Kulenović: Građansko između težnji i realpolitičkih otpora
Piše: Adil Kulenović, 15.11.49.
Tema: Građansko između težnji i realpolitičkih otpora: da li je moguć rez? I sa kim?
Polazna teza jeste da demokratska tranzicija Bosne i Hercegovine ka građanskom društvu i građanskom političkom uređenju nije tek jedna od mogućih opcija, već jedini izlaz iz trodecenijske pozicije zarobljene države. Ta teza nije normativna želja, nego trajno zalaganje bosanske politički prosvijećene javnosti u posljednjih 120 godina. Ona je i tvrdnja koja proizlazi iz same ustavne historije BiH. A ponajviše iz rezultata nesnosne realnosti koja savremenu historiju, uključujući i rezultate posljednjih izbora, čini depresivnim i bezizlaznim. Suspendiranje i odustajanje od demokratske tranzicije samo je put u nove konflikte i demografsko pražnjenje BiH.
A moglo je i može biti drugačije. Podsjećam, Ustav NRBiH iz 1946. godine državu BiH je definirao kao „narodnu državu republikanskog oblika“ u kojoj vlast proizlazi iz naroda, pri čemu je „narod“ značio politički demos – sve građane kao jedinstvenog nosioca suvereniteta. Nije bilo poimeničnog nabrajanja naroda, nije bilo kolektivnih kvota ni etničkih veta; garancija je bila individualna ravnopravnost pred zakonom.
Tek su ustavi iz 1963. i 1974. u preambulu unijeli formulaciju o „ravnopravnim narodima BiH – Muslimanima, Srbima i Hrvatima“, pod presijom etnonacionalizma u komunističkim redovima. No ključni prelom nije se dogodio u socijalizmu, nego 1990. godine: amandmanima LIX–LXXX BiH je definirana kao „demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti“. Ipak, građanin je stavljen na prvo mjesto, a narod i dalje ostao demos čije nabrajanje je imalo opisno značenje.
Upravo je ta građanska formula poslužila kao ustavnopravni temelj za referendum i internacionalno priznanje 1992. i na nju se pozvala Badinterova komisija. Drugim riječima, građanski koncept nije stranac u bosanskohercegovačkoj ustavnosti – on je njen izvorni i najautentičniji sloj. Izborni pobjednici sa prvih demokratskih izbora, i ne samo oni, zdušno su tumačili i ukidali bosanski demos, suverenu naciju, politički narod, zarad etnosa i takve konstitucije vlasti. Bačena hegemonijska magla da se etnos, narod, tumači nacijom što je dalo krila svim ekspanzionističkim nasrtajima susjeda i ratnim kataklizmama.
A onda je došao Dejton. Aneks IV uveo je „konstitutivne narode“ kao temeljno načelo uređenja države, a Ustavni sud je u odluci U-5/98 potvrdio da preambula nije deklarativna, nego normativna. Konstitutivnost je operacionalizirana kroz Predsjedništvo, Dom naroda, veto vitalnog nacionalnog interesa i paritet u izvršnoj i sudskoj vlasti. Time je etnička pripadnost i mjesto prebivališta postala ulaznica u institucije. Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu to je više puta nazvao onim što jeste – diskriminacijom. Sejdić i Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić ostaju pravosnažne i neprovedene presude, podjednako kao i meritum u slučaju Kovačević. One nisu ideološki pamflet, nego internacionalna pravna obaveza. BiH je, dakle, država koja je potpisala da će se popraviti – i onda to nije učinila.
Kritika mora biti precizna: konstitutivnost je u praksi prestala biti zaštita i postala instrument blokade. Ono što je zamišljeno kao garancija jednakopravnosti pretvorilo se u mehanizam kojim se štiti status quo, a ne ljudi i država. Političke elite triju naroda naučile su da monopol na etničko predstavljanje donosi moć bez odgovornosti – jer se biračkom tijelu ne polaže račun za rezultate, nego za zastupanje „svog“ naroda. To nije ni konsocijacija u funkciji mira; to je neviđena konsocijacija u funkciji reprodukcije vlasti.
Ali, ovdje se mora reći i ono što se u domaćem javnom diskursu najčešće prešućuje: građanski koncept nije blokiran samo iz Banje Luke i Mostara. Blokiran je i političkom polupismenošću elita i državotvornog naroda, takođe. Internacionalni akteri su to činili i u ratu i u miru svjesno.
Stabilokratija“ nije teorijska metafora – to je politika koju smo na Krugu 99 često identificirali. Washington, Bruxelles, OHR i Venecijanska komisija svojim konkretnim potezima biraju kratkoročnu stabilnost nad dugoročnom demokratizacijom. Strah od secesije, geopolitičko nadmetanje s Rusijom i Kinom, uloga Zagreba i Beograda kao potpisnika Dejtona – sve se to koristi kao argument da se ustavna pitanja „ostave za kasnije“. Ali „kasnije“ traje već trideset godina. Stabilokratija nije neutralna: ona nagrađuje opstrukciju, kažnjava reformu i glasove koji upozoravaju prije sumraka.
Posebno mjesto u toj kritici zauzima regionalni kontekst. Hrvatska kao članica EU i NATO-a institucionalno lobira za očuvanje konstitutivnosti, dok Beograd podržava Dodikovu interpretaciju dejtonskg okvira i autonomiju RS-a. Ali ono što je novo i što zaslužuje pažnju jeste najava Studentske liste iz Beograda o njenim programskim ciljevima prema BiH i regiji. Sada je već očito da će se kretati u okvirima očuvanja dejtonskih etničkih mehanizama i podrške tzv. „izvornom Dejtonu“. Time se potvrdila najgorča lekcija bosanske pozicije da promjena vlasti u Srbiji ne znači nužno promjenu politike. Jer ni poslije Miloševića nije bilo zaokreta – Tadić i Koštunica nastavili su istu politiku prema BiH, samo u sofisticiranijem evropskom vokabularu. Ako Studentska lista ne napravi jasan rez i prema konstitutivnosti kao instrumentu blokade, onda „post-Vučićeva“ Srbija neće biti prekid, nego kontinuitet s novim „memorandumskim licem“ vućića.
I zato naš stav mora završiti bez iluzije, ali i bez rezignacije. Bosna i Hercegovina ne može postati građanska država protiv jasne volje svojih građana – ali može postati građanska država u kojoj nijedan pojedinac niti narod ne mora strahovati od većine, jer građanska država nije ukidanje kolektivnih identiteta, nego ukidanje političkih monopola na njih. Put je teži od deklaracija: provedba presuda ESLJP-a, izborna reforma koja svakom građaninu daje isto pravo kandidiranja i glasanja, i evropska politika koja reforme uvjetuje konkretno, a ne da ih odgađa u ime stabilnosti. Internacionalna stabilokratija je odložila demokratsku tranziciju BiH; pitanje je koliko još generacija treba da plati cijenu tog odgađanja prije nego što napuste zemlju.
Zato i naše trajno pitanje: da li je moguć rez? I kakav? I sa kim? Odgovor na ta pitanje je sadržan u odvažnosti suočenja sa vlastitim zabludama.
