Dodikov “Pravni osnov za planirani referendum Republike Srpske

BANJALUKA – Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik uputio je pismo svim članovima Predsjedništva BiH, ministrima Savjeta ministara BiH, poslanicima u oba doma Parlamentarne skupštine BiH, predsjednicima i premijerima Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, ambasadama i diplomatskim kancelarijama akreditovanim u BiH, međunarodnim organizacijama i kancelarijama međunarodnih organizacija u BiH  u čijem prilogu je analiza  pod naslovom “Pravni osnov za planirani referendum Republike Srpske”.

Pismo prenosimo u cjelosti.

Narodna skupština Republike Srpske je 15.07.2015. godine, donijela odluku o raspisivanju referenduma kako bi svojim građanima dala mogućnost da izraze svoje mišljenje o zakonima koje im je nametnuo Visoki predstavnik imenovan u skladu sa Aneksom 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Neki članovi međunarodne zajednice i ostali, izjavili su da je planirani referendum Republike Srpske nezakonit, da krši Dejtonski mirovni sporazum i da prelazi zakonska ovlašćenja koja Republici Srpskoj daju Ustav BiH i ostali važeći propisi. U priloženoj analizi pod naslovom „Pravni osnov za planirani referendum Republike Srpske“, objašnjavamo da je referendum u potpunosti u skladu sa Dejtonskim sporazumom i drugim važećim propisima.

Pored toga što objašnjavamo da građani Republike Srpske, kao i drugi građani širom Evrope, imaju jasno zakonsko pravo da izraze svoje mišljenje putem mehanizma referenduma, želio bih da pojasnim nekoliko vezanih stavova Republike Srpske.

Prvo: Republika Srpska ostaje opredijeljena za nastavak strukturisanog dijaloga o pravosuđu sa Evropskom unijom, koji je pokrenut prije nekoliko godina dogovorom lidera Republike Srpske i EU sa ciljem rješavanja ozbiljnih problema u pravosuđu Bosne i Hercegovine.

Drugo: rukovodstvo Republike Srpske u potpunosti je opredijeljeno za nastojanja na koja su mnogi u međunarodnoj zajednici i ovdje u BiH pozvali sa ciljem reforme institucija vlasti, kojom bi se učinile efikasnijima i odgovorile na potrebe građana. Naša vlada nastaviće da sarađuje sa evropskim i drugim stručnjacima i zalaže se za reforme koje će ojačati našu ekonomiju i proširiti saradnju sa drugim državama u regionu i široj međunarodnoj zajednici.

Treće: cilj referenduma nije da se na bilo koji način ospori teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine već da se ojača Dejtonski sporazum i njegova rješenja.

Apelujemo na sve one koji dijele našu opredijeljenost za reformu i međunarodnu saradnju na unapređenju života svih građana, da podrže naša principijelna nastojanja i odupru se onima koji pogrešno tumače ili politizuju programe pozitivnih promjena.

Pravni osnov za planirani referendum Republike Srpske

  1. Referendum na koji pozivaju predsjednik Republike Srpske i Narodna skupština Republike Srpske ima za cilj da se isprave kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH na način koji je u potpunosti usklađen sa njima. U narednoj analizi dajemo kratak prikaz zakonskog osnova predloženog referenduma. Zakoni kojima su ustanovljeni Sud i Tužilaštvo nametnuti su odlukom Visokog predstavnika, protivno Ustavu BiH i demokratskim institucijama. Referendum o kome je Narodna skupština donijela odluku 15. jula 2015. godine, daje građanima mogućnost da izraze svoje mišljenje o nametanju i primjeni tih zakona. Daleko od toga da osporava Dejtonski sporazum, planirani referendum predstavlja priliku da građani Republike Srpske potvrde taj sporazum.
  2. Referendum je dio ustavnog i evropskog demokratskog nasljeđa.
  3. Referendum je u potpunosti u skladu sa Ustavom BiH i praksama demokratskih država u Evropi i svijetu. Ustavom BiH tačkom 3.3.(b) stoji da će „Opšti principi međunarodnog prava predstavljati integralni dio prava Bosne i Hercegovine i entiteta.“

Tako se i preambula Ustava BiH, poziva na Povelju Ujedinjenih nacija, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, kao i druge akte međunarodnog prava. Zato se u tumačenju Ustava BiH treba polaziti i od činjenice da je Ustav BiH dio međunarodnog ugovora kojim je određen njegov međunarodnopravni karakter.

  1. Dejtonski sporazum ne sadrži nijednu odredbu koja bi se mogla tumačiti kao zabrana ili ograničavanje referenduma. U rezoluciji iz 2007. godine, Parlamentarna skupština Savjeta Evrope kaže: „Referendum je instrument neposredne demokratije koji pripada evropskom izbornom naslijeđu“.1 Kongres lokalnih i regionalnih organa vlasti Savjeta Evrope u rezoluciji iz 2007. godine uvažava da, „referendum, bilo na državnom, lokalnom, ili regionalnom nivou, predstavlja jedan od osnovnih instrumenata neposredne demokratije i građanima daje mogućnost učešća u političkom odlučivanju, kao i javnim pitanjima koja ih se direktno tiču . . .“.2
  2. Ustav Republike Srpske konkretno govori o referendumu u članu 70. i 77. Venecijanska komisija Savjeta Evrope detaljno je analizirala usklađenost Ustava Republike Srpske sa Ustavom BiH3 i nijednom nije prigovorila na odredbe Ustava o referendumu. Zakon o referendumu Republike Srpske iz 2010. godine izrađen je u svjetlu Kodeksa dobre prakse Venecijanske komisije4 i Preporuka Ministarskog komiteta Savjeta Evrope državama članicama o učešću građana u javnom životu na lokalnom nivou.
  3. Planirani referendum je zakonit i opravdan.
  4. U prirodi planiranog referenduma ne postoji ništa što bi ga na bilo koji način učinilo protivpravnim. Na planiranom referendumu jednostavno će se zatražiti mišljenje građana o zakonima koje je nametnuo Visoki predstavnik, posebno zakonima o Sudu BiH i Tužilaštvu BiH, kao i primjeni tih zakona u Republici Srpskoj.
  5. Sud i Tužilaštvo BiH uspostavljeni su protivpravno.
  6. Osnivanje Suda i Tužilaštva BiH je protivpravno zato što Visoki predstavnik nema zakonsko ovlašćenje da ih nameće i zato što Ustav BiH pravosudne funkcije daje entitetima.
  7. Visoki predstavnik nije imao zakonsko ovlašćenje da nametne zakone kojima su osnovani Sud BiH i Tužilaštvo BiH.
  8. Nepostojanje zakonskog ovlašćenja visokog predstavnika da uvodi zakone očigledno je svima koji su pročitali njegov strogo ograničen mandat iz Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma. Kako je sažeto prikazao Metju Periš, bivši pravnik u OHR-u, visoki predstavnik treba da bude „rukovodilac napora međunarodne zajednice na izgradnji mira u poratnom periodu i posrednik između domaćih strana“.6 Aneks 10. Dejtonskog sporazuma ne sadrži riječi ni fraze koje bi mogle ukazati na postojanje ovlašćenja za donošenje obavezujućih odluka po Bosnu i Hercegovinu, entitete ili njihove građane, ili za djelovanje u zakonodavnom, izvršnom ili sudskom kapacitetu. Takozvana „bonska ovlašćenja“, koja je visoki predstavnik prisvojio, nisu data Dejtonskim sporazumom, kako je to jasno rečeno u tekstu Bonske deklaracije.
  9. Bivši britanski ambasador u BiH Čarls Kroford, koji je pomogao u kreiranju „bonskih ovlašćenja“, napisao je: „Koliko vidim, bonska ovlašćenja nemaju nikakav stvaran pravni osnov“. Izrodila su se u međunarodno političko blefiranje u igri moći, koju su visoki predstavnici uzastopno umotavali u pravnički jezik da bi cijela stvar izgledala impozantno i nizbježno“.7 Kao što je Periš, bivši pravnik u OHR-u, priznao, Bonska deklaracija „išla je sasvim suprotno duhu i slovu Aneksa 10. . . . i pravno je potpuno neodrživa”.8 Niz zakona nametnutnih odlukom, smjene, bez prava ili procesa, izabranih i imenovanih vladinih funkcionera i sudske odluke na koje je nezakonito izvršen uticaj ili koje su direktno stavljene van snage, suprotne su Dejtonskom sporazumu i Ustavu BiH, kojima su demokratski procesi i međunarodna ljudska i politička prava određeni kao zakon sa ustavnim autoritetom u BiH, kako to predviđa član 2.2. i 3.3.b) Ustava BiH.
  10. Uprkos nepostojanju ovlašćenja za nametanje zakona, Visoki predstavnik je odlukom nametnuo postojanje Suda BiH i Tužilaštva BiH. Prema odluci Visokog predstavnika iz 2000. godine kojom je nametnuo Zakon o Sudu BiH, zakon ostaje na snazi „sve dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj Zakon u propisanoj formi, bez amandmana i bez uslova“.9 Usvajanje zakona od strane Parlamentarne skupštine prema striktnim instrukcijama visokog predstavnika u suštini nema značaj, naročito zato što je do njega došlo u vrijeme kada je visoki predstavnik, kao stvar rutine, izdavao odluke kojima je smjenjivao političare sa funkcija, zabranjivao im rad u javnoj službi, oduzimao putne isprave i zamrzavao bankovne račune. Počevši od 2000. godine, visoki predstavnik donio je odluke kojima smjenjuje i zabranjuje rad u javnoj službi preko 200 građana BiH, uključujući izabrane predsjednike, pripadnike zakonodavne vlasti, sudije i druge zvaničnike. Ova prijetnja teškim ličnim sankcijama političarima i zvaničnicima bila je stvarna i služila kao efektivan oblik protivpravnog pritiska na Parlamentarnu skupštinu i ostale organe.
  11. Praksa nametanja vansudskih sankcija građanima BiH bez ikakvog oblika nužnog procesa, naišla je na snažnu međunarodnu osudu. U svojoj rezoluciji iz 2004. godine, Parlamentarna skupština Savjeta Evrope kaže da “Skupština smatra nepomirljivim sa demokratskim načelima to što visoki predstavnik može da donosi izvršne odluke bez ikakve odgovornosti za njih ili obaveze da obrazloži njihovu validnost, kao i bez postojanja pravnog lijeka”.10 U mišljenju iz marta 2005. godine, Venecijanska komisija Savjeta Evrope kaže sljedeće o vansudskim sankcijama visokog predstavnika:

Otpuštanje javnog službenika s posla je ozbiljno uplitanje u prava te osobe. Da bi se zadovoljili demokratski standardi, potrebno je da uslijedi korektan postupak, na osnovu ozbiljnog osnova uz dovoljne dokaze i mogućnost žalbe. Sankcija mora da bude srazmjerna djelu koje se stavlja na teret. U slučaju otpuštanja izabranog predstavnika, u pitanju su i prava njihovih glasača, a za takvo uplitanje potrebno je naročito ozbiljna opravdanost.

* * *

Osnovna bojazan je . . . da visoki predstavnike ne postupa kao nezavisan sud i da ne postoji mogućnost žalbe. Visoki predstavnik nije nezavisan sudija i nema nikakav demokratski legitimitet koji su mu dali građani [Bosne i Hercegovine]. On slijedi politički program . . . . Sa stanovišta načela, neprihvatljivo je da odluke koje direktno utiču na prava pojedinaca koje donosi jedno političko tijelo ne budu predmet pravičnog procesa ili, kao minimum, dužnog procesa i nadzora od strane nezavisnog suda.

* * *

Nastavak upotrebe takve moći koju iskazuje neizabrani politički autoritet bez mogućnosti žalbe ili učešća nezavisnog tijela neprihvatljiv je.11

  1. U ovim izjavama osuđeni su postupci koje je visoki predstavnik preduzeo u periodu u kom je naredio Parlamentarnoj skupštini da usvoji zakon kojim je osnovan Sud BiH. Uprkos osudi od strane Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope i Venecijanske komisije, visoki predstavnik je nastavio da donosi i provodi odluke i jednim potezom smjenjuje građane i zabranjuje im rad u javnoj službi bez provođenja bilo kakvog procesa.
  2. Ustav BiH pravosudne funkcije dodjeljuje entitetima.
  3. Zakoni kojima su osnovani Sud i Tužilaštva BiH neustavni su i zato što Ustav BiH pravosudne funkcije dodjeljuje entitetima. Kao što je rečeno u Izvještaju Međunarodne krizne grupe iz 2014. godine:

Sudbina Suda Bosne i Hercegovine, državnog suda, pokazuje kako je izgradnja države krenula naopako. Dejton je pitanja pravosuđa dodijelio entitetima, osim državnog Ustavnog suda. PIK je 2000. godine naredio liderima BiH da osnuju državni sud; kada to zakonodavac nije uradio, OHR je nametnuo zakon kojim je osnovan Sud BiH“.12

  1. U Ustavu BiH izričito se kaže: „Sve vladine funkcije i ovlašćenja, koja nisu ovim Ustavom izričito data institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima“.13 U Ustavu BiH detaljno su nabrojane nadležnosti BiH, od kojih nijedna – osim Ustavnog suda BiH – ne obuhvata sudska pitanja. Dakle, sudska pitanja su u nadležnosti entiteta, a zakoni kojima su osnovani Sud i Tužilaštvo BiH neustavni su.
  2. Sudije Ustavnog suda obavezane su da uvijek potvrđuju zakone koje donosi visoki predstavnik
  3. Kada je Zakon o Sudu BiH, koji je visoki predstavnik nametnuo odlukom, osporen pred Ustavnim sudom BiH, četiri od šest sudija iz BiH pravilno su zaključili da je Zakon neustavan. Međutim, Zakon je podržan, glasovima 5:4, zato što su tri strane sudije Ustavnog suda glasale kao blok, zajedno sa dvojicom bošnjačkih sudija, i zaštitile kreaciju visokog predstavnika. Јedan od tih sudija, austrijski profesor Јozef Marko, kasnije je pisao da je postojao “prećutan dogovor između Suda i visokog predstavnika da Sud . . . . . uvijek potvrđuje meritum njegovih zakona . . .”14
  4. Kada je ovaj „prećutni dogovor“ većina sudija Ustavnog suda ignorisala u odluci iz 2006. godine, u kojoj se ističe da pojedinci moraju imati priliku na žalbu protiv vansudskih kazni donesenih odlukom visokog predstavnika, visoki predstavnik odgovorio je odlukom kojom je poništio oduku Suda. Odluka, koju visoki predstavnik nikada nije povukao, takođe zabranjuje svaki postupak pred Ustavnim ili bilo kojim sudom kojim se “osporava na bilo koji način bilo koja odluka visokog predstavnika”.15
  5. Sud i Tužilaštvo BiH izgubili su povjerenje javnosti.
  6. Pored neustavnosti Suda BiH i Tužilaštva BiH, njihov rad od nasilnog uvođenja u BiH nije uvjerio građane Srpske u njihovu nepristrasnost ili posvećenost vladavini prava.
  7. Postoji dokazano predubjeđenje protiv protiv srpskih žrtava ratnih zločina i u korist najveće bošnjačke stranke.
  8. Ratni zločini moraju biti procesuirani i kažnjeni bez obzira na entičku grupu ili političke veze počinilaca i žrtava. Umjesto toga, pravosuđe BiH pokazalo je dosljedan obrazac diskriminacije srpskih žrtava ratnih zločina i sklonost da postupa prema željama bošnjačke Stranke demokratske akcije. Time se negira ravnopravnost Srba pred zakonom, na koju imaju pravo, i podriva pomirenje.
  9. Međunarodna krizna grupa kritikovala je Tužilaštvo zbog neprocesuiranja nekih od najužasnijih ratnih zločina nad Srbima. Čak je i zamjenik šefa američke misije Nikolas M. Hil nedavno primijetio da se “generalno smatra da je glavni tužilac Tužilaštva BiH pod velikim uticajem bošnjačkih političkih snaga” i da postoje “pritužbe da Tužilaštvo BiH ima previše tvrdokornih sljedbenika SDA”. Јedan bivši međunarodni savjetnik u Tužilaštvu BiH rekao je, 2012. godine, da mnogi tužioci ispoljavaju krajnje oklijevanje kada je riječ o procesuiranju Bošnjaka za zločine protiv Srba i da takve predmete ne prate energično. Ovo nepostupanje ogleda se u rezultatima rada Tužilaštva BiH. Od 7.480 poginulih srpskih civila (prema procjeni MKSЈ), Sud BiH izrekao je pravosnažnu osuđujuću presudu za svega 10 poginulih.
  10. U slučajeve odbijanja Tužilaštva da zatraži pravdu spadaju sljedeći primjeri:

Odbijanje da istraži nove dokaze –10.000 stranica dokumenata koje je podnio bivši član bošnjačke SDA Mirsad Kebo, potpredsjednik entiteta Federacija BiH, – koji povezuju predsjedavajućeg Predstavničkog doma BiH Šefika Džaferovića, sa zločinima sadističkog odreda El Mudžahid 3. korpusa Armije Republike BiH (ARBiH);

zaustavljanje procesuiranja bošnjačkog komandanta Nasera Orića i ostalih za niz teških ratnih zločina na području Srebrenice uprkos velikom broju dokaza i Orićevom otvorenom hvalisanju o zvjerstvima; netraženje pravde za 33 srpska civila u selu Čemerno, koja su ubili pripadnici ARBiH, među kojima su bile žene, djeca i stari – uprkos dokazima koji za ovaj zločin povezuju konkretna lica; opstrukcija nastojanja Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) da istraži Šemsudina Mehmedovića, člana SDA u Predstavničkom domu BiH, za nezakonito zatvaranje i zlostavljanje nekoliko stotina srpskih civila u Tešnju, gdje je Mehmedović obavljao funkciju načelnika policije (Tužilaštvo BiH je otišlo toliko daleko da je procesuiralo direktora SIPE, Gorana Zupca, za sumnjive optužbe, dok je član Predsjedništva BiH iz SDA likovao “vjerovatno ćemo ga [Zupca] poslati u zatvor”.16); neprocesuiranje komandatna 5. korpusa Armije BiH, Atifa Dudakovića, za niz teških ratnih zločina, uprkos velikom broju dokaza protiv njega i ranijih obećanja Tužilaštva da će optužnica biti podignuta; netraženje prave za užasne i dokumentovane zločine nad Srbima koje je počinio odred El Mudžahid, kao što je ubistvo 52 Srbina u jednom logoru; druge zločine počinjene nad Srbima.

Mora se staviti tačka na ova teška kršenja pravde zbog odbijanja Tužilaštva BiH da obavlja svoje dužnosti bez obzira na pripadnost naciji ili političkoj stranci.

  1. Sud i Tužilaštvo BiH protivpravno su proširili svoju nadležnost
  2. Sud BiH i Tužilaštvo BiH takođe proširili svoju nadležnost nezakonitim sredstvima, između ostalog i eksploatacijom nejasnih odredbi člana 7.2(b) Zakona o Sudu BiH na osnovu kojih izuzimaju nadležnost nad krivičnim djelima inkriminisanim entitetskim zakonima, i to kad god mu se prohtije. Kao što je Visoki sudski i tužilački savjet BiH zaključio u svojoj studiji iz 2014. godine, u najrelevantnijim slučajevima „Sud obrazlaže svoju proširenu nadležnost vrlo uopšteno, nedosljedno i bez konkretizacije, prosto je podvodeći bez bližeg objašnjenja pod kriterijuma iz člana 7.2, a u značajnom broju slučajeva obrazlaganje je čak i izostajalo“. Zvaničnici i stručnjaci EU prihvatili su da su da član 7.2 i praksa Suda u pogledu njenog tumačenja nespojivi sa evropskim standardima o pravnoj sigurnosti i načelom prirodnog sudije.
  3. Sud i Tužilaštvo BiH često koriste optužbe prema entitetskim zakonima kao političko oružje protiv visokopozicioniranih funkcionera. Noviji primjer, koji je probudio snažne sumnje u pogledu takve zloupotrebe, je hapšenje predsjednika FBiH, Živka Budimira, u aprilu 2013. godine, koji je bio u središtu političke borbe u nastojanjima da se prekomponuje Vlada FBiH. U svom nedavnom izvještaju, nevladina organizacija Dom slobode (Freedom House), koja ima sjedište u Vašingtonu, konstatuje da „postoji velika bojazan da su optužbe političke prirode“.17 Sud BiH je preuzeo nadležnost nad ovim predmetom uprkos činjenici da su se navodi odnosili samo na korupciju na nivou FBiH, utvrdivđi da navodna djela „svakako utiču na dignitet države Bosne i Hercegovine i njenog pravosuđa“. Predsjednik Budimir kasnije je pušten na slobodu, a optužbe su odbačene, ali ne prije nego što je proveo tri sedmice u pritvoru i nekoliko mjeseci u zakonskoj opasnosti.
  4. Retroaktivnom primjenom Krivičnog zakona BiH osuđena lica, za ista krivična djela, osuđuju se na različite vremenske kazne i na taj način se čini nepravda prema osuđenim licima koja su presuđena od strane Suda Bosne i Hercegovine. Pored toga, Krivičnim zakonom BiH su sankcionisana i krivična djela koja nisu bila u regulativi Krivičnog zakona bivše SFRЈ, što je protivno načelu (nulla crimen, nulla poene sine lege) – nema djela, nema sankcije, ako nije zakonom predviđena. Posebno je neodrživo da Sud BiH može zauzimati pravno obavezujuće stavove prema sudovima entiteta, što je u suprotnosti sa opštim načelom nezavisnosti i samostalnosti sudije i suda kao institucije, a što je garantovano Evropskom konvencijom o zaštiti ljudski prava i osnovnih sloboda i Ustavom Republike Srpske.
  5. Samo su entiteti – Federacija BiH i Republika Srpska kao strane u BiH, nadležne za promjenu Ustava BiH. To ne može činiti ni Ustavni sud BiH, kako konstatuju i međunanrodni pravnici i same sudije tog suda u Komentaru Ustava BiH, izdanje Fondacije Konrad Adenauer, Sarajevo 20110. godine, u kome stoji:

„Reviziju i izmjenu Ustava može preduzeti samo ustavotvorac. Ustavni sud bi u najboljem slučaju, mogao identifikovati inherentne protivrječnosti koje je nemoguće razriješiti u postupku tumačenja koji je u skladu sa međunarodnim pravom, te prepustiti ustavotvorcu da ove protivrječnosti eventualno ukloni unošenjem izmjena u tekst ustava – u postupku koji je za to predviđen i sa većinom koja je za to propisana“

Ustavotvorac je Parlamentarna skupština BiH, ali promjeni Ustava BiH mora prethoditi sporazum entiteta kao jedinih strana koje mogu mijenjati ili dopunjavati taj dio međunanrodnog ugovora, kako to predviđaju članovi 3.5.a), 4.4.d), 5.3.i) Ustava BiH. Donošenje amandmana je samo završni čin u postupku promjene aneksa međunarodnog ugovora.

  1. Republika Srpska je četiri godine tražila, putem strukturisanog dijaloga o pravosuđu pod pokroviteljstvom EU, da se ovakva pitanja riješe, ali nije došlo ni do jedne zakonske promjene, a ozbiljni problemi ostaju nesmanjeni.
  2. Održavanje referenduma u RS je i zakonito i primjereno, pošto je referendum forum na kojem građani izražavaju svoje mišljenje o institucijama koje vrše vlast nad njima uprkos činjenici da su nametnute od strane visokog predstavnika – umjesto da su ih osnovali njihovi predstavnici u legitimnom zakonodovanom postupku – uz flagrantno kršenje Ustava BiH.
  3. Planirani referendum tiče se oblasti u nadležnosti entiteta.
  4. Referendum se tiče stvari u nadležnosti Republike Srpske kao entiteta. Prvo: kako je objašnjeno u odjeljku A-2, Ustav BiH dodjeljuje pravosudna pitanja entitetima, osim Ustavnog suda BiH. Ustav Bosne i Hercegovine glasi: „Sve vladine funkcije i ovlašćenja, koja nisu ovim Ustavom izričito data institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima“ i ne daje nijedno pitanje u domenu pravosuđa – uz izuzetak Ustavnog suda – institucijama BiH. Dakle, kako je Međunarodna krizna grupa ističe, „Dejton je pitanja pravosuđa dodijelio entitetima, osim državnog Ustavnog suda”.18 Pošto Ustav dodjeljuje pravosudna pitanja entitetima, planirani referendum spada u sferu nadležnosti Republike Srpske.
  5. Pored toga, Vlada Republike Srpske ima zakonsku obavezu, prema članu II, stav 1. Ustava BiH, da „obezbijedi najviši nivo mešunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda svojim građanima“. Tu spadaju prava i slobode iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, koji se direktno primjenjuju u BiH i imaju prioritet u odnosu na svaki drugi zakon. U stavu 6. člana II odgovornost se izričito i dirketno stavlja na „sve sudove, ustanove, organe vlasti te organe kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta . . . za primjenu ljudskih prava i osnovnih sloboda priznatih u stavu 2. Ova odgovornost očigledno obuhvata i način na koji pravosuđe tretira građane u Republici Srpskoj koji su pod njegovom nadležnošću. Iz ovih razloga, između ostalog, Republika Srpska postupa u okviru svojih nadležnosti za održavanje referenduma na kom će tražiti mišljenje građana u pogledu navedenih pitanja.
  6. Predloženi referendum očigledno je usklađen sa standardima Savjeta Evrope.
  7. Predloženi referendum je očigledno adekvatan prema standardima Savjeta Evrope. U svojoj Rezoluciji 1121, Parlamenarna skupština Savjeta poziva države članice:

da smatraju sva pitanja pogodnim kao predmet referenduma, osim onih kojima se dovode u pitanje univerzalne i nematerijalne vrijednosti, kao što su ljudska prava definisana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, i osnovne vrijednosti demokratije uopšte i parlamenarne demokratije posebno.19

  1. Predloženi referendum zasigurno ni na koji način ne krši Ustav BiH niti dovodi u pitanje univerzalne i nematerijalne vrijednosti, kao što su ljudska prava ili osnovne vrijednosti demokratije uopšte i parlamenarne demokratije posebno. Јednostavno građanima Republike Srpske daje priliku da izraze svoje mišljenje o zakonima i institucijama koje je visoki predstavnik nametnuo odlukom, suprotno vladavini prava i Dejtonskoma sporazumu.

 

Please follow and like us:
error