Dakle, zašto nam je važan 22.05.1992. godine?

Zoran Perković, pomoćnik Ministra vanjskih poslova BiH

U međunarodnom pravu, priznanje jedne države jednostrani je politički čin kojim se izričito ili prešutno određena politika tvorevina prihvata državom. Priznanje države ima tek deklaratoran učinak u odnosu na nastanak države. Tako npr. oko 80 članica UN uključujući i BiH nisu priznale Kosovo kao nezavisnu državu. Izrael ne priznaju 32 članice UN, Narodnu republiku Kinu ne priznaje 21 članica UN-a itd.

Kao što vam je poznato, na današnji dan 1992. godine, točno prije 23 godine, pred zgradom Ujedinjenih Naroda na East river-u, u New York-u, na jarbol je svečano podignuta državna zastava Bosne i Hercegovine, označavajući tako na simboličan način ulazak Bosne i Hercegovine u ponopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Rezolucijom Generalne Skupštine Ujedinjenih Naroda br. 46/237, tadašnja Republika Bosna i Hercegovina je dana 22.05.1992. godine  primljena u članstvo Ujedinjenih Naroda. Ovu Rezoluciju je Generalna skupština donijela jednoglasno. Rezoluciji Generalne skupštine prethodila je Odluka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda od 20.maja 1992. godine kojom se  Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda preporučuje prijem Republike Bosne i Hercegovine u članstvo Ujedinjenih Naroda. Usvojena je Rezolucija 755 kojom je ova preporuka podržana, a kao što rekoh dva dana kasnije BiH je primljena u punopravno članstvo.

Toga 22.05.1992. godine nije bilo prigoda za svečanosti i prijeme. Bosnom i Hercegovinom u različitim pravcima i smjerovima, u otužnim kolonama kretale su se hiljade prognanih i protjeranih iz svojih domova. U Bosni i Hercegovini su gorjela sela i gradovi, a spiskovi ubijenih i nestalih osoba dramatično su rasli. Prave razmjere katastrofe iz ljeta 1992. godine a i kasnijih ratnih godina, u punoj širini i obliku spoznaće se tek po završetku rata i sukoba u BiH, kroz otkrivanje i ekshumaciju posmrtnih ostataka iz masovnih i drugih grobnica. I danas, nadležne BiH institucije tragaju za posmrtnim ostacima više od 8000, u ratu u BiH nestalih osoba.

Što je u takvim zlim vremenima za Bosnu i Hercegovinu značio prijem u punopravno članstvo Ujedinjenih Naroda? Na prvi pogled ne puno. Prijem nije zaustavio krvoproliće u BiH, nije razdvojio sukobljene strane, nije olakšao patnje i život običnim ljudima, nije riješio pitanje izbjeglih i prognanih niti je zaustavio dalji progon, nije čak ni obeshrabrio one koji su se oružano i na druge načine suprostavljali neovisnosti Bosne i Hercegovine i njenoj cjelovitosti.

No, bez obzira na sve ove nevolje koju su nastavljene, mnogi naučni, javni djelatnici iz Bosne i Hercegovine, 22.05.1992. godine smatraju jednim od najznačajnijih datuma u povijesti Bosne i Hercegovine. Ima i onih koji predlažu da se ovaj datum obilježava kao dan državnosti BiH, odnosno da se zakonom uredi kao jedan od državnih praznika Bosne i Hercegovine.

Dakle, zašto nam je važan 22.05.1992. godine?

Na prvom mjestu zato što je Bosna i Hercegovina prijemom u Ujedinjene Narode dovela do kraja proces njenog konstituiranja kao suverene, neovisne i međunarodno priznate države.

Po mom shvatanju i razumjevanju države i državnosti, ovaj proces započet je danas već daleke noći sa 25. – 26.11.1943. godine u Mrkonjić Gradu, kada su bosansko-hercegovački antifašisti iz Srpskog, Muslimanskog (Bošnjačkog) i Hrvatskog naroda, na 1. Zasjedanju ZAVNOBIH-a donijeli Rezoluciju u kojoj su nedvosmisleno i jasno istakli da narodi Bosne i Hercegovine kroz ZAVNOBIH kao jedino političko predstavništvo „hoće da se njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna, zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih  Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi BiH učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji Narodne Demokratske Federativne Jugoslavije“.

U svjedočenjima nekih od sudionika tih događaja tj. 1. zasjedanja ZAVNOBIH i 2. zasjedanja AVNOJ-a, 3 dana kasnije u Jajcu, bilo je nagovještaja da i pojedini visoki dužnosnici Narodno-oslobodilačkog pokreta i Vrhovnog štaba ne odobravaju takav pristup bosansko-hercegovačkih antifašista.

Kao jedan od tih oponenata spominjan je i Milovan Đilas, član CK KPJ-u i Vrhovnog štaba, a od 1954. godine jedan od najpoznatijih svjetskih disidenata. Jako je zanimljivo što Milovan Đilas u svojoj knjizi memoara „Revolucionarni rat“ (strana 355) piše o tome:

„Partija je do tada stajala na gledištu da Bosna i Hercegovina treba da imaju status autonomije, a ne republike. Pri tome se mislilo: autonomija uz Republiku Srbiju. Ali rat je učinio Bosnu poprištem ustaških i četničkih obračuna, izvorom i utokom partizana. Autonomija uz Srbiju ili Hrvatsku olakšavala bi dalja gloženja, a Muslimane lišavala individualnosti. I bosansko vodstvo, kao svaka vlast koja izrasta iz ustanka inzistiralo je na svojoj državi-kasnije i na svom nasljeđenom izlazu na more…..Ali, republički status Bosne i Hercegovine nije odlučen tada, pa ni na zasjedanju AVNOJA. To je odlučeno poslije zasjedanja AVNOJ-a. Gdje, kad-ne sjećam se tačno. Bilo je to na jednom sastanku u maršu, poslije povlačenja iz Jajca, početkom januara 1944. godine: Ranković je saopštio da bosansko vodstvo predlaže republiku i –Tito se složio, a za njim i svi ostali, kao s nečim što se samo sobom učinilo prihvatljivim.

Odluka o Bosni i Hercegovini kao ravnopravnoj federalnoj jedinici unutar Federativne Jugoslavije potvrđena je i na 2. zajedanju ZAVNOBIH-a od 30.06. do 01.07. 1944. godine u Sanskom Mostu.

Kroz ustavne promjene u posljeratnoj Socijalističkoj Jugoslaviji, sa kontinuiranim snaženjem republika u jugoslovenskoj federaciji, Bosna i Hercegovina je kao i ostale republike SFRJ sticala sve veće atribute državnosti.

Promjene u istočnoj Europi kraje 80-ih godina i rušenje berlinskog zida simbolično su označili kraj Hladnog rata na europskom kontinentu. Istovremeno, u Jugoslaviji, jednopartijske republičke strukture zajedno sa onemoćalim i neefikasnim saveznim organima neuspješno su pokušavale iznaći prihvatljiv kompromis i provesti nužne reforme u društvu i državi, kojima bi se adekvatno odgovorilo na eskalaciju krize jugoslavenske zajednice u post-titovskom vremenu.

Na nezadovoljstvu naroda i slatkorječivim obećanjima o boljem životu u svim jugoslavenskim republikama izrastali su narodnjački nacionalni pokreti i stranke. Najviše u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Zapadne republike SFRJ, Slovenija i Hrvatska su rasplet jugoslavenske krize vidjeli prvenstveno u disoluciji SFRJ i stvaranju neovisnih država od bivših jugoslavenskih republika sa mogučnošću stvaranja konfederalne zajednice. Nasuprot njima, režim Slobodana Miloševića u Srbiji inzistirao je na jačoj centralizaciji vlasti i jačanju saveznih organa u odnosu na stanje utvrđeno Ustavom iz 1974. godine. Čvrsto inzistiranje na vlastitim pozicijama i nespremnost za kompromis, mirno razrješenje krize činili su sve daljim i neizvjesnijim. Naravno u pozadini cjele priče bile su granice tadašnjih jugoslavenskih republika.

Nakon proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske, uskoro je tim putem krenula i Makedonija. Crna Gora se izjasnila za ostanak u zajednici sa Srbijom. Sa pripremama za proglašenje nezavisnosti sredinom 1991. godine, u Hrvatskoj su započeli sukobi između hrvatskih oružanih postrojbi i jedinica Jugoslavenske narodne armije potpomognutih pripadnicima srpske zajednice u Hrvatskoj.

Suočena sa sukobima na svojim granicama, u procjepu između otcjepljenih zapadnih Republika Slovenije i Hrvatske na jednoj strani i Srbije i Crne Gore na drugoj, sa uzvrelim nacionalnim strastima u zemlji i antagoniziranim novovladajućim nacionalnim strankama, odlučnim da slijede svoje matice, Bosna i Hercegovina se našla u skoro bezizlaznoj situaciji. Izvjesnu nadu davala je novo uspostavljena Konferencija o Jugoslaviji u Hagu 1991. godine, odnosno uvjerenje da će se iznaći neko prihvatljivo, mirno rješenje.

Povodom Konferencije o Jugoslaviji osnovana je Međunarodna arbitražna komisija za Jugoslaviju poznata kao „Badinterova komisija“ sa zadatkom da za potrebe Konferencije da stručna, pravna mišljenja utemeljena na normama međunarodnog prava, a na pitanja koja se pred tu komisiju postavljaju. Arbitražne odluke ove Komisije imale su snagu međunarodne presude i postale su dio međunarodnog javnog prava.

Dana 20.12.1991. godine, Ministar vanjskih poslova SRBiH zatražio je u pismu upućenom predsjedniku Ministarskog vijeća Europske zajednice da SRBiH priznaju zemlje članice Europske zajednice. Zahtjev je proslijeđen Badinterovoj komisiji koja je 11.01.1992. godine u Mišljenju br. 4 konstatirala da se volja stanovništva BiH da se SRBiH konstituira kao suverena i nezavisna država ne može smatrati potpuno osnovanom, ali da bi ta ocjena mogla da bude promjenjena ukoliko bi u tom pogledu garancije pružila republika koja je formulirala zahtjev za priznanje, eventualno putem referenduma na koji bi bili pozvani svi građani BiH, bez razlike i pod međunarodnom kontrolom.

Referendum o nezavisnosti BiH održan je 29.02. i 01.03. 1992. godine. Na Referendum je izašlo 63,6% građana BiH s pravom glasa. Od tog broja, 99,7% glasalo je za nezavisnost BiH.

Ubrzo poslije provedenog referenduma i ostvarenog rezultata, dana 06.04.1992. godine, države Europske zajednice su priznale Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i nezavisnu državu, u njenim postojećim granicama. Dan kasnije, 07.04.1992. godine BiH su priznale SAD, Austrija i Hrvatska.

Konačno, prijemom u Ujedinjene narode Bosna i Hercegovina je stigla do kraja tog puta konstituiranja sebe kao nezavisne samostalne države, puta koji je trajao punih 49 godina, skoro pola stoljeća. Mrkonjić Grad je bio početak a UN kraj tog procesa. Zato nam je važan taj datum. Zato što su i ZAVNOBiH u Mrkonjić Gradu i prijem u Ujedinjene narode uvod i rasplet, prvo i posljednje poglavlje iste priče koja se zove nezavisna i međunarodno prizanta država Bosna i Hercegovina.

 Tekst Zorana Perkovića  je Uvodno izlaganje sa Skupštine Srpskog građanskog vijeća-pokreta za ravnopravnost u Bosni i Hercegovini na temu „Prijem Bosne i Hercegovine u Ujedinjene narode i značaj međunarodne afirmacije BiH“, kojim je dat doprinos obljetnici obilježavanja prijema Bosne i Hercegovine u ovu najznačajniju svjetsku međunarodnu organizaciju