSKI AMBASADOR U BIH NAMOORA: SPREMNI SMO PRUŽITI RUKU POMIRENJA appeared first on Krug99.

In 2006, Professor Yunus and Grameen Bank were jointly awarded the Nobel Peace Prize.
“Professor Yunus is the author of BANKER TO THE POOR: Micro-Lending and the Battle against World Poverty, CREATING A WORLD WITHOUT POVERTY: Social Business and the Future of Capitalism, and, most recently, BUILDING SOCIAL BUSINESS: The New Kind of Capitalism that Serves Humanity’s Most Pressing Needs.”
Professor Muhammad Yunus is the recipient of more than 50 honorary degrees from universitiesa cross 20 countries. He has received 112 awards from 26 countries including state honours from 10 countries.
He is one of the seven individuals to have received the Nobel Peace Prize, the United States Presidential Medal of Freedom and the United States Congressional Gold Medal. Other notable awards include the Ramon Magsaysay Award (1984), World Food Prize (1994), International Simon Bolivar Prize (1996), Sydney Peace Prize (1998), The Prince of Austria’s award for Concord (1998) and Seoul Peace Prize (2006).
The concept of social business, which he introduced into the economic framework,
is defined as a non-dividend company dedicated to solving social problems , such
as healthcare, education, sanitation, water pollution, unemployment,
environmental degradation, etc. His microcredit idea has spread to almost all the countries of the world, including the industrialized countries of the West.
United Nations Secretary General, Ban Ki Moon, invited Professor Yunus to serve as
an MDG Advocate. He sits on the Board of United Nations Foundation, Schwab
Foundation, Prince Albert ll of Monaco Foundation, Grameen Credit Agricole Microcredit Foundation and Chirac Foundation. He is one of the founding members of The Elders.
Professor Yunus serves as Nobel Laureate in Residence at the Universiti Kebangsaan Malaysia (National University of Malaysia).
Professor Yunus was chosen by Wharton School of Business as one of ‘The 25
Most Influential Business Persons of the Past 25 Years’. AsiaWeek (Hong Kong) selected him as one of “Twenty Great Asians (1975 — 1995).” Ananda Bazaar Patrika (India) selected Professor Yunus as one of “Ten Great Bengalis of the Century (1900 — 1999).”
In 2006, Time magazine listed Professor Yunus under “60 years of Asian Heroes” as one of the top 12 business leaders. In 2008, in an open online poll, Yunus was voted the 2nd topmost intellectual person in the world on the list of Top 100 Public Intellectuals by Prospect Magazine (UK) and Foreign Policy (United States). In 2010, The New Statesman (UK) listed him as one of “The World's 50 Most Influential Figures”.
Professor Yunus has appeared on The Oprah Winfrey Show, The Daily Show with
Jon Stewart, Colbert Report, Real Time with Bill Maher, Hardtalk on BBC and The
Simpsons. He has appeared on the cover of Time Magazine and Newsweek.
In June 2012, Professor Yunus was named Chancellor of Glasgow Caledonian University.
On Google+, Professor Yunus is one of the most followed person worldwide, with over 2 million followers.

The post Nobelovac na Krugu 99: biografija profesora Muhammada Yunusa appeared first on Krug99.

Uvodničar na sesiji Kruga 99, Sarajevo, 21. decembar 2014.

Dok je Bosna i Hercegovina imala velike kompanije, bila je i ekonomski jaka. BiH je pred rat, po strukturi privrede, bila srednje razvijena zemlja. Prije rata učešće industrije u bruto društvenom proizvodu bilo preko 42 odsto, što znači da smo mi bili industrijska zemlja, a veliki privredni sistemi u prijeratnoj BiH poput „Energoinvesta“, „Famosa“ i „Šipada“, predstavljali su izvoznu snagu ne samo BiH već i tadašnje Jugoslavije. Danas uvozimo tri puta više vrijednosti nego što izvozimo i to je svakako jedan od pokazatelja kakva je privreda ove zemlje, a politička rascjepkanost i nemogućnost poslovanja po principu ekonomskih regija dodatno nas stavlja u negativan položaj u odnosu na druge. Kad su nestali veliki sistemi, nas su poklopile inostrane firme, a država nije imala mehanizme zaštite domaćih firmi, pa su nam nakon rata nametnuti trendovi i reforme, uz privatizaciju, koji su išli ka gušenju velikih kompanija i stvaranje naše privede ovisnom. Ta ovisnost je za privredu postala još izraženijom kada su strane banke poklopile naš kompletan finansijski sektor.

Ukoliko se sada ne počne sa privrednim reformama, koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, BiH bi trebalo najmanje 10 do 15 godina da dođe do nivoa iz 1992. u pokazateljima ekonomskog i privrednog razvoja. Ali mi moramo biti brži. Kako? Samo veliki mogu zaštiti male. Današnji Energoinvest ima oko 670 ljudi, to je po nekakvim pokazateljima srednje preduzeće, međutim mi smo zbog svog imena, brenda, tradicije, još uvijek na nekim tržištima prihvaćeni kao svjetska, renomirana kompanija. Ovoj državi su potrebni veliki privredni sistemi, zasnovani na tržišnoj privredni i konkurentnosti, a vidim da najviše potencijala imamo u energetici, automobilskoj industriji, građevninarstvu, drvnoj industriji i proizvodnji hrane. Imamo izvanredne i turističke potencijale.

Agencija za statistiku BiH dala je podatak da velika preduzeća u BiH, iz sektora industrijskih djelatnosti, stvaraju čak 40 odsto ukupnog prometa i zapošljavaju 46 odsto radnika, iako u zemlji egzistira njih svega dva odsto. Taj procenat mora biti znatno veći.

Velike kompanije pokreću privredu. Uz to, moramo ojačati vlastite finanijske kapacitete i stvoriti fondove koji će pratiti privredu na međunarodnim i domaćim tržišnim „utakmicama“. Da li putem IGA-e ili Razvojne banke, ili osnivanjem zasebnog fonda za podršku privredi, ali mi moramo imati snažnu finansijsku podršku, jer bez nje smo itekako ranjivi.

The post Enes Čengić:Treba li Bosna i Hercegovina velike privredne sisteme? (Sažetak) appeared first on Krug99.

Na redovnoj sesiji Kruga 99 održanoj 26.10.2014, razmatrana je tema položaja univerziteta u Bosni i Hercegovini u kontekstu bolonjske reforme visokog obrazovanja. Nakon sesije, doneseni su prijedlozi za dalji razvoj sektora visokog obrazovanja i naučno-istraživačkog rada.

Obrazovanje, nauka i kultura su fundamentalne djelatnosti čiji razvoj je preduslov za pozitivan preobražaj društva. Transformacija iz industrijskog društva u društvo znanja, koja se realizira u razvijenim zemljama svijeta, nameće potrebu za brojnim društvenim promjenama koje, prije svega, zahtijevaju prilagođavanje sistema obrazovanja potrebama razvoja društva i privrede.

Napredak BiH društva u tranziciji ka društvu znanja moguć je samo uz sistem visokog obrazovanja usklađen sa zahtjevima Evropskog prostora visokog obrazovanja (EHEA) i Evropskog istraživačkog prostora (ERA). Budućnost Bosne i Hercegovine traži takvo ustrojstvo visokog obrazovanja, koje je kompatibilno reformskim procesima u zemljama Evropske unije.

Za dalji, ozbiljniji razvoj nauke u Bosni i Hercegovini, neophodno je da se u BiH podrže istraživanja koja su istovremeno dio i evropskih istraživačkih aktivnosti, odnosno programa.

Prijedlozi za dalji razvoj univerziteta:

1. U oblasti visokog obrazovanja i nauke ubrzati završnu fazu implementacije bolonjske reforme, uz jačanje sveukupne autonomije univerziteta. Potrebno je izvršiti ujednačavanje standarda i normativa za visokoškolske ustanove u BiH, te pokušati formirati Ministarstvo za visoko obrazovanje, nauku i tehnologiju na nivou BiH, ili barem ojačati sektor u Ministarstvu civilnih poslova, koji će imati pro-aktivnu koordinacijsku ulogu;
2. Izvršiti usklađivanje legislative obrazovnog sektora s odgovarajućim dokumentima EU donošenjem ključnih dokumenata na nivou Bosne i Hercegovine. Posebno ubrzati proces donošenja Nacionalnog okvira kvalifikacija (NQF);
3. Nastavnici i saradnici na univerzitetima moraju obavljati 50% svog radnog vremena u naučno-istraživačkom i visoko stručnom radu. To podrazumijeva i adekvatno finansiranje kroz međunarodne naučne projekte sa domaćom podrškom i rad za privredu i sa privredom;
4. Univerzitetski nastavnici ne smiju postajati “učitelji”  koji se dominantno bave nastavom sa isprikom da za naučni rad nemaju novaca iz budžeta, pa se njime i ne bave! Kao najkreativniji dio intelektualne zajednice, za to nemaju opravdanja!
5. Evropska unija je kroz niz projekata do sada pomogla razvoj i reformu univerziteta i nauke u BiH sa više desetina miliona eura. To će se i nastaviti, ali se domaći kapaciteti moraju daleko bolje organizovati i podići svoje sposobnosti za realizaciju takvih projekata. Tek tako će “tronožac” univerzitetska nastava-nauka-društvo biti stabilan i zaista dovesti do održivog, uravnoteženog, stabilnog i dugoročnog razvoja Bosne i Hercegovine.

The post STAVOVI Kruga 99 o poziciji univerziteta i kako dalje   appeared first on Krug99.

Izvana posredovano političko rješenje od strane tzv. liberalnih demokratija više je po mjeri njihova straha od višenacionalne i istinski multikulturne zajednice kao mogućeg zametka integracionih procesa na južnoslavenskom prostoru, nego što je izraz istinske želje za uspostavom funkcionalne državne zajednice. Ponuđene su nam najprimitivnije društvene i historijske prakse od strane onih koji su svijetu, rušeći Berlinski zid, obećavali kraj podjela i kraj ideologije.

Lokalne, republičke elite podržane su nasuprot tadašnoj jugoslavenskoj federalnoj vladi, što je bilo potpuno pogrešno. No one su u nacionalizmu prepoznale efikasnu strategiju očuvanja moći u čemo su bile široko podržane. Međutim, ono na što nismo računali tada kad smo u tome učestvovali, a što danas skupo plaćamo, je neminovnost kolektivne kazne zbog masovnog podržavanja pogrešnog historijskog izbora. Naš ustav, naše institucije, naše elite, naša svakodnevica je naša kazna koju smo proizveli, istina uz pomoć vanjskih činilaca.

Radikalizacija, kao jedno od napogodnijih instrumenata prikrivene kontrole, ima za cilj održavanje gramzive vlasti nestabilnom, neautentičnom,  slabom i posve nesposobnom, ona  treba održavati cijeli region nestabilnim te ga na taj način paralizirati u uspostavljanju bilo kakvog funkcionalnog političkog sistema. Stoga, svjedočimo radikalizaciji svake dvije godine, a domaće etnonacionalne političke elite, uglavnom čine, da se izrazim Lenjinovim žargonom, „korisni idioti“. Ta se klasa razvila u ratu. Nju čine novi, politički moćni bogataši, koji u sprezi sa vjerskim i crkvenim elitama određuju pravila za čitavo društvo. Samo su takvi pregovarači s jedne strane, i liberalni demokrati, s druge mogli napraviti paradoksalni dejtonski Ustav koji nije ništa drugo do liberalno – etnonacionalistički kompromis. I tu smo upali u procjep, budući da nema institucionalizacije demokratije bez sekularizacije države. Medijske, političke, ekonomske, pravne elite ovo uporno potcjenjuju i ignorišu.

Ako se nešto hitno ne promijeni, trebat će nam još decenije da iz ovoga u čemu smo sad dođemo do onoga gdje smo bili kad smo 1991/92. pristali na nacionalizam kao političku strategiju u višenacionalnoj državi. Cijena je bila previsoka: osim izgubljenih i razorenih života, genocida i genderocida, izgubili smo snagu odlučivanja jer smo izgubili politički, finansijski, medijski i obrazovni suverenitet. Da bismo u BiH nanovo izgradili federalizam, mora doći do temeljnog i odlučnog nacionalnog izmirenja, do denacifikacije. A to ćemo morati sami – Zapad nam neće pomoći. On je preslab da kreira, ali zastrašujuće je dovoljno jak da destabilizira svo ono što smatra svojom političkom periferijom.

Dubravko Lovrenović

The post prof.dr. Dubravko Lovrenović: “BiH: Propala država ili propale politike?” appeared first on Krug99.