Stvarnost političkog bosanstva: Integrativno umjesto ‘integralnog’

Friday, 8 April 2011

Zlatko Hadžidedić

 

Redovni čitaoci portala www.depo.ba lako će uočiti da me je na pisanje ovog teksta potaknuo esej koji je prof. dr Mile Lasić nedavno objavio ovdje, pod nazivom “Politička stvarnost ‘bosanstva’”. Nije mi namjera da sa dnevnopolitičkih pozicija repliciram prof. Lasiću – na tom nivou se u određenoj mjeri složiti sa njegovim ocjenama, procjenama i stavovima; želio bih da stavove iznesene u njegovom eseju, koji je više analitičkog nego teorijskog karaktera, dopunim i određenim uvidima iz perspektive političke teorije, konkretnije, teorije nacija i nacionalizma. Mnogi će vjerovatno pomisliti da nama u Bosni i Hercegovini sada najmanje od svega trebaju teorijske rasprave o pojmovima kao što su nacije, jer su one ‘apsolutno neupitne i same se po sebi podrazumijevaju’, jer su one ‘oduvijek postojale i zauvijek će  postojati’, i jer o njima ’svakako svi oduvijek znamo sve’, itd. (Pozivam sve one koji smatraju da njihove stavove ovog tipa ne može izmijeniti ili relativizirati nikakva teorijska rasprava da odmah napuste čitanje ovog teksta; ostali su više nego dobrodošli.)

I

U Bosni i Hercegovini, mnogo više nego drugdje u svijetu, uobičajeno je da se pojam nacije uzima zdravo-za-gotovo, da se ne razumijeva nego podrazumijeva, da se ni ne postavlja pitanje, niti javlja dilema, šta on zapravo znači. Takva praksa se u ovoj zemlji tretira kao ’samorazumljiva’, i otišla je toliko daleko da čak ni u akademskim i/ili političkim krugovima niko i ne postavlja neka elementarna pitanja koja se javljaju u vezi sa samim poimanjem nacije na ovom prostoru. Naprimjer: Da li je Bosna i Hercegovina, kako sugerira popularno mišljenje, po svojoj ‘nacionalnoj strukturi’ zaista suštinski različita u odnosu na druge zemlje svijeta, i po čemu je to ona različita? Kako se u tim zemljama tumači sadržaj pojma nacije, i kakve pravne i političke posljedice iz toga proističu? Da li su semantičke konotacije koje pojam nacije sadrži u Bosni i Hercegovini različite u odnosu na semantičke konotacije koje on sadrži u ostatku svijeta; drugim riječima, da li se u BiH ispod termina nacija nalaze oni isti društveni sadžaji koji se pod tim imenom nalaze drugdje? Ukoliko se značenje pojma nacije u Bosni i Hercegovini razumijeva različito u odnosu na druge krajeve svijeta, kakave pravne i političke implikacije to različito tumačenje ima? Kako i koliko ova eventualna semantička i kognitivna različitost utječe na različitost cjelokupnog političkog diskursa i političkih koncepcija koji vladaju u Bosni i Hercegovini u odnosu na dominantni politički diskurs i političke koncepcije koji vladaju drugdje u svijetu?

Naravno, da bismo ova pitanja uopće mogli da postavimo, morali bismo da budemo svjesni da se već dva stoljeća u društvenim naukama u svijetu vodi veoma živa i veoma ozbiljna rasprava o pitanjima poput „šta je, zapravo, nacija i šta je karakterizira?“, „kakav je odnos između nacije i etničke zajednice?“, „kakva je relacija između nacije i države?“„u kojem trenutku u historiji se pojavljuju prve nacije?“, „koje društvene okolnosti i koje ideje su utjecale na njihovu pojavu?“, „da li je formiranje nacija završen historijski proces?“, itd. Također, morali bismo da budemo svjesni barem nekih uvida do kojih su došle moderne teorije nacija i nacionalizma, a ne da svoje razumijevanje ovih pojmova zasnivamo isključivo na ‘teorijama’ Edvarda Kardelja i njegovih učenika raspoređenih na dužnost u Sarajevo, ili isključivo na praksi kakvu su u naš politički život uveli ‘nacionalno-oslobodilački pokreti’ iz 1990-tih (ili iz 1890-tih, svejedno). Nadasve, morali bismo biti manje zaslijepljeni sveprisutnim popularnim shvaćanjima ovog pojma kojima nas mediji svakodnevno zatrpavaju. U protivnom, ostaćemo zarobljeni i nemoćno se batrgati unutar popularnih shvaćanja pojma nacije i političkih koncepcija koje iz toga proizlaze i nećemo ni biti svjesni da drugdje postoje i drugačije političke koncepcije zasnovane na drugačijim shvaćanjima, iz čega ćemo opet moći samo da zaključimo kako su političke koncepcije koju su nas preplavile nakon 1990. naša huda ali jedino moguća sudbina….

Iako esej uvaženog prof. Lasića pretendira da razobliči neka specifična shvaćanja ovog pojma kakva se odnedavno mogu naći na ovim prostorima, kao i političke koncepcije koje iz ovih shvaćanja proizlaze ili se iza njih kriju, ni ovaj tekst nije imun od uzimanja pojma nacije zdravo-za-gotovo, upravo onako kako se on uzima u popularnim nacionalističkim krugovima u Bosni i Hercegovini, i ni on ne pokušava da postavi ova pitanja, a kamoli da na njih odgovori. No, ako takva temeljna pitanja i odgovore ne dobivamo od vodećih intelektualaca u ovoj zemlji, kako od prosječnih konzumenata nacionalističke ideologije možemo očekivati da svoje ponašanje usklade sa tzv. evropskim i svjetskim standardima? Zaista, šta je to što je Bosnu i Hercegovinu učinilo ‘toliko drugačijom’ od ostalih zemalja u Evropi i svijetu, i zašto bi ona zbog toga predstavljala ‘nerješiv problem’, i u našim vlastitim očima i u očima ostatka svijeta?

U pokušaju davanja odgovora na ova pitanja neophodno je prvo istaknuti očigledno: u Bosni i Hercegovini pojam nacije se automatski koristi u sinonimnom i međusobno zamjenjivom odnosu prema pojmovima etnička i/ili jezička zajednica, kao i prema pojmovima religijska i/ili kulturno-tradicijska zajednica. Ova činjenica je od najvećeg pravnog i političkog značaja, i iz nje na tlu BiH proizlaze određene političke koncepcije koje ne možemo naći u zemljama čije stanovništvo, kao i stanovništvo BiH, u sebi sadrži divergentne autohtone etničke, jezičke, religijske i/ili kulturno-tradicijske identitete (najpoznatiji primjeri: Sjedinjene Američke Države i Švicarska, te Španija i Belgija). U svim društvima u kojima postoji jasna distinkcija između ovih pojmova, postoje i pretpostavke da ova društva sebe definiraju kao jedinstvene nacije – koje tvore jednaki i ravnopravni građani, bez obzira na njihov etnički, religijski, kulturno-tradicijski ili jezički identitet – i da države unutar čijih granica se nalaze definiraju kao suverene države-nacije (eng. nation-states, što se u našem bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskom jeziku obično prevodi kao nacionalne države). A ta društva su se tokom svoje historije upravo tako defnirala i konstituirala, uprkos očitoj i nepobitnoj činjenici da unutar sebe faktički obuhvataju različite etničke, jezičke, religijske i/ili kulturno-tradicijske zajednice. Također, iz navedene pojmovne distinkcije proizašla je i politička koncepcija prema kojoj su ta društva nastojala i još uvijek nastoje da sve ove zajednice obuhvate i na konceptualnom i političkom planu, i da ih integriraju unutar jedne jedinstvene i homogene – ali prvenstveno konsenzualne – društveno-političke zajednice, koju redovito nazivaju nacijom. A od 18. stoljeća do danas, u doba razvoja i dominacije industrijskog društva, društvene zajednice koje su se politički integrirale i homogenizirale kao nacije, zajedno sa suverenim državama-nacijama unutar kojih ili oko kojih su se mobilizirale i homogenizirale, stekle su superiornu poziciju jedinih legitimnih jedinica koje tvore sistem međusobnih političkih, ekonomskih, diplomatskih i drugih odnosa, koji se stoga naziva inter-nacionalnim sistemom. Kao što ističe Liah Greenfeld: „Sva ova društva, izuzev prvorođene nacije (u procesu prve građanske revolucije, u Engleskoj 1680-tih, po prvi put se javljaju ideje i politički zahtjevi zasnovani na konceptu suverene nacije i njenog prirodnog prava na zakonodavnu vlast u državi, i stoga se revolucionarna Engleska smatra prvorođenom nacijom – prim Z.H.), nisu imala izbora nego da sebe definiraju u obliku jedinstvenog suverenog naroda: kada se nacionalizam počeo širiti u osamnaestom stoljeću, pojava novih nacionalnih identiteta više nije bila rezultat originalne kreacije nego uvoza već postojeće ideje. Dominacija Engleske u Evropi osamnaestog stoljeća, a zatim i dominacija Zapada u ostatku svijeta, učinila je nacionalitet kanonom. Kako se sfera utjecaja ključnih zapadnih društava (koja su sebe definirala kao nacije) proširivala, društva koja su pripadala ili tražila pristup sistemu čiji je Zapad bio centar zapravo nisu imala izbora nego da postanu nacije.“ (Greenfeld: Nationalism. Five Roads to Modernity, Cambridge MA-London: Harvard University Press 1992, str. 14)

Za razliku od svih ovih društava o kojima govori gornji citat, bosanskohercegovačko društvo nije slijedilo vlastiti interes za integracijom unutar ovog sistema i postalo nacijom. Umjesto toga, pod direktnim ideološkim utjecajem nacionalnih pokreta u susjedim zemljama, u Bosni i Hercegovini je pojam nacije zasnovan na direktnoj zamjeni teza: ‘nacijama’ su prozvane etno-religijske odn. kulturno-tradicijske zajednice unutar ovog društva, a samo društvo je definirano kao mehanički zbir ovakvih ‘nacija’. Zahvaljujući toj zamjeni teza, svako  kasnije razmatranje ovog pitanja stvaralo je i stvara ‘nerješive’ logičke, a zatim i pravne i političke poteškoće. Jer, za razliku od drugih zemalja koje uključuju raznovrsne (i višestruke!) etničke, jezičke, religijske i/ili kulturno-tradicijske identitete, u ovako definiranom bosanskohercegovačkom društvu ne može se ni zamisliti da zajednica koju nazivamo ‘nacijom’ ne mora nužno imati homogenu etničku, jezičku, religijsku i/ili kulturno-tradicijsku strukturu da bio uopće bila nacijom; ne može se ni zamisliti da zajednica koju nazivamo ‘nacijom’ ne mora imati svoje jedinstveno i potpuno zasebno etničko porijeklo, svoj zasebni jezik, svoju zasebnu religiju i/ili svoj zasebni kulturno-tradicijski background; ne može se ni zamisliti da naciju tvore građani a ne suplemenici; ne može se stoga ni zamisliti da ‘građanski koncept društva’ nije u suprotnosti sa ‘nacionalnim konceptom društva’ nego da ta ‘dva međusobno suprotstavljena koncepta’ (suprotstavljena jedino u Bosni i Hercegovini!) zapravo čine jedan jedinstveni koncept – i jedini koncept na kojem se zasniva moderno društvo. Zbog toga samozvani ‘lideri’ grupa koje se u BiH nazivaju ‘nacijama’ sebi postavljaju imperativ da po svaku cijenu proizvode mitove o njihovom zasebnom etničkom porijeklu (iako mnogobrojne historijske i etnografske činjenice to jasno demantiraju), da s mukom stvaraju svoje zasebne varijante jezika (koji je lingvistika odavno prepoznala kao jedinstven i svima zajednički), da svoje religijske i kulturno-tradicijske identitete (također uprkos mnogobrojnim historijskim i etnografskim činjenicama) na silu povezuju sa izvan-bosanskim ‘nacijama-maticama’, da svoje ‘nacije’ pokušavaju uzdići do pozicije suverenih jedinica unutar inter-nacionalnog sistema, itd. Ovakvi karikaturalni pokušaji zasnovani na stalnim zamjenama teza, a koji zatrpavaju i guše cjelokupan javni diskurs u BiH, bili bi sami po sebi smiješni – da nisu već proizveli tako stravične efekte, uključujući i rat od 1992. do 1995. i etničko čišćenje koje ga je pratilo (ili, tačnije, bilo njegov primarni cilj i motiv), kao i iseljavanje ogromnog broj ljudi unutar i izvan zemlje. Sumanuta (auto)destruktivna logika bosanskohercegovačkih etno-nacionalizama, snažno potpomognuta velikodržavnim projektima susjednih ‘nacija-matica’, već je ostavila tragične posljedice po brojne ljudske sudbine i po cjelokupnu strukturu bosanskohercegovačkog društva.

Zbog svega toga, moramo se napokon suočiti sa zastrašujućom ali sasvim očiglednom istinom: unutar inter-nacionalnog sistema koji tvore suverene države-nacije, Bosna i Hercegovina – koja svoje društvo ne definira kao jedinstvenu naciju i sebe ne definira kao državu-naciju – naprosto ne predstavlja legitimnu jedinicu. A nedostatak legitimiteta unutar ovog sistema čini je konceptualnom i političkom anomalijom koju sistem po svojoj unutarnjoj isključivoj logici prirodno nastoji da po svaku cijenu eliminira. Obrnuto, prema logici datog sistema, samim svojim nominalnim i semantičkim izjednačavanjem sa pojmom nacije, sve etničke, jezičke, religijske i/ili kulturno-tradicijske zajednice koje obitavaju na tlu BiH automatski stječu legitimno pravo da na istom tom tlu osvajaju i odvajaju vlastiti životni prostor, kako bi na tom prostoru gradile vlastite države-nacije i time postale integralnim dijelom sistema. Bez obzira na historijsku činjenicu da su ove i ovakve zajednice na tlu BiH stoljećima tvorile jedinstveno društvo, putem upornog nominalnog vezivanja i semantičkog izjednačavanja vlastitih etničkih, jezičkih, religijskih i/ili kulturno-tradicijskih identiteta sa identitetima nacija koje tvore susjedne države-nacije, prema inherentnoj logici sistema ove zajednice također stječu i legitimno pravo da se ujedine sa ovim susjednim društvima koja sebe definiraju kao nacije i sa njihovim suverenim državama. Sve ovo su pravne i političke posljedice koje unutar konceptualnog i praktičnog okvira inter-nacionalnog sistema stvara nominalno i kognitivno izjednačavanje pojmova etničke, jezičke, religijske i/ili kulturno-tradicijske zajednice sa pojmom nacije, izjednačavanje zasnovano na permanentnim zamjenama teza, kakvo se može naći jedino unutar političkog i akademskog diskursa koji vlada u Bosni i Hercegovini.

II

Prije nego što se vratimo na specifične probleme koji su u Bosni i Hercegovini nastali usljed ovakvog tumačenja pojma nacije, i prije nego što pokušamo da ukažemo na neke od mogućih logičkih, pravnih i političkih izlaza – a da bismo ilustrirali u kojoj mjeri je shvaćanje pojma nacije u Bosni i Hercegovini različito od shvaćanja kakva postoje drugdje – trebalo bi da se osvrnemo i na tumačenja pojmova i pojava nacije i nacionalizma koja su se unutar društvenih nauka u svijetu pojavila tokom druge polovine 20. stoljeća, upravo u vrijeme kada se politički establishment u bivšoj SFRJ i bivšoj SRBiH samozadovoljno vrtio unutar kardeljevskih ‘objašnjenja’ nacije i nacionalnog identiteta. Na početku, pođimo od aksioma koji redovito služi kao polazište cjelokupne moderne teorije nacija i nacionalizma, aksioma koji je formulirao Ernest Gellner, najpopularniji teoretičar nacionalizma, u svojoj poznatoj knjizi Nations and Nationalism (Cornell University Press, 1983): nacionalizam izumljuje nacije tamo gdje one ne postoje, a ne obrnutim slijedom. Prema Gellneru, „nacionalizam je prvenstveno politički princip, prema kojem bi politička i nacionalna jedinica trebalo da budu podudarne” (isto, str. 1). Gellnerov aksiom trajno izvrće na glavu popularno shvaćanje – koje je i samo formirano pod utjecajem univerzalističke ideologije nacionalizma – koje kaže da su nacije oduvijek postojale i da one ispoljavaju nacionalizam samo povremeno, u određenim historijskim trenucima kada osjećaju ugroženost od strane drugih nacija i njihovih nacionalizama (npr. kada konkurentski nacionalni projekti ispoljavaju pretenzije na iste dijelove teritorije),  ili od strane drugačijih političkih koncepcija (npr. koncepcija koje zagovaraju supra-nacionalni model države i sl.). Ovdje treba napomenuti da nasuprot ‘modernističkoj’ teoriji nacija i nacionalizma koja za polazište uzima Gellnerov aksiom stoje ‘primordijalistička’ i ‘perenijalistička’ teorija, i obje podržavaju i promoviraju popularna shvaćanja nacije kao ‘vječne zajednice krvi i tla’, a nacionalizam posmatraju kao uzgrednu, popratnu manifestaciju kojom nacije samo potvrđuju svoju iskonsku i vječnu egzistenciju, itd. Ipak, ove teorije su uglavnom izgubile kredibilitet u ozbiljnijim akademsko-naučnim raspravama, te ih ovdje vrijedi spomenuti samo kao mogući izvor podrške za domaće etno-nacionalističke elite.

Već iz same činjenice da se unutar teorije nacija i nacionalizma javljaju tako divergentna i čak i međusobno dijametralno suprotna tumačenja vidljivo je da brojni naučnici neprekidno nailaze na nepremostive probleme u pokušajima da definiraju konačan sadžaj pojmova nacija i nacionalizam: višeslojna značenja ovih pojmova nužno podstiču višestruke interpretacije i različite adaptacije u skladu sa različitim uslovima koji vladaju u raznim dijelovima svijeta. Takvo neslaganje nikada nije zabilježeno među samim nacionalistima: za njih, istina koju prenosi sama riječ ‘nacija’ bila je uvijek jedna i jedina i sama po sebi očigledna; oni su je samo prilagođavali kako bi odgovarala praktičnim okolnostima sa kojima su se susretali u svojim projektima stvaranja nacija i njima pripadajućih država. Unutar univerzalnog nacionalističkog diskursa (a takav slučaj je i sa etno-nacionalizmima u BiH) pojam nacije prihvata se automatski i bezuslovno, zdravo-za-gotovo, istovremeno kao polazni aksiom i kao konačni imperativ, i kao jedino zamisliv oblik kolektivne egistencije.Takvo shvaćanje ovog pojma prisutno je u svim državama u svijetu koje su sebe definirale i konstituirale kao države-nacije. Nacionalisti bezuslovno i bespogovorno preuzimaju sam pojam nacije, a zatim njegovo značenje adaptiraju u skladu sa svojim namjerama, i ono se pomjera u skladu sa promjenama konteksta u kojem se pojam koristi. Privlačnost ovakvog koncepta upotrebe datog pojma nalazi se u njegovoj skoro univerzalnoj prilagodljivosti i primjenjivosti u posve različitim društvenim kontekstima. Nacionalistički diskurs zapravo nastaje u procesu bezuslovnog preuzimanja ovog koncepta, zdravo-za-gotovo. Jer, da bi prilagodili koncept određenim promjenjivim društvenim i političkim okolnostima sa kojima se na određenom terenu susreću i tako stvorili naciju kao pojmovno-logički okvir za ispoljavanje vlastitih političkih pretenzija, nacionalisti prvo moraju da uzmu sam koncept kao univerzalno prilagodljiv i primjenjiv; to jest, da ga sami uzmu zdravo-za-gotovo i da ga kao takvog promoviraju među najširim slojevima stanovništva nad kojima nastoje ostvariti političku kontrolu. Kako kaže Mark Beissinger u svom eseju Nationalisms that bark and nationalisms that bite. Ernest Gellner and the substantiation of nations (u John A. Hall (ured.), The State of the Nation: Ernest Gellner and the Theory of Nationalism, Cambridge: Cambridge University Press 1998, str. 173), „nacija je obično prihvaćena od većine stanovništva kao prirodni institucionalni aranžman upravo zbog toga što je on od strane nacionalističke elite promoviran kao jedino zamisliv“. Taj aranžman podrazumijeva da legitimno pravo na upravljanje državom ima jedino ona grupa ljudi koju ujedinjuje uvjerenje da ima legitimno pravo da se naziva nacijom; istovremeno, podjednako tautološki, ovo uvjerenje nastaje i učvršćuje se kroz njene zahtjeve za monopolom u korištenju tog naziva, a time i za monopolom kada je u pitanju legitimitet koji taj naziv sam po sebi donosi. Stvaranjem ovakvog zatvorenog tautološkog diskursa pomoću sredstava političke propagande, nacionalističke elite prozivode kod masa uvjerenje da nacija u svojoj vlastitoj državi jeste jedino zamisliv i jedino legitiman, prirodan oblik kolektivne egzistencije, i jedino legitiman i jedino zamisliv prirodan oblik kolektivne političke artikulacije i organizacije. Unutar tog samo-legitimirajućeg diskursa, nacija sebe permanetno ritualno slavi kao jedino zamislivu društvenu i državnu strukturu (i pri tome, kao što ističe John Breuilly u knjizi Nationalism and the State (1993, str. 375),  „nacija pretendira da premosti jaz između društva i države“) unutar koje oni koji se osjećaju njenim pripadnicima jedino mogu biti slobodni i jednaki, i ovo permanentno ritualno samo-slavljenje nacije je zapravo jedini sadržaj nacionalizma. Kako ističe Breuilly, „nacionalisti slave same sebe, prije nego neku transcendentnu realnost, bilo da je ona smještena u drugi svijet ili u buduće društvo, iako ovo samoslavljenje također uključuje i nastojanje za transformacijom postojeće realnosti“ (isto, str. 64). Nacionalizam djeluje na društvenom nivou kroz neprekidno ponavljanje ovih rituala, i kroz njih se nacija permanentno obnavlja i homogenizira. Sve se unutar tog diskursa podrazumijeva samo po sebi i u tome je njegova najveća moć manipulacije: homogeniziranje i mobiliziranje masa, i njihovo potčinjavanje interesima elita, najlakše se odvijaju unutar pojmovno-logičkog okvira koji stvara iluziju da se sam po sebi podrazumijeva i unutar kojeg se svi pojmovi, kategorije i njihovi međusobni odnosi također sami po sebi podrazumijevaju. (Za ilustraciju, pogledajmo do kojih razmjera se ovakva praksa mobilizacije, homogenizacije i manipulacije razvila u Bosni i Hercegovini.)

Pojam nacije  uspostavljen je također kao dominantni pravni okvir koji označava jedinicu društvenog i političkog legitimiteta. Nacionalistička doktrina nikada ne nudi definiciju kakav sociološki sadržaj se nalazi ili treba da se nalazi unutar ovog okvira, tj. šta  pojam nacije zapravo znači ili treba da znači u praksi. Semantički i pravni okvir koji se stvara upotrebom tog pojma popunjava se različitim sociološkim sadržajem, od prilike do prilike, u ovisnosti o okolnostima zatečenim u određenom trenutku u određenom dijelu Evrope i svijeta, i zato je gotovo nemoguće pronaći ‘objektivnu’ sociološku definiciju ovog pojma. Društva i države koji su se definirali kao nacije i konstituirali kao suverene države-nacije činili su to, svjesno ili nesvjesno, u cilju stjecanja  pozicije legitimnih jedinica unutar pomenutog sistema međusobnih političkih, ekonomskih, diplomatskih i drugih odnosa koji se naziva inter-nacionalnim sistemom (v. gornji citat Liah Greenfeld).  Unutar tog sistema, određena grupa zadobija svoj politički legitimitet, kao i legitimitet svojih političkih pretenzija, putem arbitrarne deklarativne primjene termina nacija u svrhu vlastitog označavanja i imenovanja. Termin nacija, kada ga određena grupa arbitrarno koristi u svrhu samooznačavanja, sam po sebi legitimira njene pretenzije na posjedovanje zakonodavne vlasti na određenoj teritoriji; tj. njene pretenzije na ono što nacionalisti popularno nazivaju slobodom. A ove pretenzije data grupa može ostvariti i konačno legitimirati jedino faktičkim uspostavljanjem države koju će pravno definirati i politički konstituirati kao svoju vlastitu. Unutar svjetonazora određenog nacionalizmom, nacija je jedina jedinica unutar koje politički, ekonomski i drugi interesi mogu legitimno i potpuno biti zadovoljeni, a oni jedino mogu biti zadovoljeni kada se ta jedinica deklarativno identificira i fizički podudara sa jedinicom koju predstavlja suverena država. Hans Kohn, prvi značajan teoretičar ‘modernizma’, naciju je definirao kao „grupu koja nastoji da nađe svoj izraz u onome što smatra najvišim oblikom organizirane aktivnosti – suverenoj državi“; također, kao „stanje svijesti koje korespondira političkoj činjenici, ili nastoji da korespondira političkoj činjenici“. (Kohn, Hans: Western and Eastern Nationalisms, cit. u Hutchinson, John/Smith, Anthony D. (ured.): Nationalism, Oxford-New York: Oxford University Press1994: str. 162) Dakle, ovdje je nacija definirana kao stanje svijesti uvjetovano posjedovanjem, ili težnjom za osjedovanjem, vlastite države. Aksiomatski i automatski, svi nacionalisti ovog svijeta vlastitu državu smatraju jedinom organizacionom jedinicom unutar koje nacija – kao grupa ujedinjena  sviješću o neophodnosti posjedovanja vlastite države – može legitimno artikulirati i ostvariti svoje interese. Prema formulaciji Rogers Brubakera, „nacionalizam je način gledanja na svijet, način identificiranja interesa, ili preciznije, način specificiranja jedinica za realizaciju interesa, način identificiranja relevantnih jedinica unutar kojih se interesi osmišljavaju. (…) Tako on inherentno vezuje identitet sa interesom – identificirajući kako mi treba da kalkuliramo svoje interese.“ (Rogers Brubaker, Myths and misconceptions in the study of nationalism. U John A. Hall (ured.), cit. djelo,  str. 291-292.)

Kao što je već rečeno, sociološki sadržaj termina nacija unutar nacionalističkog diskursa se tumači  kao varijabla i podložan je arbitrarnim adaptacijama, ovisno o društvenim i političkim datostima i okolnostima. Konstanta je sam termin nacija, kao semantičko-kognitivni i pravni okvir unutar kojeg određena grupa stvara vlastiti identitet i ostvaruje svoj interese. Upotreba ovog termina aksiomatski i automatski legitimira pretenzije na zakonodavnu vlast na određenoj teritoriji od strane određene grupe – pod uslovom da je ona sposobna da uspostavi monopol na samooznačavanje pomoću ovog termina. Konstituirati naciju zapravo znači monopolizirati zakonodavnu vlast na određenoj teritoriji, i monopolizirati upotrebu termina nacija radi legitimiranja sopstvenog monopola na tu vlast i tu teritoriju, pri tome eliminirajući ili apsorbirajući sve ostale pretendente na takav posjed i takav legitimitet. U ovom procesu, sam naziv nacija uvijek jeste jedini izvor političkog legitimiteta, a borba za monopol na ovu vrstu legitimiteta unutar jednog ograničenog političkog prostora jeste ono što konstituira nacionalizam kao politički proces i kao društveni fenomen. Sociološki sadržaj termina nacija ostaje krajnje sporan pri definiranju ko, zapravo, može legitimirati vlastite pretenzije na zakonodavnu vlast i državotvornost, a ključno pitanje postaje: šta je to, sociološki gledano, što nekima daje ili ne daje pravo da koriste termin nacija za samooznačavanje i legitimiranje svojih pretenzija na zakonodavnu vlast, prikazujući ih kao univerzalno-legitimne težnje za slobodom? Na ovo pitanje nacionalistička doktrina i nacionalistička praksa nude jedino real-politički odgovor: ono što bilo čije pretenzije na monopol na upotrebu naziva nacija čini legitimnim tj. odbranjivim jeste njegova realna politička sposobnost da ove svoje pretenzije odbrani u sukobu sa konkurentskim pretenzijama. Realna politička sposobnost jedne grupe da osvoji zakonodavnu vlast na određenoj teritoriji nazivajući takvo osvajanje vlasti slobodom, i da pri tome legitimira svoje pretenzije na donošenje vlastitih zakona proglašavajući sebe nacijom, a zatim da unutar ograničenog političkog prostora monopolizira upotrebu naziva nacija za vlastito samooznačavanje, jeste ono što tu grupu konstituira kao naciju. Stvarna moć da se upotreba naziva nacija monopolizira za samooznačavanje tako postaje izvor prava na nezavisno donošenje zakona unutar datog političkog prostora (eng. might makes right). Prema nacionalističkoj doktrini, i unutar nacionalističke prakse, vlada samo jedan princip: legitimitet izvire iz sposobnosti da se moć za monopoliziranjem naziva nacija u svrhu samooznačavanja transformira u prirodno pravo da se donose vlastiti zakoni u okviru vlastite suverene države-nacije. Ovo pravo se u praksi realizira vojnim ili političkim sredstvima, a na deklarativom planu se legitimira monopoliziranjem upotrebe naziva nacija za vlastito označavanje. Tako pravo na upotrebu termina nacija u svrhu samooznačavanja postaje ‘prirodno pravo’ onih grupa koje imaju vojnu ili političku moć da uspostave vlastitu zakonodavnu vlast na određenoj teritoriji, i moć da stvaranjem monopola na njegovu upotrebu steknu politički legitimitet.

III

U Bosni i Hercegovini – od početka 19.stoljeća, kada se pojam nacije prvi put pojavljuje na ovim prostorima – nije bila potrebna nikakva realna vojna ili politička moć da bi se osigurao monopol na upotrebu termina nacija za samooznačavanje i samolegitimiranje. U Bosni i Hercegovini ta moć se, od početka 19. stoljeća do današnjih dana, zasnivala na kognitivnoj zbrci koja je pod utjecajem  snažno artikuliranih nacionalizama iz susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske, nastala u vezi sa samim pojmom i njegovom upotrebom. Pod takvim utjecajem i u okviru ovakve zbrke, ovdje je takav monopol aksiomatski i automatski poklanjan religijskim odn. kulturno-tradicijskim grupama koje su svoj identitet mogle nominalno vezati za religijske i/ili kulturno-tradicijske identitete dominantne u ovim susjednim zemljama. Jer, unutar ovih zemalja su već u 19. stoljeću uveliko bile prisutne ideje o neophodnosti uspostavljanja (u slučaju Hrvatske) ili učvršćivanja (u slučaju Srbije) vlastitih država-nacija, kao i ideje da se one mogu ojačati uključivanjem onih dijelova teritorije Bosne i Hercegovine na kojima su bile dominantno prisutne religijske odn. kulturno-tradicijske grupe čiji identitet i interese su na nominalnom nivou ove zemlje mogle identificirati sa vlastitim. Ova kognitivna zbrka uzrokovala je da su pomenute religijske i. kulturno-tradicijske grupe u BiH svoje interese za vlastitom političkom artikulacijom sve više nastojale ostvariti posredstvom političkih struktura susjednih zemalja i njihovih velikodržavnih projekata o ‘zaokruživanju’ vlastitih nacija.

Dakle, u još većoj mjeri nego što je to bio slučaj u ostatku Evrope i svijeta, ideja nacije se u Bosni i Hercegovini pojavljuje kao strana roba uvezena ‘u paketu’, nimalo prilagođena prilikama i potrebama zemlje i njenih stanovnika. Štaviše, o ovoj ideji unutar Bosne i Hercegovine nikada nije bilo ni elementarnih rasprava, a kamoli ozbiljnijih promišljanja o njenom potencijalnom značaju za opstanak i budućnost zemlje. Bez imalo razumskog otklona u ovu zemlju su uvezene koncepcije nacije nastale u 19. stoljeću u okviru i za potrebe nacionalnih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj. Prema ovim koncepcijama, u krajnje pojednostavljenoj populističkoj formi uspostavljen je prosti znak jednakosti između pravoslavnog religijskog i kulturno-tradicijskog identiteta i srpskog nacionalnog identiteta na cjelokupnom prostoru Balkana, a po analogiji sa tim i između katoličkog religijskog i kulturno-tradicijskog identiteta i hrvatskog nacionalnog identiteta. Tako su se razvile – za susjedne nacionalne pokrete veoma korisne – sintagme kao što su ’srpska vjera’ i ‘hrvatska vjera’, a po analogiji se u to doba na popularnom nivou najčešće koristila i sintagma o ‘turskoj vjeri’ pri nominiranju religijskog i kulturno-tradicijskog identiteta muslimana u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Ovom jednostavnom leksičkom i pojmovnom manipulacijom, tj. zamjenom teza, a u skladu sa pravnim implikacijama pojma nacije kao jedinice legitimiteta unutar inter-nacionalnog sistema, delegitimirani su svi stanovnici Bosne i Hercegovine kao mogući nosioci suvereniteta sopstvene države i nosioci suvereniteta nad teritorijom koju nastanjuju, i pretvoreni u objekte nad kojima su nacionalni projekti iz susjedstva nastojali uspostaviti vlastiti suverenitet i hegemoniju i realizirati svoje velikodržavne ambicije. Da parafraziramo navedene riječi Liah Greenfeld, bosanskohercegovačko društvo je u svom blaženom neznanju o inter-nacionalnim političkim tokovima i pravilima u potpunosti delegitimiralo sebe, u cjelini uvozeći nacionalne identitete iz Srbije i Hrvatske, kako bi ova dva društva mogla zaokružiti svoje nacionalne projekte i postati legitimnim dijelovima inter-nacionalnog sistema. Ovakva pojmovna manipulacija i kognitivna zbrka doživjela je svoj vrhunac 1993. godine sazivanjem Drugog bošnjačkog sabora na kojem je, po analogiji sa prethodnim nacionalnim projektima, muslimanski religijski i kulturno-tradicijski identitet jednostavano preimenovan u ‘bošnjački nacionalni identitet’, iako je naziv ‘Bošnjak’ po svom leksičkom, historijskom i tradicijskom porijeklu i po svom semantičkom sadržaju najdirektnije vezan za sve stanovnike Bosne i Hercegovine (kao što su to i nazivi Bošnjanin i Bosanac), bez obzira na njihov religijski i kulturno-tradicijski identitet. Na ovaj način stvoreni su logički preduslovi da se i ‘bošnjački nacionalni identitet’ zaokruži uspostavljanjem ‘vlastite nacionalne države’, u pogodnom trenutku, ukoliko dođe do konačnog raspada Bosne i Hercegovine.

Simptomatično, ovaj projekat pojavljuje se upravo 1993., u trenutku kada se na osnovu tzv. Plana Owen-Stoltenberg stvara geopolitička osnova za podjelu Bosne i Hercegovine na tri ‘nacionalne’ teritorije, gdje bi po analogiji i novoproglašeni ‘Bošnjaci’ zauzeli ’svoj’ dio, kao i one političke snage koji bi ’svoje’ dijelove teritorije trebalo da u krajnjoj instanci priključe Srbiji i Hrvatskoj. A već sam naziv ‘Bošnjaci’, arbitrarno monopoliziran baš u tom trenutku, trebalo bi da im daje legitimitet da stvore neku ’svoju Bosnu’ od ostataka podijeljene Bosne i Hercegovine. Simptomatično, ovako koncipirani ‘Bošnjaci’ bivaju složno i sasvim rado prihvaćeni upravo od strane nosilaca velikodržavnih projekata u susjednim državama, kao i od strane njihovih sljedbenika na tlu BiH. Dok su pomenuti velikodržavni ideolozi u vrijeme međusobnih sukoba oko toga da li Bosna i Hercegovina treba da pripadne Srbiji ili Hrvatskoj  (od 19. stoljeća, pa sve do raspada bivše SFRJ) složno i brutalno negirali bilo kakav zasebni identitet bosanskih muslimana (ili, kao od 1974. do 1993., Muslimana), te ih imenovali kao ‘Srbe muhamedanske vjere’ ili iste takve ‘Hrvate’, savremeni ‘Bošnjaci/Muslimani’ su sa te strane jednoglasno i stopostotno prihvaćeni baš u vrijeme kada ideje o teritorijalnoj podjeli i pravnom raspadu Bosne i Hercegovine sve više dobivaju na značaju (od 1991. do danas). Uz pomoć ‘Bošnjaka/Muslimana’ koji bi aktivno težili ili pasivno prihvatali da svoj ‘nacionalni identitet’ zaokruže stvaranjem ‘vlastite nacionalne teritorije’ i eventualno ‘vlastite nacionalne države’, cjelokupno tkivo bosanskohercegovačkog društva bilo bi razderano zauvijek i ostalo bi još samo da se dovrši  njegovo konačno rasparčavanje između zainteresiranih pretendenata iz susjedstva i njihovih satelita unutar BiH.

Simptomatično, otkada se konačna podjela BiH pojavila kao relevantna politička opcija, prisutno je samo totalno negiranje i apsolutno diskriminiranje ogromnog broja građana Bosne i Hercegovine koji svoj individualni ili kolektivni identitet ne žele ili ne mogu vezati za jedan od tri ‘propisana’ etno-religijska identiteta – srpsko-pravoslavni, hrvatsko-katolički i bošnjačko-muslimanski – nego svoj identitet vežu samo za zemlju i državu Bosnu i Hercegovinu i za njen pluralni i inkluzivni kulturno-tradicijski okvir kakav se oblikovao tokom stoljeća zajedničkog življenja i preplitanja nekoliko različitih religijskih i kulturno-tradicijskih kolektivnih identiteta na njenom tlu. Kao što je dobro poznato, ali nikada nije dovoljno naglašeno, svi oni koji ne žele da budu automatski svrstani u jedan od ova tri pravno-pojmovna okvira nemaju nikakvog mjesta ni prava unutar Ustava BiH niti unutar dominantnog javnog diskursa (pa ih tako i prof. Lasić previđa ili ignorira kada govori o mogućem ‘bosanstvu’). Sasvim apsurdno, i po tome se Bosna i Hercegovina suštinski razlikuje od svih država na svijetu, ovdje je uzalud tražiti pravni i politički okvir unutar kojeg svoje mjesto mogu pronaći oni građani ove zemlje koji se naprosto osjećaju ‘Bosancima’ ili ‘građanima BiH’, a da pri tome ne gaje afinitet prema bilo kojem od tri dominantna religijska odn. kulturno-tradicijska identiteta koji se u BiH aksiomatski i automatski nazivaju ‘nacionalnim’. Prema procjenama zasnovanim na raznovrsnim pokazateljima, moguće je pretpostaviti da se ovaj dio stanovništva Bosne i Hercegovine – uključujući pojedince koji su rođeni u tzv. mješovitim brakovima i pojedince koji iz bilo kojih razloga sebe ne prepoznaju kao pripadnike niti jednog od tri dominantna religijska i kulturno-tradicijska identiteta – po brojnosti sasvim približava onim dijelovima koji su legitimirani kao ‘konstitutivni narodi’ (a neke od njih možda i brojčano nadilazi) i koji u skladu sa svojom ‘konstitutivnošću’ imaju zagarantirana prava na političko predstavljanje. Ipak, ovom brutalno diskriminiranom dijelu stanovništva BiH u potpunosti je oduzeto ne samo pravo na konstitutivnost unutar datog pravno-političkog modela, nego čak i pravo na političko predstavljanje. Čak ni u okviru famoznog ’slučaja Sejdić-Finci’ nigdje nema pomena da postoji veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva koji ne nalazi svoj identitet unutar modela ‘tri konstitutivna naroda’, i koji se pri tome ne identificira ni sa etničkim manjinama za koje je unutar tog modela rezerviran naziv ‘ostali’. Svi pripadnici ove još uvijek heterogene grupe građana BiH, pod uslovom da uopće dobiju priliku da se oglase u javnosti, automatski bivaju proglašeni ‘zamaskiranim Bošnjacima’, a politička opcija koju oni prilično nemušto nazivaju ‘građanskom’ redovito se, opet zamjenom teza, izjednačava sa nekakvim iskonstruiranim ‘bošnjako-centrizmom’ i sl. Svi eventualni instinktivni pokušaji pojedinačnih pripadnika ove heterogene grupe da svoje političke predstavnike identificiraju u okviru dostupnih političkih opcija jednoglasno bivaju proglašeni ‘bošnjačkom zavjerom’ odn. ‘pokušajem Bošnjaka da uspostave vlastitu hegemoniju’, itd. Dovoljno je pogledati samo grotesknu polemiku oko tzv. ’slučaja Komšić’, kada su svi oni koji su iz ko-zna-kojih-razloga svoje glasove dali Željku Komšiću automatski proglašeni ‘Bošnjacima’ (i agentima ‘bošnjačke hegemonije i majorizacije Hrvata’), a da ih niko bilo kakvim  instrumentima nije kao takve mogao identificirati, niti je njih same iko pitao da li se oni  osjećaju ‘Bošnjacima’ i sl. U okviru te i takve polemike čak je i jedan politički, ideološki, etnički i etički totalno neprofilirani i neartikulirani SDP BiH proglašen ‘bošnjako-centričnim’, iako je očito da je ova stranka jedino i isključivo, do granice bola i apsurda, zlatko-centrična. Itd.

IV

Od ovakve unaprijed-zadate logike pati i tekst uvaženog prof. Lasića, i na ovom mjestu – nakon podužeg teorijskog i historijskog uvoda – želim da se osvrnem na neke od njegovih ključnih stavova. Prije svega, kao i prof. Lasić, smatram da postoje sasvim opravdani intelektualni i naučni razlozi za izražavanje rezerve prema tezama o ‘bosanskoj naciji’ kakve iznose prof. Omer Ibrahimagić i dr Edin Šarčević. I ove teze o isključivoj konstitutivnosti ‘bosanske nacije’, nažalost, polaze od analogije sa etno-nacionalističkim tezama koje su u BiH još u 19. stoljeću uvezene iz susjedstva. U skladu s tim, ove teze razvijaju vlastite mitove o ‘historijskom pravu’ koje na državu Bosnu i Hercegovinu ima ‘bosanska nacija’ koja postoji u ‘hiljadugodišnjem kontinuitetu’ – upravo kao što su ideolozi velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma razvijali sopstvene mitove o srpskom odn. hrvatskom ‘hiljadugodišnjem kontinuitetu’ i ‘historijskom pravu’ na zemlju Bosnu i Hercegovinu. U mjeri u kojoj ove teze prave historijske izlete da bi legitimirale svoje viđenje ‘bosanske nacije’, one padaju u zamku etno-nacionalističke mitomanije koja vrši nasilje i nad historijom i nad društvenom realnošću, iako one deklarativno nastoje da takvu mitomaniju prevaziđu u korist vlastite ‘historijske istine’. Kao što je već istaknuto u gornjem dijelu ovog teksta, svoje pretenzije na stjecanje legitimiteta unutar inter-nacionalnog sistema grupe ili njihove elite ispoljavaju već samim svojim pokušajima samooznačavanja pomoću pojma nacije. Međutim, legitimitet unutar ovog sistema one zaista i stječu jedino u real-političkim okvirima, svojom realnom sposobnošću da ostvare efektivnu kontrolu nad mišljenjem i ponašanjem većine svojih pripadnika (tj. da ostvare njihovu homogenizaciju u formi nacionalnog identiteta),  i da na terenu fizički ostvare svoje političke pretenzije putem stvaranja vlastite države-nacije. Naravno, u okviru pokušaja da steknu takav real-politički legitimitet, uobičajeno je da nacionalističke elite proizvode vlastite mitove o ‘historijskom kontinuitetu’ i ‘historijskom pravu’; ali ti mitovi ostaju samo prazne floskule ukoliko se pravo na stvaranje vlastite države-nacije ne ostvari na fizičkom planu, uspješnim kreiranjem takve države na određenoj teritoriji. Sve dok se ne utjelove u real-političkim okvirima, pomenute ideje o ‘bosanskoj naciji’ zadržavaju se samo na nivou pokušaja da se politički legitimitet zadobije pomoću proizvodnje vlastitih mitova – ali ti mitovi ih sami po sebi ne mogu učiniti politički relevantnim niti legitimnim. U svrhu zadobijanja unutar-sistemskog legitimiteta ovim idejama je potrebno real-političko utemeljenje u vidu uspješne političke kampanje za stvaranje vlastite države-nacije, kampanje koja bi uključivala masovnu homogenizaciju populacije na (za)datoj teritoriji, na bazi teze o jedinstvenoj naciji koja se legitimno bori za monopol na vlastitu državu-naciju. A da bi te ideje postale relevantne i legitimne unutar datih real-političkih okvira, one moraju da posjeduju adekvatnu kognitivnu i političku privlačnost za veći dio populacije na teritoriji koja se želi zaokružiti i oblikovati kao država za određenu naciju. Ukoliko se ovaj proces uspješno odvija na real-političkom planu, i ukoliko elite koje imaju pretenzije da svoj legitimitet steknu i potvrde putem stvaranja vlastite države-nacije uspješno ostvare efektivnu kontrolu nad mišljenjem i ponašanjem većeg dijela populacije koju namjeravaju obuhvatiti unutar svog projekta, u tom i takvom procesu dolazi do socio-političkog razvoja koji se popularno naziva nastankom nacije. Sve ovo nedostaje idejama poput onih prof. Ibrahimagića i dr Šarčevića, koje legitimitet za ‘bosansku naciju’ i preoblikovanje Bosne i Hercegovine u državu za ovu ‘naciju’ nastoje zadobiti proizvodnjom mitova o njenom ‘historijskom kontinuitetu’ i ‘historijskom pravu’.

Ipak, na ovom mjestu valja reći da kritika koju ovim idejama upućuje prof. Lasić izlazi daleko izvan okvira intelektualne korektnosti, a posredno to važi i za kritiku koju sličnim idejama upućuje prof. Srećko Džaja u svojoj knjizi Politička stvarnost jugoslavenstva (1918-1991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu“ (Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004.), a na koju se prof. Lasić u svom tekstu učestalo poziva. Kao ilustraciju takve nekorektnosti opširno navodim riječi prof Lasića, a njegovim posredstvom i riječi prof. Džaje:

„Iole neopterećeni ili pažljiviji čitatelj neće biti iznenađen tvrdnjom ili tezom da su „političke stvarnosti“ jugoslavenstva od nekoć i bosanstva od danas vrlo slične u manifestacijskom pogledu, ali i po mogućim posljedicama. U svakom slučaju je neoborivo da uzrokuju jednako kontraproduktivno ponašanje i da su mu glavni akteri pripadnici većinskih naroda, zapravo elite tih naroda koje kao da se ne umiju ophoditi s obvezama koje proizlaze iz tih brojem i veličinom uzrokovanih konfliktnih situacija. Sama „politička stvarnost“ tih manipulacijom nabijenih i zlorabljenih pojmova „jugoslavenstva“ i „bosanstva“ je skoro identična, o tomu uostalom pišem upravo u feljtonu „Requiem za jednu veliku zemlju“, u Oslobođenju. I primjera otvorene i grube manipulacije „bosanstvom“, kao nekoć „jugoslavenstvom“, je sve više, suptilnije su rjeđe. Po Džaji, radi se, čak, o svojevrsno „zatvorenom povijesno-ideološkom krugu“, pri čemu su „samo uloge bile zamijenjene: na početku je – sredinom 19. stoljeća – stajao Vuk Stefanović Karadžić s velikosrpskom ideologemom ‘Srbi svi i svuda’, a sada na završetku 20. stoljeća – bošnjačka publicistika i historiografija s bošnjačkom ideologemom: ‘BiH je kulturno, politički i jezično homogenija od ijednog svoga susjeda. Može se govoriti o multikulturnom sadržaju Srbije, čak i Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine.’.“ (Tako glasi, navodi Džaja u fusnoti 371, formulacija bh. intelektualca Rusmira Mahmutćehajića.) Otkud uopće potreba – zapitat ćemo se poslije ovih opširnih navođenja – da intelektualci s imenom i reputacijom nameću lažnu „povijesnu sliku“ o svojoj zemlji, o sebi samima, o svojoj naciji i njojzi sličnima, totalno isprepletenim kroz povijest. Zašto se uopće oponaša neuspješni srpski model „jugoslavenstva“ i u slučaju „političke stvarnosti bosanstva“? Kako se samo usuđuju ovakvi ideolozi među Bošnjacima pozivati Bošnjake da ne vjeruju svojim očima, nego samo njima – pravovjernim tumačima bosanske i posebno bošnjačke nacionalne povijesti i aktualnih političkih neprilika u zemlji Bosni? Ne želim se baviti spekulacijama o njihovim motivima, ali bih se usudio ponoviti tezu o „zadnjim namjerama“, onim koje ne podrazumijevaju ravnopravnost i toleranciju, uvažavanje Drugosti, nego majorizaciju i preglasavanje, nametanje jednog ahistorijskog, ideološko-politički prevladanog koncepta  upravljanja etničkim konfliktima u složenoj zemlji putem posebnih prava većinske nacije, što se više skoro nigdje ne prakticira. Takvo što je uvijek vodilo katastrofi, malo je koja asimilacija uspjela, unitarizacija je uvijek izazivala konflikte, i imala grozne posljedice i za naciju i zemlju u čije se ime sve to radilo.“

Krajnje je cinično i neukusno (ili možda paranoidno?) uspoređivati inicijative o ‘integralnom bosanstvu’ koje iznose dvojica politički ne-previše-utjecajnih intelektualaca kao što su prof. Ibrahimagtić i dr Šarčević sa pokušajima nametanja ‘jugoslavenstva’ (bez obzira da li je ono u pozadini imalo velikosrpske pretenzije ili ne): pomenuta dvojica ne mogu dobiti i ne dobijaju nikakvu relevantnu institucionalnu podršku od države koja je do kraja iscrpljena borbom za vlastiti opstanak; nasuprot tome, nasilna promocija ‘jugoslavenstva’ se u 20. stoljeću odvijala uz pomoć ogromnog aparata institucionalne prinude kakav su na raspolaganju imali svi njegovi ideolozi, od Aleksandra Karađorđevića do Aleksandra Rankovića. U tom pogledu, koliko god se ideje o ‘integralnom bosanstvu’ intimno ne sviđale prof. Lasiću, on bi uz pomoć elementarne logičke i etičke korektnosti lako mogao da uvidi da ovakve ideje nikome, pa ni njemu samom, ne mogu zaprijetiti nekakvom ‘majorizacijom’ ili ‘asimilacijom’ od strane ‘većinske nacije’ (čak i ako bi im to bio krajnji cilj), sve dok ne posjeduju relevantnu političku i institucionalnu podršku.

Umjesto toga, da bi opravdao svoje činjenično neutemeljene strahove od ‘majorizacije’, ‘unitarizacije’ i ‘asimilacije’, prof. Lasić pribjegava direktnom falsificiranju činjenica: „Takvih je primjera mnogo, drugačijih, opozitnih pristupa više skoro i nema. A ako ih i ima oni se odmah stigmatiziraju, dok se takvi kao Omera Ibrahimagića ili Edina Šarčevića, u kojima se neskriveno propagira izgradnja ‘bosanske nacije-države’ slave na sva zvona. To što se u njima hotimično ili nehotimično vrši nasilje nad poviješću, svjesno ili nesvjesno brkaju pojmovi „nation building“ i „state building“,  kao da nikoga posebice ne uzbuđuje“. Naravno da nikoga sve to posebice ne uzubuđuje, jer – da nije polemičkog teksta prof. Lasića koji se nadovezuje na slične polemičke teze koje u svojoj knjizi iznosi prof. Džaja – ovdašnjoj javnosti skoro da ne bi ni bilo poznato da su ‘takvi primjeri’ uopće u opticaju. Tačnije, ne bi ni moglo biti poznato da nije pomenutog intervjua prof. Ibrahimagića („Bosna i Hercegovina je nacionalna država Bosanaca“), objavljenog u „Danima“ sasvim nedavno, 18. februara ove godine, a koji je odmah ‘zapao za oko’ upravo prof. Lasiću. I, vjerovatno, nikom drugom. Stoga se postavlja pitanje kakvim to čudesnim mentalnim akrobacijama prof. Lasić uspijeva da vidi da „opozitnih pristupa skoro da i nema“ (a svi mi u ovoj zemlji istovremeno prisustvujemo apsolutnoj i najbrutalnijoj kulminaciji ‘opozitnih’ etno-nacionalističkih pretenzija da se izvrši njena konačna podjela!), „dok se takvi kao Omera Ibrahimagića ili Edina Šarčevića, u kojima se neskriveno propagira izgradnja ‘bosanske nacije-države’ slave na sva zvona“. „Slave na sva zvona“ – sa čije strane, kada i kako? Intenzivno pratim medije u Sarajevu i okolini, ali naprosto nisam primijetio da neko uopće pominje „izgradnju ‘bosanske nacije-države’“, a kamoli da je „slavi na sva zvona“, a nisam primijetio ni da se neko bavi prof. Ibrahimagićem i dr. Šarčevićem, a kamoli da ih „slavi na sva zvona“. Bizarno je ovu dvojicu, po svemu sudeći prilično usamljenih autora (ili pak ima još nekih poput njih, a koje prof. Lasić propušta da navede?) nazivati „nepogrešivim sucima iz ’sarajevske kotline’“,  „koji nam ne dozvoljavaju pravo na drugost i na drugačije odnošenje prema BiH, recimo  lokalpatriotsko, skeptično, manje nadmeno, pa ipak patriotsko“. Možda prof. Lasiću intimno nije draga ili bliska ’sarajevska kotlina’, ali teško je razumjeti zašto u to ime prof. Ibrahimagića i dr Šarčevića naziva ‘nepogrešivim sucima’ koji, eto, „ne dozvoljavaju pravo na drugost i na drugačije odnošenje prema BiH“. Očito je, ukoliko bi prof. Lasić želio ovo pitanje pogledati otvorenih očiju, da njih dvojica nemaju nikakve poluge prinude pomoću kojih „ne dozvoljavaju drugost“, niti su se izborili za nekakav medijski monopol na iznošenje vlastitih ideja, koji bi im omogućio da ne dozvole pravo „na drugačije odnošenje prema BiH“. Nije valjda da jedan intervju u „Danima“ može do te mjere da ‘ugrozi’ sve one poput prof. Lasića koji žele da se ‘drugačije odnose prema BiH’ , tako da oni odmah osjete da im nije dozvoljeno pravo na takvu ‘drugost’?

Što se tiče „svjesnog ili nesvjesnog brkanja pojmova ‘nation building’ i ’state building’“, treba primijetiti da unutar inter-nacionalnog sistema koji kao jedine legitimne državne formacije tvore suverene države-nacije, kao i u intelektualnim i akademskim krugovima koji djeluju unutar tog gigantskog sistema, ne postoji suštinska distinkcija između pojmova nation-building i state-building. Izgradnja države-nacije i logički i praktički podrazumijeva istovremenu i uzajamnu izgradnju nacije i izgradnju države: u projektu izgradnje države-nacije, država i nacija se izgrađuju uzajamno, a svaka se izgrađuje u procesu izgradnje one druge. Naravno da se ovo ne uklapa u poimanje nacije kao primordijalne kategorije kakvo propagiraju etno-nacionalisti, ali trebalo bi da oni koji operiraju suptilnim pojmovima poput nation-building i state-building budu svjesni ove uzajamnosti, koja može da poprimi i oblike identičnosti. Kao ilustraciju pojmovne i faktičke greške koju ovom prilikom čini prof. Lasić, korisno je iznijeti primjer prisutan u SAD, i unutar elitnih intelektualnih krugova i unutar popularnog javnog diskursa: ondje je pojam nation naprosto izjednačen sa pojmom state, pa bi tako i prosječnom Amerikancu i pripadniku tamošnje intelektualne elite bilo teško objasniti kako je to pojmove nation-building i state-building uopće moguće međusobno „brkati“, kada su oni takoreći identični.

Kad smo već kod brkanja pojmova, moram priznati da me u prof. Lasićevoj kritici temeljnih postavki prof. Ibrahimagića prilično zbunjuje i Lasićevo stalno brkanje pojmova ‘Bosanci’ i ‘Bošnjaci’, te ‘bosanstvo’ i ‘bošnjaštvo’. Valjda se time, možda i podsvjesno, želi sugerirati da svi koji pokušavaju iskazati svoj bosanski identitet kao ‘Bosanci’ zapravo jesu ‘zamaskirani Bošnjaci’ (u smislu da Bošnjaci, kako se ta zamjena teza od 1993. ustalila, jesu zapravo isključivo bosanski muslimani, a ne svi stanovnici Bosne i Hercegovine koji svoj identitet vežu za vlastitu zemlju), te da je njihovo ‘bosanstvo’ zapravo ‘zamaskirano bošnjaštvo’ (a ‘bošnjaštvo’ je po definiciji, valjda, neminovno i isključivo pro-muslimansko). Čudna je to pojmovna i metodološka zbrka, ali sa ozbiljnim političkim implikacijama, u smislu da svaki oblik ‘bosanstva’ nužno predstavlja perfidni pokušaj ‘unitarizacije’ ove zemlje i beskrupulozno nametanje ‘bošnjačke’ (dakle, bosanskomuslimanske) hegemonije. Interesantno je također i da prof. Lasić u svom ‘razobličavanju bosanstva’ za kakvo se zalaže prof. Ibrahimagić kao vrhovni autoritet pomoću kojeg osporava Ibrahimagićevu tezu o ‘trokonfesionalnom bosanstvu’ (ili pak o trokonfesionalnom ‘bošnjaštvu’, ako prihvatimo terminološku i pojmovnu zbrku koju prof. Lasić demonstrira u svom tekstu?)  navodi nikog drugog do Aliju Izetbegovića (kojeg prethodno u pomenutoj knjizi u slične svrhe citira i prof. Džaja – Preporod, broj 14/447 iz 1990.). Obojici Izetbegović daje podršku u njihovom tumačenju da ‘bošnjaštvo’ (da li time valjda i ‘bosanstvo’, ili ne?) nužno označava ‘nacionalni identitet’ (ili pak ‘nacionalnu ideologiju’?) isključivo bosanskih muslimana: „Bošnjaci su ono što mi nazivamo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je Bošnjaci adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju ovog naroda i određuje ga historijski, a i po zvuku jer  je nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumače, integralno, tj. trokonfesionalno bošnjaštvo. Ono sadrži jasnu muslimansku komponentu.“ Kad već sugeriraju da vrhovni naučni i politički autoritet pri definiranju ‘bošnjaštva’ jeste ‘nitko drugi do Alija Izetbegović’, moglo bi se pomisliti da se i prof. Lasić i prof. Džaja – možda opet nesvjesno? – svrstavaju  među one kojima muslimansko ‘bošnjaštvo’ odgovara kao pojam koji postojeću evidentnu ‘trokonfesionalnu’ podjelu zemlje nastoji zauvijek zabetonirati kao ‘tronacionalnu’. No, ne želim vjerovati da bi oni to svjesno željeli, budući da bi betoniranje ‘tronacionalne’ podjele zemlje – u skladu sa pomenutom inherentnom logikom inter-nacionalnog sistema koja države-nacije priznaje kao jedine legitimne jedinice unutar tog sistema – u perspektivi najvjerovatnije moglo da vodi samo u pravcu raspada zemlje i stvaranja tri suverene države-nacije.

Može da začudi i rigidni stav prof. Lasića prema nominiranju ove zemlje kao Bosne (što valjda sugerira prof. Ibrahimagić), a ne kao Bosne i Hercegovine, u kojem se on – paradoksalno, ali ne i iznenađujuće – ipak prilično neobavezno odnosi prema činjenicama: „O Hercegovini se u ovim krugovima i ne govori, stvar je završena, uspjelo se čak i dijelu nekadašnjih Humljana i današnjih Hercegovaca islamske vjeroispovijesti izbrisati svijest o važnoj sastavnici njihova identiteta. E ne može tako, kazao bi kad bi mogao, čestiti književnik i Bošnjak, rahmetli Alija Kebo, ako nema Hercegovine nema ni Bosne.“ Također: „Bilo bi krajnje vrijeme da se u ovoj tužnoj priči o Bosni i Bošnjacima odvajkada iole ozbiljniji ljudi pridržavaju činjenica o prvom  susretanju Bosne i srednjovjekovnog Huma, da prihvate prostu činjenicu da je Hercegovina sastavni dio naziva zemlje već skoro pola milenija, da je Hercegovina podjednako bila važna Hercegovcima kao dio njihovog identiteta koliko je Bosancima Bosna, i tako dalje i tako bliže, tomu kraja nema, ali ne pomaže.“ Ponovo, ne mogu nikako da ustanovim kojim su to polugama moći ili prinude ‘ovi krugovi’ (koji se valjda sastoje od dva navedena autora, ili još i od nekih drugih koje prof. Lasić ne navodi?) uspjeli „čak i dijelu nekadašnjih Humljana i današnjih Hercegovaca islamske vjeroispovijesti izbrisati svijest o važnoj sastavnici njihova identiteta“. Ali, mogu ustanoviti da se prof. Lasić – koristeći pri tome mrtva usta ‘čestitog književnika i Bošnjaka’, rahmetli Alije Kebe – ultimativno zalaže za to da ne treba biti ni Bosne, ako u nazivu države ne bude i Hercegovina. Ovo je krajnje čudan primjer patriotizma (o kojem inače prof. Lasić govori kao o temeljnoj odrednici svog političkog pristupa i svog identiteta), u kojem se lokalni identitet (ili lokalpatriotizam?) stavlja ispred onog domovinskog: neka ne bude ni države ni zemlje u kojoj sam rođen i u kojoj živim, ukoliko ta zemlja i država u svom nazivu ne sadrži i naziv regije u kojoj sam rođen i u kojoj živim!? Ako, pak, prof. Lasić smatra da Hercegovina nije regija, nego joj pripisuje neki drugi status, dobro bi bilo da  objasni šta bi Hercegovina u skladu sa političkom teorijom i praksom onda mogla da bude – federalna ili konfederalna jedinica bez jasno definirane i razgraničene vlastite teritorije i administrativnog aparata koji bi tu teritoriju kontrolirao? Ili pak suverena država bez istih takvih odrednica? U svom lokalpatriotskom nastojanju da i iz historijske perspektive izbori neki privilegirani status za Hercegovinu, prof. Lasić iznosi i potpuno netačnu tvrdnju „da je Hercegovina sastavni dio naziva zemlje već skoro pola milenija“. Svi historiografski izvori iz otomanskog perioda govore sasvim suprotno – čak ni prof. Lasić u svom tekstu ne može zaobići činjenicu da se u ovim izvorima govori isključivo o „bosanskom ejaletu“, a ne o ‘bosanskohumskom ejaletu’ ili ‘bosanskohercegovačkom ejaletu’. A, podsjetimo, baš ovi izvori pokrivaju najveći dio tih ’skoro pola milenija’ u kojem je Hercegovina, kako kaže prof. Lasić, ’sastavni dio naziva zemlje’. Podsjetimo, također: Hercegovina se u nazivu zemlje regularno javlja tek u 19. stoljeću, u kontekstu širenja velikodržavnog nacionalizma iz susjedne Srbije. Za taj nacionalizam bilo je od strateškog značaja da i u nazivu ove zemlje razbije njeno jedinstvo i uvede nominalni dualitet, kako bi se vremenom razbio i njen potencijalni nacionalni identitet (koji po doktrinarnoj definiciji nacije može da bude samo jedinstven, a nikako dualan). Analogan primjer takve leksičke i pojmovne manipulacije možemo vidjeti i danas, kada se naziv novonastale (ili još uvijek potencijalne?) države Kosovo u praksi srpskog nacionalizma redovito razbija pomoću sintagme „Kosovo i Metohija“, te se na taj način pokušava spriječiti razvijanje jedinstvenog identiteta ‘Kosovara’, a zatim u krajnoj instanci dovesti i do podjele te države (ili teritorije?) na dva dijela, Kosovo i Metohiju. Za još jednu ilustraciju takve manipulacije, dovoljno je navesti i redovitu praksu u srpskim historiografskim izvorima iz 19. stoljeća, a takva praksa se uveliko nastavila i u periodu između dva svjetska rata: tamo je Bosna i Hercegovina u svom nazivu uvijek tretirana u množini, kao da se radi o dvije zasebne zemlje, ili zasebne teritorije: npr. „Bosna i Hercegovina su…“, a ne „Bosna i Hercegovina je…“, i sl. Kao što se može vidjeti i na primjeru citiranih tvrdnji prof. Lasića, ovakve leksičke i pojmovne manipulacije i danas u ovoj zemlji nalaze plodno tlo. Konačno, kada govorimo o srednjovjekovnim Humljanima, valja istaći da je i sam Stjepan Vukčić Kosača nosio titulu ‘velikog vojvode bosanskog’, prije nego što je sam sebe imenovao ‘hercegom od Svetog Save’ (da podsjetimo, u to vrijeme su kraljeve imenovali u Vatikanu, pa je tako bilo i sa imenovanjem Tvrtka I, kada je Bosna dobila samostalnost u odnosu na Ugarsku, a sve niže plemićke titule je dodjeljivao sam kralj). Time je Kosača izazvao konsternaciju kod svih savremenika ‘plemenitog roda’, kao što ju je izazivao i svojim stalnim paktiranjem sa Otomanskom imperijom, kako bi ojačao svoju poziciju na račun tadašnjih bosanskih kraljeva, Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića. A sličnu konsternaciju vjerovatno je izazivao i svojim – za to doba posve nezamislivim – istovremenim upražnjavanjem ‘trokonfesionalne’ religioznosti: Kosača je (možda kao preteča post-modernog koncepta višestrukih identiteta’?) istovremeno pripadao trima crkvama tada prisutnim u Bosni – Crkvi bosanskoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Katoličkoj crkvi. No, čak i kada je za sebe uzeo titulu ‘hercega od Svetog Save’ (a ne ‘hercega humskog’), koja je u to doba bila prva sljedeća titula do kraljevske, time je samo pokazao da je svoju oblast, Hum,  smatrao dijelom bosanskog kraljevstva – inače, da je smatrao drugačije, vjerovatno bi pokušao da se proglasi ‘kraljem humskim’ (ili možda ‘kraljem od Svetog Save’). Naravno, današnjim Hercegovcima je Hercegovina nesumnjivo važna kao sastavni dio njihovog regionalnog identiteta, baš kao što je i Krajišnicima važna njihova Krajina – samo što Krajišnike trenutno niko o tome ništa i ne pita, a hercegovački lokalpatrioti poput prof. Lasića (ili rahmetli Kebe, potpuno svejedno) beskompromisno iskazuju pretenzije da ukinu ili dovedu u pitanje i vlastitu državu ukoliko se u njenom nazivu ne nađe i naziv njihove regije. Da li je takvo odnošenje prema vlastitoj domovini ‘ipak patriotsko’, kako to tvrdi prof. Lasić?

„Što se, pak, formiranja nacija tiče,“ u ovome se slažem sa prof. Lasićem, „čemu bošnjačke mitologemske podvale kako su  Bošnjaci odvajkada tu gdje jesu, a druge dvije bh. nacije Srbi i Hrvati su – u toj interpretaciji – ‘zakašnjele nacije’“, ako su to uopće, kada se znade da se nemali broj i starijih europskih nacija oformio u modernom značenju tog pojma tek s kraja 19. stoljeća? Bošnjaci nisu, dakako, u tomu mogli biti izuzetak, nego se njihovo definitivno oformljenje u naciju s ovim imenom dogodilo takorekući pred našim očima.“ Naravno, čemu bilo čije mitologemske podvale, uključujući i one koje od 19. stoljeća dosljedno ponavljaju ideolozi i sljedbenici velikosrpstva i velikohrvatstva – da su bosanski muslimani (ili bosanskohercegovački muslimani, da budemo korektni prema Hercegovcima) „zapravo Srbi“ ili „zapravo Hrvati“, budući da su Srbi ili Hrvati odvajkada tu gdje jesu, a muslimani su samo „napustili vjeru pradjedovsku“ , ali time nisu prestali da budu Srbi ili Hrvati. Čemu i podvale da su ‘Muslimani’, koji su kao takvi priznati u Ustavu SFRJ i Ustavu SRBiH (ili ‘Bošnjaci’, koji su kao takvi proglašeni na Drugom bošnjačkom saboru, 1993.) zapravo  ‘zakašnjela nacija’, kao što to također tvrde nešto umjereniji ideolozi i sljedbenici velikosrpstva i velikohrvatstva? Zaista, čemu sve te podvale, sa koje god od pomenutih strana da dolaze? A čemu i posebna osjetljivost na takve podvale kada dolaze sa jedne od strana, a ne i kada dolaze sa ostalih – kada sve te podvale prizivaju jedna drugu po zakonu akcije i reakcije (mada vrijedi primijetiti i da su neke od tih podvala nešto starije od drugih, pa su ove prve djelovale aktivno tokom posljednja dva stoljeća, dok ove druge djeluju reaktivno tokom posljednje dvije godine)? A posebno, čemu ‘bošnjačke mitologemske podvale’ kada one – konceptualno nedorečene i politički nemoćne, kakve već jesu –  ne mogu proizvesti nikakav praktično-politički efekat ili rezultat, osim što potpuno nepotrebno iritiraju nezavisne intelektualce poput prof. Lasića?

Na sve te mitologemske podvale treba jednostavno odgovoriti iz perspektive savremene historiografije i društvene teorije: nacije nemaju određeni historijski rok za nastajanje (pa tako ne mogu biti ni ‘zakašnjele’ ni ‘preuranjene’ ni ‘pravovremene’), a njihov eventualni nastanak, opstanak ili nestanak ovise jedino o njihovim real-političkim mogućnostima i sposobnostima, a ne o vlastitim mitomanskim projekcijama o svom ‘postojanju odvajkada’, ‘postojanju zauvijek’, ‘hiljadugodišnjem kontinuitetu’ ili o sebi kao ‘temeljnom narodu’. Sve evropske i van-evropske nacije oformile su se u procesu prelaska iz pred-modernog u moderno doba (a taj proces je sam po sebi mogao biti i bio različito tempiran u raznim dijelovima Evrope i svijeta), i njihovo postojanje afirmiralo se i legitimiralo jedino njihovom real-političkom sposobnošću da nastanu i opstanu. To važi i za Srbe i za Hrvate, i za sadašnje muslimanski profilirane ‘Bošnjake’ – svi oni su podjednako pravovremeni ili nepravovremeni, u ovisnosti o vlastitoj sposobnosti da se na historijskoj ravni supstancijaliziraju i adekvatno homogeniziraju, te da takvi i opstanu.  A isto važi i za neke potencijalne ‘Bosance’ koji bi eventualno željeli da izgrade ‘bosansku državu-naciju’ (a možda i za ‘Hercegovce’, ako se odluče da grade sopstvenu suverenu državu-naciju?).

U tom smislu, slažem se sa zaključkom prof. Lasića: „Krajnji je moment, doista, da se u političkom Sarajevu shvati da u državi Bosni ne može biti riječi o samo jednom, bošnjačkom „temeljnom narodu“, da ne može biti riječi, a kamo li pokušaja izgradnje „bosanske nacije-države“ tako što bi se drugi učinili „manjincima“ i time pogazio i Daytonski ustav i dostojanstvo nekog naroda. Radi se, pak, o potrebi izgradnje pravne države Bosne i Hercegovine u kojoj dostojanstvo moraju imati svi bh. narodi i građani. A takvo što podrazumijeva, kao prvo, odustajanje od politike nadmetanja i, potom, očitovanje spremnosti za politički kompromis. Svatko tko je bh. patriota i želi dobro svojoj zemlji mogao bi i morao pojmiti ove proste istine…“ Uistinu, stvarna sposobnost nacije da se supstancijalizira, homogenizira i napokon opstane – nasuprot uvjerenju koje vlada među svim velikodržavnim nacionalnim ideolozima, da se ta sposobnost zasniva na primjeni represije, lukavstva, pritvornosti, hegemonije, dominacije, majorizacije, asimilacije, eliminacije, i ko zna kakvih još sličnih ‘pragmatičkih’ metoda – zasniva se na inkluzivnom potencijalu društva da stvori trajni interesni konsenzus između svih svojih uključenih i zainteresiranih činilaca (etničkih, jezičkih, religijskih i/ili kulturno-tradicijskih zajednica, društvenih grupa i slojeva, te individualnih građana). Ukoliko pretendira na historijski opstanak, nacija mora egzistirati u obliku konsenzusa; u obliku dominacije, majorizacije ili asimilacije, nacija ne može ni dugoročno egzistirati ni trajno opstati.

V

Na koncu, da kažem zašto – uprkos kritici koju sam uputio onom obliku ‘bosanstva’ kakav je impliciran u nedavnim istupima  prof. Ibrahimagića – ipak smatram da promoviranje, populariziranje, postupna izgradnja i većinsko usvajanje istinskog bosanskog nacionalnog identiteta, zasnovanog na inkluzivnosti, kompromisu i konsenzusu, te konsekventno stvaranje autentične bosanske države-nacije, predstavljaju jedini put historijskog opstanka sadašnje Bosne i Hercegovine? Kao što sam već rekao, takva izgradnja ne može predstavljati anahronizam i ne može biti ‘zakašnjela’, jer ona ne zavisi od historijskih okolnosti (koje su pozicionirane na vremenskoj osi, tako da određeni povoljni uslovi za nastanak nacije, koji su vladali u jednom historijskom trenutku, mogu eventualno da prestanu vladati u drugom historijskom trenutku), nego od društvenih i političkih okolnosti (koje su smještene na prostornoj osi, tako da kreiranje povoljnih ili nepovoljnih društvenih i političkih uslova na određenoj teritoriji predstavlja stalno otvoren proces). Nacija, da bi bila istinski utemeljena i solidno izgrađena i da bi dugoročno mogla opstati, mora izgraditi unutarnji konsenzus u obliku društvenog ugovora kakav je formulirao Rousseau; dakle, mora se sama oblikovati kao općedruštveni konsenzus. A izgradnja takvog konsenzusa nikada ne može biti zakašnjela, sam taj konsenzus predstavlja otvoren društveni proces koji nikada nije i ne može biti nepovratno okončan ili zatvoren: nacije opstaju i jačaju sve dok izkazuju sposobnost za stalnu izgradnju unutarnjeg, općedruštvenog konsenzusa, a slabe i nestaju kada počnu gubiti tu sposobnost.

Takva izgradnja ne može biti utemeljena na ignoriranju postojeće realnosti, pa tako ni na neprihvatanju činjenice da je ova zemlja u sadašnjem trenutku oštro podijeljena kao društvo – na etničkom, teritorijalnom i interesnom planu – i da je taj proces na ovom stupnju logički i faktički ireverzibilan. Takva izgradnja može biti utemeljena jedino pomoću vizije koja bi takvu društvenu podijeljenost nastojala politički i pravno prevazići, u slučaju da ovo društvo pronađe vlastitu volju i snagu za stvaranjem unutarnjeg konsenzusa. Polazišni, temeljni elementi u takvoj izgradnji ne mogu biti ni romantičarske predstave ili mitovi o ‘historijskom pravu’ i ‘hiljadugodišnjem kontinuitetu’ niti ideje o bilo čijoj dominaciji i hegemoniji. Prvi polazišni element mora biti upravo uvažavanje sociološke činjenice da ovo društvo u sadašnjem trenutku jeste duboko podijeljeno; a drugi polazišni element mora biti uvažavanje sociološke činjenice da je moguće da se ovo društvo integrira putem izgradnje trajnog konsenzusa između svih njegovih kolektivnih i individualnih činilaca. Da bi na nivou društva nastali, da bi se izgradili i da bi trajno opstali, bosanstvo, bosanska nacija i bosanska država-nacije ne mogu i ne smiju biti ‘integralni’ – oni moraju biti  integrativni.

A kao što sam također već rekao, da bi jedna država nastala i opstala i da bi bila priznata kao legitimna jedinica unutar inter-nacionalnog sistema koji kao jedine legitimne jedinice poznaje i priznaje isključivo suverene države-nacije, neophodno je da se i ona sama transformira u jednu takvu suverenu državu-naciju, kako bi spriječila da je taj sistem naprosto odbaci i eliminira kao ne-legitimno strano tijelo. Bosna i Hercegovina, u slučaju da njen potencijalni zajednički nacionalni identitet i suverenitet ostanu faktički podijeljeni između tri religijsko-kulturno-tradicijske grupe, čije se ‘pravo’ na osvajanje vlastitog ‘životnog prostora’ i na izgradnju vlastite ’suverene države-nacije’ po inherentnoj logici sistema legitimira već samim njihovim samooznačavanjem kao ‘nacija’, ne bi imala šanse da unutar sistema zadrži sopstveni legitimitet niti bi imala šanse da pravno i fizički opstane. A još manje šanse za opstanak imala bi u slučaju da ojačaju inicijative (poput one prof. Lasića) da i njen domovinski identitet treba da bude razdijeljen na Bosnu i Bosance i na Hercegovinu i Hercegovce, i inicijative da njen teritorijalni integritet i državni suverenitet treba da zauvijek ostanu fizički razbijeni na dva entiteta koji bi imali pravne i političke mogućnosti da postanu suverene države. Takva Bosna i Hercegovina bila bi od strane sistema prije ili kasnije odbačena i eliminirana kao strano tijelo, upravo onako kako je već godinama tretiraju kojekakvi diplomatski emisari i specijalni izaslanici tog sistema, uvijek iznova ponavljajući sugestije da su njena konačna disolucija i pripajanje dijelova njene teritorije Srbiji i Hrvatskoj ‘jedini mogući izlaz’. Tragična iskustva iz nedavne prošlosti i sadašnjosti jasno nas upućuju na to kakve posljedice donosi odbacivanje jedne države i jednog društva od strane tog i takvog sistema. Da li je to dovoljan razlog da svi zajedno potražimo modalitet vlastitog opstanka unutar njegovih sistemskih i logičkih okvira, kada već nismo u mogućnosti da opstanemo izvan tih okvira?

 

Please follow and like us:
error