UZP (6): Tuđman je blagoslovio osnutak Republike Srpske

AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 20.04.2020. LEAVE A COMMENTIvo Komšić

Ivo Komšić

Svi sastanci kod Franje Tuđmana, na kojima se kreirao Udruženi zločinački poduhvat, imali su karakter tajnosti. Funkcioneri Herceg-Bosne nisu ih otvoreno plasirali u javnost, naprotiv, tvrdili su da je H-B formirana radi obrane BiH od ”srpskog agresora”. Tako su zbunjivali javnost u BiH, posebno Hrvate koji su se spontano organizirali i mobilizirali radi obrane od vojne agresije koja je došla iz Srbije i JNA.

Krajnji ciljevi hrvatske politike koja je dolazila iz Zagreba su tajnim kanalima i s velikom konspiracijom otkrivani uskim krugovima H-B-a. S druge strane, Tuđman je i dalje radi međunarodne javnosti vodio dvostruku politiku prema BiH: javno se zalagao za suverenu i nezavisnu državu, a tajno već podijelio zadaće na rušenju suvereniteta BiH i na njenoj etničkoj podjeli. On je time unosio još veću konfuziju u hrvatsko javno mnijenje.

Do potpunog rascjepa u hrvatskoj politici u BiH doći će u trenutku nastojanja da se ostvare politički interesi diktirani iz Zagreba, koji se više nisu mogli skrivati, i interesi be-ha Hrvata koje je većina hadezeovih zastupnika zastupala u Skupštini Bosne i Hercegovine nakon izbora 1990. godine.

Tuđman je i dalje radi međunarodne javnosti vodio dvostruku politiku prema BiH: javno se zalagao za suverenu i nezavisnu državu, a tajno već podijelio zadaće na rušenju suvereniteta BiH i na njenoj etničkoj podjeli. On je time unosio još veću konfuziju u hrvatsko javno mnijenje

Naime, u to vrijeme, preciznije 17. decembra 1991. godine, Badinterova komisija, koju je formiralo Vijeće ministara Evropske ekonomske zajednice kao Arbitražnu komisiju u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, konstatirala je disoluciju Jugoslavije i pozvala tadašnje republike da se do 23. decembra izjasne o svojoj neovisnosti.

BiH je podnijela zahtjev za neovisnost 20. decembra. Budući se neovisnost morala izglasati na referendumu, Skupština Republike BiH je, 25. decembra, donijela odluku o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH. Za tu odluku jednoglasno su se izjasnili svi zastupnici HDZ-a BiH jer su slijedili hrvatsko javno mnijenje u BiH koje je bilo nedvosmisleno opredjeljeno za izdvajanje BiH od Jugoslavije i za suverenu državu BiH.

Referendum je zakazan za 29. februara i 1. marta 1992. godine (subota i nedjelja). Jednoglasnost zastupnika HDZ-a je bila postignuta jer su se zaključci sa sastanaka kod Tuđmana još držali u tajnosti, još se udruženi zločinački poduhvat nije objelodanjivao. To je bilo razumljivo jer je trebalo postići regionalne uvjete za njih, a oni su podrazumijevali osamostaljenje BiH od Jugoslavije.

Dogovor Tuđmana i Miloševića je bio neprovodiv bez toga. Milošević je trebao dobiti jaki argument za vojnu okupaciju BiH, koja referendumom ”ruši” Jugoslaviju i time sprečava Srbe da žive u jednoj državi. Tuđman je trebao dobiti jaki argument za podjelu BiH čiju teritoriju je okupirala ”velika Srbija”, a time i hrvatske ”povijesne prostore”.

Samo Mate Boban i nekoliko hrvatskih zastupnika je znalo za zločinačke ciljeve koji su dogovoreni kod Tuđmana, ali se oni u toj situaciji nisu eksponirali. Za njih je bio proritet referendum o samostalnosti BiH i tu odluku nisu ni htjeli, a ni smjeli dovoditi u pitanje.

U međuvremenu, 9. januara 1992. godine, SDS BiH, na čelu s Karadžićem, donosi odluku o uspostavljanju Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Dan uoči ove odluke, delegacija SDS-a, koju je predvodio Nikola Koljević, boravi u Zagrebu i usaglašava donošenje ove odluke s Tuđmanom.

