Sead Jusić: Odbrambena pozicija BiH trideset godina nakon Dejtonskog-mirovnog sporazuma

Odbrambena pozicija BiH trideset godina nakon Dejtonskog-mirovnog sporazuma
Odbrambena pitanja svake zemlje koja ima teško obremenjeno historijsko pamćenje prožeto agresijama i stradanjem njenih građana kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, skoro su svakodnevna tema interesovanja njene javnosti. Bilo koja vrsta vojno-sigurnosnih promjena u susjedstvu, koje je koliko juče izvodilo ili podsticalo agresiju i zločine u Bosni i Hercegovini, stvara kod dobrog dijela Bosanskohercegovačke javnosti, stigmu ugroženosti, analogno događajima devedesetih godina prošlog stoljeća.
Da budemo precizniji: Svako jačanje vojnih kapaciteta u Srbiji i Hrvatskoj, poput modernizacije naoružanja i opreme njihovih oružanih snaga ili uvođenja određenih oblika služenja vojnog roka, stvara osjećaje lične, kolektivne i državne ugroženosti primarno kod građana Bosne i Hecegovine koji žive na prostorima koje je nekada branila, odbranila i oslobađala Armija Republike Bosne i Hercegovine i još veći stepen ugroženosti sa zebnjom fizičkog opstanka izražen je kod Bošnjaka povratnika na prostore koji su nastali ratnim zločinima, zločinima genocida i kroz udružene zločinačke poduhvate u sadašnjem etničkom i teritorijalno pravnom smislu.

Svi građani Bosne i Hercegovine koji su je branili u vrijeme agresije, koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu i koji bi je opet bezuslovno branili, analogno aktuelnim užim i širim geopolitičkim procesima s punim pravom postavljaju pitanja nadležnim državnim institucijama o odbrambenoj poziciji naše domovine, nakon trideset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Na današnjoj našoj sesiji Kruga 99, želimo dati naša viđenja aktuelne odbrambene pozicije BiH, aktuelizirajući odbrambena pitanja i izazove na koje bi nadležne državne istitucije morale dati odgovore.
U tom smislu odbrambenu poziciju BiH sagledati ćemo kroz prizmu:

historijsko naslijeđe ratova i agresija koje su se vodili i vodile u i na Bosnu i Hercegovinu tokom dvadesetog stoljeće,
unutrašnje bosanskohercegovačke odbrambene kapacitiranosti,
jačanje vojnih efektiva i sposobnosti naših susjeda i
odbrambene saradne sa drugim zemljama i savezima.
Nepobitna je činjenica da su stradavanja sa najtežim oblicima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini tokom dvadesetog stoljeća sa kulminacijom u devedesetim godinama, bili posljedica velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske. Nesreće i stradanja u cilju ostvarenja snova o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj, doživjeli su svi narodi i građani Bosne i Hercegovine sa razlikom da su neki stradavali zbog toga što su bili u službi ovih velikodržavnih projekata dok su se drugi borili za svoj biološki opstanak i opstanak svoje domovione Bosne i Hercegovine.
2
Svjedoci smo da se tokom svih ovih trideset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, pored historijskog revizionizma događaja iz Drugog svjestskog rata, vrši se planska nacionalna i kulturno-historijska identifikacija sa profašističkim i fašističkim pokretima iz tog doba. Slavljenje zločinaca i njihovih zločinačkih dijela iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu koje je kao takve okarakterisao i međunarodni sud u Hag, nedvojbeno nas, sa prethodno rečenim, navodi na zaključak da velikodržavni projekti nisu odbačeni.
Razvoj unutrašnje bosanskohercegovačke odbrambene kapacitiranosti od Dejtona do danas
Kada govorimo o unutrašnjim bosanskohercegovačkim odbrambenim kapacitetima, podrazumjevamo institucionalne kapacitete koji imaju karakter oružane sile i kao takvi su zakonoma o odbrani definirani u vidu Oružanih snaga i zakonima o sigurnosnim agencijama BiH, zakonima entiteta i kantona o Ministarstvima i jedinicama unutrašnjih poslova, te zakonima o Civilnoj zaštiti i zaštitarskim agencijama.
Sve ove odbrambeno-sigurnosne strukture su proizišle iz usvojene sigurnosne politike BiH usvojene 2006. i odbrambene politike BiH od 2008. godine. Donošenje sigurnosnih i odbrambenih zakona, a potom i politika, rezultat su snažnih sigurnosno-odbrambenih reformi koje su sprovođene u BiH prvih deset godina novog milenija. Postignuti rezultati bili su i odraz unutrašnjih i vanjskih, političkih i geopolitiučkih odnosa, a odražavali su ustavnu strukturu u pogledu nadležnosti različitih nivoa institucija BiH.
Kako se smanjivalo međunarodno vojno prisustvo tako je tekao razvoj OS BiH, s primarnim fokusom na operacije podrške miru, pomoć civilnim strukturama i protivminske operacije. Opredjeljenje odbrambene politike BiH definisnao i u zakonu o odbrani, odvijalo se sve ove godine od početka odbrambene reforme kroz različite oblike saradnje sa NATO savezom sa ciljem konačnog punopravnog članstva u istom. O detaljima tog puta javnost je upoznata. Da li bi, ili mogu li postojeće Oružane snage odbraniti Bosnu i Hercegovinu u slučaju ugroženosti njenog teritotijalnog integriteta i suvereniteta? Nije teško nikome dati odgovor na ovo pitanje.
Smanjivanjem broja onog dijela oružanih snaga koji je branio i odbranio opstanak države Bosne i Hercegovine, proglašavanjem njihovog mahom zarobljenog teškog naoružanja, neperspektivnom vojnom imovinom, prije nego su riješena sredstva za zamjenu novom, uz ukidanje služenja vojnog roka u BiH, tokom odbrambenih reformi koje predugo traju, odrazilo se na opću odbrambenu sposobnost građana koji su po svim elementima od evedncione do vojno-stručne osposobljenosti izvan sistema odbrane države BiH.
Nedosljednost naših susjeda u poštivnju postignutih dogovora o mjerama za izgradnju povjerenja i sigurnosti pod okriljem OSCE-a, kao i sporazuma o ograničenju i kontroli oružja, kao i unutrašnje opstrukcije u pogledu modernizacije naših Oružanih snaga dodatno stvaraju osjećaj odbrambene ugroženost u najvećem dijelu bosanskohercegovačke javnosti.
Pred nadležnim institucijama, nulti prioritet je da gdje god je to moguće, kroz nastavne planove i programe u školana i fakultetima, podrškom nevladinim organizacijama i udruženjima koji se bave spotrskim i drugim kompatibilnim vojnim vještinama, razviju strategiju jačanja odbrambenih sposobnosti bosanskohercegovačkih patriota. Infrastrukturna
3
ulaganja nakon reforme odbrane prvenstveno okupiraju razvojno financiranje a potom dolazi do stagnacije.
Tabela 1 Izdvajanje procenata BDP za odbranu u BiH
Odbrambene saradnje sa drugim zemljama i savezima
Opća odbrambena (ne)sposobnost građana BiH za sve vrste sigurnosno-odbrambenih izazova, razlogom je reakcija javnosti za sva dešavanja u sferi odbrane u bližem našem okruženju.
Svježe historijsko pamćenje, lahko stvara narativ trke u naoružavanju u regiji s implikacijama zabrinutosti najvećeg djela Bosanskohercegovačke javnosti s toga je nužno da to pitanje sagledamo u realističnijem kontekstu koji može, ali ne i nužno biti prijetnja Bosni i Hercegovini.
4
Narativ trke u naoružavanju u regiji
o Hrvatska kao članica NATO-a nabavlja oružje i sisteme iz zapadnih zemalja i SAD-a po rodovima i vidovima koji bi se ugasili ukoliko se stari sovjetski/jugoslovenski sistemi povuku u rezervu
o Kao članica saveza Hrvatska mora pojačati vojne nabavke temeljem najnovijih preporuka NATO-a za ispunjenje 5 posto BDP-a za odbranu od čega 3,5 posto čine nabavke vojne opreme dok 1,5 posto čine ulaganje u odbrambenu industriju
o Srbija stvara sigurnosnu dilemu zemljama regije zbog nabavki koje su netransparentne i izvan monitorniga koji je uspostavljen sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1997. godine
o Potreban novi subregionalni sporazum o kontroli naoružavanja kako bi se prepoznale nove tehnologije s fokusom na bespilotne letjelice, sisteme za elektronsko ratovanje i cyber prostor
o Otvorene procjene navode da je Srbija od 2015. u nabavkama naoružanja potrošila više od pet milijardi dolara BiH što je približno usvojenim entitetskim budžetima u RS i FBiH u 2025. godini
Povratak vojnog roka u regiji kao evropski trend
o Hrvatska reaktivira služenje vojnog roka u trajnju od dva mjeseca uz mogućnost prigovora savjesti i civilnog služenja, pri čemu će se u Hrvatskoj zakonski cjelokupni proces nazivati TEMELJNO VOJNO OSPOSOBLJAVANJE što će godišnje koštati Hrvatsku približno cca 50 miliona maraka za vojni dio + sredstva iz civilnog služenja
o Srbija od ranije nastoji reaktivirati obavezno služenje vojnog roka sa četiri mjeseca pri čemu je postupak aktivacije vezan za dnevnopolitička kretanja Aleksandra Vučića zbog čega je cijeli proces u nepoznatom režimu trenutno
o Srbija (2011) i Hrv (2008) za razliku od BiH su ukinule obavezno služenje vojnog roka, ali je ostala mogućnost dobrovoljnog služenja vojnog roka, što je ostavilo infrastrukturune pretpostavke za reaktivaciju
o Najave ministra Zukana Heleza o aktivaciji rezervnog sastava mogu biti provedene do odluke Predsjedništva BiH, koje neće odobriti takvu odluku
o I Srbija i Hrvatska pa i BiH idu u pravcu služenja vojnog roka ili rezervnog sastava zbog odliva kadrova iz profesionalnog sastava pri čemu svim stranama izuzev Hrvatskoj koncept profesionalnog vojnog sastava postaje sve teže održiv
Aktivnosti koje preduzimaju Srbija i Hrvatska u pogledu obaveznog ili dobrovoljnog služenja vojnog roka za lica sa dvojnim državljanstvom, ne treba predimenzionirati u nekakvu izravnu prijetnju od strane naših susjeda uz uslov da se istovremeno vrši adekvatno odbrambeno obrazovanje i osposobljavanje mladih generacija i izvan kapaciteta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u nadležnim obrazovnim institucijama.
5
Ključni događaji saradnji BiH sa Nato savezom
Predsjednička odluka i usvojena Odbrambena politika 2001. godine – početak saradnje sa NATO savezom

2008 – Bukurešt Samit
BiH dobila Individual Partnership Action Plan (IPAP) – najviši nivo saradnje za države koje nisu kandidati.
2009 – Strasbourg–Kehl
NATO potvrdio napredak BiH i otvorio put ka MAP-u.
2010 – Talin (ministrarski sastanak – odluka ranga samita)
BiH dobila aktivaciju MAP-a (Membership Action Plan).
Glavni uslov: knjiženje perspektivne vojne imovine na državu BiH (ključna tačka sporenja i razvoja saradnje BiH i NATO)
2014 – Vels Samit
NATO konstatovao da BiH nije ispunila uslov za aktiviranje MAP-a.
Politička podrška nastavljena.
2016 – Varšava Samit
Potvrđeno da MAP ostaje otvoren.
Pozvana BiH da ubrza reformske procese.
2018 – Bruxelles Samit
NATO izrazio zabrinutost zbog političke blokade u BiH.
Podrška teritorijalnom integritetu BiH.
2021 – Bruxelles Samit
BiH nazvana ključnom državom Zapadnog Balkana.
Fokus na stabilnost i bezbjednost regiona.
2022 – Madrid Samit
BiH proglašena prioritetnim partnerom NATO-a na Balkanu.
Proširena podrška kroz program DCB (Defence Capacity Building).
2023 – Vilnjus Samit
BiH dobila dodatne kapacitete kroz DCB programe.
6
MAP ostaje otvoren, ali neaktiviran.
NATO uvodi Individually Tailored Partnership Programme (ITPP) za Bosnu i Hercegovinu.
ITPP je najkonkretniji i najsveobuhvatniji program saradnje NATO–BiH do sada.
Fokus ITPP-a uključuje:
o jačanje sposobnosti Oružanih snaga BiH
o modernizaciju i interoperabilnost
o upravljanje krizama
o cyber sigurnost
o borbu protiv stranog malignog uticaja
o obuku, vježbe i savjetodavnu podršku
Ovo je korak iznad IPAP-a, ali nije politički korak ka članstvu — već tehnički i reformski program, kreiran da se prilagodi specifičnim potrebama BiH.
2024 – Vašington Samit
NATO ponovo potvrdio snažnu političku podršku BiH.
Fokus na modernizaciju i interoperabilnost Oružanih snaga BiH.
Sadašnji stepen saradnje sa NATO savezom kroz najnoviji jedinstven program kreiran posebno za BiH garacija je posebnog statusa koji BiH ima u NATO savezu i dobra je prilika da se snažnije krene u njegovo punopravno članstvo.
Perspektive odbrambene politike Bosne i Hercegovine
Izvjesnost, ili zbog plitičkih blokada iz entiteta Republika Srpska, neizvjesnost stupanja BiH u sigurnosni sistem NATO saveza, nameće nam odgovornost u promišljanju i planiranju svih mogućih aspekata Bosanske odbrambene politike. U tom smislu je poseban značaj koji može imati učešće naše diaspore u jačanju odbrambeni sposobnosti BiH. Jasno je da odbrambena politika i na njoj zasnovana odbrambena strategija ne može biti usvojena na nivou BiH, ali nije nemoguće da se osmisli u okvirima zakonskih riješenja BiH i zemalja u kojima odrastaju, školuju se i žive mladi Bosanci i Hercegovci. Između ostalog poticanja na služenje vojnog roka u zemljama gdje žive i rade jedan je od oblika jačanja opće odbrambene sposobnosti naših građana ma gdje se nalazili.
Dejtonski mirovni sporazum nije samo zaustavio rat u BiH već je donio snagom autoriteta njegovih kreatora i svjedoka, najjači međunarodni ugovor koji garantuje njen teritorijali integritet i suverenitet.
Probosanske političke elite, su morale, a i dalje moraju ovaj kontekst Dejtonskog mirovnog sporazuma pravilno razumjevati i u skladu sa tim se ponašati.