Nositelji politike podjele Sarajeva nalazili su se prije svega unutar političkog i vojnog vrha Srpska demokratska stranka i struktura koje su iz nje proizašle, uključujući protivustavnu tvorevinu Republika Srpska do potpisivanja DMS-a. Političko vodstvo, personificirano u Radovanu Karadžiću, te nezakonita vojna komponenta Vojska Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića, djelovali su u pravcu teritorijalnog razgraničenja i uspostave etnički čistih i homogenih prostora. Njihovo  zagovaranje egzodusa Srba iz Sarajeva imao je isti cilj.  U toj logici, Sarajevo je predstavljalo ključnu prepreku upravo zbog svoje demografske i kulturne raznolikosti, ali i autentičnog načina života.

Opsada grada bila je centralni instrument te politike. Dugotrajno granatiranje i sistematska snajperska djelovanja nisu imala samo vojni cilj zauzimanja grada. Ona su bila, sa gubitkom iluzija o zauzimanju grada, sredstvo političkog pritiska usmjerenog ka nametanju rješenja etničke podjele glavnog grada. Odmicanjem rata tome su na ruku išli i internacionalni  mirovni planovi i posrednici, poput Vance-Owenovog Plana, koji su otvarali prostor za teritorijalno preuređenje uključujući i mogućnost fragmentacije Sarajeva.

Karte etno-teritorijalne prekompozicije nisu se u ratu crtale samo za teritoriju Bosne i Hercegovine, već i podjelu grada Sarajeva po zamišljenim i nepostojećim etničkim linijama, u osnovi, tokom rijeke Miljacke.

Ja sam bio svjedok jedne epizode takve konkretne politike koja se odvijala  8. februara 1994. godine. Naime tadašnji gradonačelnik Muhamed Kreševljaković upoznao me sa dokumentiranim i konkretnim prijedlogom podjele grada, koji je donio jedan predstavnik internacionalne zajednice, čijeg imena se ne sjećam,  uz precizno naznačene linije razgraničenja.

Očekivao se pristanak i potpis Kreševljakovića u funkciji gradonačelnika na taj dokument. Naravno, tada u funkciji glavnog i odgovornog urednika Nezavisnog radija Studijo 99, ne otkrivajući izvor, odmah sam objavio sadržaj te namjere.  Reakcije javnosti i branilaca Sarajeva u narednih 24 sata neprestanog programa bile su nepodijeljene – ogorčenje i protivljenje koje nije utišano ni nakon saopštenja birokratskih političkih struktura kako je riječ o „lažnim informacijama“ i „uznemiravanju javnosti“. Moja dokumentarna javna izjava, bez spominjanja izvora, može se vidjeti na https://www.youtube.com/watch?v=_xMsb1sYcUY. 

Tvrdnje Studija 99 je naredni dan na press konferenciji potvrdio i sam Kreševljaković, čime se pokazala snažna podudarnost novinarskog i institucionalnog svjedočenja. Vidjeti Kreševljakovićevu izjavu koja prethodno potvrđuje na https://www.youtube.com/watch?v=v_RitwWadG8 .

Naprotiv, naknadne izjave internacionalnog predstavnika date pod pritiskom sarajevske javnosti nisu umanjile patriotsku otpor.

Uvjeren sam da je Muhamed Kreševljaković, gradonačelnik Sarajeva, imao časnu i odvažnu  ulogu u zaustavljanju namjera internacionalne zajednice u tim dramatičnim okolnostima opsade glavnog grada BiH. Historija će kad tad valorizirati kako internacionalne tako i unutrašnje okolnosti i odvažan čin Muhameda Kreševljakovića, gradonačelnika ratnog Sarajeva.

Postalo je jasno je da podjela Sarajeva nije bila samo strateška projekcija Miloševića i njegovih sljedbenika, već i loših namjera nekih internacionalnih centara moći i njihovih „mirovnih“ posrednika.

Upravo potaknuti tim stečenim iskustvima tokom 1994. godine uslijedio je snažan građanski i intelektualni odgovor. Inicijativa Krug 99 okupila je oko 200.000 građana opkoljenog Sarajeva i približno milion ljudi iz 56 zemalja svijeta, koji su potpisali Deklaraciju o slobodnom i jedinstvenom Sarajevu. Ovaj dokument artikulira temeljne vrijednosti grada: otvorenost, pluralizam i građansku jednakost, uz jasno odbacivanje svake logike razgraničenja. U samoj Deklaraciji insistira se na slobodnom, jedinstvenom i nepodijeljenom Sarajevu, kao i na političkom poretku zasnovanom na pravima građana, a ne etničkim getoima.

Ova dva paralelna procesa – pritisci ka podjeli i otpor takvim rješenjima – direktno su se reflektirali u konačnom ishodu Dejtonskog sprazuma za mir. Dejton je, s jedne strane, formalizirao teritorijalnu podjelu države kroz entitetsku strukturu, čime je institucionalizirao logiku razgraničenja na širem planu. S druge strane, Sarajevo je ostalo samo naizgled izvan te logike kao jedinstvena urbana cjelina u okviru Federacije Bosne i Hercegovine.

Ideja podjele Sarajeva je ostala poražena, ali ne i delegitimirana u širem ustavnom okviru države. Današnje neprirodno administrativno razgraničenje Sarajeva i Istočnog Sarajeva je protivno realnim interesima i stvarnom životu građana.  Na žalost, etnički principi teritorijalnog razgraničenja ugrađeni su u samu strukturu poslijeratne Bosne i Hercegovine. I pored toga vizija Sarajeva kao slobodnog i nepodijeljenog grada, sa 10 predratnih opština, ostaje trajni podsjetnik i poticaj za rješenje sukoba između etničkog getoiziranja i normalnog građanskog principa.

U tom smislu, sudbina Sarajeva tokom i nakon rata pokazuje da se ključna borba nije vodila samo oko teritorije, već oko etno političkog modela cjelokupnog državnog poretka. Sarajevo je opstalo kao jedinstven grad u njegovom urbanom opsegu,  ali pitanje koje rat nije zatvorio  je odnos između etničke podjele i zajedničkog života kao prirodnog stanja i pretpostavke trajnog mira.

Adil Kulenović, 5. 4. 2026.

The post Odvažnost Muhameda Kreševljakovića, gradonačelnika ratnog Sarajeva, u odbijanju podjele grada appeared first on Krug99.

o demokratskom razvoju i evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine

Polazeći od neupitnog milenijskog postojanja naše zemlje, teritorijalnog i državno-pravnog kontinuiteta;

Imajući u vidu referendumsku odlučnost za nezavisnost Bosne i Hercegovine 01. marta 1992. godine, na kojem su se građani plebiscitarno opredijelili za nezavisnu, suverenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i 22.maja 1992. godine prijemom u Organizaciju ujedinjenih nacija stekla internacionalno-pravni subjektivitet u punom obimu i značenju koje imaju sve druge članice Ujedinjenih nacija;

Naglašavajući da je Dejtonskim mirovnim sporazumom, Anexom IV – Ustavom Bosne i Hercegovine, nedvosmisleno potvrđen pravni kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine kroz novu unutrašnju ustavnu strukturu s dva entiteta, bez prava na otcjepljenje;

Upozoravajući na zlonamjerno krivo prevođenje i tumačenje ustavne odredbe constituent (sastavni dio cjeline) netačnim i ustavno nepostojećim terminom constitutiv (ono što tu cjelinu stvara) kako bi se dezavuirala javnost i podrivao ustavni poredak. Istinito je da constituentni narodi (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) nisu nosioci suvereniteta niti imaju izvornisuverenitet pa konsekventno tome ne može biti dogovora naroda.Suverenitet pripada državi BiH, te time njenim građanima;

Podsjećajući na iskustvo građana da je oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nasilno nametnula etnopolitički model uređenja, diskriminaciju i aparthejd nad demokratijom, čiji su simbolički i stvarni primjeri Stolac,Srebrenica,Prijedor i druge sredine;

Uvažavajući kandidatski status Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji i činjenicu da je njen demokratski i europski put moguć isključivo kroz duboke ustavne i institucionalne reforme;

Konstatirajući činjenicu da je Bosna i Hercegovina država svih njenih građana u kojoj važeći ustavno-pravni poredak ne osigurava građansku jednakost i jednako ostvarivanje ljudskih prava;

Svjedočeći da se ustavni poredak Bosne i Hercegovine otvoreno i kontinuirano napada  etnonacionalističkim politikama koje državu nastoje prikazati kao nemoguću i nužno plemenski uređenu zajednicu;

Imajući u vidu obavezu Bosne i Hercegovine da poštuje i provodi presude Europskog suda za ljudska prava;

Slijedeći neupitnu volju građana Hercegovine za demokratski, miran i stabilan razvoj domovine Bosne i Hercegovine;

Mi,potpisnici ove Deklaracije,Forum Neretva,Forum mladih i Krug 99, izjavljujemo sljedeće:

1. Reforma Ustava i izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine mora voditi ka uspostavi društva jednakih građana, u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima i standardima Vijeća Evrope.
2. Etnicizacija političkih prava i državnih institucija suprotna je osnovnim principima demokratske legitimnosti, političke jednakosti i individualnih prava, te dugoročno destabilizira državu. Izabrani predstavnici imaju obavezu djelovati u interesu svih građana, a ne isključivo jedne etničko-religijske ili političko-partijske grupe kako to pretežno čine danas.
3. Bosna i Hercegovina ne može biti trajno uređena kao sistem etničke podjele političke moći, već kao demokratska država u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom i imaju jednaka politička prava, uključujući pravo da učestvuju u izboru svih nosilaca državnih funkcija čije odluke neposredno utiču na njihov život i prava.
4. Svaki građanin Bosne i Hercegovine mora imati pravo da bude biran i bira svakog člana u Predsjedništvo BiH, jer odluke svakog člana imaju jednaku ustavnu i pravnu snagu i proizvode neposredne posljedice za sve građane, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Isključivanje građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici tzv. “konstitutivnih” naroda predstavlja diskriminaciju, što je nedvosmisleno potvrđeno presudama Europskog suda za ljudska prava.
5. Provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nije političko pitanje, već predstavlja ustavnu i internacionalna pravnu obavezu Bosne i  Hercegovine i ključni uslov njenog demokratskog i europskog puta. Njihovo neprovođenje predstavlja antiustavno djelovanje i formu “tihog” državnog udara.
6. Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom nisu etnički predstavnici, već izabrani državni funkcioneri odgovorni svim građanima. Uvažavajući realne vremenske okvire, opći izbori 2026. godine trebaju se provesti prema važećem zakonodavstvu, uz jasno opredjeljenje da se do izbora 2030. godine osigura izbor jednog Predsjednika Bosne i Hercegovine na cijeloj teritoriji države.
7. Građani na izborima biraju političke predstavnike prema vlastitom uvjerenju. Sporna tvrdnja da građanin glasanjem za kandidata druge etničke grupe „bira člana Predsjedništva drugom narodu“ predstavlja zlonamjerno i neustavno tumačenje demokratskog izbornog prava.
8. Antibosanske i antieuropske politike, uz podršku susjednih hegemonističkih projekata presuđenih za ratne zločine, udružene zločinačke poduhvate i genocid, predstavljaju direktnu prijetnju opstanku Bosne i Hercegovine i moraju biti zaustavljene jasnom i odlučnom državotvornom politikom.
9. Oštro osuđujemo negiranje presuda za genocid i ratne zločine, kao i pokušaje reafirmacije presuđenih politika secesije, paradržava i etničke teritorijalizacije kroz federalizaciju ili konsocijacijsko uređenje koji su eufemizmi za dalju dezintegraciju i raspad države.
10. Da bi svi građani Bosne i Hercegovine uživali u miru i prosperitetu svoje domovine               neophodno je da se sve političke strukture prevashodno okrenu državi Bosni i Hercegovini, uvažavajući bosanskohercegovačko historijsko iskustvo u kojem isključivi stavovi ”uzmi ili ostavi”, odnosno ”ili-ili”ne mogu proizvesti ništa dobro i donijeti nikakav napredak,dok inkluzivni pristup tipa ”i-i” to može.

Ovom Deklaracijom potvrđujemo svoju punu opredijeljenost za demokratsku, pravno uređenu i europsku Bosnu i Hercegovinu, državu jednakih građana i zajedničke budućnosti.

        Za Forum mladih  Kruga 99      Za Forum Neretva Kruga 99          Za ANI Krug 99

    Muhamed Hamzić, predsjednik     Edin Batlak, predsjednik            Adil Kulenović, predsjednik

The post MOSTARSKA DEKLARACIJA o demokratskom razvoju i evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine appeared first on Krug99.

Pravosluđivanje

            Kada su, brzinom zvuka, nakon što je četvrtog dana novembra iza nas nastao požar u tuzlanskom Domu penzionera u kojem je izgubilo život 18 nepokretnih osoba, na mjesto događaja došli šef SDP, Nermin Nikšić i Jasmin Imamović. Na ulazu u Dom, dočekao ih je direktor i partijski drug, Mirsad Bakalović. Pridošlice su ga poljubile. Čuvši za taj čin, odmah sam se sjetio sličnih poljubaca sicilijanske mafije!

            Istog dana, kao moralna i odgovorna osoba, Bakalović je podnio ostavku na mjestu direktora Doma. Četrdeset dana nakon velike tragedije,16.decembra prošle godine, Kantonalno tužilaštvo je uhapsilo Bakalovića i šeficu računovodstva(!), Zinaidu Razić. Dva dana kasnije, određen im je jednomjesečni pritvor. „Osumnjičenima se na teret stavlja da su, kao saučesnici, počinili teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti, dok se Bakaloviću dodatno stavlja na teret i produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja”, saopštili su mediji. Odbrana osumnnjičenih je tražila da se zatvorski jednomjesečni pritvor zamijeni za kućni. Tužilaštvo je odgovorilo tehnički a ne pravno-nemaju uređaj za praćenje, nemaju nanogice!

            Podnošenjem ostavke, Bakalović je priznao da u cijelom slučaju ima svoj dio odgovornosti. Šefica računovodstva, koja je medicinskom osoblju samo pomagala u izradi smjena i dežurstava, u cijeloj tragediji ima odgovornost kao i moja rahmetli nena. Tužilac je postupio po onoj: “Nek ‘ je više vojske!“

U saopštenju tužioca o nastanku požara, jeste tužna neistina da je uzrok u nagnječenju električnog kabla u jednoj sobi i prouzrokovanom varničenju. On je zaboravio, da je nakon kratkog spoja, vele na radio-aparatu jednog stanara, trebalo doći do nestanka struje, a nije. Požar u jednoj sobi je nastao, kako mi kaže jedan izvor iz Doma, zato što je jedan stanar pušio cigarete! Ljudi iz Doma, u drugim sobama, nastradali su gušenjem ugljenmonoksidom. Dakle, ne od temperature koju isijava vatra. I, sad dolazimo do ključnog problema-protupožarne zaštite, rodnog mjesta i problema i odgovornosti.

Još 2021.godine, nakon nalaza stručnih ljudi za otkrivanje požara, protupožarne zaštite i pripadajuće tehnike, direktor Doma, Bakalović je uputio dopis dr Zijadu Lugaviću, tadašnjem šefu Službe za ekonomski razvoj, poduzetništvo i poljoprivredu, nadležnoj i za rad Doma penzionera, kao vlasništvu Grada. U tom dopisu-izvještaju rađenom na osnovu izvještaja stručne institucije, Bakalović traži da Grad i tadašnji gradonačelnik Jasmin Imamović te šef Službe, dr Zijad Lugavić, kao najodgovorniji za stanje u njihovom Domu penzionera kojem određuju ko će biti direktor, ko u Upravnom a ko u Nadzornom odboru.

Na Bakalovićev izvještaj kojim su definirani problemi standarda bezbjednosti u Domu penzionera, nedostajuća oprema i broj radnika, ni dr Lugavić kao šef Službe, ni Imamović kao gradonačelnik Tuze, ostaju nijemi. Ni danas, nakon ogromne tragedije, nakon važećeg stava stručne institucije da Dom penzionera ne zadovoljava zakonom sigurnosno ustrojenu  ustanovu-još uvijek radi! Mimo sigurnosnih standarda!

Iz Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona saopštavaju da će se istraga obaviti i glede odgovornosti članova Upravnog i Nadzornog odbora Doma penzionera. „Vlasnici Doma“, u likovima bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika, a vlasnici imaju i prava i dužnosti rukovođenja, ali i odgovornosti, nisu još u fokusu istražnih radnji kantonalnog tužioca. Dakle, njegov vidokrug doseže do već pritvorenog Pedra Mirsada Bakalovića, na pravdi Boga pritvorene senjorite Zinaide Razić, dok su padre dr Lugavić i padre Imamović samo nježno ljubili Pedra Bakalovića. Gospodine postupajući tužioče, zar je  njihova uloga i odgovornost u nezapamćenoj tragičnoj  smrti 18 građana  završena sa dva poljupca?

Naravoučenije : Pazite s kim se ljubite. I Vi postupajući!

The post PEDRO BAKALOVIĆ, PADRE LUGAVIĆ, PADRE IMAMOVIĆ…?! appeared first on Krug99.

Čemu strah od unitarnog uređenja

Drugi element, koji se redovno pojavljuje u javnom prostoru, odnosi se da postoje takve izjave političkih i drugih društvenih aktera, da oni nisu za unitarni oblik državnog uređenja, pa nastave da nisu ni za federalno uređenje.

Patria

Autor članka20.11.2025 – 12:50Pridružite se

Piše: Slaven Kovačević/Hayat.ba

Promatrajući recentne izjave različitih političkih aktera, pa povremeno i analitičara ili intelektualaca, oko unitarnog oblika državnog uređenja, u čemu se izražava određeni strah ili skepsa prema tom obliku državnog uređenja, nameće se relativno jednostavan zaključak da ti ljudi ne znaju šta i o čemu govore.

Naravno, politika i njeno vođenje, najčešće je izrazom percepcije političkih aktera o određenim pojavama i zbivanjima, koja je povremeno netačna i radi toga loše artikulirana. Zato bi bilo poželjno ukazati na nekoliko elemenata oko unitarnog oblika državnog uređenja, posebno onima koji se tome suprotstavljaju.

Prvo zapažanje kod onih koji se suprotstavljaju unitarnom obliku državnog uređenja, odnosi se na to da oni odbijaju demokratski princip „jedan čovjek – jedan glas“ argumentirajući takav stav da može doći do nekog etnički utemeljenog preglasavanja, što je u svojoj suštini netačno. Metod „jedan čovjek – jedan glas“ nije ekskluzivitet unitarnog oblika uređenja, jer takav metod postoji u jednakoj mjeri i u federalno uređenim zemljama (Njemačka, Austrija, Belgija, Švicarska i tako redom). Dakle, unitarni oblik državnog uređenja nema apsolutno nikakve veze sa načinom izbora i izbornim procedurama iz kojih proizlazi formiranje vlasti.

Unitarni oblik državnog uređenja govori isključivo o tome kako se upravlja državom, kroz postojanje centralne vlasti sa najvećim stepenom nadležnosti, koje se odlukom te centralne vlasti mogu transferirati i na niže nivoe vlasti, ako za tako nešto postoji racionalno opravdanje, kako bi se ta država učinila funkcionalnijom.

Drugi element, koji se redovno pojavljuje u javnom prostoru, odnosi se da postoje takve izjave političkih i drugih društvenih aktera, da oni nisu za unitarni oblik državnog uređenja, pa nastave da nisu ni za federalno uređenje. E tu nastaje ozbiljan problem. Savremena teorija političkih sistema govori o postojanju tri osnovna oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno uređenje (zastarjela teorija govori o prostim i složenim državama).

Kada to znamo, onda je logičan zaključak da oni koji nisu za unitarno, niti za federalno uređenje, svoju naklonost i podršku daju konfederalnom uređenju (državna zajednica) u Bosni i Hercegovini. Vjerujem kako ovdje imamo površnost onih koji izlaze sa takvim stavom da nisu ni za unitarno niti za federalno uređenje, što ih onda dovodi u poziciju jako delikatnog stava da kroz analogiju oni potpadaju pod zagovornike konfederalnog uređenja (državna zajednica), što je po meni veoma opasno. Kod takvih, često čujemo kako su oni, kao neki izraz kontrasta, zagovornici regionalizacije Bosne i Hercegovine. Dobro, ništa sporno, ako znamo da su sve zemlje koje imaju regije u svome sastavu, zapravo unitarno uređene zemlje, bez obzira da li su one parlamentarne demokracije ili parlamentarne monarhije. Na primjer, Italija ili Španija ili Francuska i još niz drugih. Sve te države imaju unitarni oblik državnog uređenja i regije u svome sastavu.

Treća stvar, odnosi se na takvu netačnost da bi eventualni zagovornici unitarnog oblika uređenja uključili čak i etničku proporcionalnost u biranju i vršenju vlasti, čime u konačnici kontaminiraju stvarnost koja se tiče unitarnog oblika uređenja i daju gorivo protivnicima unitarnog oblika državnog uređenja. Unitarni oblik uređenja, ako mu pridodamo demokraciju i njene principe, može postojati samo ako se radi o demokratskoj proporcionalnosti, na način da svaka politička stranka ima onoliko političke moći koliko ostvari glasova i mandata na izborima. U takvim političkim sistemima, parlamentarna većina je ta koja upravlja državom, a nikako to ne može biti neka parlamentarna manjina.

Demografska slika bilo koje zemlje, nema apsolutno nikakve veze sa demokratskim izrazom proporcionalnosti, koji se izvodi na temelju broja ostvarenih mandata nakon održanih izbora, a nikako na osnovu demografsko-etnički prikazane slike. Čak i nedavno izrečen stav, kako je u sadašnjem Ustavu Bosne i Hercegovine propisana etnička proporcionalnost u tom članu IX, potpuno je netačan, jer je Ustavom Bosne i Hercegovine propisana demokratska proporcionalnost, osim za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, gdje postoji paritet kao određeni model.

Samim Ustavom Bosne i Hercegovine nije propisana nikakva etnička proporcionalnost u niti jednom njegovom članu. Ostaju otvorena pitanja – zašto u sastavu Vijeća ministara imamo 3 Bošnjaka, 3 Hrvata, 3 Srbina i ponekog Ostalog ako to nije tako ustavom utvrđeno ili zašto u sastavu domaćih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine imamo 2 Bošnjaka, 2 Hrvata i 2 Srbina iako ni to nije ustavom utvrđeno. Očito neko kroz političku praksu forsira etničku matricu na štetu demokracije i njenih principa, a u konačnici i na štetu kvaliteta onih koji bi trebali da obavljaju ove časne funkcije. Etnička podobnost i kvaliteta u obavljanju povjerenog posla su dvije jako različite stvari.

Četvrta ništa manje važna stvar, odnosi se na primjere iz okruženja, odnosno ako promatramo države nastale raspadom nekadašnje Jugoslavije, od zapada prema istoku, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Kosovo i Sjeverna Makedonija, sve one, izuzev Bosne i Hercegovine imaju jednodomne sisteme (nema gornjem doma zakonodavnog organa vlasti – što je u Bosni i Hercegovini predstavljeno kroz Dom naroda), sve one biraju predsjednika ili šefa države u okviru jedne izborne jedinice i sve redom su unitarno uređene države. Zašto se onda Bosni i Hercegovini nameće dvodomni sistem zakonodavnog organa vlasti i k tome agresivno predlaže njena federalizacija i to etničkog karaktera? Nema nikakvog opravdanja niti argumenta za takvu vrstu političkih izraza ili političkih stavova na temelju kojih se formiraju takve loše i neodržive inicijative. Jer takve inicijative nisu opredjeljene na racionalno u funkcionalno upravljanje državom, već se opetovano okrećući ka etničkoj podobnosti na štetu kvaliteta, ovaj put podijeljene u mono-etničke federalne jedinice.

Ima i onih, koji kao peti izraz govore o konsocijacijskoj demokraciji, kao rješenju za Bosnu i Hercegovinu, što je neodrživo, pa čak i neprimjereno. Konsocijacijska demokracija nije bila namijenjena etničkim zajednicama, što je relativno lako argumentirati. Njen prvi princip je stvaranje Velike koalicije u kojoj učestvuju političke stranke ili političke grupe koje dolaze sa ideološki krajnje udaljenih političkih opredjeljenja, ali pristaju na Veliku koaliciju radi formiranja vlasti. Iz ovoga, jasno se vidi da u formiranju Velikih koalicija ne učestvuju etničke zajednice već političke stranke ili političke grupe. Drugi princip konsocijacijske demokracije govori o postojanju zajedničkog veta, u kojem opet učestvuju političke stranke u tom istom formiranju Velike koalicije i donošenju odluka unutar nje same. Opet nema etničkih zajednica unutar konsocijacijske demokracije, kako to neki ovdje netačno prikazuju. Treći princip konsocijacije je proporcionalna zastupljenost unutar Velike koalicije, temeljem demokratskom potencijala ili izbornog rezultata, a ne temeljem veličine pojedinih etničkih zajednica.

Kada se uzima Belgija za primjer, onda njen gornji dom, koji se naziva Senat, ne sadrži samo Flamance, Valonce i Nijemce, kako to pojedini predstavljaju ili da im postavimo pitanje – otkud onda u sastavu Senata kao gornjeg doma, osobe koje imaju porijeklo Italijana, Španaca, Luksemburžana, Lihtenštajnaca, zatim cijelog niza afričkih zemalja i ot u značajnom broju? Očito se ne radi samo o Flamancima, Valoncima i Nijemcima, već o demokratski izrabranim predstavnicima u okviru belgijskog izbornog sistema. Čak je zanimljivo pogledati članove 10. i 11. Ustava Belgije koji eksplicitno govore o pravima i zaštiti prava Belgijanaca, dok se ovdje štite prave isključivo etničkih zajednica bez zaštite prava Bosanaca i Hercegovaca kao državljana ove zemlje, što je devijantan izraz samog domaćeg političkog sistema.

Zaključak koji možemo izvesti, da je unitarni oblik državnog uređenja najracionalniji za Bosnu i Hercegovinu, temeljem iskustava zemalja iz okruženja, u kojem bi postajala dva nivoa vlasti: 1. državni nivo i 2. nivo jedinica lokalne samouprave, uz moguću regionalizaciju temeljenu na ekonomskoj i privrednoj povezanosti samih regija, bez njihove zakonodavne uloge.

To bi bio korak naprijed, sve drugo je korak unazad. Praksa u svijetu je takva, da literatura govori da od 193 države članice Ujedinjenih nacija, samo je njih oko 20 federalno uređenih zemalja ili oko 10%. Čak i zadržavanje sadašnjeg status-quo ambijenta, prolaskom vremena, sve će više nositi tenzija i destabilizacije, upravo radi etničke matrice ili etnokracije kao dominantnog oblika u političkom i društvenom životu. Zato je jedino adekvatno i racionalno rješenje za Bosnu i Hercegovinu njena tranzicija u modernu i demokratsku državu, temeljenu na demokraciji, vladavini prava i zaštiti individualnih građanskih prava, sa unitarnim oblikom državnog uređenja jer se time ispunjava niz evropskih kriterija za članstvo u Evropskoj uniji i, najzad, uspostavlja funkcionalna država Bosna i Hercegovina. Nasuprot toga stoji etnički konfliktno organiziran politički sistem, koji vodi u kontinuiranu destabilizaciju i niz neizvjesnih ishoda.

The post Čemu strah od unitarnog uređenja?! appeared first on Krug99.

Beginning from the principles and goals of the United Nation Charter;

Dedicated to liberal democracy, peace, justice, solidarity and mutual understanding;

Believing that Bosnia and Herzegovina should be a secular state with a republican form of government, based on parliamentary democracy, the rule of law and free and democratic elections;

Committed to the sovereignty, territorial integrity and political independence of Bosnia and Herzegovina in line with international law;

Guided by the principles, values ​​and standards of the Human Rights Universal Declaration, the International Covenant on Civil and Political Rights, the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights, the European Convention on Human Rights and Fundamental Freedoms, the Declaration on the Rights of Persons Belonging to Ethnic, Religious and Linguistic Minorities, as well as other instruments aimed at protecting individual human rights as well as by the act of admission of the Republic of Bosnia and Herzegovina to the United Nations on 22 May 1992;

Considering that the equality, freedoms and rights of the citizens of Bosnia and Herzegovina as the holders of state sovereignty, should be guaranteed, ensured and implemented in all aspects of society;

Considering in particular that Bosnia and Herzegovina is a state of all its citizens, who together with their ethnic, religious and cultural diversity being fully respected, form the Bosnia and Herzegovina/Bosnian nation, which was confirmed by our country’s admission to the United Nations;

Taking into account all the previous opinions of the Venice Commission on the political, social, electoral and judicial system in Bosnia and Herzegovina;

Recognizing how the current socio-political system is undermining the culture of togetherness, distancing ethnic groups, and creating conflicts among political elites to the detriment of individual human rights;

Noting the apparent stagnation of Bosnia and Herzegovina on its path towards full membership of the European Union and NATO, by deliberately hindering reform processes, including fulfilling the 14 key priorities set out in the Opinion of the European Commission, as well as blocking the defining of each Programme of reforms for Bosnia and Herzegovina;

Emphasizing the need for the political, social and economic system to be harmonized with the norms, values ​​and standards of the European Acquis Communautaire that the European Union is founded on;

Aware that the current Constitution of Bosnia and Herzegovina has been found to contain systemic discrimination of citizens based on their ethnicity and place of residence, which has been specifically established by the judgments of the European Court of Human Rights in Strasbourg in the cases: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Šlaku, Pudarić and Kovačević;

Bearing in mind the centuries-old ethno-territorial indivisibility of the state territory of Bosnia and Herzegovina, with its citizens living in diversity and equality, the Declaration on the Rights of Citizens from the Second Session of ZAVNOBIH (convened on 1st July 1944 in Sanski Most), the Constitution of the Republic of Bosnia and Herzegovina, the results of the Citizens’ Referendum (1992) organized across the entire territory of Bosnia and Herzegovina and under the international supervision and initiative;

Convinced that civically constituted authorities and fair procedures best create inclusive relations within a pluralistic society in which there are equal opportunities for all citizens;

Recognizing all the verdicts of the International Criminal Tribunal in The Hague (ICTY) which have established that the crimes of genocide, war crimes, crimes against humanity and joint criminal enterprises were committed with the aim of creating mono-ethnic areas of the territory in Bosnia and Herzegovina through ethnic cleansing, and emphasizing that the current Constitution was imposed in these circumstances;

Determined that the electoral legislation of Bosnia and Herzegovina must not deviate from European electoral principles and standards, nor introduce further discrimination against citizens in their active and passive electoral rights, nor create inequality in votes of citizens based on their ethnicity and place of residence;

Emphasizing the need for the economic system of Bosnia and Herzegovina to operate in a single market to the benefit of all its citizens;

Seeking to create the prerequisites for the reform of the current constitutional arrangement of this country and its harmonization with the requirements of the European Acquis Communautaire as well as the fundamental principles of the rule of law and liberal democracy, the Association of Independent Intellectuals Krug 99 (Circle99) proposes the following:

PRINCIPLES

 of constitutional reform in Bosnia and Herzegovina

1. Bosnia and Herzegovina is a sovereign, unitary, indivisible, democratic, legal, secular state with its territorial integrity resulting from its thousand-years old existence and its international recognition.

2. The name of the state of Bosnia and Herzegovina shall be – the Republic of Bosnia and Herzegovina.

3. The capital of the Republic of Bosnia and Herzegovina shall be Sarajevo. The Republic of Bosnia and Herzegovina shall have an anthem and a flag which represent the identity, history, values ​​and sovereignty of the state.

4. The bearer of sovereignty shall be a citizen – a citizen of the Republic of Bosnia and Herzegovina. The sovereignty of citizens shall be inalienable, non-transferable and indivisible.

5. The Republic of Bosnia and Herzegovina shall be a single state with a unitary form of state organization, which shall have a central authority and a level of local self-governance units organised in accordance with the European Charter on Local Self-Government. The area of ​​local self-governance shall be organised in municipalities and cities. Linking municipalities and cities regionally shall be possible solely on the basis of natural characteristics and economic interests, which shall be regulated by a special law.

6. The executive powers will rest with the President of the Republic of Bosnia and Herzegovina and the Government, each operating within its own remits. The President of the Republic of Bosnia and Herzegovina is to be elected in direct elections within one constituency, respecting the principle of ethnic diversity.

7. The Republic of Bosnia and Herzegovina shall have a Parliament, as a legislative body of its government, consisting of the number of representatives proportionate to the number of its citizens, and they shall be elected in direct elections in electoral units determined by the Electoral Law. The responsibility of the Parliament of the Republic of Bosnia and Herzegovina shall be the adoption of all regulations: the Constitution, laws and other acts, which regulate various aspects of social life in the Republic of Bosnia and Herzegovina. In addition to the Parliament of the Republic of Bosnia and Herzegovina, there shall be a Council for the Protection of Ethnic Interests, as a special body without legislative powers, whose exclusive jurisdiction shall be to consider and evaluate only those regulations that fall within the scope of the three (3) identity elements: language, culture and religion. The Council for the Protection of Ethnic Interests shall be appointed by the Parliament of the Republic of Bosnia and Herzegovina from among the elected representatives, in the manner determined by the Rules of the Parliamentary procedures.

8. The Republic of Bosnia and Herzegovina shall have a Government consisting of the Prime Minister and the following ministries: Ministry of Foreign Affairs, Ministry of Finance and Treasury, Ministry of Industry and Energy, Ministry of Agriculture and Forestry, Ministry of Communications and Transport, Ministry of Health, Ministry of Education and Science, Ministry of Culture and Sports, Ministry of Trade, Ministry of Diaspora, Ministry of Justice, Ministry of Internal Affairs, Ministry of Defense, Ministry of Labor and Social Policy, Ministry of Hospitality, Tourism and Environment. The Government of the Republic of Bosnia and Herzegovina shall be appointed by the Parliament of the Republic of Bosnia and Herzegovina, upon the proposal of the mandate holder. The mandate holder shall be appointed by the President of the Republic of Bosnia and Herzegovina.

9. The Constitution shall establish judicial power, which shall be exercised by courts of first instance, specialized courts and the Supreme Court, as well as the prosecution and defense offices and the High Judicial and Prosecutorial Council, which shall be regulated by law. The Constitutional Court shall review the compliance of all laws and legal acts with the Constitution, taking into account the European Convention on the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, together with all Protocols thereto.

10. The Republic of Bosnia and Herzegovina shall have its own Central Bank, the forming, composition, scope of operations and functioning of which shall be regulated by a special law.

11. The Republic of Bosnia and Herzegovina shall hold the title to the state property ownership.  Common property such as the sea, lakes, rivers, coasts, forests, air, water, frequencies and public goods such as highways, roads, squares, parks, may not be owned by any physical individual or legal entity, but the state shall have the right to dispose of and manage such a property, which it may transfer to lower levels of government. All aspects of state property, the right to its ownership, disposal and management shall be regulated by a special law.

12. The entire content of the Constitution must be in line with the European Convention of Human Rights and Fundamental Freedoms, together with all Protocols, recommendations of the Venice Commission and the Copenhagen and Madrid criteria regulating accession to the European Union, and shall be in all respects in line with the European acquis.

13. The adopted constitution shall contain provisions on a transitional period, which shall be limited in time and shall represent a period during which the necessary transition and harmonization of all applicable regulations and the transformation of existing state institutions and agencies shall be carried out in accordance with the new Constitution of the Republic of Bosnia and Herzegovina.

14. Amendments to the Constitution thus adopted shall be made by a 2/3 majority in the Parliament of the Republic of Bosnia and Herzegovina. Amendments to the Constitution of the Republic of Bosnia and Herzegovina in this way may not contain any element that diminishes or limits human rights established by this Constitution.

The post Constitutional Reforms on Civic Democratic Principles (Circle 99) appeared first on Krug99.

1. La Bosnie-Herzégovine est un État souverain, unitaire, indivisible, démocratique, de droit et
   laïc, dont l'intégrité territoriale découle de sa continuité millénaire et de sa reconnaissance
   internationale.
2. Le nom de l'État de Bosnie-Herzégovine est la République de Bosnie-Herzégovine.
3. La capitale de la République de Bosnie-Herzégovine est Sarajevo. La République de Bosnie-
   Herzégovine possède un hymne, un drapeau et des armoiries qui représentent l'identité, l'histoire,
   les valeurs et la souveraineté de l'État.
4. Le détenteur de la souveraineté est le citoyen de la République de Bosnie-Herzégovine. La
   souveraineté des citoyens est inaliénable, intransférable et indivisible.
   Réforme constitutionnelle de Bosnie-Herzégovine Proposition du Cercle99 (KRUG99-Sarajevo)
   Septembre 2025 3/4
5. La République de Bosnie-Herzégovine est un État unitaire doté d'un gouvernement central et
   d'un niveau d'autonomie locale organisé conformément à la Charte européenne de l'autonomie
   locale. L'espace d'autonomie locale est organisé en municipalités et en villes. La connectivité
   régionale des municipalités et des villes n'est possible que sur la base des caractéristiques naturelles
   et des intérêts économiques, qui seront régis par une loi spéciale.
6. Le pouvoir exécutif est composé du Président de la République de Bosnie-Herzégovine et du
   Gouvernement, chacun relevant de sa compétence. Le Président de la République de Bosnie-
   Herzégovine est élu au suffrage universel direct au sein d'une circonscription électorale, dans le
   respect du principe de diversité nationale.
7. La République de Bosnie-Herzégovine est dotée d'un Parlement, organe législatif, composé d'un
   nombre de représentants proportionnel au nombre d'habitants, élus au suffrage universel direct
   dans les circonscriptions électorales déterminées par la loi électorale. Le Parlement de la
   République de Bosnie-Herzégovine est compétent pour adopter tous les textes réglementaires : la
   Constitution, les lois et autres actes, qui régissent les différents aspects de la vie sociale en
   République de Bosnie-Herzégovine. Outre le Parlement de la République de Bosnie-Herzégovine,
   il existe un Conseil pour la protection des intérêts ethniques, organe spécial sans pouvoir législatif,
   dont la compétence exclusive est d'examiner et d'évaluer uniquement les textes réglementaires
   relevant des trois (3) éléments identitaires : la langue, l'écriture et la religion. Le Conseil pour la
   protection des intérêts ethniques est nommé par le Parlement de la République de Bosnie-
   Herzégovine parmi les représentants élus, selon les modalités fixées par le Règlement intérieur du
   Parlement.
8. La République de Bosnie-Herzégovine est dotée d'un Gouvernement composé du Premier
   ministre et des ministres suivants : Ministère des Affaires étrangères, Ministère des Finances et du
   Trésor, Ministère de l'Industrie et de l'Énergie, Ministère de l'Agriculture et des Forêts, Ministère
   des Communications et des Transports, Ministère de la Santé, Ministère de l'Éducation et des
   Sciences, Ministère de la Culture et des Sports, Ministère du Commerce, Ministère de la Diaspora,
   Ministère de la Justice, Ministère de l'Intérieur, Ministère de la Défense, Ministère du Travail et
   de la Politique sociale, Ministère de l'Hôtellerie, du Tourisme et de l'Environnement. Le
   Gouvernement de la République de Bosnie-Herzégovine est nommé par le Parlement de la
   République de Bosnie-Herzégovine, sur proposition du titulaire du mandat. Ce dernier est nommé
   par le Président de la République de Bosnie-Herzégovine.
9. La Constitution établit le pouvoir judiciaire, exercé par les tribunaux de première instance de
   droit commun, les tribunaux spécialisés et la Cour suprême, ainsi que par le Parquet et le Bureau
   du Procureur général, et par le Conseil supérieur de la magistrature, dont les fonctions sont régies
   par la loi. La Cour constitutionnelle contrôle la conformité de toutes les lois et de tous les actes
   juridiques à la Constitution, en tenant compte de la Convention européenne de protection des droits
   de l'homme et des libertés fondamentales et de ses Protocoles.
10. La République de Bosnie-Herzégovine dispose de sa propre Banque centrale, dont la création,
    la composition, le champ d'action et le fonctionnement sont régis par une loi spéciale.
11. La République de Bosnie-Herzégovine est propriétaire des biens de l'État. Les biens communs
    tels que la mer, les lacs, les rivières, les côtes, les forêts, l'air, l'eau, les fréquences et les biens
    Réforme constitutionnelle de Bosnie-Herzégovine Proposition du Cercle99 (KRUG99-Sarajevo)
    Septembre 2025 4/4
    publics tels que les autoroutes, les routes, les places et les parcs ne peuvent appartenir à aucune
    personne physique ou morale. L'État a cependant le droit de disposer de ces biens et de les gérer,
    et peut les transférer aux niveaux inférieurs de gouvernement. Tous les aspects des biens de l'État,
    ainsi que le droit de propriété, de disposition et de gestion, sont régis par une loi spéciale.
12. L'ensemble du contenu de la Constitution doit être conforme à la Convention européenne de
    protection des droits de l'homme et des libertés fondamentales, à tous ses protocoles, aux
    recommandations de la Commission de Venise et aux critères de Copenhague et de Madrid
    régissant l'adhésion à l'Union européenne, et doit être conforme à l'acquis européen dans tous ses
    aspects.
13. La constitution adoptée contiendra des normes sur la période de transition, qui sera limitée
    dans le temps et représentera une période au cours de laquelle la transition et l'harmonisation
    nécessaires de toutes les réglementations applicables et la transformation des institutions et
    organismes publics existants conformément à la nouvelle Constitution de la République de Bosnie-
    Herzégovine.
14. Les amendements à la Constitution ainsi adoptés sont adoptés à la majorité des deux tiers du
    Parlement de la République de Bosnie-Herzégovine. Ces amendements ne peuvent contenir aucun
    élément susceptible de restreindre ou de diminuer les droits de l'homme consacrés par la présente
    Constitution.

The post Réforme constitutionnelle de Bosnie-Herzégovine Proposition du Cercle 99 – Sarajevo appeared first on Krug99.

Sa velikim žaljenjem, nisam u mogućnosti da glasam zajedno sa svojim kolegama u ovom predmetu. Postoji niz razloga za moj izdvojeni stav. Dozvolite mi da počnem sa određenim procesnim nedostacima.

A. Procesni nedostaci

Prvo, stav 102 presude ispravno ukazuje da se pitanje ovlaštenja postupajućih punomoćnika mora razmotriti kao preliminarno pitanje in limine litis. Prema mom shvatanju, in limine litis u suštini znači čim Sud postane svjestan pitanja koje mu je upućeno. Međutim, u presudi se ne navodi tačan trenutak kada je ovo preliminarno pitanje riješeno. Ovo pitanje je od izuzetne važnosti sa procesnog aspekta, jer se odnosi na pitanje pravilnog zastupanja stranaka u postupku u ovom predmetu. Član 35. Poslovnika Suda propisuje da: „[d]ržave ugovornice zastupaju punomoćnici…“. Svako ko čita presudu u svjetlu ove odredbe mogao bi biti zbunjen, što nikako nije preporučljivo u osjetljivim predmetima poput ovog. Što se tiče merituma ovog preliminarnog pitanja, vrijedno je napomenuti da se, poređenja radi, slična situacija u pogledu zakonitosti zastupanja pojavila pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) u postupku revizije u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore. Kontroverza je nastala kada je u maju 2016. godine g. S. Softić, prvobitni punomoćnik Bosne i Hercegovine u tom predmetu, zatražio pojašnjenje da li njegovo imenovanje ostaje važeće i za pokretanje postupka revizije presude donesene 26. februara 2007. godine. Sekretar MSP-a ga je obavijestio da je za pokretanje postupka revizije potrebno novo imenovanje. Uprkos tome što nije postojao dokument kojim bi sva tri člana Predsjedništva imenovala g. Softića za punomoćnika u postupku revizije presude iz 2007. godine, dana 23. februara 2017. godine podnesen je zahtjev za reviziju – potpisan od strane g. Softića kao punomoćnika Bosne i Hercegovine – pred MSP. Na zahtjev Suda za pojašnjenjem, dva člana Predsjedništva, uključujući i predsjedavajućeg, izjavila su da Predsjedništvo niti bilo koji drugi nadležni organ nisu donijeli odluku o pokretanju postupka revizije. Treći član je, međutim, smatrao da prvobitna odluka o imenovanju g. Softića ostaje važeća i da je zahtjev za reviziju u okviru njegovog mandata. MSP je zaključio, na osnovu dostavljene korespondencije, da nadležni organi Bosne i Hercegovine kao države nisu donijeli odluku o podnošenju zahtjeva za reviziju presude od 26. februara 2007. godine i da stoga Sud nije bio pravilno nadležan da odlučuje o tom pitanju.  U predmetu koji je sada pred nama, a koji je procesno bio veoma sličan, Sud je prihvatio da punomoćnici ne trebaju odobrenje Vlade koju zastupaju, što predstavlja apsurdnu i nemoguću situaciju u bilo kojoj državi (posebno u predmetima poput ovog, gdje je ustavna struktura države dovedena u pitanje). Komunikacija između Suda i Vlade bila je ograničena isključivo na Kancelariju punomoćnika, a Sud nikada nije dobio odgovarajuće odobrenje Vlade za upućivanje predmeta Velikom vijeću.         Drugo, presuda ne pojašnjava sukob interesa jednog od trećih intervenienata, niti način na koji se Sud našao u situaciji da prihvati „samopoziv“ takozvane „države na steroidima“, kakva je Kancelarija visokog predstavnika (OHR), da interveniše kao treća strana. OHR ima očigledan interes za ishod ovog predmeta, budući da je razmatranje drugih predmeta pokrenutih protiv odluka koje je nametnuo OHR – a koje su se odnosile na izmjene Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona, donesene petnaest minuta nakon zatvaranja biračkih mjesta 2. oktobra 2022. godine – odgođeno od strane Četvrtog vijeća (a stranke su o tome obaviještene) sve dok se ne okonča ovaj predmet. Zašto „država na steroidima“? OHR ima ovlaštenje da donosi zakone, mijenja ustave entiteta i smjenjuje izabrane zvaničnike, između ostalog, te se teško može smatrati objektivnom stranom u postupku, već prije svojevrsnim surogatom državnih vlasti. Sama ova činjenica bila bi dovoljna da se OHR isključi iz učešća u ovom predmetu, a da se i ne govori o očiglednom sukobu interesa u vezi s drugim predmetima koji se trenutno vode pred Sudom. Ovo predstavlja još jednu ozbiljnu procesnu grešku u ovom predmetu.

              Treće, kako je navedeno u stavu 114. presude, u kojem se citira predmet Vučković i drugi protiv Srbije ((preliminarni prigovor) [GC], br. 17153/11 i 29 drugih, § 56, 25. mart 2014.) i drugi slični predmeti, kao ustaljena sudska praksa Suda, „predmet“ upućen Velikom vijeću obuhvata sve aspekte predstavke koje je prethodno razmatralo vijeće u svojoj presudi, pri čemu je nadležnost Velikog vijeća u pogledu „predmeta“ ograničena isključivo odlukom vijeća o dopuštenosti. Iz toga proizlazi da je „predmet“ upućen Velikom vijeću predstavka u onom obliku u kojem je proglašena dopuštenom, zajedno sa pritužbama koje nisu proglašene nedopuštenim. Međutim, čini se da su i stranke, kao i sudije, bili dovedeni u zabludu kako bi se rasprava usmjerila ka pritužbi koja je prethodno proglašena nedopuštenom, a koja kao takva nije mogla biti predmet rasprave. Uprkos tome, predmet pred Velikim vijećem je strankama saopšten na osnovu pritužbi koje su već bile proglašene nedopuštenim, a sve stranke su pozvane da dostave svoje komentare na te nedopuštene pritužbe, što je u značajnoj mjeri uticalo na raspravu na (javnoj) usmenoj sjednici. Radi transparentnosti postupka, koja predstavlja osnovno načelo postupanja pred Sudom, ovaj „detalj“ nije mogao biti jednostavno izgubljen u mnoštvu riječi, već je morao biti jasno obrađen u presudi kao nesporna činjenica poznata svim stranama u postupku. Ovako kako stoji, presuda ostavlja dojam da, u nedostatku valjanog pravnog argumenta za zaključak da podnosilac ne posjeduje status žrtve u odnosu na njegovu pritužbu o diskriminaciji, ona u velikoj mjeri počiva na nedopuštenoj pritužbi koja se odnosila na održavanje slobodnih izbora, kako bi se stvorio „strožiji“ uslov za sticanje statusa žrtve u ovom predmetu.Štaviše, presuda namjerno ograničava svoje razmatranje podnosiočevih pritužbi – koje su se temeljile na kombinaciji etničkog i geografskog kriterija, što je jasno izraženo u njegovoj predstavci i potvrđeno na javnoj sjednici – te se bavi isključivo teritorijalnim aspektom njegovih pritužbi, potpuno zanemarujući „etnički“ aspekt. Zašto? U cjelini gledano, u ovom predmetu Veliko vijeće je selektivno biralo argumente koji vode u određenom pravcu, ostavljajući po strani one argumente koji su bili od značaja za ispravan ishod postupka. Tako je podnosilac tvrdio da je njegovo pravo da ne bude diskriminisan kao običan građanin/birač povrijeđeno time što mu je izbor bio ograničen na etnički unaprijed određene kandidate. Nadalje, isticao je da nije mogao izabrati kandidate koji najbolje predstavljaju njegove političke stavove. Svi njegovi argumenti „prevedeni“ su u kontekst diskriminatornog izbornog sistema (što je Sud potvrdio u više presuda) i stavljena je isključiva pažnja na njegovu etničku pripadnost, sa rezultatom da je cijela njegova pritužba na diskriminaciju ocijenjena iz pogrešne perspektive.

B. Suštinski nedostaci

1. Status žrtve

Pored gore navedenih procesnih nedostataka, više je nego očigledno da je presuda ispunjena netačnim pretpostavkama i da se stoga poziva na sudsku praksu koja je irelevantna za pritužbe koje se odnose na diskriminaciju. Dom naroda predstavlja isključivo etničke grupe i zaštićen je „vitalnim etničkim vetom“, a ne nepostojećim „vitalnim entitetskim vetom“ ili „teritorijalnim vetom“. U procesu izbora za Dom naroda svi građani su uključeni, ali su ograničeni na određeni teritorij i etničku grupu, a upravo je to podnosiočeva pritužba. Drugim riječima, svi građani Republike Srpske (uključujući one bilo koje etničke pripadnosti osim srpske, koji čine najmanje 20–25% stanovništva) imaju samo jedan izbor – da glasaju za srpskog člana Predsjedništva i srpske članove Doma naroda na državnom nivou. Postoje i Srbi u Republici Srpskoj koji možda ne žele glasati isključivo po etničkoj, već po političkoj liniji. Isti princip važi i za Federaciju u odnosu na druge etničke grupe. Posebno i vrlo indikativno pitanje jeste zašto presuda prvo opširno raspravlja o Domu naroda, a tek kasnije vrlo kratko o pritužbi koja se odnosi na Predsjedništvo. Da li je to zato što je Dom naroda kompleksniji pravni entitet za osporavanje s aspekta ljudskih prava, dok je Predsjedništvo mnogo lakša „meta“? Čitaoci mogu sami odlučiti, ali to je dojam koji se stiče čitanjem presude. Presuda ograničava obim podnosiočeve pritužbe prije svega tretirajući diskriminatorni ustroj ukorijenjen u samom Ustavu kao legitiman. Podnosilac je svoje pritužbe temeljio na odbijanju da se izjasni o svojoj etničkoj pripadnosti, svrstavajući sebe u kategoriju „Ostalih“ (koji nisu ni na koji način zastupljeni ni u Predsjedništvu ni u Domu naroda). Međutim, to je potpuno zanemareno u presudi, koja se fokusira isključivo na teritorijalne aspekte (zanemarujući pritužbu kako je navedena u obrascu predstavke). Priroda izbornih pravila je takva da ona ograničavaju čak i izbor osoba koje pripadaju konstitutivnim narodima (ako žele glasati po etničkoj liniji, a čine više od samo malog dijela populacije) i koje žive na „pogrešnom“ teritoriju (za tu situaciju vidjeti predmet Pudarić, koji se bavi isključivo tim (teritorijalnim) aspektom; u tom predmetu podnosilac, Srbin iz Federacije, nije mogao biti kandidat za Predsjedništvo u ime teritorija Republike Srpske). Ovaj aspekt je također potpuno zanemaren. Izuzetno je opasna praksa pokušavati opravdati sistem koji umjetno dijeli biračko tijelo po isključivo imaginarnim i nerealnim etničkim linijama; ako prihvatimo da Dom naroda kao tijelo postoji isključivo radi zaštite etničkih interesa, minimalni zahtjev bi morao biti da taj Dom predstavlja veliku većinu konkretne etničke grupe, što u Bosni i Hercegovini nije slučaj jer je biračko tijelo administrativno podijeljeno u dva multietnička entiteta (situacija koja bi mogla imati ogromne posljedice u pojedinim dijelovima Evrope u mogućem procesu legitimiranja zahtjeva secesionističkih pokreta). Bojim se da je ovakav pristup – proizvoljno zanemarivanje podnosiočevih izvornih pritužbi i oblikovanje tih pritužbi prema trenutnim nejasnim „željenim“ pravcima Suda – opasan za ugled Suda i može izazvati ne samo kritike nego i druge neželjene procese. Na kraju, ostaje otvoreno ključno pitanje u situaciji poput ove, gdje postoji očigledna i sistemska diskriminacija širokih razmjera ugrađena u sam Ustav (što je priznato u stavu 215 presude): koji su pravni lijekovi ako Evropski sud za ljudska prava nije spreman podržati svoje temeljne ciljeve – demokratiju, slobodne izbore i vladavinu prava na tlu Evrope? Bosna i Hercegovina sa svojim diskriminatornim Ustavom očigledno ne ispunjava te ciljeve, barem kada je riječ o njenim izbornim i demokratskim aranžmanima.

(a) Vještačka razlika između „aktivnog“ i „pasivnog“ biračkog prava

Zaključak Suda da su isključivo pasivna izborna prava do sada opravdavala status žrtve u predmetima diskriminacije u Bosni i Hercegovini, vještački sužava obim zaštite koju pruža Konvencija. U predmetima Sejdić i Finci, Pilav i Pudarić (svi citirani ranije), Sud je priznao podnosioce kao žrtve iako im nije bilo uskraćeno pravo glasanja, već pravo kandidiranja. Diskriminatorna struktura koja onemogućava pojedince da se ili kandidiraju, ili da na smislen način glasaju za predstavnike po vlastitom izboru, potiče iz istog izvora: etničkog i teritorijalnog isključivanja ustanovljenog Dejtonskim ustavom. Ako je pravo kandidiranja (pasivno pravo) zaštićeno od etničke diskriminacije prema Protokolu br. 12, isto tako bi trebalo biti zaštićeno i pravo glasa (aktivno pravo). Poricanje potonjeg prava predstavlja neopravdano cjepidlačenje i ostavlja pojedince bez pravnog lijeka protiv strukturne izborne diskriminacije koja ograničava smislen izbor birača. Zamijenimo Srbe, Hrvate i Bošnjake sa ženama i zamislimo biračicu iz Federacije ili Republike Srpske koja ne može glasati za žensku kandidatkinju ni u Federaciji ni u Republici Srpskoj. Teoretski, slijedeći logiku presude, njena pritužba bi nedostajala preciznost i uporedna grupa, te bi stoga bila lišena statusa žrtve, ili, još gore, moglo bi se reći da njena predstavka predstavlja actio popularis. Moja logika je vrlo jednostavna: ako bi svim ženama bilo diskriminatorno zabranjeno kandidiranje (pasivno biračko pravo), tada bi izbor žena biračica (ali i svakog muškarca koji bi želio glasati za žensku kandidatkinju) bio ograničen na diskriminatornim osnovama – dakle, sve žene koje žele glasati za žensku kandidatkinju bile bi automatski diskriminisane kao biračice sa aktivnim biračkim pravom. Tačka. Ili, koristeći važeći ustavni aranžman u Bosni i Hercegovini, ukoliko su kandidati iz manjinskih grupa poput Jevreja i Roma isključeni iz kandidature na diskriminatornoj osnovi (što je potvrđeno u grupi predmeta Sejdić i Finci), tada ne samo da su svi Jevreji i Romi diskriminisani, već i svi ostali registrirani birači koji žele glasati za te kandidate (što je reflektirano u predmetima Zornić, Pilav i Pudarić, svi citirani ranije) automatski bivaju diskriminisani jer se nalaze u situaciji ograničenog izbora na osnovu diskriminatornih kriterija. Niko ne može diskriminisati određenu etničku, političku, vjersku ili rasnu grupu isključujući njene članove iz kandidature, a da istovremeno ne diskriminiše i birače koji žele glasati za određenog kandidata ili kandidate iz te grupe. U takvim okolnostima, kao u Bosni i Hercegovini, kada takvo isključenje proizilazi iz samog Ustava, ono automatski zadire i u aktivna biračka prava onih koji žele glasati za određenog kandidata ili kandidate koji pripadaju diskriminisanoj grupi.

(b) Gospodin Kovačević je direktno pogođen, a ne apstraktni podnosilac

Veliko vijeće je kvalificiralo pritužbu gospodina Kovačevića kao actio popularis – apstraktni prigovor. Međutim, gospodin Kovačević, kao građanin koji živi u Federaciji i želi glasati za kandidata iz Republike Srpske za državno Predsjedništvo ili državni Dom naroda, a koji odražava njegove političke stavove, faktički je direktno pogođen izbornim sistemom: on može glasati samo za hrvatske ili bošnjačke kandidate u Federaciji, dok mu je uskraćeno pravo da glasa za srpskog člana Predsjedništva (ukoliko to želi). Ovo isključenje proizlazi iz njegove etničke i teritorijalne pripadnosti, upravo one kombinacije koja je ranije prepoznata kao diskriminatorna u predmetima Pilav i Pudarić (oba citirana ranije). Podnosilac ne osporava sistem na apstraktan način, već ukazuje na konkretno, lično lišavanje prava: ograničenje njegovog prava na slobodno glasanje usljed etničkih i teritorijalnih kriterija. Veliko vijeće je ignorisalo činjenicu da ovo isključenje funkcioniše putem zakonske zabrane, a ne kao puka subjektivna politička frustracija.

(c) Nedosljednost sa sudskom praksom Suda o statusu žrtve

U predmetu Sejdić i Finci (citiran ranije) Sud je utvrdio da podnosioci imaju status žrtve iako nisu ni pokušali da se kandiduju. U predmetu Baralija (citiran ranije), jednoj ženi je priznat status žrtve jer nije mogla glasati na nepostojećim lokalnim izborima u Mostaru – u situaciji gdje nije došlo do direktnog uskraćivanja prava glasa, već samo do odsustva teoretske mogućnosti. Veliko vijeće u ovom predmetu, međutim, nameće viši prag gospodinu Kovačeviću, zahtijevajući lično isključenje uz postojanje uporedne grupe – pristup koji je nedosljedan ranijim presedanima.

Obrazloženje Suda uvodi dvostruke standarde: prihvatio je potencijalnu kandidaturu kao dovoljnu za status žrtve u Sejdić i Finci, ali odbacuje stvarno lišavanje prava glasa u Kovačević kao previše apstraktno. Time se potkopava pravna predvidljivost i koherentnost.

(d) Strukturna diskriminacija zahtijeva strukturnu legitimaciju

Veliko vijeće se očigledno ustručava da prizna pritužbu gospodina Kovačevića jer bi to, teoretski, otvorilo vrata prigovorima „svih birača“. Ali upravo je to suština: strukturna diskriminacija pogađa sve birače, a široki obim posljedica ne negira pojedinačnu žrtvenost. Konvencija ne isključuje „masovnu viktimizaciju“; na primjer, u predmetima koji se odnose na zaštitu okoliša ili uslove pritvora, Sud je dosljedno dopuštao brojnim pojedincima da osporavaju zajedničke uzroke povreda.

Činjenica da je pogođen veliki broj ljudi treba da ojača, a ne oslabi podnesak podnosioca; to naglašava sistemsku prirodu povrede, a ne njenu apstraktnost.

(e) Pogrešno oslanjanje na formalni pravni pristup umjesto na suštinsku jednakost

Presuda daje težinu činjenici da je gospodin Kovačević mogao glasati, implicirajući da mu izborna prava nisu uskraćena. Međutim, Konvencija zahtijeva ne samo formalni pristup, već jednako i djelotvorno uživanje prava. Kao u predmetu Pilav (citiran ranije), nemogućnost glasanja za kandidata koji predstavlja identitetsku grupu kojoj neko pripada – ili za sve pozicije na državnom nivou – predstavlja kvalitativno uskraćivanje prava, a ne puku stvar ličnih preferencija.

Nemogućnost gospodina Kovačevića da glasa za sve članove Predsjedništva predstavlja nejednak tretman, a naglasak Suda na formalnom učešću zanemaruje suštinu i dostojanstvo političke jednakosti zagarantovane članom 1. Protokola br. 12.

(f) Propust u uvažavanju „efekta odvraćanja“ isključivih pravila

Restriktivan pristup Suda može obeshrabriti pojedince da osporavaju diskriminatorne zakone ako vjeruju da prethodno moraju pretrpjeti potpuno isključenje ili se upustiti u simbolične, uzaludne radnje (primjerice, pokušati glasati za kandidata kojem je zabranjeno kandidiranje). Priznavanje statusa žrtve u ovom predmetu zaštitilo bi građanski angažman i odražavalo bi raniju fleksibilnost Suda u sličnim kontekstima.

Odbacivanje pritužbe podnosioca obeshrabruje građane da traže pravnu zaštitu i otežava osporavanje neustavnih, ali ukorijenjenih praksi, posebno u situacijama kada implementacija ranijih presuda i dalje stagnira (primjerice, 16 godina nakon presude Sejdić i Finci ona još uvijek nije sprovedena).

(g) Presuda podriva član 1. Protokola br. 12 kao instrument protiv strukturne diskriminacije

Protokol br. 12 usvojen je kako bi osigurao samostalnu garanciju zaštite od diskriminacije u uživanju bilo kojeg prava predviđenog domaćim pravom. Tretiranjem pritužbe gospodina Kovačevića kao nedopuštene, Sud sužava domet Protokola br. 12, čineći ga neučinkovitim protiv ukorijenjenih sistema izborne isključenosti.

Ovo tumačenje neutralizira potencijal Protokola br. 12 da bude brana protiv široko rasprostranjene, ali podmukle diskriminacije i proturječi njegovom cilju i svrsi.

(h) Opći zaključci

Odbijanje Velikog vijeća da prizna gospodina Kovačevića kao žrtvu izborne diskriminacije podložno je ozbiljnim kritikama jer je:
(a) nedosljedno sa ustaljenom sudskom praksom Suda o statusu žrtve u predmetima diskriminacije;
(b) pretjerano formalističko, zanemarujući stvarno isključenje s kojim se podnosilac suočava;
(c) nedovoljno osjetljivo na strukturnu prirodu povrede; i
(d) politički oprezno na način koji podriva učinkovitost Konvencije u rješavanju sistemskih povreda prava.

Na kraju, presuda Suda rizikuje da pošalje poruku da samo najeklatantniji i individualizirani oblici isključenja zaslužuju zaštitu – pristup koji podriva progresivne ciljeve Konvencije u oblasti ljudskih prava.

(i) Aktivna naspram pasivnih izbornih prava: jedinstveno načelo jednakosti

Sudska praksa jasno pokazuje da su aktivna (pravo glasa) i pasivna (pravo kandidiranja) izborna prava međusobno povezana i jednako zaštićena. Još od svojih najranijih predmeta u okviru člana 3. Protokola br. 1, Sud je naglašavao da slobodni izbori zahtijevaju jednakost u ostvarivanju oba prava. U predmetu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije (2. mart 1987, Serija A br. 113), Sud je presudio da izraz „slobodno izražavanje mišljenja naroda“ „u suštini podrazumijeva načelo jednakog tretmana svih građana u ostvarivanju njihovog prava glasa i prava kandidiranja“.

Ne postoji hijerarhija koja bi pravo kandidiranja stavljala iznad prava glasa; naprotiv, ona čine „konceptualno koherentnu“ cjelinu koja mora biti jednako zagarantovana. Član 3. Protokola br. 1 „garantuje individualna prava, uključujući pravo glasa i pravo kandidiranja“ – prava koja su „od presudne važnosti za uspostavljanje i očuvanje temelja djelotvorne i istinske demokratije“. Ova nedjeljivost znači da diskriminatorne prepreke koje pogađaju kandidate neizbježno pogađaju i birače.

Stajalište većine u Velikom vijeću, prema kojem ograničavanje toga ko se može kandidirati ne narušava prava birača, u suprotnosti je s ovom ustaljenom sudskom praksom. Tačno je da Konvencija ne garantuje svakom biraču pojavljivanje njegovog ili njenog preferiranog kandidata na glasačkom listiću. Međutim, država ne može vještački prouzrokovati odsustvo čitavih kategorija kandidata kroz diskriminatorne zakone, a da ne povrijedi načelo jednakog biračkog prava. Sud je više puta naglašavao da je istinsko demokratsko izražavanje „nezamislivo bez učešća pluraliteta političkih stranaka [i kandidata] koji predstavljaju različite nijanse mišljenja“ (a time i različite segmente društva).

Drugim riječima, iako birači nemaju apsolutno pravo na određenog kandidata, oni imaju pravo na nediskriminatorni izborni okvir. Ako država, svojim dizajnom, isključuje čitavu kategoriju građana iz izborne podobnosti (na etničkoj ili nekoj drugoj osnovi), ona narušava pravičnost izbora i za potencijalne kandidate i za biračko tijelo u cjelini. Diskriminacija u pristupu kandidaturi stoga „automatski ograničava“ i aktivno biračko pravo, suprotno zaključku Velikog vijeća. Tretiranjem aktivnih i pasivnih prava kao odvojenih, Veliko vijeće je odstupilo od dosljednog stava Suda da jednaka prava glasa i jednaka podobnost za kandidaturu predstavljaju dvije strane iste medalje.

(ii) Status žrtve u predmetima strukturne diskriminacije

Prema članu 34. Konvencije, pojedinac može tvrditi da je „žrtva“ čak i diskriminatornog zakona ili sistema koji protiv njega nije proizveo jednokratan konkretan akt, pod uslovom da je direktno pogođen samom mjerom. Sud već dugo odbacuje stav da podnosioci moraju čekati da pretrpe ličnu sankciju ili poduzmu uzaludne korake kako bi osporili zakon koji ih stavlja u inherentno nepovoljan položaj. Član 34. ne dopušta actio popularis; u načelu, pojedinačni podnosilac mora biti stvarno pogođen osporenim zakonom. Ipak, zakon sam po sebi može predstavljati povredu prava ukoliko pojedinac njime biva direktno pogođen, čak i u odsustvu bilo koje konkretne mjere njegove primjene. Ovo načelo, potvrđeno još 1978. godine u predmetu Klass i drugi, primjenjeno je u mnogim kontekstima.

Na primjer, u predmetima Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (22. oktobar 1981, Serija A br. 45) i Norris protiv Irske (26. oktobar 1988, Serija A br. 142), Sud je priznao status žrtve podnosiocima koji su osporavali zakone koji su kriminalizirali homoseksualne odnose, iako nisu bili procesuirani; sama egzistencija zakona direktno je uticala na njihov privatni život i izbor. Na isti način, u predmetu Kovačević, ustavne odredbe koje nameću etnički ekskluzivnu političku reprezentaciju direktno utiču na građanska prava podnosioca svakodnevno, čak i bez jednog jedinog „događaja“ poput odbijene kandidature. Gospodin Kovačević pripada klasi građana („Ostali“ prema terminologiji Bosne i Hercegovine – što je njegov lični izbor prema predstavci, za razliku od puke državne pripadnosti) koju zakon otvoreno marginalizira u političkom sistemu. On ne mora dokazivati dodatnu štetu izvan ovog kontinuiranog diskriminatornog stanja da bi bio priznat kao žrtva.

Uistinu, sudska praksa Suda u bosanskim predmetima o podjeli vlasti već je implicitno priznala ovakvu legitimaciju. U predmetu Zornić (citiran ranije), podnositeljica je bila građanka BiH koja je odbila da se izjasni o pripadnosti nekom od konstitutivnih naroda (identificirala se jednostavno kao građanka) i žalila se na svoju neeligibilnost da bude birana u Predsjedništvo i Dom naroda. Ona se nije ni pokušala kandidirati za te funkcije, ali je Sud odbacio prigovor Vlade na njen status žrtve. Sud je naglasio da je u predmetu Sejdić i Finci (citiran ranije) utvrdio da „s obzirom na [njihovo] aktivno učešće u javnom životu, oni mogu tvrditi da su žrtve navodne diskriminacije“, te je zaključio da „nema razloga odstupiti od tog stava“ u predmetu gospođe Zornić. Ključno je da Sud od gospođe Zornić nije zahtijevao da je poduzela formalne korake prema kandidaturi; bilo je dovoljno to što je kao politički angažovana građanka bila direktno ograničena ustavnom etničkom pristrasnošću.

Slično, u predmetu Šlaku (citiran ranije), koji se odnosio na građanina BiH albanskog porijekla, Vlada je tvrdila da on nije žrtva jer „nije aktivno učestvovao u političkom životu“. Sud je kategorički odbacio taj argument, ponovno se oslanjajući na Sejdić i Finci i Zornić: političko učešće podnosilaca u tim predmetima pokazalo je da oni „mogu tvrditi da su žrtve navodne diskriminacije“, a isto je vrijedilo i za gospodina Šlakua. Ukratko, kada zakon strukturno uskraćuje pravo jednoj grupi građana – ovdje, puno izborno učešće – svaki član te grupe koji je pogođen uskraćivanjem ima legitimaciju kao žrtva. Suprotan stav koji je zauzelo Veliko vijeće u predmetu Kovačević nameće pretjerano opterećenje žrtvama sistemske diskriminacije, praktično zahtijevajući pojedinačne dokaze štete izvan očiglednog uticaja samog diskriminatornog sistema. To je protivno stalnom insistiranju Suda da prava iz Konvencije moraju biti „praktična i djelotvorna, a ne teorijska i iluzorna“ za one koje štite.

Kao dodatnu tačku, presuda propušta priliku da se temeljito osvrne na predmet Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([GC], br. 13378/05, ECHR 2008) kao referentni slučaj o statusu žrtve u vezi s pritužbama na diskriminaciju, već se poziva na druge predmete koji nemaju veze s diskriminacijom i u kojima je pitanje statusa žrtve bilo drugačije. Zašto je, recimo, presuda Suda u predmetu Bakirdzi i E.C. protiv Mađarske (br. 49636/14 i 65678/14, 10. novembar 2022) zanemarena, iako se bavila vrlo sličnim pritužbama?

(iii) Odstupanja od ustaljenih presedana (Sejdić i Finci, Zornić, Pilav, Baralija i drugi)

Zaključak Velikog vijeća da gospodin Kovačević nema status žrtve teško je pomiriti sa stavovima koje je sam Sud zauzimao u ranijim predmetima izborne diskriminacije u Bosni i Hercegovini. U predmetu Sejdić i Finci (citiran ranije), dva podnosioca – romskog, odnosno jevrejskog porijekla – žalila su se da ih bosanski Ustav isključuje iz mogućnosti da se kandiduju za Predsjedništvo i Dom naroda isključivo na osnovu njihove etničke pripadnosti. Sud je nedvosmisleno zaključio da takvo isključenje predstavlja neopravdanu diskriminaciju, kršeći član 14. Konvencije (u vezi s pravom na slobodne izbore) i član 1. Protokola br. 12. Ključno je da su podnosioci u predmetu Sejdić i Finci smatrani žrtvama iako nisu obavljali visoke funkcije o kojima je riječ – sama njihova neeligibilnost predstavljala je povredu. Presuda je implicitno priznala da ustavna zabrana kandidature na osnovu etničke pripadnosti sama po sebi predstavlja akt direktne diskriminacije protiv te osobe, čak i prije održavanja bilo kakvih izbora. Veliko vijeće u predmetu Kovačević sada je potkopalo taj presedan sugerišući da, ukoliko neko aktivno ne pokuša da se kandiduje, nije „pogođen“ – što je koncept koji Sejdić i Finci izričito nisu prihvatili.

Kasniji predmeti dodatno su učvrstili principe utvrđene u predmetu Sejdić i Finci. U predmetu Pilav (citiran ranije), podnosilac – Bošnjak, rezident Republike Srpske – bio je spriječen da se kandiduje za „srpsko mjesto“ u Predsjedništvu BiH (budući da je Ustav to mjesto rezervisao za etničke Srbe iz Republike Srpske). Sud je utvrdio da se radi o diskriminaciji na etničkoj i teritorijalnoj osnovi, kršeći član 1. Protokola br. 12. Posebno je značajno da je gospodin Pilav također tvrdio kako mu je onemogućeno da glasa za kandidata iz vlastite zajednice za tu funkciju – upravo istu pritužbu koju je gospodin Kovačević isticao kao birač. Vijeće u predmetu Pilav ozbiljno je razmotrilo taj argument: pridružilo je prigovor Vlade o statusu žrtve meritumu, priznajući da je pitanje Pilavovog statusa žrtve u suštini bilo pitanje da li je diskriminisan. Sud je tada zaključio da diskriminacija postoji, naglašavajući da ograničavanje kandidata na etničkoj osnovi narušava jednak pristup i efektivno uskraćuje pripadnicima određenih grupa (i onima koji žive u određenim područjima) puna izborna prava. Nasuprot tome, Veliko vijeće u predmetu Kovačević skratilo je ovu analizu: umjesto da ocijeni da li je nemogućnost glasanja za željenu grupu predstavnika diskriminatorna (kao što je to učinjeno u Pilav), Veliko vijeće je to tretiralo kao preliminarno pitanje da bi odbilo legitimaciju. Takvo procesno rješenje u oštroj je suprotnosti sa pristupom u Pilav, gdje je tvrdnja meritumom u potpunosti razmotrena.

Nedosljednost postaje još očiglednija kada se uzme u obzir predmet Baralija (citiran ranije). U tom predmetu, podnositeljica – stanovnica Mostara – više od decenije nije imala mogućnost glasati na lokalnim izborima zbog zakonodavnog zastoja. Tvrdila je diskriminaciju po osnovu prebivališta, jer su građani u drugim dijelovima BiH mogli birati općinska vijeća, dok Mostarci nisu. Sud je jednoglasno utvrdio povredu člana 1. Protokola br. 12: „pravni vakuum“ koji je onemogućavao održavanje lokalnih izbora u Mostaru povrijedio je pravo podnositeljice na slobodne izbore bez diskriminacije. Ključno je da je gospođa Baralija bila lokalna političarka (što je Sud primijetio), ali je diskriminacija – odsustvo izbora u njenom gradu – bila strukturna i pogađala sve stanovnike Mostara. Sud nije doveo u pitanje njen status žrtve; naprotiv, iskoristio je njen slučaj da adresira sistemsku štetu, čak izdavši naredbu prema članu 46. kojom je naloženo Bosni i Hercegovini da izmijeni zakon u roku od šest mjeseci. Ako bi se dosljedno primjenila logika Velikog vijeća iz predmeta Kovačević, moglo bi se očekivati da bi Sud uskratio legitimaciju gospođi Baralija na osnovu toga da je šteta (odsustvo izbora) bila općeg karaktera. Ipak, Sud to nije učinio; tretirao ju je kao žrtvu diskriminacije na osnovu prebivališta, analogno načinu na koji je gospodin Kovačević žrtva diskriminacije zasnovane na etnicitetu i prebivalištu u nacionalnim izborima.

Odbijanje Velikog vijeća da prizna status gospodinu Kovačeviću stoga predstavlja odstupanje od načina na koji je Sud postupao s ranijim podnosiocima u sličnim situacijama. Ono stvara nelogičnu dihotomiju: raniji podnosioci, koji su pripadali isključenim etničkim grupama (ili živjeli na nepovoljnim lokacijama), mogli su ostvariti svoja prava, dok je gospodin Kovačević – koji se samodeklarirao kao „građanin Bosne“, upravo u kategoriji („Ostali“) za koju su ranije presude naglašavale da mora biti uključena u izborni proces – odbijen već na ulazu u Sud. Ovo ne samo da podriva konzistentnost sudske prakse, već i rizikuje da signalizira povlačenje od čvrstog stava koji je Sud ranije zauzimao protiv diskriminatornog ustavnog režima Bosne i Hercegovine u predmetima Sejdić i Finci, Zornić, Šlaku, Pilav, Pudarić i Baralija.

(iv) Član 1. Protokola br. 12: široka zaštita od diskriminacije

Član 1. Protokola br. 12 izričito je osmišljen da pruži široku, samostalnu garanciju jednakog tretmana od strane javnih vlasti, izvan okvira pojedinačnih prava navedenih u Konvenciji. On zabranjuje diskriminaciju u „uživanju bilo kojeg prava predviđenog zakonom“ i, još šire, zabranjuje svaku diskriminaciju od strane javnog organa na bilo kojoj osnovi, poput spola, rase ili etničke pripadnosti. Ova odredba bila je centralna za predmet gospodina Kovačevića. Budući da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine predstavlja izvršnu funkciju (i stoga ne potpada pod član 3. Protokola br. 1), a da se njegova pritužba odnosila na diskriminatorno uređenje biračkih prava, Protokol br. 12 bio je odgovarajući instrument – upravo kao što je bio slučaj u predmetu Sejdić i Finci (u vezi s Predsjedništvom) i svim naknadnim bosanskim predmetima podjele vlasti. U tim presedanima Sud se oslonio na Protokol br. 12 kako bi osudio etnički zasnovan politički režim Bosne i Hercegovine, priznajući ga diskriminacijom „na osnovu etničkog porijekla i mjesta prebivališta“.

Na primjer, u presudi Pilav (citiran ranije), Sud je eksplicitno zaključio da, u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, samo osobe koje se izjasne kao pripadnici konstitutivnih naroda mogu biti kandidati za tročlano Predsjedništvo, čime su građani poput gospodina Pilava (Bošnjak iz Republike Srpske) isključeni – razliku u tretmanu za koju je utvrđeno da nema objektivnog opravdanja 2016. godine. U predmetu Sejdić i Finci (citiran ranije), Veliko vijeće je već 2009. zaključilo da se etnička ograničenja ne mogu „opravdati u savremenom demokratskom društvu“, što je dovelo do utvrđenja povrede Protokola br. 12.

S obzirom na ovu pozadinu, odluka Velikog vijeća da zahtjev gospodina Kovačevića po Protokolu br. 12 odbaci na osnovu dopuštenosti (status žrtve), umjesto da ga razmotri u meritumu, predstavlja zabrinjavajuće sužavanje domašaja Protokola br. 12. Time se diskriminatorni izborni sistem efektivno štiti od preispitivanja upravo prema odredbi koja je zamišljena da se bavi diskriminacijom per se. Veliko vijeće je, izgleda, zaključilo da, budući da je gospodin Kovačević imao mogućnost glasati za nekoga, nije lično pretrpio diskriminaciju – zanemarujući činjenicu da mu je državni izborni zakon uskratio jednako „uživanje prava predviđenog zakonom“, naime prava da glasa na istinski inkluzivnim izborima.

Sam čin glasanja predstavlja pravo „predviđeno zakonom“ u Bosni i Hercegovini, a prema Protokolu br. 12 vlasti su dužne to pravo osigurati bez diskriminacije. Isključivanjem kandidata određenih etničkih pripadnosti i s određenih teritorija, država je propustila da jednako osigura suštinu prava gospodina Kovačevića na glasanje – mogućnost da bira predstavnike koji najbolje odražavaju njegove (političke) stavove i identitet. Vijeće je to priznalo u svojoj presudi od 29. augusta 2023. godine, utvrdivši povredu Protokola br. 12 zbog „diskriminatornog tretmana na osnovu etničke pripadnosti i mjesta prebivališta“ u ostvarivanju biračkih prava. Suprotan stav Velikog vijeća lišava Protokol br. 12 svakog smisla u ovom kontekstu. On implicira da samo oni koji su se lično pokušali kandidovati mogu podnijeti pritužbu, iako je Protokol br. 12 bio namijenjen da obuhvati „svaku osobu“ pogođenu diskriminatornim zakonima ili aktima. Takav pristup je u suprotnosti sa širokim formulacijama člana 1. stav 2. Protokola br. 12, kojim se zahtijeva da „niko ne smije biti diskriminisan od strane bilo kojeg javnog organa“. Ako kategorizacija pojedinca kao političkog potklase („Ostali“) u vlastitom ustavu ne predstavlja „diskriminaciju od strane javnog organa“, teško je zamisliti šta bi to bilo. Ukratko, pristup Velikog vijeća ne samo da je u sukobu s ranijim presudama, nego i razvodnjava snažnu garanciju jednakog tretmana koju je Protokol br. 12 trebao pružiti u suzbijanju sistemske diskriminacije.

(v) Sistemaska povreda, individualna legitimacija i djelotvornost Konvencije

U osnovi odluke Velikog vijeća leži zabrinjavajuća implikacija: da široka ili sistemska povreda na neki način ostaje izvan domašaja pojedinačne predstavke. Međutim, sistem Konvencije zasnovan je na tome da pojedinci mogu osporavati zakone i prakse koje krše njihova prava, čak (i posebno) kada su te povrede ukorijenjene u sistemskoj nejednakosti. Sam Sud je pravo na individualnu predstavku (član 34.) opisao kao „jedan od kamenova temeljaca“ mehanizma provedbe Konvencije. Ako se pojedincima poput gospodina Kovačevića – koji lično trpe umanjen status u okviru ustavnog poretka svoje države – onemogući da pokreću postupke u vezi s tim pitanjima, tada će sistemska diskriminacija ostati neadresirana, čime se podriva djelotvornost Konvencije kao zaštitnog zida ljudskih prava.

U presudi Klass i drugi (citirana ranije) Sud je upozorio na opasnost od previše rigidnog tumačenja statusa žrtve koje bi spriječilo sudsku kontrolu mjera tajnog nadzora. Ta logika primjenjiva je i ovdje. Etnički zasnovana ograničenja u Bosni i Hercegovini nisu tajna; ona su jasno vidljiva u tekstu Ustava. Ali ako Sud postavlja prepreku procesnoj legitimaciji, tvrdeći da običan građanin nema status žrtve da ih ospori, time se stvara faktički imunitet za strukturnu diskriminaciju. Konvencija bi tada štitila samo one koji aktivno traže javne funkcije (ili one kojima je potpuno uskraćeno pravo glasa), dok bi obični birači ostali podvrgnuti sistemskoj nejednakosti bez ikakvog pravnog lijeka. To bi bio izopačen rezultat, imajući u vidu da je jedna od velikih vrlina Konvencije upravo njena sposobnost da kroz slučajeve pojedinaca obasja svjetlo na raširene nepravde.

Dopustiti žrtvi poput gospodina Kovačevića da pokrene postupak ne transformiše Sud u apstraktni ustavni sud koji izdaje savjetodavna mišljenja; to jednostavno znači priznati da kada temeljni ustavni aranžmani države krše principe Konvencije, svaka pogođena osoba ima pravo da ih ospori. Sam Sud se godinama bavio takvim pritužbama u bosanskom kontekstu, potpuno svjestan da je šteta strukturna. Čak je prilagođavao i pravne lijekove (kao u predmetu Baralija, citiran ranije) da potakne opšte reforme. Danas, kada se tvrdi da pojedinac u položaju gospodina Kovačevića nije „žrtva“, Sud se zapravo odriče jedne od svojih ključnih funkcija: adresiranja sistemskih nejednakosti koje lišavaju ljude osnovnih prava. Djelotvornost Konvencije se umanjuje ukoliko ona ne može reagovati na ukorijenjene obrasce diskriminacije.

Zaključak Velikog vijeća u predmetu Kovačević rizikuje stvaranje širokog izuzetka u kojem je sistemska diskriminacija zaštićena od sudske kontrole, osim ako podnosilac ne ispunjava uzak profil (npr. neuspjeli kandidat). To nije u skladu s duhom Konvencije. Povrede ljudskih prava često proizlaze iz sistema, a ne samo iz pojedinačnih akata, i sudska praksa Suda je postepeno priznavala pozitivne obaveze i strukturne lijekove upravo radi rješavanja takvih pitanja (npr. sistemska segregacija u obrazovanju, endemsko nasilje ili, kao ovdje, ustavno isključenje).

Ukratko, stav Velikog vijeća da gospodin Kovačević nema status žrtve prema članu 34. pravno je neuvjerljiv i normativno kontraproduktivan. On je u suprotnosti s decenijama sudske prakse koja izjednačava diskriminaciju u pravima glasa s diskriminacijom u pravima kandidiranja. Ignoriše praksu Suda koja je dopuštala pojedincima da osporavaju zakone koji ih stavljaju u stalno nepovoljan položaj. Odstupa od niza ključnih presuda koje su već utvrdile da etničko-teritorijalna podjela političkih prava u Bosni i Hercegovini krši Konvenciju. I razvodnjava široku garanciju jednakog tretmana iz Protokola br. 12 upravo u trenutku kada je ona najpotrebnija. Ako se ovakvo rezonovanje ne ispravi, ono će ograničiti sposobnost Konvencije da se bavi sistemskim nejednakostima, dopuštajući državama da izbjegnu odgovornost za diskriminaciju kada je ona ugrađena u strukturu zakona, a ne nametnuta pojedinačnom odlukom.

Takav ishod ne samo da potkopava „djelotvornu i istinsku demokratiju“ koju Konvencija nastoji osigurati, već i šalje poruku marginalizovanim grupama da Sud neće razmatrati njihove pritužbe osim ako nisu lično pokušali ono što je faktički nemoguće. Iz tih razloga postoje snažni argumenti – zasnovani na samoj sudskoj praksi – da je Veliko vijeće pogriješilo kada je zaključilo da gospodin Kovačević nije žrtva. Ispravniji stav jeste da je svaki građanin koji je ustavnim odredbama sveden na status drugorazrednog u političkom smislu – žrtva te diskriminacije i da ima pravo na pravni lijek prema Konvenciji. Suprotan pristup predstavlja žalosno povlačenje Suda iz njegove uloge u osiguravanju jednakih prava za sve.

Uvjeren sam da će mnogi pristup Velikog vijeća posmatrati kao strateško povlačenje pred tvrdoglavo nepoštivanje obaveza od strane tužene države. Više od decenije neizvršavanja presude Sejdić i Finci stavilo je Sud u težak položaj; svaki novi predmet samo je potvrđivao isto kršenje bez praktičnih rezultata. Proglašavanjem predstavke gospodina Kovačevića nedopuštenom, Veliko vijeće je izbjeglo dodavanje još jedne neizvršene presude na postojeći popis. Umjesto toga, faktički je pokušalo zatvoriti vrata za dalju strazburšku litigaciju o ovom pitanju (barem od strane birača, a ne kandidata), prebacujući odgovornost nazad na Bosnu i Hercegovinu (i političke organe Vijeća Evrope) da riješe problem. To se može posmatrati kao pragmatičan potez, ali se istovremeno može kritizirati kao korak unazad od odlučne zaštite prava na djelotvorno političko učešće svih građana u Bosni i Hercegovini.

Iz perspektive ljudskih prava, sistemska diskriminacija identifikovana 2009. godine i dalje ostaje neotklonjena – a Sud sada poručuje da se ovome konkretnom podnosiocu ne može omogućiti razmatranje merituma. Tu postoji napetost: kako možemo negirati da je neko „žrtva“ kada je taj pojedinac podvrgnut diskriminatornom ustavnom sistemu koji je sam Sud već ranije prepoznao kao takav? Presuda pokušava razriješiti to priznajući diskriminaciju u općem smislu, ali razlikujući situaciju podnosioca. Gotovo rezignirano, navodi se da ranije presude ostaju neizvršene, a zatim se fokus stavlja na tehničke kriterije dopuštenosti kako bi se izbjeglo ponovno odlučivanje o meritumu.

To je navelo neke komentatore da spekulišu kako su Sudom upravljali razlozi izvan čiste pravne konzistentnosti – poput upravljanja predmetima, institucionalne efikasnosti ili čak političkih kalkulacija. U jednoj analizi predmeta jedan je naučnik primijetio da bi dalekosežna presuda u korist gospodina Kovačevića mogla ohrabriti separatističke ili autonomističke pokrete u drugim državama, ili dovesti do brojnih naknadnih tužbi drugdje.

Iako je tačno da Sud u određenoj mjeri reflektuje širi politički pejzaž Evrope, još je zabrinjavajuće to što takva dinamika vodi ka napuštanju osnovnih principa Konvencije i vlastite sudske prakse. Zašto?

2. Zloupotreba prava na predstavku

Dostavljeno je nekoliko zapažanja od strane postupajućeg punomoćnika u vezi s navodnom zloupotrebom prava na predstavku.

(a) Navodno pogrešni navodi u vezi s ustavnom i političkom strukturom Bosne i Hercegovine

Ovaj argument je potpuno neosnovan. Sama činjenica da je stav podnosioca o ustavnoj i političkoj strukturi Bosne i Hercegovine drugačiji od stava pojedinih političkih aktera u Bosni i Hercegovini nije dovoljna da se ovaj argument uopće razmatra. Naprotiv, to pokazuje namjeru da se iskoristi svaka moguća prilika da se predmet „ubije“ na formalnim osnovama.

(b) Navodno komentarisanje presude Vijeća u medijima prije njenog donošenja

Nakon pažljivog ponovnog preslušavanja političke emisije u kojoj je podnosilac komentarisao mogući ishod postupka pred Sudom, nisam našao nijednu izjavu koja bi pokazivala da je podnosilac znao sadržaj presude. Osim toga, u njegovim izjavama nema ničega što bi se moglo smatrati uvredljivim ili što bi na bilo koji način prelazilo okvire normalne civilne komunikacije takve da bi privuklo posebnu pažnju.

(c) Navodno klevetnički komentari o Vladinim punomoćnicima

(d) Navodno namjerno prikrivanje ključnih informacija o etničkoj pripadnosti podnosioca, što je navelo Sud da ga smatra dijelom grupe „Ostali“

U izjavama podnosioca nema ničega što bi se moglo smatrati klevetničkim u odnosu na punomoćnike Vlade. Također nema ničega što bi se ticalo „međunacionalnih i međuetničkih tenzija“. Ništa slično ne može se pronaći u pismima ili izjavama podnosioca. Umjesto toga, one sadrže dosljedne pritužbe na legitimitet postupajućeg punomoćnika, što je čisto pravni argument.

Suprotno tome, stav postupajućeg punomoćnika bio je, po mom mišljenju, problematičan. Njegov prvi prijedlog, iznesen čak i tokom postupka pred Vijećem, bio je da se podnosilac, ukoliko želi glasati u drugom entitetu, za potrebe glasanja jednostavno registruje kao stanovnik tog entiteta i tamo glasa. Ovim je punomoćnik zapravo sugerisao kršenje zakona, budući da je lažno prijavljivanje prebivališta kažnjivo novčanom kaznom od približno 250 eura. Skandalozno je da državna institucija sugeriše kršenje zakona.

Odgovor podnosioca na ovaj „prijedlog“ bila je njegova izjava da punomoćnik time potiče na „etničko čišćenje“, što bi se, izvan specifičnog konteksta Bosne i Hercegovine, moglo smatrati uvredljivim. Međutim, stvarni kontekst njegove izjave bile su posljedice „brutalnog sukoba obilježenog genocidom i ‘etničkim čišćenjem’“. Etničko čišćenje predstavlja sistematsko prisilno uklanjanje etničkih, rasnih ili vjerskih grupa s određenog područja s ciljem stvaranja etnički homogenog društva. Da punomoćnik iznese ovakav prijedlog, u kombinaciji s upornim naglašavanjem etničke pripadnosti podnosioca, prilično je uvredljivo.

Insistiranje na otkrivanju informacija koje potpadaju pod pravo na privatni život, poput etničke pripadnosti, jeste nešto na što je odgovor dužan dati punomoćnik, a ne podnosilac. Sama ideja da se ljudi, na osnovu krajnje intruzivnih odluka, mogu premještati na drugu lokaciju u bilo koju svrhu osim u svrhu trajnog prebivališta, krajnje je uvredljiva i podsjeća preživjele rata na slične „pozive“ tokom rata. Tada je to nazivano „humanim transferom“ za „korist“ onih koji su izmješteni sa određenog teritorija. To je predstavljalo etničko čišćenje, odnosno ratni zločin, i tako je tretirano. Svaka sugestija da se ljudi premještaju protivno vlastitoj volji je neprihvatljiva.

Postupajući punomoćnik otišao je i korak dalje, podižući ovo pitanje pred Ambasadom Hrvatske i tražeći od nje da dokaže da je podnosilac „dao izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu“. To pokazuje da punomoćnik uopće nije prvo tražio podatke o eventualnom dvojnom državljanstvu podnosioca, već upravo o njegovoj izjavi pripadnosti hrvatskom narodu. Čini se da je punomoćnik opsjednut etničkom pripadnošću podnosioca, iako njegova predstavka nema nikakve veze s etničkim porijeklom, budući da je jasno naveo da „nije mogao izabrati svoje političke predstavnike“ već je bio prisiljen da glasa po etničkim i teritorijalnim linijama. Naglašavajući etničku pripadnost podnosioca, punomoćnik je pokušavao skrenuti pažnju sa bitnih pitanja na irelevantnu raspravu.

(e) Navodno klevetničke izjave u vezi sa sudijama Suda

Podnesci podnosioca u odgovoru upućivali su na medijsko izvještavanje o predmetu i različite komentare koji su se pojavljivali u vezi s određenim sudijama Suda. Podnosilac nije bio ni na koji način povezan s tim komentarima, već je jednostavno dostavljao te informacije Sudu.

Drugi podnesci podnosioca, u kojima je tražio izuzeće tadašnjeg predsjednika Suda, drugačije su prirode. U svom pismu od 5. januara 2024. (vidjeti stav 9. presude), on je istakao nekoliko pitanja:

(a) da su mediji sugerisali pristrasnost tadašnjeg predsjednika;
(b) da je tadašnji predsjednik zanemario informacije koje mu je podnosilac dostavio o statusu postupajućih punomoćnika;
(c) da je tadašnji predsjednik zanemario pismo kopredsjedavajućeg Vijeća ministara, kojim se Sud obavještava da Vlada nikada nije odobrila zahtjev za upućivanje predmeta Velikom vijeću;
(d) da je tadašnji predsjednik zanemario pismo člana Predsjedništva BiH, u kojem se pojašnjava da Vlada nikada nije dala odobrenje za podnošenje zahtjeva za upućivanje predmeta;
(e) da se tadašnji predsjednik sastajao sa visokim hrvatskim zvaničnicima najmanje tri puta, dok je istovremeno odbio jedini zahtjev za sastanak od strane institucija BiH – konkretno Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, unutar kojeg funkcioniše postupajući punomoćnik;
(f) da je tadašnji predsjednik omogućio (prema navodima podnosioca) da se nedopušten predmet nađe na dnevnom redu panela Velikog vijeća;
(g) da je tadašnji predsjednik „očigledno“ (u riječima podnosioca) odgodio vijećanje panela kako bi uvjerio ostale članove da „proslijede“ predmet Velikom vijeću; i
(h) da su svi gore navedeni razlozi bili dovoljni za njegovo izuzeće iz ovog predmeta.

Dozvolite mi da se osvrnem na svaki od ovih navoda redom:

(a) Nema sumnje da je podnosilac prenosio informacije Sudu, ne zauzimajući lično nikakav stav.
(b) Preliminarno pitanje: radi se o pravnom ili činjeničnom pitanju koje sud mora riješiti prije nego što se upusti u razmatranje glavne stvari u predmetu, sa sljedećim ključnim karakteristikama:

• zahtijeva odluku o dopuštenosti ili nadležnosti i često se odnosi na to da li sud uopće ima ovlaštenje da raspravlja predmet ili da li su određeni dokazi ili pritužbe dopušteni;
• pokreće se na početku postupka, prije nego što počne rasprava o meritumu;
• može biti odlučujuće, što znači da u nekim slučajevima rješavanje preliminarnog pitanja može dovesti do okončanja predmeta (npr. zbog nenadležnosti). Status postupajućeg punomoćnika ili ovlaštenja koja mu je država dala tipično su preliminarna pitanja koja nijedan sudija niti sud ne smije jednostavno zanemariti. Tadašnjem predsjedniku je bilo poznato da bi moglo postojati pitanje u vezi s primjenom člana 35. Poslovnika Suda, i Sud je bio dužan da to pitanje razmotri čim je saznao za relevantne informacije.
  (c) Jasno je da je tadašnji predsjednik zanemario pismo kopredsjedavajućeg Vijeća ministara i da ono nije formalno razmotreno in limine litis.
  (d) Pismo člana Predsjedništva bilo je dostavljeno različitim sudijama, ali bez ikakve reakcije tadašnjeg predsjednika.
  (e) Informacije dostupne na internetskoj stranici Suda o aktivnostima tadašnjeg predsjednika potvrđuju istinitost ove tvrdnje. U isto vrijeme postojao je zahtjev za sastanak od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u okviru kojeg djeluje postupajući punomoćnik, ali je taj zahtjev odbijen. Posjeta uopće nije realizirana, a ministar je u više navrata u svojim javnim istupima protestovao zbog odnosa koji je tadašnji predsjednik pokazao.
  (f) Ovo predstavlja subjektivnu ocjenu podnosioca, u kojoj nema uvredljivog jezika.
  (g) Ključna riječ u ovoj tački jeste riječ „očigledno“, koju je koristio podnosilac i koja sugeriše da je on došao do određenog saznanja o odgađanju sjednice panela i vjerovatno zaključio da je to djelovalo protiv njega i njegovog predmeta. Sama upotreba riječi „očigledno“, koja ograničava tačnost dostavljene informacije, pokazuje da podnosilac nije imao konačne podatke o tome šta se desilo i zašto, već je zaključke izvlačio na osnovu raspoloživih informacija.

(h)

Na kraju, postavlja se pitanje: kakav biste zaključak donijeli da ste imali ove informacije i da ste zaista vjerovali da su tačne? Da li biste tražili izuzeće?

Smatram da su svi ovi argumenti potpuno nedovoljni da bi se zaključilo da je podnosilac zloupotrijebio svoje pravo na predstavku. Ne smijemo kažnjavati podnosioca zbog iznošenja pravnog argumenta u njegovim podnescima, čak i kada se isti zasniva na neprovjerenim informacijama. Takva praksa nema uporišta u našoj sudskoj praksi.

Što se tiče drugog argumenta podnosioca u vezi s njegovom etničkom pripadnošću, već sam ranije objasnio, u dijelu koji se odnosi na njegov status žrtve, zašto smatram da je ovo pitanje potpuno irelevantno za bilo kakvu raspravu, jer ne potpada u okvir njegovih pritužbi i nema nikakve veze s njegovom aplikacijom.

U pogledu prigovora da je podnosilac nastojao putem svoje predstavke „ostvariti određene političke ciljeve“ (kako je to formulisano u stavu 139. presude), želim istaći da su izbori prvenstveno politički proces usmjeren na ostvarivanje određenih političkih interesa, te da se postupci mogu pokretati pred različitim sudovima u vezi s izbornim sporovima. Ovaj Sud nije izuzetak u odnosu na druge sudove s različitim ovlaštenjima. Sve dok sudovi rješavaju pritužbe u okviru svojih nadležnosti i pravila, ciljevi podnosilaca potpuno su irelevantni s aspekta pravilne primjene pravde.

C. Završne misli

Smatram svojom skromnom dužnošću istaći da je ova presuda velika greška koja bi mogla zasjeniti nesporni ugled i velika dostignuća Suda iz prošlosti. Ona pokazuje pretjerano formalistički pristup koji ne služi nikakvoj svrsi u zaštiti ljudskih prava u Evropi. Naprotiv, mogla bi ohrabriti one koji zagovaraju razgradnju sistema zaštite ljudskih prava, ili barem njegovo fragmentiranje unutar granica država. To se nikada ne smije dogoditi.

Sud je previše važna institucija za očuvanje demokratske budućnosti Evrope bez diskriminacije. Niko ne smije, ni na koji način, ohrabrivati one koji žele uništiti ovu zajedničku viziju Evrope, koju dijele različiti ali jednaki građani – pojedinci.

[1] Gospodin Željko Komšić je hrvatski član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, izabran s teritorije Federacije Bosne i Hercegovine. On je ujedno i predsjednik stranke Demokratska fronta, jedne od najistaknutijih multietničkih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini.

[2] https://www.parlament.ba/delegate/List?page=1 (posljednji pristup: 25. juni 2025).

[3] https://gradskovijece.sarajevo.ba/vijecnik/slaven-kovacevic/ (posljednji pristup: 25. juni 2025).

[4] Delegate u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine imenuju kantonalne skupštine u Federaciji. Članovi kantonalnih skupština biraju se neposredno. Za više informacija, vidjeti paragrafe 39. i 40. presude.

[5] Članovi Narodne skupštine Republike Srpske biraju se neposredno. Za više informacija, vidjeti paragrafe 41. i 42. presude.

[6] Iz informacija dostupnih na zvaničnoj stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine proizlazi da je, na dan 25. juna 2025, Sud imao sedam članova, budući da Narodna skupština Republike Srpske nije izabrala dva člana iz Republike Srpske.

[7] Svi državljani Bosne i Hercegovine ujedno imaju i državljanstvo entiteta u kojem su prijavili prebivalište. Budući da je Brčko distrikt zajedničko vlasništvo (kondominij) dva entiteta, njegovi stanovnici imaju pravo da izaberu entitetsko državljanstvo.

[8] https://www.izbori.ba/Rezultati_izbora/?resId=32&langId=4#/7/209/0/0/0 (posljednji pristup: 25. juni 2025).

[9] Vidjeti i 62. izvještaj Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, izdat 11. februara 2023, koji je obuhvatio opće izbore održane 2. oktobra 2022. godine, gdje je navedeno da je „u urbanim kantonima Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno u Sarajevu i Tuzli, koalicija triju multietničkih građanskih stranaka – Socijaldemokratske partije, Naroda i pravde i Naše stranke – ostvarila dobre rezultate“.

[10] Presuda od 26. februara 2007, ICJ Reports 2007 (I).

[11] Isto, paragrafi 18-24.

[12] Vidjeti saopštenje za javnost od 9. marta 2017, koje je izdao predsjednik Međunarodnog suda pravde u vezi s ovom odlukom: https://www.icj-cij.org/sites/default/files/press-releases/0/000-20170309-PRE-01-00-EN.pdf.

[13] Demokratska fronta protiv Bosne i Hercegovine, br. 8168/23.

[14] Demokratska fronta je jedna od najistaknutijih multietničkih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini. Njen predsjednik, gospodin Željko Komšić – za kojeg podnosilac radi kao politički savjetnik – član je Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 2018. godine.

[15] Vidjeti uporednu tabelu o izbornim jedinicama i raspodjeli mandata, Venecijanska komisija (CDL(2017)023rev, 22. januar 2018), dostupno na: https://www.venice.coe.int/webforms/documents/default.aspx?pdffile=CDL(2017)023rev-bil.

[16] Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore), zahtjev za reviziju presude od 26. februara 2007.

[17] Ponovo, stranke u postupku bile su obaviještene o ovoj činjenici, a ista je široko objavljena u lokalnim medijima.

[18] U presudi nema ničega o obavještavanju stranaka o nedopuštenim pritužbama, niti o pozivu upućenom različitim stranama da dostave svoja očitovanja o tim pritužbama. Kao rezultat, stvoren je određeni utisak koji nije bio povoljan za podnosioca.

[19] Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06 i 34836/06, ECHR 2009; Zornić protiv Bosne i Hercegovine, br. 3681/06, 15. juli 2014; Pilav protiv Bosne i Hercegovine, br. 41939/07, 9. juni 2016; Pudarić protiv Bosne i Hercegovine [Komitet], br. 55799/18, 8. decembar 2020; Šlaku protiv Bosne i Hercegovine [Komitet], br. 56666/12, 26. maj 2016; i Baralija protiv Bosne i Hercegovine, br. 30100/18, 29. oktobar 2019.

[20] U tom smislu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u svojoj poznatoj odluci o konstitutivnim narodima (U-5/98, četvrta djelimična odluka) eksplicitno razmatrao ovo pitanje, ali pristup predmetnom pitanju u sadašnjoj presudi pokazuje nerazumijevanje ustavne situacije u Bosni i Hercegovini.

[21] Državljanstvo je različito od etničke pripadnosti.

[22] Posebna pažnja posvećena je navodnom nedoličnom ponašanju podnosioca u vezi s njegovom etničkom pripadnošću, pitanju koje je irelevantno za ovaj predmet.

[23] Vidjeti četvrtu djelimičnu odluku Ustavnog suda (U-5/98) o konstitutivnim narodima.

[24] Vidjeti Mathieu-Mohin i Clerfayt, citirano gore, § 54.

[25] Joseph Marko, „Predmet Kovačević ponovo razmotren“, Verfassungsblog, 28. mart 2024 (verfassungsblog.de).

[26] Vidjeti Hirst protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2) [VV], br. 74025/01, §§ 57-58, ECHR 2005-IX.

[27] Vidjeti Oran protiv Turske, br. 28881/07 i 37920/07, § 57, 15. april 2014.

[28] Vidjeti Ujedinjena komunistička partija Turske i drugi protiv Turske, 30. januar 1998, § 44, Reports 1998-I.

[29] Joseph Marko, „Predmet Kovačević ponovo razmotren“, citirano gore.

[30] Isto.

[31] Vidjeti Klass i drugi protiv Njemačke, 6. septembar 1978, §§ 32-33, Series A br. 28.

[32] Vidjeti Zornić, citirano gore, § 17.

[33] Vidjeti Šlaku, citirano gore, §§ 15 i 18.

[34] Verein KlimaSeniorinnen Schweiz i drugi protiv Švicarske [VV], br. 53600/20, 9. april 2024 – čl. 6 i 8; Roman Zakharov protiv Rusije [VV], br. 47143/06, ECHR 2015 – čl. 8; Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS) protiv Švicarske [VV], br. 21881/20, 27. novembar 2023 – čl. 11, i dr.

[35] Molimo obratiti pažnju na sastav Vijeća u tom predmetu i uporediti ga sa sastavom u ovom predmetu.

[36] Vidjeti Sejdić i Finci, citirano gore.

[37] Vidjeti Pilav, citirano gore.

[38] Vidjeti Baralija, citirano gore, § 55.

[39] Svi citirani gore.

[40] Vidjeti, na primjer, Šlaku, citirano gore.

[41] Vidjeti Sejdić i Finci, Zornić, Šlaku, Pilav, Pudarić i Baralija, svi citirani gore.

[42] Vidjeti Pilav, citirano gore.

[43] Vidjeti, na primjer, Šlaku, citirano gore.

[44] Vidjeti Klass i drugi, citirano gore, § 34.

[45] Vidjeti Joseph Marko, „Predmet Kovačević ponovo razmotren“, citirano gore.

[46] Vidjeti Klass i drugi, citirano gore.

[47] Vidjeti, na primjer, Pilav, citirano gore.

[48] Vidjeti, između ostalih, Hirst, citirano gore, § 58.

[49] Ernest Petrič, „Specifični aspekti presude ESLJP u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine“, IFIMES, 19. novembar 2024 (ifimes.org).

[50] Vidjeti paragraf 47. presude Vijeća.

[51] Vidjeti Zornić, citirano gore, § 43.

[52] Postupajući punomoćnici djeluju u okviru tog Ministarstva.

[53] Vidjeti definicije pojma „prethodno pitanje“ (preliminary question) u: Legal Information Institute, LexisNexis i Directory of Open Access Journals.

[1] Boldiranje je naše

The post Sudija Faris Vehabović: Izdvojeno mišljenje pred ESLJ u slučaju Kovačević appeared first on Krug99.

„Međunarodna zajednica je zakazala, a i dalje je na mrtvom kolosjeku. Sjećanje na više od 8.000 bošnjačkih dječaka i odraslih muškaraca ubijenih u julu 1995. je iznimno važno. Ono ne smije biti zamjena za političko djelovanje. Nužne i konkretne konsekvence bi trebale biti suočavanje s prošlošću, kao i efikasna prevencija“, poručuje Jasna Čaušević, referentica GfbV-a za prevenciju genocida i odgovornost za zaštitu, povodom 30. godišnjice masakra.

Društvo za ugrožene narode pozdravlja rezoluciju UN-a usvojenu u maju 2024., kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. No, prema riječima Čaušević, taj dan mora biti popraćen konkretnim mjerama:

„Nije dovoljno jednom godišnje verbalno izražavati tugu. Evropske države i institucije moraju jasno osuditi poricanje genocida, procesuirati zločine i aktivno pridonositi pravdi – osobito u Srbiji i u entitetu Republika Srpska, gdje se počinitelji i dalje veličaju, a žrtve kleveću.“  Među nužnim mjerama novog odnosa prema obračunavanju s prošlošću jesu i komemoracije širom Evrope, obrazovni programi i pojačani napori za pronalazak preostalih masovnih grobnica. Osim toga sve zemlje EU moraju podržati proces memorijalizacije i podržati kulturu sjećanja na cijelom području bivše Jugoslavije.

I danas, 30 godina nakon zločina, sudbina više od 800 žrtava još uvijek je nepoznata. Brojne obitelji nikada nisu dobile cjelovite ostatke svojih najmilijih.

„Kada se ove godine u Potočarima bude pokapalo još sedam žrtava (stanje 2. jula), to će uglavnom biti samo ostatci skeleta. Počinitelji su sustavno uništavali masovne grobnice kako bi prikrili tragove svojih zločina“, podsjeća Čaušević. „U međuvremenu sve više majki, braće i sestara žrtava umire, a da nikada nisu mogli dostojno pokopati ostatke svojih voljenih.“

Sutra, 10. jula 2025., Društvo za ugrožene narode zajedno sa zastupnicima njemačkog Parlamenta (Bundestaga) Michaelom Brandom i Adisom Ahmetovićem, organizira komemoraciju u njemačkom Bundestagu. Ondje će govoriti gosp. Nedžad Avdić, koji je preživio masovna strijeljanja 1995. godine.

„Izražavamo posebno poštovanje borcima za ljudska prava poput Avdića i Majki Srebrenice. Njihova neumorna borba za pravdu opominje sve nas. Sramotno je što su mnogi počinitelji još uvijek na slobodi“, dodaje Čaušević.

Društvo za ugrožene narode poziva na sudjelovanje u međunarodnim komemoracijama u Srebrenici i diljem svijeta. Sekcije u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini apeliraju na njemačku Saveznu vladu da prizna svoju povijesnu odgovornost i odlučno djeluje protiv nacionalizma i etničke podjele na Zapadnom Balkanu.

„Genocid se nikada više ne smije ponoviti – a ‘Nikada više’ ne smije postati prazna fraza“, zaključuje Čaušević.

***

Planirani skupovi u sklopu obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici koje je iniciralo ili u kojima sudjeluje Društvo za ugrožene narode

●10.07.2025: Komeorativni Skup u njemačkom Parlamentu (Bundestagu)

ORGANIZATORI: Jasna Čaušević  (Društvo za ugrožene narode);  Adis Ahmetović (zastupnik Bundestaga), Michael Brand ( državni sekretar, zastupnik Bundestaga), uz učešće  državne ministrice  Serap GÜLER, zastupnice Bundestaga,  Savezno ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke. Panelisti: dr. Nedžad Avdić iz Srebrenice; Alexander Rothert, publicist;  Michaela Böttcher, član Uprave Društva za ugrožene narode

●11.07.2025.: MIRNI SKUP U SRCU BERLINA NA BRANDENBURŠKIM VRATIMA  gdje će biti postavljen transparent s imenima žrtava Srebrenice dug 100 m u organizaciji  Srebrenica Awareness Network e.V. i Društva za ugrožene narode (GfbV). Učesnici: između ostalih: Jasna Causevic, Jasmina Hostert ( Socijaldemokratska stranka Njemačke, zastupnica u njemačkom Bundestagu); Selma Jahic (Beč), Hedija Krdžić, Hazemina Donlagić, Meho Travljanin.

●11.07.2025.: 19:00 sati, komemorativni Skup u Svečanoj dvorani Zastupničkog doma Berlina (Abgeordnetenhaus Berlin, Niederkirchnerstraße 5, 10117 Berlin): „30 godina od genocida u Srebrenici“ pod nazivom: „Naša sjećanja, naše opomene. Protiv zaborava.“

Organizatori: Srebrenica Awareness Network e.V.,Berlin u suradnji s Gradom Berlinom i Ambasadom Bosne i Hercegovine u Njemačkoj. Pod počasnim pokroviteljstvom povjerenice Senata Berlina za participaciju, integraciju i migracije – gđe Katarine Niewiedzial. Ovom manifestacijom odaje se počast nebrojenim nedužnim muškarcima, ženama i djeci koji su stradali u genocidu, uz jasnu poruku da se takvi zločini nikada više ne smiju ponoviti.

The post Društvo za ugrožene narode: Sjećanje na genocid mora imati konsekvence appeared first on Krug99.

Prvo, dosljedno stojimo iz aplikacije koju je prije više od dvije godine podnio dr. Slaven Kovačević. Čvrsto stojimo iza  ključne namjere, odvažnosti i ličnog truda Slavena Kovačevića da se podneskom pred ESLJP postavi u ime i ispred najznačajnijih težnji slobodnih građana BiH. I konačnog izlaska Bosne i Hercegovine iz stanja beznađa, pozicije posebnog slučaja izvan demokratskog svijeta, nefunkcionalne države i hegemonijske omče susjednih zemalja.

Odbijamo sa najvećim prezirom proizvodnju lažne slike  nakon saopštenja zaključaka ESLJP. Manipulativni politički akteri zvali se HDZ, SNSD ili Trojka, ne mogu zbunit javnost fokusirajući krivnju za objavljene akcente presude na ličnost i djelo Slavena Kovačevića. Jedni, kako bi prikrili sav iskorišteni instrumentarij u devalviranju aplikacije Kovačević –  nelegitimnih agenata koji su zastupali BiH, koordinaciju sa diplomatskim, lobističkim i drugim centrima moći Hrvatske, sramnu ulogu Visokog predstavnika tokom procesa. A drugi, naprosto nečinjenjem i izdajom svojih nominalno građanskih političkih principa.

Obična je politička podvala da se Slaven Kovačević trebao prvo obratiti domaćem sudstvu kada je apsolutno bjelodano da ne postoji efikasno domaće pravno sredstvo kojim bi se mogla osporiti diskriminacija. Naprosto, jer su relevantni ustavni i zakonski propisi usklađeni Dejtonskim ustavom i Bosna i Hercegovina nema unutrašnje mehanizme kojima bi se uklonile diskriminatorne odredbe.

Drugo, ESLJP je odstupio od vlastitih načela povezujući apelanta Kovačevića sa njegovim etničkim izjašnjenjem ili neizjašnjavanjem. Takav pristup je irelevantan u kontekstu dosadašnje pravne prakse Suda, koja poziciju građanina pred sudom nikada nije stavljala u kontekst njegovih etničkih ili drugih identiteta. Kovačević se i nije etnički samoidentificirao u svojoj apelaciji. Nagovještena Presuda u predmetu „Kovačević protiv  BiH“  predstavlja povlačenje ESLJP-a pred sistemskom diskriminacijom u BiH. Ona se ne osvrće, kako se za sada čini, u sam meritum o diskriminaciji BiH koja je potvrđena u brojnim prethodnim presudama. 

Zloupotreba prava na predstavku nije obrazložena na način koji bi zadovoljio standarde transparentnosti i pravne sigurnosti. Ona potvrđuje razložne sumnje u političku arbitražnost i vansudski utjecaj. Porazno je da Odluka o nepostojanju statusa žrtve u kontradikciji je sa ranijom praksom Suda i da se podiže prag dokazivanja za sve buduće podnosioce predstavki iz BiH koji žele osporiti sistemske nepravde. Presuda je formalno neutralna, ali materijalno štetna za pravnu zaštitu građanskih i političkih prava u BiH. Ovo je pirova pobjeda države jer je postignuta nelegalnim zastupnicima, involviranjem politike udruženih zločinačkih poduhvata i političke agende Visokog predstavnika Šmita protiv građanske BiH. Ovo je samo procesna a ne i suštinska pobjeda ovakve države i njene političke nomenklature. Slaven Kovačević je žrtva političkog sistema, kao i svi građani ma kako se etnički izjašnjavali. Nije moguće van svake sumnje da je u prvostepenom postupku imao status žrtve, a da ga dvije godine poslije nema.

Treće, indikativno je da ESLJP nije usvojio Mišljenje Venecijanske komisije iz 2005. godine kada je konstatovano da Dom naroda nema izborni legitimitet, a što je bio jedan od ključnih argumenata Slavena Kovačevića. Umjesto da nadogradi ranije presude Suda u predmetima Sejdić i Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, Veliko vijeće se odlučilo za formalistički pristup, proglasivši predstavku nedopustivom iz procesnih razloga. Odbijanje presude Kovačević nije samo proceduralno pitanje  – to je politička odluka sa strateškim posljedicama. Ona znači otvoreno blokiranje BiH da ostane izvan evropskih standarda, te jačanje etničkih podjela, udaljavanje BiH od EU i raspirivanje unutrašnjih političkih tenzija. Dugoročno, to prijeti stabilnosti države, proizvodnji konflikata  i slabljenju njenog internacionalnog kapaciteta. Izgleda da u BiH nema načina da građanin bude kandidat bez da se identifikuje kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin, čime sam sistem prisiljava sve građane da pristanu na etničku kategorizaciju — što je samo po sebi jeste segregacija i diskriminacija.

Četvrto, slobodni građani BiH neće odustati od svojih prirodnih i univerzalnih ljudskih prava na jednakost u cjelini, a posebno aktivnog i pasivnog izbornog prava. Naprotiv, sada je ovom još neobjavljenom presudom najvećem broju građana postalo jasno zašto je borba za građanski koncept vlasti pouzdan put u prosperitetnu i modernu Bosnu i Hercegovinu. Borba koja je već počela među našim građanima koji žive u inostranstvu, kao refleksija vrijednosti društava i političkog uređenja u državama u kojima žive, mora biti nastavljena i u Bosni i Hercegovini. Pokret za građansku Bosnu, koji se već oblikuje, biće najveći doprinos slobodnoj i prosperitetnoj bosanskoj državi, domovini poželjnoj za povratak. Možda će izricanje merituma presude u slučaju Kovačević otvoriti nove perspektive borbe, uključujući i konzumiranja novih aplikacija pred ESLJP.

Peto, upozoravamo Visokog predstavnika Christiana Schmidta da će u slučaju nametanja, kako se nagovještava,  revidirane izmjene Izbornog zakona po mjeri „legitimnog predstavljana“ u predstojećem vremenu političkog zatišja, izazvati najveći stepen ogorčenja građana, politički građanski neposluh i javne manifestacije nezadovoljstva. Jer tada građani više neće imati izbora! Mi, građani BiH, ma kako se etnički izjašnjavali, nikada nećemo pristati na diskriminaciju, na nejednaku vrijednost glasa, na vladavinu manjine nad većinom!

Adil Kulenović, 29. jun 2025.

The post Kulenović: Upozorenje Visokom predstavniku Christianu Schmidtu appeared first on Krug99.

            Pored ostalog, predložen je i konkretan nacrt Uputstva za pripravnost građana:

Pripremite se za krizne situacije!

Krizne situacije se dešavaju svaki dan i kod nas i širom svijeta. One mogu biti uzrokovane teškim vremenskim prilikama ili drugim prirodnim opasnostima, poput zemljotresa i požara, kao rezultat nesreća ili kvara infrastrukture, ili izazvane namjernim radnjama. To mogu biti događaji koji se dešavaju brzo i završavaju za nekoliko sati, ili se mogu razviti i nastaviti trajati tokom nekoliko dana, mjeseci,  pa čak i duže. A naročito one krize koje predstavljaju opštu opasnost najširih razmjera, kao što su ratni sukobi.

Zato, budite informisani!

Saznajte više o rizicima u vašem lokalnom području, uključujući provjeru rizika od poplava za ranjiva područja (primjer Jablanica). Saznajte šta možete učiniti prije kriznog stanja ili hitnog slučaja i šta biste trebali učiniti ako se dogodi.

Naučite neke osnovne vještine prve pomoći. Provjerite da li vaše radno mjesto ili mjesto u kojem živite ima plan šta biste trebali učiniti ako ih ne možete kontaktirati u hitnim slučajevima.

Napravite plan

Osmislite najbolji put za bijeg iz svoje kuće ako dođe do požara ili druge vanredne situacije, te šta trebate učiniti ako se vaše imanje poplavi – ako živite s drugima, razgovarajte o tome s njima.

Odlučite se za mjesto sastanka za situacije u kojima se možda nećete moći vratiti kući – ovo bi moglo biti središte mjesne zajednice ako ga imate u blizini.

Zapišite važne telefonske brojeve na papir i pohranite ih negdje gdje se lako može pronaći u slučaju nestanka struje. Ispišite telefonske brojeve koga biste željeli kontaktirati u kriznim situacijama, listu vaših redovnih lijekova, frekvencije svih lokalnih i nacionalnih radio stanica koje koristite za ažuriranje vijesti.

Ovo možete zadržati uz druge važne dokumente kao što su pasoši, lične karte, bankovne kartice, izvodi iz matične knjige rođenih i zdravstvenog osiguranja, tako da ih je lakše prikupiti brzo ako je nužno da napustite svoju kuću.

Dodajte kontakte za hitne slučajeve ili medicinske informacije na svoj mobilni telefon.

Razgovarajte s djecom o tome što učiniti u hitnim slučajevima, uključujući kako i kada pozvati hitnu pomoć. Provjerite da li škola vašeg djeteta ima ispravne kontakt brojeve za vas u slučaju da treba da vas kontaktiraju tokom hitnog slučaja. Škola vašeg djeteta treba da ima planove i procedure za rješavanje različitih vrsta hitnih situacija, na primjer u slučaju lošeg vremena, zemljotresa, gubitka komunalnih usluga i požara.

Pripravnost u vlastitom kućanstvu

Znajte kako isključiti plin, struju i vodu – morat ćete ih isključiti ako morate napustiti svoje mjesto stanovanja zbog poplave ili iz drugih razloga kao što zemljotres ili curenje plina.

Razmijenite kontakt podatke sa susjedima i razmislite o stvaranju grupe za razmjenu trenutnih poruka za svoju ulicu ili zgradu – oni mogu biti važan izvor informacija i podrške u hitnim slučajevima.

Pitajte svoje komšije da li možda imaju dodatne potrebe za podrškom tokom hitnog slučaja – možda imaju dodatne medicinske potrebe. Napravite plan da provjerite susjede ako se dogodi hitan slučaj, posebno ako dugotrajno nestane struje.

Nabavite zalihe za krizne situacije!

Razmislite šta bi vama i vašem domaćinstvu moglo zatrebati tokom krizne situacije koja traje nekoliko dana, kao što je nestanak struje ili vode, ili situacije u kojima vam se savjetuje da ostanete kod kuće ili da napustite svoju kuću (evakuirate) iz sigurnosnih razloga.

Trebali biste osigurati da imate dovoljno lijekova koji su vam potrebni da biste mogli raditi nekoliko dana.

Spakirajte nekoliko osnovnih stvari u prtljažnik automobila kako biste bili sigurni da ste spremni u slučaju da se zaglavite po zimskom vremenu – to može uključivati ​​baterijsku lampu, punjač za telefon u automobilu, toplu odjeću i ćebad, odjeću visoke vidljivosti, kablove za punjenje, hranu i piće i lopatu za snijeg. Također može biti od pomoći držanje kompleta prve pomoći u automobilu.

Sastavite komplet stvari za hitne slučajeve kod kuće:

Baterijska, solarna ili mehanički punjiva lampa, baklje ili svijeće.

Prijenosni power bank za punjenje vašeg mobilnog telefona.

Radio na baterije, solarni ili na navijanje radi dobijanja informacija tokom opasnosti.

Rezervne baterije za bilo koju medicinsku opremu na koju se oslanjate.

Komplet prve pomoći uključujući predmete kao što su vodootporni flasteri, zavoji, termometar, antiseptik, otopina za ispiranje očiju, sterilni zavoji i rukavice, medicinska traka za zavoje i pinceta.

Dezinfekcijsko sredstvo za ruke i vlažne maramice u higijenske svrhe kada je voda nedostupna ili isključena.

Rezerve vode i hrana

Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje minimalno 2,5-3 litre vode za piće po osobi dnevno za preživljavanje. Sa 10 litara po osobi dnevno biće vam udobnije jer će vam omogućiti i osnovne potrebe kuhanja i higijene.

Nepokvarljiva hrana koju nije potrebno kuhati, kao što su konzervirano meso, voće ili povrće (i otvarač za konzerve). Ne zaboravite hranu za kućne ljubimce.

Umjesto da kupujete sve artikle odjednom, možete jednostavno dodati svoj komplet za hitne slučajeve kada budete u mogućnosti i vremenom ga nadograditi.

Priprema za vojne i druge prijetnje

Zajedno poboljšavajmo pripravnost i spremnost na krizu kao značajan vid predupređenja namjera od nasilnih neprijateljskih aktivnosti.

Naglašava se potreba za spremnošću protiv kriza i rata, i poziva se  na jedinstvo među stanovnicima u odbrani suvereniteta, nezavisnosti i demokratije.

Tokom krize, pojedinci bi trebalo da budu sami sebi dovoljni najmanje jednu sedmicu, dok se ne osiguraju linije snabdijevanja u novonastalim okolnostima. Zbog toga je ključno uključivanje svakog pojedinca u pripravnost zajednice, dajući prioritet pridruživanja organizacijama samozaštite i davanje krvi.

Strategije za borbu protiv dezinformacija

Neprijateljske sile svakodnevno koriste taktiku dezinformacija kako bi utjecale na građane, s ciljem stvaranja nepovjerenja i slabljenja spremnosti na odbranu. Da bi se borili protiv ovoga, pojedinci bi trebali provjeriti informacije iz pouzdanih izvora i zvaničnih kanala. ​

Digitalizacija povećava ranjivost na sajber napade; sigurno rukovanje informacijama je od suštinskog značaja za otpornost. ​

The post Krug 99: Pripremite se za krizne situacije! appeared first on Krug99.