Problem se pojavljuje kada se sve političke karte moraju staviti na stol, a to je usaglašavanje referendumskog pitanja. Pitanje mora biti jasno i nedvosmisleno, u suglasnosti sa zahtjevom Badinterove komisije i s političkim raspoloženjem građana, bez obzira na to kojemu narodu pripadali.

SDS se već izjasnio protiv referenduma, SDA i dio građanske političke opozicije je bio za, HDZ je također u Parlamentu BiH bio jednoglasno za, s imperativom izdvajanja BiH iz Jugoslavije. Skupština Republike BiH je, bez zastupnika SDS-a i onih koji su ih podržavali, izglasala referendumsko pitanje, bez ijednog hrvatskog glasa protiv. Hrvati zastupnici, većina iz HDZ-a BiH, posljednji put su legitimirali svoju samostalnu politiku i svoj politički identitet.

Pitanje je glasilo: ”Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Do potpunog rascjepa u hrvatskoj politici u BiH doći će u trenutku nastojanja da se ostvare politički interesi diktirani iz Zagreba, koji se više nisu mogli skrivati, i interesi be-ha Hrvata koje je većina hadezeovih zastupnika zastupala u Skupštini Bosne i Hercegovine nakon izbora 1990. godine

Poslije ovakvog pitanja Tuđman više nije mogao kriti svoj tajni zločinački plan prema BiH. Ovo pitanje je odudaralo od svega onoga što je dogovorio s predstavnicima Herceg-Bosne u Zagrebu i s Miloševićem u Karađorđevu. Nezavisnost BiH je bila vezana za suverenitet države što je bilo u suprotnosti s njegovim planom o ograničenju tog suvereniteta.

Radi toga Tuđman kreće u postupak delegitimiranja i smjene tadašnjeg rukovodstva HDZ-a BiH na čelu sa Stjepanom Kljujićem. Kljujić se uklanja 2. februara, a već 9. februara se saziva Središnji odbor HDZ-a BiH u Livnu, s ciljem da se promijeni referendumsko pitanje.

Jednoglasan je zaključak ovog najvišeg stranačkog tijela bio: preformuliranje referendumskog pitanja je uvjet za izlazak članova i simpatizera HDZ-a na referendum. Zaključak je bio u suprotnosti s onim za što su se zastupnici HDZ-a, bez otvorenog pritiska iz Zagreba, u Skupštini BiH jednoglasno izjasnili.

”Livanjsko” referendumsko pitanje je glasilo: ”Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda, hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?”

Poređenjem ovih dvaju pitanja, dolazi se do jasne Tuđmanove strategije prema BiH. Država BiH se u ”livanjskom pitanju” prestrukturira u ”zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda”. S države se suverenitet prenosi na narode, iako se suverenitet svake demokratske države ostvaruje preko njenih institucija – narodi i građani konstituiraju državu, a država je suverena.

Uz to, iz države se kao element njene konstitutivnosti izbacuju građani, iako su sve demokratske države izgrađene upravo na građanskim pravima i slobodama jer ta prava imaju veći obim od nacionalnih prava. Međutim, veoma vješto, ipak providno, suverenitet države se prekriva suverenitetom naroda, što sliči na pleonazam, iako je to u suprotnosti.

Ako se suverenitet prenosi na narod mora se odrediti i teritorija te narodne države; ako teritorija nije cijela država onda se suverenitet teritorijalno ograničava. Samo na prvi pogled su ta dva smisla suvereniteta identična. Pravi smisao suvereniteta u ”livanjskom pitanju” se otkriva u nastavku pitanja: BiH kao ”državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda… u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)”.

Time je teritorijalni suverenitet naroda sveden na nacionalna područja na kojima narodi žive. S obzirom na to da su narodi živjeli raštrkani na cijeloj teriroriji BiH, potpuno izmiješani i s veoma ograničenim čisto nacionalnim područjima, ”nacionalna područja” su se morala naknadno osigurati.

To osiguranje je bilo dio udruženog zločinačkog poduhvata jer je za Hrvate be-ha to bio veći problem nego za druga dva naroda – oni su imali najveću disperziju u BiH, samo trećina naroda je bila teritorijalno homogenizirana u zapadnoj Hercegovini.

Milošević je trebao dobiti jaki argument za vojnu okupaciju BiH, koja referendumom ”ruši” Jugoslaviju i time sprečava Srbe da žive u jednoj državi. Tuđman je trebao dobiti jaki argument za podjelu BiH čiju teritoriju je okupirala ”velika Srbija”, a time i hrvatske ”povijesne prostore”

Projekat s trideset općina u Herceg-Bosni je već po sebi bio zločin jer je bio neostvariv. Oni koji su to znali bili su veoma jasni na sastanku 27. decembra 1991. godine. (”Nikada na taj način nećemo doći do toga”).

Ipak, postoji jedna tačka suglasnosti dvaju referendumskih pitanja, a to je nezavisnost BiH. Oba pitanja insistiraju na ”nezavisnosti”. Međutim, radi se o dva potpuno različita smisla nezavisnosti.

U pitanju koje je izglasala Skupština BiH smisao nezavisnosti je izlazak BiH iz sastava Jugoslavije i formiranje suverene države koja svoj suverenitet više ne ostvaruje unutar jugoslavenske federalne zajednice.

U ”livanjskom pitanju” smisao samostalnosti BiH je također u osamostaljenju, ali ne kao države već kao zajednice naroda.

Da bi se mogao ostvariti Tuđmanov zločinački poduhvat uvjet je bio osamostaljenje BiH od Jugoslavije, ali bez državnog suvereniteta. Njemu je trebala BiH izvan Jugosavije da bi se tek tada određivala nacionalna područja na kojima će narodi ostvarivati svoj suverenitet.

Taj uvjet je trebao i Miloševiću jer i njemu je trebala BiH izvan Jugoslavije da bi je mogao napasti i stvarati vojnom silom ”nacionalno područje” za Srbe.

Nesuglasje koje će voditi do rascjepa javlja se na razini ozbiljenja političkih interesa kada predstavnici HDZ-a BiH u Skupštini BiH donose odluku o referendumu koji je put u osamostaljenje države BiH i njeno međunarodno priznanje, i time legitimiraju svoj politički identitet.

HDZ Hrvatske, koji je već preuzeo vlast i osamostalio Hrvatsku, delegitimira tadašnje vodstvo HDZ-a BiH i pokušava promijeniti referendumsko pitanje na livanjskom sastanku, te time osamostaljenje BiH od Jugoslavije odvojiti od njenog konstituiranja kao zasebne države, ravnopravne Hrvatskoj i Sloveniji koje su te akte već obavile.

Pokušaj da se nametne ”livanjsko” referendumsko pitanje je značio jasnu političku poruku Hrvatima BiH – možete se izjasniti za izlazak BiH iz Jugoslavije, ali ne možete konstituirati BiH kao samostalnu državu. To je bio jedan od prvih vidljivih oblika političkog pritiska na Hrvate BiH i otvoren zahtjev za njihovu depolitizaciju i političku delegitimaciju.

Ovakav odnos hrvatskog državnog vrha i Tuđmana prema Hrvatima BiH potvrđuje i tadašnji glavni tajnik HDZ-a BiH, Ivan Markešić, u svojoj knjizi ”Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”, izdanje Synopsis Sarajevo i HNV BiH, 2004. godine. On tvrdi kako HDZ BiH pod utjecajem HDZ-a Hrvatske nije pozvao Hrvate BiH na referendum nego je on svojevoljno to uradio kao glavni tajnik stranke.

9.januara 1992. godine, SDS BiH, na čelu s Karadžićem, donosi odluku o uspostavljanju Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Dan uoči ove odluke, delegacija SDS-a, koju je predvodio Nikola Koljević, boravi u Zagrebu i usaglašava donošenje ove odluke s Tuđmanom

Hrvati su izašli na referendum i izjasnili se za nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu, državu građana i naroda: Muslimana, Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive, kako je glasilo referendumsko pitanje.

Prema izvještaju Republičke izborne komisije, na referendum se odazvalo 64,31% birača, s preko 99% onih koji su glasali ”ZA” (63,95%). To pokazuje da su gotovo svi Hrvati s pravom glasa izašli na referendum i glasali ”ZA”; na referendum je izašao i dio Srba iako je SDS BiH pozvao narod na bojkot.

