Demografski suicid i budućnost mladih u Bosni i Hercegovini

Doc. dr. Amer Osmić:

1910. godine u Bosni i Hercegovine živjelo je oko 1.900.000 stanovnika, da bi se taj broj za 50 godina gotovo udvostručio i BiH je 1961. godine imala 3.277.000 stanovnika, te svoje ukupno stanovništvo u narednih 30 godina povećala na 4.377.066. 

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i period 1992. – 1995. godine koji demografski nije bio predvidiv je značajno uticao na porast tačnije pad stanovništva, pa je sasvim opravdan naslov ovog današnjeg izlaganja koji od tog perioda zapravo vuče svoj ključni problem jer u većini slučajeva suicid ima svoj uzrok i najčešće je posljedica određenih događanja, demografski suicid o kome danas govorimo svoj nastanak i razvoj upravo zasniva na periodu u kome je ova država i njeno većinsko stanovništvo preživjelo genocid, progon i prisilne migracije kako unutarnje tako i vanjske, neki kreatori retrogradnih ideja ove projekte su nazivali i projektima humanog preseljenja naroda.

Uzmemo li u obzir popis stanovništva iz 1991. godine Bosna i Hercegovina je imala 4,3 miliona stanovnika a 3,5 miliona na popisu 2013. Dakle, rat i ogromna stradanja stanovnika, prisilne migracije od 1992. do 1995. dovele su do strašnih posljedica gdje se procjenjuje da je 2,2 miliona stanovnika u Bosni i Hercegovini prisilno pokrenuto.

Prema popisu stanovništva provedenog 2013. godine u Bosni i Hercegovini živi 3.531.159 stanovnika. Negativan prirodni priraštaj i migracijska kretanja prema većini procjena koje su provedene u prethodne dvije godine imaju značajan uticaj na broj stanovnika u Bosni i Hercegovini i možemo sa velikom vjerovatnoćom tvrditi da u 2020. godini u Bosni i Hercegovini živi od 3.1 do 3.3 miliona stanovnika.

Pozitivan prirodni priraštaj koji je Bosna i Hercegovina imala od 1996. godine iz godine u godinu je bivao manji. Ilustracije radi, broj živorođene djece u BiH 1996. godine bio je oko 50.000 hiljada dok je 2018. godine taj broj pao ispod 30.000 hiljada. Dakle, u periodu od 22 godine u BiH je smanjen broj živorođene djece za nekih 40%. Ako pri tomu još dodamo da broj umrlih iz godine u godinu raste vidimo uočavamo da kao država nemamo zdravu demografsku masu.

Zapravo najbolje možemo ilustrirati trenutno stanje odnosa nataliteta i mortaliteta u bosanskohercegovačkom društvu kroz podatak da se u prosjeku za jedan sat rode 3 bebe a preminu 4 osobe, odnosno dnevni deficit živorođenih u odnosu na umrle u prosjeku je 24 stanovnika manje.  

Od 1996. godine do danas generalno kazano loša ekonomska i socijalna situacija, intenzivirala je negativni prirodni priraštaj i emigraciju stanovništva, što najbolje pokazuju podaci o gustoći naseljenosti jer je BiH 1991. Godine imala 85,5 stanovnika po kilometru kvadratnom. Dok je 2013. u BiH živjelo 68,9 stanovnika po km2. Dakle, za 22 godine izgubljeno je oko 17 stanovnika po km2. Od ukupno 6.141 bh. naselja, u njih 5.108 zabilježen je pad broja stanovnika, a to je 83% od njihovog ukupnog broja.

Najčešće prazne ruralni dijelovi Bosne i Hercegovine, te dolazimo do još jednog prilično značajnog problema kretanja stanovništva u Bosni i Hercegovini a to su unutarnje migracije koje se u odnosu na period nakon agresije značajno dinamičnije odvijaju na relaciji selo – grad jer prvenstveno mladi ljudi ukoliko ne žele ili ne mogu u inostranstvo onda odlučuju da svoje egzistencijalne probleme pokušaju riješiti time što će migrirati u veće gradove a to su najčešće Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Bijeljina, Tuzla i Zenica. Time nam sela ostaju relativno slabo naseljena mladim osobama te se intenzivira sedmični turizam gdje se na selo ide po “robu” koju velikom većinom obezbjeđuje stanovništvo treće zivotne dobi odnosno roditelji mladih ljudi. Postavlja se pitanje šta ćemo za 15-20 godina?

BiH se suočava s velikim izazovom depopulacije, što se najbolje ogleda u činjenici da se rađa mnogo manje djece, više osoba umire a da mladi u sve većem broju, kao najaktivnija populacija i u najboljem reproduktivnom dobu, odlaze. Isključivo i kontinuirano upozoravanje na posljedice ovakvog trenda donosioca odluka i njihova svjesnost egzistencije problema naprosto nije dovoljno. Nužna je državna politika s kratkoročnim i dugoročnim strategijama koje će se proaktivnim i sistemskim pristupom boriti protiv smanjenja broja stanovnika. Svjesni smo da živimo u državi vrlo komplikovanog uređenja, pa su i mjere koje su se do sada donosile najčešće bile lokalnog nivoa a problem o kojem govorimo mora biti državni, jer je jednako prisutan u gotovo svim dijelovima BiH, pogađa sve grupe bez obzira na njihovu etničku ili drugu pripadnost. Ono što je gotovo neophodno u ovom momentu jeste jedinstvena, državna strategija koja ima za cilj da ohrabri ljude da ostanu i da uputi nedvosmislene signale da se nešto mijenja, prvenstveno u ekonomskoj sigurnosti, u zapošljavanju, u stambenom zbrinjavanju i osamostaljivanju mladih. Kada je riječ o procesu osamostaljivanja nažalost i tu smo na dnu evropske ljestvice po vremenu kada mladi odlaze iz roditeljskog doma, a to je s 30-32 godine. Ne čudi onda ni podatak da je ukupna stopa fertiliteta u Bosni i Hercegovini jedna od najnižih u Europi i značajno ispod nivoa od 2,1 koji je potreban za zamjenu stanovništva.

Da pokušam sumirati sve navedeno, i vrlo je važno da ovaj problem moramo percipirati kao opći društveni problem o kojem se svakodnevno mora raspravljati na svim nivoima i pronaći adekvatna rješenja i planove koji će postepeno vraćati nadu u ovo društvo i u ovu zemlju. Nužno se orijentirati na ruralni razvoj jer većina mladih živi u manjim mjestima širom BiH a nažalost stiče se dojam da je fokus programa i beneficija okrenut prema urbanijim dijelovima države primarno četiri grada Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla.

Doc.dr. Amer Osmić, Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Uvodničar na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca – Krug 99, 7. jun 2020. godine

Please follow and like us: