Papa Franjo fenomene nade

„Strašan za uho oholosti, sretan za očajničku sreću“

Ivo Marković

Papa Franjo, Jorge Mario Bergoglio, u 78. je godini života, papa od ožujka 2013. – dakle tek nešto više od dvije godine. Ubrzo nakon izbora postao je jedan od najpopularnijih ljudi na svijetu i, kako pokazuju brojna istraživanja, njegova popularnost raste bez obzira na religiju i uvjerenje ljudi. Nesporno je znak postmoderne epohe religije općenito, kopernikanski obrat Katoličke crkve – „nešto najbolje što se moglo dogoditi Katoličkoj crkvi“ (njem. pisac Burkhard Spinnen), nadonosni je fenomen složenog trenutka svijeta. Papa Franjo dolazi u Bosnu i Hercegovinu u subotu 6. lipnja na iskrenu dobrodošlicu ljudi nezaliječenih rana i „očajničke sreće“ razderane države Bosne i Hercegovine, „strašan za uho oholosti“ svih koji je razdiru. Cilj ovoga uratka je analiza osobe pape Franje, njegove duhovnosti, jezika i retorike, dubinskih razloga njegove komunikativnosti i prihvaćanja, njegova mjesta u aktualnom trenutku Katoličke crkve i našega svijeta.

Papa Franjo je redovnik

Temeljna značajka pape Franje je činjenica da je on isusovac, redovnik što se zorno ogleda i u programskom imenu Franjo. Papa Franjo je redovnik s proročkom tradicijom koja vuče korijene još iz Biblije. Naime u biblijskoj tradiciji neprestance su više ili manje prisutne i usporedno konfliktno traju dvije tradicije: svećenička i proročka. Svećenička struja vlada hramom, službenim ritualom, to je državna religija uz vlast koja završava u legalizmu u kojemu prevladava formalizam oslonjen na paragrafe i propise i u konačnici rezultira farizejskim ponašanjem. S druge strane je proročka struja koja se temelji na snažnom religioznom iskustvu, na mističnom doživljaju i odnosu s Bogom te se pokazuje u autentičnom i produktivnom životu. Svi proroci zajedno s Isusom su nositelji objave i u stalnom su sukobu bili sa službenom svećeničkom tradicijom koja ih je progonila i ubijala pa ih nakon smrti rehabilitirala, svojatala i podizala im spomenike. U Isusa ima puno osvrta na tu činjenicu, on govori: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani!“ (Mt 23,37; Lk 13,34). Farizeji svećeničke tradicije blokiraju Isusa i pitaju: „Kojom vlašću to činiš? Ili tko ti dade tu vlast da to činiš?“ (Mk 11,28).

Ta se konfliktna tradicija institucionalne hijerarhijske i proročke struje nastavlja kroz čitavu kršćansku povijest, osobito u imperijalnom cezaropapizmu i zapravo nije samo kršćanski fenomen nego opće-religijski mehanizam. Radi se o tome da osobna vjera nužno treba zajednicu i stvara je, osobna vjera i zajednica su okvir u kojemu vjera nastaje, raste i živi. Problemi nastaju kada zajednica naraste i mora stvarati institucijske mehanizme i kada institucija radi svoga održanja počinje oktroirati vjeru i koristiti je za svoje potrebe. Tada religije upadaju u letargiju, često se srozavaju do nihilističkog ateizma pa onda nastaju pobune iz potrebe za izvornim religioznim iskustvom koje se zove redovništvo, duhovni pokreti, sekte, hereze, koje mahom znače povratak izvornome nadahnuću. Taj hijerarhijsko-proročki sukob proteže se i do naših dana kao napetost između ortodoksije i ortopraksije, istine i djelovanja, rituala i misije, a djelomice se reflektira u sukobima franjevačkog i svjetovnog klera u BiH od dolaska Austro-ugarske, u nekim teološkim smjerovima, iako su u naše dane često redovnici veći pobornici hijerarhijske linije nego biskupijski svećenici, odnosno, kako se danas često vidi, da nema neke razlike između don- i fra-, a često zna biti i posve obratno.

Odnos pape Franje prema hijerarhiji

Papa Franjo očito ne vjeruje puno da se postojeća crkvena struktura s ovakvom hijerarhijom uopće može reformirati, ovakvi sustavi radije odumru nego što prihvate obnovu. Papa je nabrojao 15 bolesti aktualne hijerarhije koje su oni prečuli kao da se odnose na nekoga drugoga. A govorio je o osjećaju nezamjenjivosti, mentalnoj bešćutnosti, duhovnom Alzheimeru, rivalitetu, egzistencijalnoj šizofreniji, terorizmu trača, poltronstva, karijerizma, oportunizma, indiferentnosti, lobijima, želji za slavom i ugledom. To je izvrstan opis katoličkog klera u nas u BiH i u Hrvatskoj koji je uvelike posve na drugoj liniji i drugačijoj duhovnosti od pape Franje. Ovdje biskup prima odlikovanje od najvećeg sijača mržnje i kočničara pomirenja, većina klera bježi iz svete duhovnosti u pijani nacionalizam i umjesto povjerenja i mira siju strah i razdor. Analiza jezika bosanskih biskupa pokazuje da im je jezik bliži jeziku njihove nacionalne stranke, nego jeziku zajednice vjernika koju vode. Posljedice su primjerice da je polovica evropskih katolika na rubu izlaska iz Crkve a jedna četvrtina k tome nezadovoljna je sa svećeničkom strukturom, ali tome kleru ne pada na pamet da se reformira i vrati izvornosti vjere. U nas situacija djeluje malo bolje jer je puno vjernika koji Crkvu susreću samo na razini života vjere s malo interakcije s institucijom i oni podnose klerikalizam dok se ne opamete, a svi koji se opamete, najčešće Crkvi okreću leđa. Jaz između svećenstva i naroda proširuje se u provaliju, klerici ne dopuštaju vjernicima laicima, osobito ženama, da imalo preuzmu odgovornost za Crkvu za koju su očito sami nesposobni. Takva nevjerodostojna Crkva ne može uvoditi u vjeru i stvarati zrele vjernike, ona može samo klerikalizirati ljude, pa papa Franjo u svom stilu govori o „klerikaliziranim laicima“, o muzejskim kršćanima.

Papa Franjo je svakako svjestan takve kleričke Crkve u kojoj živi i on sigurno zna da se ne isplati gubiti vrijeme s tom strukturom prepletenom raznim lobijima, on čini najnužnije što mora, osniva komisije i doslovce bježi u djelovanje odozdo, iz obraćenja gdje je vjera prevratno moćna i kada je svjetski gledano najnemoćnija, nastoji iz te vjere osvježiti strukture koliko može nakon prethodnika koji su imali posve drugačije kriterije. Zato uzima ime Franjo po najvećem reformatoru u povijesti Crkve koji nije želio imati apsolutno nikakvu imitaciju klera nego se radikalno vratio Radosnoj vijesti, evanđelju, proglasu da čovjekov temeljni ambijent nije borba za opstanak, razdor, pljačka i konkurencija, nego ljubav, sućut i povjerenje. Papa Franjo piše u svom stilu svoju pobudnicu Radost evanđelja prevratno drugačiju od stila Rimske kurije.

Duhovnost pape Franje

Papa Franjo kao izvorni redovnik isusovac svoj duhovni identitet utemeljuje u dubini svoje duše, u mistici svoje duše s Bogom, on je vjernik prije svega i iz te perspektive valja procjenjivati sav njegov fenomen. To znači da papa Franjo polazi od iskustva po čemu je izrazito postmoderan, on ne polazi od velebnog dogmatskog poklada Katoličke crkve i kršćanstva, nego od iskustva, a u iskustvu smo svi mi ljudi nevjerojatno bliski, pa bili mi vjernici bilo koje religije ili se držali bilo kojega uvjerenja. To je ono što u osobi pape Franje otkriva vjernik svake religije i čovjek bilo kojeg uvjerenja i po čemu ga automatski drže bliskim. Ta intimna duhovnost pape Franje ima izrazitu isusovačku značajku. Isusovački red do vrhunca je doveo duhovne vježbe – egzercicije, u čemu je papa Franjo očito iskusan vrhunski stručnjak. Papa Franjo se po tome iskustvu usmjeruje na najdublju duhovnu razinu čovjeka, na nultu razinu duše, na temeljno određenje čovjeka odakle počinje sva pozitivna ili negativna nadgradnja osobe, na srce čovjekovo kojim Boga vidi i susreće, kako bi rekao Isus. Iz analize propovijedi, nagovora, razgovora, intervjua pape Franje, jasno se zapaža taj pogled u dubinu osobe. I ta najdublja razina ljudske duše je univerzalno ljudsko iskustvo slično kod svih ljudi. Zato svi ljudi osjećaju da Franjo i njima govori. Papa Franjo uvijek govori svim ljudima svijeta, adresati njegove poruke uvijek su svi ljudi, ne samo katolici i kršćani, a najegzemplarniji događaj te usmjerenosti su prve riječi kojima se obratio svijetu nakon izbora za papu. Šokirao je svijet spontanim riječima univerzalnog pozdrava „Buona sera! Dobra večer“! Nije rekao Hvaljen Isus i Marija kojim bi isključio sve nekatolike, nego pozdravom uključuje i grli sve. To je ono osnovno zašto je papa Franjo razumljiv svim ljudima i zašto svi osjećaju da njima govori.

No zato papu Franju ne vole i boje ga se zatvoreni sustavi ideja, kultura, ideologija, njima se čini da ih papa Franjo provocira, uznemirava ili ugrožava njihove okvire i identitet. U svakom njegovu nagovoru, osmijehu, ironiji, reflektira se njegov autentični iskreni humanitet, njegova lakoća relativiziranja ljudskih idola koja proizlazi iz njegove dubinske utemeljenosti u Apsolutnome, u Bogu. Papa Franjo je vrlo iritantan što god kaže, provokativan je, ali ta njegova zarazna iritacija je doslovce brechtovska, sa začudnim efektom Bertholta Brechta, ona pogađa najprije dušu slušateljstva, nije prvotno usmjerena na preobrazbu društva, nije revolucionarno rušilačka, nego obraćenjska, jer slušatelju otvara oči i poziva ga na blagu izmjenu života polazeći od sebe. Papa Franjo očito ima vrlo intenzivan duhovni život, vrlo dinamičnu duhovnu kondiciju i u jednoj krajnje učmaloj Crkvi sa samozadovoljnim klerom takva duhovnost je razorna bomba, remetilački faktor, papa Franjo je krajnje težak i neugodan „uhu oholosti“ koje spominje Tin Ujević u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru – sve što kaže papa Franjo „strašno je reći u uho oholosti, a vrlo srećno za očajničku sreću“.

Duhovnost pape Franje dakle nije ono već raskrinkano hedonističko, estetičko, klerikalno samozadovoljavanje, nego se njegova duhovnost automatski reflektira na svakodnevni život, na ljudske odnose, puna je sućuti i senzibilizacije za djelovanje. Ta se njegova autentičnost i visprenost duha izvrsno vidi kada digne glavu s pripremljena teksta i počne govoriti iz duše. On u tome trenutku živne jer ima što reći, jer je motiviran poslanjem i govori vrlo razumljivim i izravnim jezikom osobito kada se spušta do nad pakao siromašnih i odbačenih ljudi našega svijeta. Kada govori spontano, papa rado izlazi iz svakodnevnog života, odstupa od života u figurativan, metaforičan govor kojim svoje slušatelje uključuje u događaj duha pitanjima „zar ne“, ili upadicama kojih nema u tekstu, primjerice pročita „svećenici“, pa doda „i klerikalizirani laici“, pa komentira „što ja to govorim.“

Južnoamerička duhovna paradigma pape Franje

Papa Franjo dolazi iz Argentine, iz Južne Amerike, usudio bih se reći, iz duhovno najdinamičnijeg i najsamosvjesnijeg kontinenta današnjice i tu bih značajku imenovao po papinu zemljaku misliocu Jorgeu Luisu Borgesu, to je upravo borgesovska Južna Amerika. Ta Južna Amerika nema kompleksa pred Evropom i Sjevernom Amerikom, mi Evropljani i Amerikanci – zapadnjaci, obično mislimo da nam se svi dive, a Južna Amerika nas prilično čak prezire, ne žele biti kao mi, ne žele nas imitirati. To se najzornije vidi na preziru potrošačkog, nihilističkog i hedonističkog stila života koji je u osnovi zasnovan na pohlepi – pohlepa vodi ovaj zapadni svijet. Južna Amerika puna je pokreta čije je polazište da ne žele biti kao mi, pohlepni, sebični, bešćutni, nego oni žele biti sretni, sućutni, obazrivi. Tko god se imalo druži s kulturom Južne Amerike u književnosti, teologiji, filozofiji, pa i u popularnoj kulturi, naći će puno tragova ovakve samosvijesti. A papa Franjo je ima u izobilju. Za papu Franju Evropa ni Sjeverna Amerika nisu centar svijeta, mi smo za njega tužno opterećenje svijeta, izvor nesreće mnogih ljudi i problema koji guraju naš svijet na rub opstanka. Prisjetimo se: prije 100 godina oko 70% katolika živjelo je na sjevernoj hemisferi, uglavnom u Evropi, a samo 30% na južnoj hemisferi, 25% u Južnoj Americi. Danas je pak obratno, samo 30% katolika živi na sjevernoj hemisferi, 23% u Evropi i 8% u Sjevernoj Americi, a na južnoj oko 70% – 40% u Južnoj Americi, 16% u Africi, 15% u Aziji. Na jugu Crkva raste, na sjeveru izumire. U duhovnosti pape Franje je dubok prezir prema liberalnom kapitalizmu zasnovanom na pohlepi a s druge strane ljubav i sućut prema svim ljudima koji su žrtve te pohlepe, a to je većina našega svijeta. Papa Franjo uopće nije impresioniran s našim simbolima bogatstva i životom, u Strasbourgu se držao hladno i govorio kritički, kritizira kler što voli luksuzne aute i skupi nakit. On nosi drveni križ, rado se vozi javnim prijevozom jer to voli i teško mu je što je kao papa zarobljen, nije to u njega patvoreno, on je iskreno takav. Teologija oslobođenja utemeljena na pogledu iz perspektive siromašnih i izrabljenih je njegov duhovni okvir, kada Franjo kaže Crkva, ne misli na hijerarhiju, nego na siromašni narod; kada kaže vjera, ne misli na teologiju nego na narodnu vjeru svojih očajnih desperadosa. Papa Franjo čitava svoga života poštuje i uvažava tu jednostavnu narodnu vjeru južnoameričkih desperadosa koja siromahe drži u nadi za opstanak i na njoj gradi svoju teologiju, stil i navještaj.

Papa Franjo u političkom kontekstu

Uloga Crkve u svijetu uobičajeno se dijeli na tri razine: liturgia – slavi Boga, diakonia – služi svijetu i prophetia – bio bi moralni korektor svijeta. Po toj proročkoj korekciji dobro su se afirmirali prethodnici pape Franje zauzimanjem za mir i za obespravljene, promocijom međuvjerskog dijaloga. Papa Franjo slijedi tu liniju prethodnika, ali se iz svoje perspektive žestoko usmjeruje protiv liberalnog kapitalizma. Živimo u svijetu kojemu je pohlepa temeljni pokretač i stvara probleme koji naš svijet dovode na rub društvenog i prirodnog opstanka. Pohlepu mora zamijeniti um, duh, razum, ljubav, i za to se bori papa Franjo. On za sebe izravno kaže da politički „nikada nije bio desničar“. U apostolskoj pobudnici Radost evanđelja papa Franjo poziva na „novi politički i ekonomski model koji bi mogao srušiti zid podjele između ekonomije i općeg društvenog dobra.“ Papa Franjo na društveni kontekst gleda odozdo iz perspektive siromašnih. On samoinicijativno, nepripremljen, na iznenađenje vatikanske učmale birokracije putuje u Lampedusu da susretne očajne imigrante koje je neodgovorni bogati svijet učinio izbjeglicama i neće da vidi i susretne njihovu sudbinu i patnju. Papa govori o globalizaciji indiferentnosti. Političari liberalnog kapitalizma na papu Franju gledaju slično kao učmali kler, on je remetilački faktor. No papa Franjo ne želi stvoriti slijepi rušilački bunt siromašnih, on imitira Isusovo kraljevstvo nebesko koje utemeljenjem u Božjoj ljubavi i mobilizacijom ljubavi može preobraziti svijet u pravdu, slobodu i mir. Papa Franjo mir shvaća kao uznemirenje, kao pokret iz letargije, on se osjeća pozvanim uznemiravati ljude u njihovoj tromosti.

Očekivanja od pape Franje u posjeti BiH

Naši političari su beznadno nesposobni čuti i razumjeti ovakvoga papu Franju, oni njega mogu samo instrumentalizirati kao što rade s vjerom i s Bogom od početka demokratskih promjena. Najbolja ilustracija odnosa BiH političara prema ovakvome čovjeku papi Franji je Večernjakov pečat. Večernjakov pečat na prsima pape Franje je najkarikaturniji politički potez u tužnoj povijesti BiH demokracije. Stavili su mu ga političari HDZ-a, stranke koja je vjeru i Crkvu iznutra istrošila višestruko gore nego komunistička ideologija, i objesili su mu ga uz blagu podršku svih katoličkih struktura u BiH, kompletne Biskupske konferencije i Nuncijature, jedini od klera koji je javno digao glas i usprotivio se tome cinizmu, beščašću i neukusu bio je + fra Luka Markešić. Takvi se političari himbeno odnose prema Bogu, a kamoli neće prema papi. Za njih je papa Franjo figura za sebične političke poene. Papa Franjo sigurno neće utjecati na naše političare apsolutno nimalo, oni će samo nakon papina odlaska provjeriti koliko su ojačali poziciju i nastavit će istom stilom kao dosada. Ono u čemu papin dolazak može pomoći je porast samosvijesti i osobnog dostojanstva u narodu, porast pozitivnog raspoloženja i ohrabrenja koje bi moglo poboljšati opću društvenu klimu. Također posjet pape Franje skrenut će pogled indiferentne Evrope na BiH i malo je potaknuti da preuzme malo veći dio odgovornosti i BiH pogura u EU gdje su realno jedino moguća rješenja njezinih tolikih problema.

Religije koje su bile uvučene u rat, nacionalne sukobe i politiku, ne mogu biti čimbenik mira i pomirenja niti promotori međureligijske suradnje. Tome smo svjedoci. Naše tradicionalne religije više homogeniziraju nacije nego što izgrađuju povjerenje. Sve što se uradilo u nas na međureligijskoj suradnji urađeno je na inicijativu sa strane i otpor iznutra. I ja sam osobno tome svjedok. Od Međureligjskog vijeća koje je osnovano na inicijativa Svjetske konferencije religija za mir do susreta mladih teologa na inicijativu brojnih nevladinih organizacija. I projekti koje radi Međureligijske vijeće djelo su poduzetnih uposlenika a ne religijskih vođa. Naši religijski lideri mogu surađivati na zajedničkim interesima i garantirati jedni drugima izolaciju vlastitoga stada, ali susresti se na razini doživljaja Božje ljubavi i milosrđa čime zrači papa Franjo, za takvo nešto kler naših religija uglavnom je nesposoban. Valja imati na umu da religije nisu samo kler, religije su mjesta gdje se ljudi susreću da mole, žive svoju vjeru u utemeljuju svoj život u smislu. Dolazak pape Franje takve će svakako ohrabriti i ima nade da to ohrabrenje utječe na političku scenu u Bosni i Hercegovini.

Sesija Kruga 99, 31.maj 2015.

1.6.2015. (14:44)

PAPA FRANJO UPUTIO PORUKU GRAĐANIMA BOSNE I HERCEGOVINE

SARAJEVO, 1. juna (FENA) – Papa Franjo je pred predstojeću posjetu Bosni i Hercegovini uputio videoporuku građanima naše zemlje u kojoj poziva na međureligijski dijalog i miran suživot. Poruku Svetog oca prenosimo u cijelosti. – Draga braćo i sestre! Još je nekoliko dana do putovanja koje će me dovesti među vas u Sarajevo. Ta mi misao ulijeva radost i želim već sada uputiti srdačan pozdrav svima vama koji živite u tom gradu te u Bosni i Hercegovini. Dolazim među vas uz Božju pomoć da vjernike katolike utvrdim u vjeri, da iskažem potporu ekumenskom i međureligijskom dijalogu te iznad svega da ohrabrim za miran suživot u vašoj zemlji. Pozivam vas da mi se pridružite u molitvi da ovo apostolsko putovanje mogne donijeti plodove kojima se nadamo za kršćansku zajednicu i za cijelo društvo. „Mir vama!“ To je moto moga pohoda. To su riječi kojima je uskrsli Isus pozdravio svoje učenike u dvorani posljednje večere, kada se ukazao na Uskrs navečer. Upravo On, naš Gospodin i naša nada dariva nam svoj mir da ga primimo u svoje srce i širimo s radošću i ljubavlju. Sa svoje strane, spremam se doći među vas kao brat i glasnik mira, kako bih svima izrazio – naglašavam svima! – svoje poštovanje i svoje prijateljstvo. Želio bih svakoj osobi, svakoj obitelji, svakoj zajednici navijestiti Božje milosrđe, nježnost i ljubav. Draga braćo u Bosni Hercegovini, svima vam donosim svoju ljubav i snažnu duhovnu blizinu. Vas katolike ohrabrujem da budete uz vaše sugrađane kao svjedoci vjere i Božje ljubavi, pridonoseći izgradnji društva koje kroči prema miru, u suživotu i međusobnoj suradnji. Čeznući da vas susretnem, zazivam na Sarajevo i na cijelu zemlju blagoslov Gospodina i majčinsku zaštitu Djevice Marije. Hvala i do skorog susreta! – riječi su pape Franje kojima se njegova svetost obraća građanima Bosne i Hercegovine, uoči posjete njenom glavnom gradu. (Fena) dv