Kulenović: Transparentno traženje jedinstvenog državotvornog odgovora

Politički događaji kojima svakodnevno svjedočimo i oni koji se ubrzano najavljuju nužno su definisali  temu o kojoj ćemo raspravljati pod naslovom „Posljednja faza politika UZP-ova – Kako dalje?“ Neizmjerno se zahvaljujem našem članu i uvodničaru prof. dr. Enveru Haliloviću, profesoru emeritus, ex rektor UNTZ, što je prihvatio da govori „onda kada je to trebalo“, dok burni događaji još traju, a njihov ishod još uvijek neizvjestan. I dok Minervina sova još putuje, a cjelovito znanje  slijeće po usudu tek kada je već kasno. Organski intelektualci naroda nemaju privilegiju čekanja na ishod prijetećih procesa, već odgovornost da u vremenima krize budu svjetlonoše narodu koji strepi i moralni oslonac otpora pred silom koja je tu i nasiljem koje dolazi. Zato hvala profesoru Haliloviću na odvažnosti da govori u ova teška vremena kada je svaka riječ preteška, ali i dužnost i intelektualna, moralna obaveza.

Bar mi u Krugu 99 mogli bismo lamentirati u ovom trenutku da smo predugo, decenijama,  upozoravali na pogubne ishode politika ustupaka nosiocima ciljeva udruženih zločinačkih poduhvata i Srbije i Hrvatske, koji su presuđeni, i njihovih domaćih kolaboracionista protiv BiH. Čak i po cijenu trpnje podmuklih udaraca kako bi se Krug 99 konačno zaustavio, i to ne od strane kolaboracionista već i skučenih umova nomenklatura na vlasti i impotentnih cinika u njihovom kukavičluku vlastite nemoći i perfidijama spletkarenja.

Nije vrijeme za ta razmatranja. Vrijeme je za suočavanje sa realpolitičkim stanjem.

Prvo, politika ustupaka, po definiciji „državotvornih snaga“, udvorničke politike dogovora i kompromisa, „gutanja živih žaba“ nije dala rezultate. Podjednako kao i internacionalnih nalogodavaca i osionih internacionalnih stabilokrata, koji su zarad napredovanja u birokratskim nomenklaturama odbijali da „popu kažu pop, a bobu bob“. Evo nas opet Eskobar, nasuprot O Brajanu, uvjerava da je korupcija a ne etno nacionalizam najveći problem za BiH i regiju. Kao da ratne trube nisu odzvanjale juče u Banja Luci, a uskoro kao da neće i na Vaskršnjem saboru u Beogradu!

I to, sve dok opstaje politički sistem koji je generator i korupcije i autokratske vladavine, i prirodni agens svakog etno nacionalističkog ekspanzionizma. I prema BiH, i prema Kosovu i Makedoniji. Upravo od onih koji su izgradili i dalje grade nad državne, etno nacionalističke institucije, urede i kancelarije za dijasporu, za srpski i hrvatski svijet u regiji, sa ciljem razaranja društvenog, inkluzivnog bića BiH, sa dvojnim državljanstvom i podijeljenom lojalnošću prema državi BiH.

Drugo, suočeni sa agresivnim prijetnjama konačnog realiziranja ciljeva udruženih zločinačkih poduhvata i Srbije i Hrvatske u datim geopolitičkim okolnostima, da li treba biti dovoljan oslonac za mir u BiH samo nekoliko aviona koji izviđaju i prelijeću svakodnevno  našu zemlju? Treba li relativizirati, i u čijem  interesu, otvorene prijetnje, postupke i namjere sa mitinga u Banja Luci, i tražiti utjehu u namijenjenih 25% teritorije BiH za muslimane? Novoj kartografiji za BiH, najsurovijim uvredama koju ne bi podnosila niti jedna etnička ni ljudska grupa u svijetu, negiranja zločina genocida, rasplamsavanja mržnje ne samo za postojeće generacije već i koljenima unaprijed?  Zašto protesti s razlogom, protiv genocida u Gazi, imaju masovnost u BiH, a prati je preteška šutnja i ravnodušnost, čak i odsustvo samopouzdanja da se organizuju nužni skupovi i mobilizira javnost, pred očitom namjerom da se realiziraju genocidni ciljevi i uruši država BiH?

Do koga je sve to? Ni narod ne može biti amnestiran od moralne i političke odgovornosti.

Treće, zaista nam nije udijelila ni povijest, ni historijska sudbina pravo da u ovim okolnostima istjerujemo krivice, lične ili stranačke svejedno, umjesto činjenja, produktivnog činjenja u zaštiti domovine i svih njenih ljudi. Traženje jedinstvenog državotvornog odgovora je nužda. Prvi korak na tom putu je neskriveno senzibiliziranje i mobiliziranje svakog građanina od mjesne zajednice do države za odbranu države. Taj prvi korak mora se oduprijeti propagandističkim moćima relativizacije opasnosti koje su na vrhuncu u ovoj posljednjoj fazi politika udruženih poduhvata.

Bez transparentnog pokazivanja te odlučnosti, naša staništa, naša imanja, naši identiteti, budućnost generacija koje dolaze su pred neizvjesnosti ishoda.

Adil Kulenović, 21.4.2024., uvodna riječ