Bosna, virus “Velika Srbija” i velikosrbijanska hegemonija

Senadin Lavić

Analiza društvenog kontekst u “doba coronavirusa”, V dio

Obrazovanje, društvo znanja i krizno stanje

Glupost je virulentna, a znanje se teško prenosi!

Da bi se moglo razviti antibosansku politiku bilo je neophodno u zamahu srpskog nacionalizma stvoriti mit o “srpskim zemljama” koje su tokom nesretne povijesti “otete” od srpske države. Takav razorni mit je onaj o Bosni kao “srpskoj zemlji” i Kotormanićima kao “srpskim vladarima”! Iz tog polazišta, i uz još nekoliko elemenata, postepeno je razvijana inficirajuća naracija o “Velikoj Srbiji” kao cilju i smislu postojanja cijelog srpskog naroda. To inficiranje svijesti pogubnom osvajačkom ideologijom provedeno je detaljno kroz društvene sisteme. Onda je taj virus-priču trebalo održavati u opčaravajućem značenju. U taj proces inficiranja velikosrbijanskom idejom uključene su sve obrazovne, političke, kulturne, vojne i religijske snage srbijanskih režima tokom 20. stoljeća – uz manje zastoje i transformacije. Dijelovi srpskog naroda su i dalje ostali razumni i sposobni za poštovanje drugoga i saradnju. To perpetuiranje virusa “Velika Srbija” dovelo je do ljudskih katastrofa i materijalnih razaranja koja se ne mogu nadoknaditi, te stvorilo odnos nepovjerenja među državama koji se ne može izmijeniti tako lahko. Danas taj proces vrhuni u odbijanju pomena da postoje bosanski Srbi ili hrvatski Srbi!

Zarad kvantiteta i masovnosti, trebalo je što više ljudi različitih etničkih i religijskih orijentacija i određenja u postfeudalnoj epohi balkanskog svijeta, oslobođenog od osmanskog i austrougarskog (germanskog) imperija, srbizirati i podvesti – nacionalizirati – pod srpsku “nacionalnu državu”. Na tom planu vođena aktivnost dovela je do stanja da je veliki dio srbijanske nacije već odavno inficiran virusom četništva i velikosrbijanskog (nacijskog) osvajačkog odnosa prema susjednim državama-nacijama i narodima koji žive “pored”. Iza virusa “Velika Srbija” u Bosni i regiji ostajale su masovne grobnice i unesrećeni ljudi – posebno od 1918. godine! Ubilački virus “Velika Srbija 19-21” (“VS 19-21”) je najstrašniji virus političke ideologije na Balkanu koji je od 19. stoljeća odnio stotine hiljada ljudskih života za nešto anticivilizacijsko, neljudsko, pa i barbarsko. Taj ideal u kojem se prepoznaje infekcija političkog uma i povijesne orijentacije najjasnije se vidi u parolama “Svi Srbi u jednoj državi” i “Srbija je tamo gdje su srpski grobovi”. Taj opasni virus velikosrbijanskog, osvajačkog barbarstva od 19. do 21. stoljeća remeti poredak u ovome dijelu svijeta, ponižava ljudsku vrstu, zločinima iskorijenjuje drugačijeg, odvodi u smrt nemoćne (djecu, starije i žene), razara sve što generacije stvaraju, uvodi laž i prevaru u ljudske odnose… Potpuno je jasno, dakle, da  velikosrbijanski teror nad Bosnom i njezinim narodom traje odveć dugo i stvara nesagledive posljedice!

U prvim decenijama 21. stoljeća Balkanom i dalje kormilare nazadni političari opčinjeni i zadojeni četničkim barbarstvom (homo barbarus) i inficirani virus-ideologijom “Velike Srbije”. Oni se u ogledalu povijesti pojavljuju kao antihumanistički nacionalisti. Virus “VS 19-21” šire među Srbima “najopasniji među nama, najveći ratni huškači i zločinci, lopovi i prevaranti koji niti mogu niti hoće da učine bilo šta za opšte dobro” (Milojko Pantić). Ne treba zaboraviti glavešine i instituciju Srpske pravoslavne crkve (SPC) koji su služili kao infrastruktura za strašne projekte “homogenizacije” i  “etnoteritorijalizacije srpstva” tamo gdje nikada Srbi nisu ni živjeli! Oni su posvećivali militarne pothvate ubica. Ne treba, također, zaboraviti intelektualce, akademsku zajednicu, akademiju nauka (SANU), ideologiju srpskog nacionalizma (etničko-religijsko velikosrpstvo i svetosavlje), pisce i javne ličnosti koji su infekciju “VS 19-21” širili godinama i decenijam prostorima bivše jugoslavenske države koju su na kraju mučki razorili i sahranili. Oni su sudjelovali u organiziranoj kontroli dopuštenih i nedopuštenih znanja i njima primjerenih sistema obrazovanja koji su oblikovali generacije ljudi i stvorili “činjenice” i “istine” o povijesti, narodima, događajima, ličnostima. Iz te kontrole socijalne zbilje nastale su fantazijske teorije, obmane, lažne slike povijesti i društva. Kontrola nad znanjem pokazuje se kao ključni pothvat represivnog balkanskog sistema hegemonije političke grupe ili organizirane države. Borba oko kontrole znanja pokazuje da su na djelu “igre” unutar epistemičke kulture, bez obzira na kojoj razini znanja se one odvijaju. Tako se krećemo u polju sociološko-epistemičke perspektive.

Bilo bi neodgovorno, odveć naivno,  zanemariti da se usmrćivanje Bosne ili opsada Sarajeva od 1992-1995. godine od strane veliksorbijanske ratne mašinerije, inficirane virusom “VS 19-21”, odvija usred Evrope i pred očima svih evropskih država. To se ne smije nikada zaboraviti! Republika Bosna i Hercegovina je ostavljena u blatu velikosrbijanske agresije dok nije potpuno razorena i podijeljena prema željama agresora, a to je onda “civilizirani svijet” na mirovnim konferencijama verificirao i tako prihvatio da se genocidom može krojiti poredak između države i etničke grupe. Zašto je Evropa ostavila Bosnu četri godine u rukama neofašističkih osvajača, Miloševićevog i Tuđmanovog režima? Takvo pitanje žrtva genocida, koji je proizašao iz te “namještene situacije”, mora sebi postavljati svaki dan i tražiti odgovor… To je traganje za važnim znanjem koje određuje živote miliona ljudi. U tom nalogu je postavljeno bosansko traganje za znanjem i epistemičkim prostorima bosanskog znanja. O tom nehumanom virusu sve se mora znati zarad bosanske sudbine u Evropi, ali i sudbine same Evrope, jer iluzija o “kulturnoj superiornost”, kao i logocentrizam i etnocentrizam, napuhani eurocentrizam koji skončava u fašizmu, velikosrbijanski hegemonizam i orijentalistički mit o antemurale christianitatis, predstavljaju suštinski oblik barbarstva kojim krivotvore ono humanus. Iz opasne provincijalne zatvorenosti nastaju negacije logosa, drugačijeg etnosa, vladavine prava, kulture ili jezika, a to je onda tlo svih mogućih zlodjela nad ljudima i demonstracija barbarstva. O srazu velikosrpskog i velikohrvatskog etnonacionalizma i njihove hegemonijske i osvajačke antibosanske matrice, ubrzano se razvijaju adekvatni interpretacijski konstrukti kao znakovi  odgovorne interpretacije i produbljenog razumijevanja.

Nacionalisti su postali stručnjaci za pandemiju?!

Balkanski nacionalistički lideri (kao i njima slični širom svijeta) umišljaju da se razumiju u sve, da sve mogu, znaju, umiju i smiju, kao svojevrsni faraoni, gospodari života i smrti! Bez imalo ustručavanja, oni javnosti tumače vrste i funkciju respiratora / ventilatora, trendove pandemijskih krivulja, linearni i eksponencijalni rast broja oboljelih, nivo opasnosti novog virusa, čuda… Dojučerašnje nacionalističke galamdžije najednom su postali borci protiv virusa corona. Tako su pokazali da mogu proširiti svoj “politički repertoar” na još neke teme i tako nastaviti s obmanjivanjem narodnih masa do besvjesti. Tu je, ustvari, proradio i strah od nečega što je opasnije od dnevne politike prevare i zavođenja pučanstva pomoću potčinjenih medija. Onaj koji je do jučer guslao o “Velikoj Srbiji”, “ujedinjavanju srpstva”, “Drini koja je kičma srpstva”, “nepostojanju granica na Drini”, “nepriznavanju Bosne”, “nemogućoj državi” i tome slično, već danas izigrava velikog borca protiv pandemije virusa corona. Tako etnonacionalisti pokazuju sposobnost preobražaja i brzu reakciju u odnosu na druge. Oni pokušavaju kontrolirati cjelokupno događanje oko pojave pandemije virusa corona da bi mogli opstati u sedlu sutrašnjih izbora i pozicija vlasti. Oni, uglavnom, love u mutnom! Narod uvijek zadnji shvati i plati sve račune.

Etnopolitika razvija vlastitu etno-tehniku manipuliranja, rukovanja, obrađivanja čovjeka, ničeanski uočenu antropotehniku i genetiku-gentehniku. Ona je egzemplarna biopolitika –  raspolaganje ljudskim životom kao predmetom ili robom u konzumerskom sistemu. Na klizištu pandemije virusa corone iskrsla je stara gigantomahija između homo humanus i homo barbarus. Narasla idiosinkrazija ne može se sakriti ničim. Čini se, između ostalog, da je opravdano gađenje i umna preosjetljivost prema barbarima koji opsjedaju civilizirane oblike života već decenijama – pa čak i u dobu pandemije virusa corona! Ali, rad pojma – mišljenje – ničim se ne može zaustaviti.

Paraziti, koji su na bosanskoj nesreći, kontroli medija (informacija) i zloupotrebi religije izgradili vlastite pozicije moći, iza sebe ostavljaju istu pustoš kao virus “VS19-21” ili pandemija virusa corona. Pitanje je pred nama: za koga ili zbog koga postoji država uopće? Ovo se može kazati i drugačije: zašto, na osnovu čega ili s kojim pravom jedna grupa ljudi preuzima državu u svoje ruke i koristi je za svoje vlastite političke ideje i poslovne interese? Odveć je teško strateško pitanje postgenocidnog društva u dobu pandemije virusa corona – kako se orijentirati i osigurati red, prosperitet, slobodu i sigurnost građanima Bosne? U tom konfuznom stanju sistemi obrazovanja i zdravstva postaju meta i instrument partijskih i tajkunskih grupacija društva koje u tome “otkrivaju” unosan posao. Tako antidržavni partijski sistem bez sistema pod svoju kotrolu stavlja diplomatiju, sudstvo, obrazovanje, zdravstvo, policiju, finansije, upravu… Gdje su država, institucije sistema i građani? Lokalni tajkuni u “prvobitnoj akumulaciji kapitala” ponekad nalikuju neoliberalnim kraljevima kapitalizma! I jedni i drugi se u kriznim stanjima pokušavaju dalje bogatiti, dok hiljade ljudi ostaju bez posla.

“Kraj ideologije” i moć ideologije tržišta

Neoliberalna ideologija tržišta se pojavljuje kao antiideologija, ali je, ustvari, najmoćnija ideologija povijesnog časa u kojoj se akumulira moć i tiranija. Neoliberalizam je ideologija koja želi cjelokupno društveno događanje pretvoriti u jedno veliko tržište, ili, drugim riječima, to je pokušaj da se cjelina ljudskog djelovanja prevede u oblast tržišta. Za taj zadatak podređuju se ekonomske, obrazovne (idejne), pravne i političke instance. Čini se da u nekim moćnim državama svijeta porastao antagonizam prema znanstvenicima, ekspertima, specijalistima i znanju općenito. Oni smetaju neoliberalnim pothvatima oko javnog zdravstva i javnog obrazovanja ljudi. U kriznom stanju vlast i čuvari neoliberalnog kapitalizma daju prednost savjetima „poslovnih lidera“ umjesto savjetima znanstvenika-infektologa da bi se vodila uspješna borba protiv pandemije virusa corona. Interesi neoliberalnog kapitalizma, pokazuje se, uvijek su iznad hiljada ljudskih života. U novijem dobu posmatrano, proces negiranja znanstvenika koji izražavaju skepsu naspram neoliberalnih vrijednosti, otpočeo je već jasno s R. Reganom, M. Thatcher i nastavio se s D. Trumpom i balkanskim političkim sistemima postsocijalizma. Negiranje corone i zabranu govora o tome opakom virusu uveo je Gurbanguly Mälikgulyýewiç Berdimuhamedow, predsjednik Turkmenistana – i tako “rješio” problem! Iz krajnosti u krajnost ljulja se svjetski poredak čovječanstva u borbi za zdravlje i opstanak. Pitanje oko sporne “kontrole znanja” pokazuje se kao ključno pitanje demokratskog društvenog poretka. Kada velike kompanije ili vlasnici tih kompanija i najbogatiji ljudi epohe neoliberalnog kapitala na Zapadu direkto utiču na  oblikovanje i razvijanje znanja o virusu corona i bolesti COVID-19, onda je sasvim jasno da oni sudjeluju u kontroli znanja nad nekom pojavom. A to je onda neograničena moć!

Neoliberalni kapitalizam je vođen stalnom tendencijom ka umanjivanju državnih ovlasti. Tako se državno finansirano zdravstvo i školstvo planski zamjenjuju privatnim zdravstvom i privatnim obrazovnim ustanovama. Možda to u Engleskoj i Kanadi nije uopće loše!? Isto tako, dolazi do privatizacije državne banke i preduzeća. Neoliberalizan hoće da “oslobodi” državu velikog broja poslova, ovlasti i obaveza i da na tom ostvari svoju poslovnu poziciju. Sve treba postati privatizirano – smatra neoliberalizam i onda pustiti da tržište regulira odnose. Neoliberalizam daje obećanje da će sve one usluge, koje su pružale javne ustanove, u tržišnoj utakmici postati jeftinije i kvalitetnije. Da li naracija neoliberalizma o tržištu kao mjeri ljudskih odnosa vodi u sve veću nejednakost među ljudima i stvaranje dva sloja – malo bogatih na vrhu i mnogo siromašnih na dnu društvene ljestvice? Pritom, nestaje srednji društveni sloj.

Ljudi u Bosni uvijek su pomalo zatečeni i izgubljeni. Sve ih nekako iznenadi. Povijesni lomovi, agresije, pandemije… Oni tako naivno posluže za “velike projekte” u kojima uglavnom završe kao pješadija u blatu. Ali, i to je neko iskustvo i, naravno, znanje. Ljudska znanja su uvijek  socijalna znanja (Kenneth Gergen) ili, simplificirano rečeno, nema znanja bez društvenog konteksta. Možda je veliki znak naivnosti i neznanja kada pojedinci i grupe ljudi uče o svijetu najteže lekcije “preko svojih leđa”. Nisu li, međutim, to najbolje lekcije za ljudski opstanak? Čini se da takve lekcije ipak daju rezultat u sabiralištima povijesti?! Bez obzira na sve, bosanski brod ipak plovi kroz buru…

Stoga, oprezno govoreći, čovjek mora biti ponosan kad vidi da sposobni bosanski ljudi vlastitim inovacijskim duhom ponovo spašavaju život od  katastrofe – radnici, majstori, inžinjeri, ljekari, poduzetnici, znanstvenici, odgovorni političari, dijelovi vlasti, novinari… To znači da u ovoj zemlji ima nade, razloga za život i stvaranje. Sposobni ljudi, oni mirni, skromni, nenametljivi, umni, odvažni,  koji u kriznom stanju iznalaze rješenja u raznim oblastima društva, uzdaju se u svoje zlatne ruke i um, u vlastitu disciplinu i poštovanje ljudskog života.

Sarajevo, 20. aprila 2020.

Please follow and like us: