Predrag Matvejević – niknutost iz prostora i vremena, boja i sjenki, iz ljudi i običaja…..

Eto, ode nam i Predrag Matvejević. Naš Mostarac i Hercegovac, skromni čovjek bogatog uma. I radoznalosti. One radoznalosti koja je srčika svake umne spoznaje, i umjetničke kreacije podjednako. Ali, ta srčika je posrkana iz žestine mostarskog podneblja, sunca, blagosti formi koje samo grubi materijal, gle čuda, kamen,  može da oblikuje. I  oblikovala su Predraga mostarske živopisnosti, pregibi svjetlosti i Hercegovački perivoji.

Nikad nisam otišao iz Mostara, Mostar je ponekad odlazio od mene. Ali ja, ja nikad nisam odlazio iz Mostara, govorio je, ne bez beskrajne ljubavi za ovaj grad i njegove ljude, ali ne i bez skrivene sjete, tuge u kojem se ovo „u“ u govoru tuge, nesvjesno naglašava.

Predraga su uvijek pratile priče, opričavanja, koja su poput teškog bremena usud koji prati svakoga onoga ko se drzne biti autentičan, govoriti, stvarati, kreirati autentično. I zastupati ljudske vrijednosti, nasuprot svemu, i režimima i svjetskim i inim porecima. I koji su uvijek fikcija što traju manje od ljudskog vijeka. Ali fikcije sa razornom  snagom na slobodu čovjeka kao osobe, na dominaciju kojoj podčinjeni  obmanut ideologijama svojim pristankom daje potvrdu. Pristanak je i pravo na pobunu! Predrag se nije libio da vlastito neslaganje sa postojećim učini legitimnim.

Stalno raspitivanje je li Predrag Matvejević ili pak Matvejevič provincijalna razbibriga, koja nije samo stvar naših mahala, već i onih Pariških i Rimskih podjednako, uporno je nastojala učiniti Predraga običnim, trivijalnim, ovisnim o biološkom prijeklu. I precima, čime se trebalo kazati da njegov intelektualizam, njegov humanizam, njegov antifašizam jeste hinjen i bez korjena.

A istina o njemu je bila sadržana niknutosti iz prostora i vremena, iz boja i sjenki, iz ljudi i običaja, onih mostarskih i hercegovačkih.

Predrag Matvejević je bio Hrvat.

Hrvat onog hrvatstva koje je bilo uzor svim južno slavenskim narodima kada ljevičarstvo nije bila salonska poza i nadmetanje u dokolici, već dobrota, da duh humanizma jeste ideja povezivanja ljudi u dobroti jednih prema drugima. Pa čak i onda kada se demijurg profita, puke korisnosti i ogoljenog interesa nadvija nad sve nas, i čini nas oholim i bešćutnim, u svim, čak i najintimnijim odnosima. Njegovo je Hrvatsvo bilo krležijansko, njegovo jugoslovenstvo je bilo krležijansko. Plejada takvih Hrvata, sada skrivenih i zaboravljenih,  bili su njegov duhovni poticaj i inspiracija.

Da, čovjek je uvijek na gubitku! Možda već onda kada kao plod postaje sjeme, i klica iz kojeg niče i buja drvo života, i razvija se sa korjenom i granjem, i listovima, i korom koja vremenom postaje sve grublja, i plodom koji će opet postati sjeme. Isti, između klice u kojoj je sadržana istina i drveta, i granja i lišća, i ploda. I onaj koji gubi sa svoim samostvarenjem, sa izgubljenim nadama da je svijet dobrote moguć.

Sarajevo je bilo njegov put u svijet, u prepoznavanje fluida i bogatsva duhovne supstance koja ovaj naš prostor, zajedno sa njegovim ljudima, čini i gorkim i opojnim, u otkrovenju senzibilnosti za nijanse, za one tankoćutne odnose koji i u šutnji, u pravom času šutnje kao rječitog govora, daju skriveni smisao razumijevanja i međusobnog poštovanja. Od nekih nije ni u ovom gradu bio uvijek dobrodošao. Pogotovo onda kada „radi mira u kući“ nije prešućivao izopačenosti tvoraca režima, nedosljednosti intelektualne aure pojedinaca. Sarajevo je uvijek bilo grad Grad Predragove ljubavi i patnje.

Jednom je tu u blizini, tik nakon rata, na Čaršiji, duboko u noć, okružen prijateljima, pomalo ponesen riječima uspomena na studentske dane, rekao da mu se činilo kao da je Mediteranski brevijar počeo da sniva još u Sarajevu. I dugo nam razotkrivao dio sklonjenog bosanskohercegovačkog identiteta, onog mediteranskog. Da, doista, to zaleđe treba prestati biti puka geografija. Ona je i morfologija naših identiteta, ona skrama koja se mora znati iščitavati. I iznova otkrivati.

Može nam Predrag iz zagrebačkih, najlucidnijih dana izgledati i dalek kada je njegova profesura prerastala u intelektualni angažman, književno stvaranje i slobodarsku publicistiku.  Možda i zbog kritičkih opaski na tadašnje ideološke stege u Sarajevu, zbog brojnih pisama javnosti, domaćoj i svjetskoj,  UJDIjevskih, u kojima je fanatično tražio poštovanje Volterovog načela prava na slobodan govor, čak i onda kada se sa njim ne slaže, možda i zbog našeg opreza nastalog ustrašenostima nacifašizmom kao iskustvom generacija koje su nas formirale. Možda.

Kasnije, suočen sa djelima razbojnika koji su kroz mimikriju intelektualnog iskaza gradili ideologije krvi tla, zla i razaranja, nagovaranja na zločin, planove i programe razaranja gradova i sela, a pod krinkom humanog preseljenja opravdanje svakog nasilja, zločina neslućenih razmjera i genocida, Predrag Matvejević se ne jednom propitivao da li je bio u pravu za svako pismo koje je napisao. Suočen između načela slobode pojedinca i krvave stvarnosti koju su proizvodili neki od tih pojedinaca. Valjda je to usud svakog humaniste, svake bezgranične vjere u predestinaciju čovjeka kao u humanog bića.

A rat? Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Srebrenica…..

Živeći između apatrida i azilanta u Francuskoj, u Italiji, Predrag je ipak doživio da umre u Zagrebu. Iako neofašizam nije pobjeđen, iako trublje nacifašizma iznova se javljaju širom Evrope. Čak i onog kontinenta na kojem se doskora taj pojam i njegov antipod identificirao sa ideologijom komunizma. Predrag je Matvejević umirao tiho u jednom zagrebačkom sobičku, sa malim radio aparatom pored sebe. Osluškujući valjda te užasne znakove novog vremena.

A prag njegovog Pariškog, njegovog Rimskog doma, onda kada je to trebalo, bio je prag preko kojeg su ulazili svi oni nevoljnici razasuti iz svojih dojučerašnjih domova, iz svojih kuća, iz svojih hiža. U potrazi za mrvicom razuma, prava na dostojanstvo, u potrazi za sjećanjem na život koji nije bio iluzija. A preko njegovog praga su izlazili ambasadori mira. Ne samo oni koje je ojadila lična sudbina. Već najuticajniji intelektualci Evrope i svijeta, državnici i diplomate, umjetnici i novinari. I dan i noć bio je spreman javiti se na poziv i najmanje radio stanice kako bi digao glas do neba da ukaže  na opredmećeno zlo koje se dešavalo u Hrvatskoj, u njegovoj Bosni, Mostaru, Sarajevu, Srebrenici…

Nikada nećemo moći izmjeriti moć njegovog glasa koji je snažio glas savjesti čovječanstva, da se zlo i razaranje zaustavi, da prestane urbicid i genocid, da se zaustavi Miloševićeva soldateska i ne ruši Stari most. Nikada. Novo vrijeme na žalost ne znamo da li će to tumačiti kao vrlinu ili pak izdaju.

Pamtimo Predraga. Svak na svoj način. Treba nam Predrag možda danas koliko i juče. Ohrabrimo naša i njegova uvjerenja da su najljepši trenuci bosanskog načina života u različitosti i razumijevanju ideali čovječanstva. Podsjetimo se i važnih poruka o mediteranskom, a ne samo durmitorsko velebitskom u nama, o nužnosti gajenja ljudskih odnosa u našoj domovini radi opstanka, radi puke egsistencije ljudske vrste, o potrebi modernizacije islama i odbacivanju nametanja bilo kakvih ideologija, nacionalizma i fašizma posebno, uključujući i posljedice politika islamiziranja stvarnosti i islamofobija.

Živimo u dobu hrastova koje obaraju.

Neka mu je hvala što nas je ohrabrivao svojim članstvom u naumu i misiji Kruga 99.

Adil Kulenović, Sarajevo, 5. Februar 2017.

Please follow and like us:
error