Za uspjeh referenduma s hrvatske strane veliku i odlučujuću ulogu odigrala je grupa be-ha intelektualaca, u kojoj su bili i bivši komunistički lideri, Katolička crkva i ugledne hrvatske institucije i udruženja.

Vrhbosanska nadbiskupija i franjevačke provincije su podržale referendum i naložile svojim svećenicima da se uključe u formiranje javnog mnijenja koje podržava referendum. Za njih je bila ključna narodna odluka o izdvajanju BiH iz Jugoslavije i formiranje samostalne i suverene države.

U dogovoru s njima, zastupnici Hrvati u Republičkoj skupštini BiH su insistirali da se referendum obavi u dva dana, subotom i nedjeljom. Strategija je bila da Hrvati masovno izađu na refendum u nedjelju, da se subota propusti i stvori lažan dojam da referendum propada.

To je bilo veoma važno jer se procijenilo da bi Karadžić mogao omesti ili potpuno spriječiti referendum s nemirima (kao što se desilo u Kupresu). Također, to je trebalo biti iznenađenje za Tuđmana i HZ H-B-a koji su bili protiv referenduma jer im je propalo ”livanjsko pitanje”.

Njihovi aktivisti su išli u otvorenu propagandu protiv referenduma, od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Sve se to pažljivo pratilo da bi se organizirao učinkoviti odgovor. Odlučujuća i jasna poruka je poslana Hrvatima na nedjeljnoj misi u 11 sati i tek poslije nje oni su listom izašli na referendum.

Da je cijela strategija uspjela bilo je jasno još u subotu navečer kada je TV Beograd emitirao slavodobitnu poruku Karadžića da je referendum propao i da Hrvati ne izlaze na glasanje. Referendum i njegov ishod su bili velika politička pobjeda za državu BiH.

Temeljem referenduma država Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje, ravnopravno sa Slovenijom i Hrvatskom. Međutim, ostao je iza njega Tuđmanov bijes jer mu je propao prvi pokušaj rušenja BiH i stvaranja formalnih uvjeta za ostvarenje UZP-a.

Država BiH se u ”livanjskom pitanju” prestrukturira u ”zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda”. S države se suverenitet prenosi na narode, iako se suverenitet svake demokratske države ostvaruje preko njenih institucija – narodi i građani konstituiraju državu, a država je suverena

Također, ostala je Karadžićeva prijetnja izrečena u Skupštini BiH u toku rasprave o Memorandumu nezavisnosti (14. oktobra 1991. godine): ”Nemojte da mislite da nećete BiH odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”. Hrvate nije pominjao jer su Tuđman i Milošević već postigli sporazum.

Referendum je bio jedna od rijetkih prilika u novijoj povijesti BiH da se Hrvati slobodno, iskazujući svoju političku volju, odrede prema svojoj domovini i državi. Međutim, proces depolitizacije Hrvata BiH je vođen u kontinuitetu.

Franjo Tuđman je mijenjao čelništvo HDZ-a BiH, usprkos otporu koji je imao u samom vrhu HDZ-a Hrvatske, sve dok nije dobio onu kadrovsku postavu koja je neutralizaciju političkog subjektiviteta be-ha Hrvata pretočila u svoj politički program.

Zbiljski interes naroda za samostalnošću BiH i njenim državnim suverenitetom je zloupotrijebljen i preusmjeren na rušenje tog suvereniteta i podjelu države, u skladu s dogovorom koji je Tuđman postigao s Miloševićem.

Politički entuzijazam Hrvata u BiH služi hadezeovoj državnoj politici u Zagrebu samo kao paravan iza koga će se stvarati uvjeti za osamostaljenje ”hrvatskih krajeva” u BiH u funkciji ”hrvatske državne politike”. Vežući Hrvate be-ha za tzv. povijesne interese hrvatske države, Tuđman je prikrivao svoju zločinačku politiku koja je faktički, preko Republike Srpske, stvarala veliku Srbiju.

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

» Svi tekstovi ovog autora

Please follow and like us: