KLEVETNIČKO TRABUNJANJE GLAVNOGA UREDNIKA ‘KATOLIČKOG TJEDNIKA’

Kako su rijetki oni koji redovito prate i čitaju Katolički tjednik, novine čiji je osnivač i vlasnik Vrhbosanska nadbiskupija (Sarajevo, BiH) i koje izdaju Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije (izdavač) i Banjalučka biskupija (suizdavač) i čiji je glavni urednik gosp. Josip Vajdner, veoma kasno sam dobio obavijest da je u tome listu objavljen uvodnik pod naslovom „Šimejevsko kamenje i Crkva“ čiji je autor sam glavni urednik toga tjednika, gosp. Josip Vajdner. Kažu – rimokatolički svećenik. U njemu se gosp. Vajdner, a da to uopće nigdje ne navodi, osvrće na moj tekst pod naslovom „Papa će uznemiriti Bosnu i Hercegovinu“, objavljen u bosanskohercegovačkome dnevnom listu Oslobođenje, u prilogu Pogledi, od 14. veljače 2015., i koji je potom prenesen na nekoliko bosanskohercegovačkih i hrvatskih portala (npr. na http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/papa-ce-uznemiriti-bih-1890, www.neznase.ba, www.krug99.ba , www.autograf.hr i drugi). Da bi svojim čitateljima objasnio što se očekuje od pisca članka „Papa će uznemiriti Bosnu i Hercegovinu“, gosp. Vajdner svoj tekst „Šimejevsko kamenje i Crkva“, objavljen u Katoličkome tjedniku, broj 7, od 22. veljače 2015., na str. 3., započinje ukazivanjem na propise Zakonika kanonskoga prava prema kojemu su „svi katolici dužni, ‘svatko na svoj način’, činiti pokoru, osobito u vrijeme korizme: posvetiti se molitvi, činiti djela ‘pobožnosti i dobrotvornosti’, vjernije izvršavati svoje obveze i postiti (usp. kan. 1249), pri čemu „odredba nemrsa (ne jesti meso) obvezuje one koji su navršili 14., a posta (samo se jednom u danu do sita najesti) sve punoljetne do 60. godine života (usp. kan. 1252)“ te da se „naglasak ne stavlja na izvanjsko obdržavanje forme, nego „na nutarnji smisao čiji bi se konačni cilj pučki mogao sažeti: da vjernik bude bolji čovjek“, što je, navodi se dalje u tome tekstu, „dugoročno gledano – pod svjetlima vječnosti – jedino što je bitno i ‘ubrojivo’, pa bi stoga  ‘činiti pokoru’ trebao biti čin u interesu samoga pojedinca, a vrijeme kada se poseban naglasak stavlja na to: uistinu privilegirano vrijeme“. Uvodni dio spomenutog uvodnika završava ovako: „Odatle je važno uočiti kako nikakvi prigovori ni ‘poticaji’ kršćanima izvana, bez obzira na njihov sadržaj, istinitost ili nakanu, nisu u ovom slučaju vrijedni, koliko svijest o svrhovitosti i korisnosti procesa obraćenja i pokorničkoga hoda.“ Sve ovo navedeno je kako bi se u maniri već dobro isprobanih, ali nečasnih metoda prokazivanja nepoćudnih osoba i njihova progona (poznatih u svim režimima i vjerskim organizacijama) posegnulo – za čim drugim negoli – za starozavjetnim tekstom kojim se želi potvrditi gornja poduka. Tako mene kako pisca članka o papi koji će uznemiriti Bosnu i Hercegovinu uvaženi glavni urednik Katoličkoga tjednika, gosp. Vajdner, uspoređuje s izvjesnim Šimejom, „sinom Gerinim“,  koji izlazi pred junačkoga Davida (a to je u ovome slučaju Katolička crkva u BiH i njezini svećenici) i „proklinje ga, baca kamenje i psuje“. A da bi obezvrijedio mene kao pisca članka jer „proklinjem, bacam kamenje i psujem“ Svetu Majku Crkvu katoličku u BiH, gosp. Vajdner u članku dalje navodi: „Tada Sarvijin sin Abišaj zapita kralja: ‘Zar da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!’“, piše sveti pisac te navodi kako kralj odgovara: „Eto, moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje ako mu je Jahve to zapovjedio. Možda će Jahve pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku.“ Iz daljnjega Vajdnerovog teksta saznajemo da je taj isti Šimej, kad su spletkarenja bila razriješena Abšalomovom smrću, „prvi iz svega Josipova doma” došao pred Davida i pokorno zamolio oprost koji mu je ovaj i dao pokazavši kako je osobno doživio obraćenje (usp. 2 Sam 16,5-14. 19,17-24).“ Naravoučenije ovoga dijela Vajdnerovog članka glasi: Ivan Markešić bi zbog sadržaja svoga članka trebao doći pred nadbiskupa vrhbosanskoga kardinala Vinka Puljića i zbog ‘proklinjanja, bacanja kamenja i psovanja“ Katoličke crkve u BiH, pokorno ga zamoliti za oprost koji bi mu kardinal, svakako, širokogrudno udijelio i pri tome i sam doživio obraćenje. Ali, malo morgen, uvaženi gosp. Vajdneru! Neupućeni čitatelji Katoličkog tjednika, toga – kao što i sami svjedočite – opskurnoga kleričkog listića, zacijelo će se upitati što je to svojim tekstom tako veliko i zločesto učinio taj Ivan Markešić (za kojeg glavni urednik Katoličkoga tjednika ne kaže ni tko je ni što je), taj Markešić koji se „uspeo … pa u svom tekstu Papa će uznemiriti BiH“ napisao između ostaloga i to da su u ovoj zemlji ‘dobro njegovani skladni odnosi ‘trona i oltara, da  je pojam biskupa ‘nespojiv sa siromaštvom’. Neki od tih čitatelja koji su (pro)čitali navedeni članak u Oslobođenju, u jednoj od najcjenjenijih novina na prostoru bivše Jugoslavije, zacijelo će ustvrditi da je navedena Vajdnerova priča od početka do kraja „izokrenuta priča“. Jer, stvari stoje sasvim drukčije. Naime, na vijest da će papa Franjo, kako je papa sam najavio u svome Angelusu od 1. veljače 2015. „u subotu 6. lipnja, ako Bog da, ići u Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine“ i da od vjernika traži da već od tada mole da njegov „pohod tim dragim ljudima bude ohrabrenje za vjernike katolike, da probudi kvasce dobra i pridonese učvršćenju bratstva i mira, međureligijskog dijaloga i prijateljstva“, napisao sam da je ta vijest bila „za mnoge biskupe u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kao grom iz vedra neba. Jer, što sada? Papu Franju treba dočekati u navedeni dan, i to u najskorije vrijeme, i kazati mu kakvo je stanje u tim dvjema zemljama, posebno kad je riječ o siromaštvu u Crkvi i odnosu crkvenih ljudi prema siromašnima. A on će, bez dvojbe, već dobro upoznat s njihovom svesrdnom zauzetošću oko povrata već ranije oduzete crkvene imovine i već ustaljenim i dobro njegovanim skladnim odnosima ”trona i oltara“ i izvježbanim koketiranjem s nacionalnim vođama, zacijelo zatražiti i vidljive znakove siromašne Crkve.“ Naš uvodničar, skrupulozni učenik mnogih, čak i crkvenih sijača laži, gosp. Vajdner, navodi da sam napisao da je ‘uočljiva nebriga svećenstva za obični puk s „omalovažavajućim odnosom prema Bosni i Hercegovini, domovini i hrvatskoga (najvećim dijelom katoličkog) naroda“ koji bi se zbog toga trebao „(i)seliti u nenaseljene krajeve od posebne državne skrbi u Republici Hrvatskoj“, da su takvi svećenici, onda, u službi aktualne hrvatske politike,“ , a što je notorna laž. A u Oslobođenju sam napisao zapravo sljedeće: Nema sumnje, da je to sasvim jasna poruka upućena ponajprije nekim  katoličkim svećenicima da prestanu koketirati s hrvatskim političkim elitama koje svojim omalovažavajućim odnosom prema Bosni i Hercegovini, domovini i hrvatskoga (najvećim dijelom katoličkog) naroda, već dva desetljeća uvjeravaju vjernike katolike da Bosna i Hercegovina nije njihova, nego tuđa – muslimanska, turska, srpska – zemlja, da je to zemlja u kojoj Hrvati nisu konstitutivni na cijelome području (što je notorna laž!), da oni nemaju što tražiti u toj zemlji u kojoj su im njihovi susjedi potencijalni neprijatelji i da stoga trebaju (i)seliti u nenaseljene krajeve od posebne državne skrbi u Republici Hrvatskoj kako bi demografski obnovili već osušeni hrvatski ”perec”. Ne treba čuditi, također, da papa Franjo, koji je jako dobro upoznat s takvim očijukanjem nekih utjecajnih katoličkih svećenika, dolazi pohoditi upravo komšije katolika u BiH – pravoslavce, muslimane, židove, ali i one koji ne vjeruju – kao drage i dobre ljude, kao one koji nisu i ne žele biti neprijatelji njegovim katolicima. On im svima želi kazati da je došao ohrabriti bosanskohercegovačke katolike da – unatoč već spomenutim stavovima hrvatskih političkih elita – trebaju ipak ostati u toj svima njima zajedničkoj domovini. Istina, imenovani uvodničar, gosp. Vajdner, navodi da sam rekao da Papa ipak zna „da u toj zemlji postoje i kvasci dobra, samo ih treba probuditi“, međutim, da se bojim, kako se navodi dalje u tekstu – s obzirom da je smijenjena stara sveotvorena, a zapravo „mono-dijaloška“ garnitura Svjetla riječi – kako među svećenstvom neće biti onih kod kojih će to naići na plodno tlo.“ Nažalost, ni taj zaključak nije točan, jer sam napisao ovo: No, bojim se da će teško biti među katoličkim uglednicima naći one koji će htjeti biti taj kvasac Dobra. Naime, biti danas ”hrvatski” kvasac Dobra u Bosni i Hercegovini znači biti narodni neprijatelj, izdajnik, izrod, jugonostalgičar, komunjara, balija, itd., itd. Posebno nakon klerikalnog zamračenja ”Svjetla riječi” i rastjerivanja njegova uredništva i suradnika koji su bili otvoreni svima bez obzira na njihove svjetonazore. Umjesto staroga, ”herceg-bosnaizirano provincijsko vodstvo” postavilo je novo uredništvo koje je svojim ”okretanjem ćurka” i srljajući u zagrljaj onima koji su aktivno sudjelovali i doprinijeli ”konfesionalnome čišćenju” Bosne, izgubilo ranije stečeni bosansko-franjevački identitet. No, mora se priznati da je time postignuto toliko željeno katoličko-hrvatsko jedinstvo u BiH; naime, sva bosanskohercegovačka katolička glasila udružila su se u sinkronizirano ganganje o samo našim žrtvama, o samo našim mučenicima makar oni bili i osuđeni za ratni zločin, o samo ”za našu stvar zauzetim” političkim vođama, o samo našim uspjesima, o, o…. I kao šećer na kraju dolazi sljedeći uvodničarev zaključak: „Štoviše, prema njegovu (Markešićevu, op. I.M.) mišljenju, glavni kočničari pomirenja su vjerski vođe, pa stoga „Papa ne dolazi da bi prelate mjesne crkve potapšao po ramenima“, nego od njih „zatražio da se upuste u avanturu ohrabrivanja dobrih ljudi u BiH“. Nažalost, člankopisac opet laže i obmanjuje. Evo što sam napisao: Teško će, dakle, Papa među katoličkim svećenicima u Bosni i Hercegovini naći one koji će htjeti prijeći Rubikon, koji će bez straha da ih njihovi nacionalni vođe ne proglase lošim i slabim Hrvatima zatražiti susret s predstavnicima drugih vjerskih zajednica i u ime svoje vjerničke zajednice ponuditi da svi zajedno obiđu najveća stratišta iz posljednjega ratu u BiH (1991-1995) i da u toj zajedničkoj molitvi za stradale nevine žrtve (na svim stranama) zatraže oprost za zlodjela koja su njihovi vjernici počinili drugima i da istodobno iskažu spremnost oprostiti drugima koji taj oprost budu od njih (za)tražili. (…) Nedavno sam pisao o tome kako glavni kočničari uspostave međusobnoga povjerenja i stvaranja pomirenja u Bosni i Hercegovini nisu ni obični ljudi (jer svi oni žele živjeti u miru), ni baš svi političari (jer oni će – da bi ostali na vlasti – žrtvovati i ”vlastitoga ćaću”), nego, nažalost, vjerski vođe. I to iz samo jednoga jedinog razloga: strah ih je da ih ”njihovi” nacionalni političari zbog ekumenskih i međureligijsko-dijaloških nastojanja proglasili slabim Hrvatima, Bošnjacima, Srbima. Ne čudi, stoga, da su dopustili ”svojim” političkim vođama da određuju što je dopušteno, a što zabranjeno činiti kad je riječ o ”nacionalnome moralu”. Pristali su da ih predsjednici Partija opskrbljuju ovozemaljskim dobrima, a oni im, zauzvrat, daju religijsku legitimaciju za njihovu političku borbu ”za našu stvar”. Istina, napisao sam – ali u sasvim drukčijem kontekstu – sljedeće: „Dakle, Papa ne dolazi da bi prelate mjesne crkve potapšao po ramenima (kako to proizlazi iz njihovih javnih nastupa), nego da bi od njih zatražio da se upuste u avanturu ohrabrivanja dobrih ljudi u BiH, posebno katolika, da ostanu u svojoj zemlji, da se ne boje barem malo ”(za)čeprkati” po ”ubuđalom” kvascu Dobra ne bi li iz njega nešto nabubrilo i da potom započnu bratski međureligijski dijalog s pripadnicima drugih vjerskih zajednica o postizanju povjerenja, pomirenja i mira u toj napaćenoj zemlji. Kako smo već mogli čuti, katolički svećenici (i biskupi naravno) obećaše da će uputiti ”svoje molitve Bogu” sa željom da Gospodin upravlja papine ”korake na put mira, dijaloga i navještaja Evanđelja.“ Nažalost, nigdje nitko od njih ne spomenu da će i oni sami htjeti upraviti svoje vlastite korake ”na put mira, dijaloga i navještaja Evanđelja“. Valjda za to nema potrebe. Kao i do sada – drugi će činiti djela, a oni će moliti. Da pisac ovoga uvodnika u Katoličkome tjedniku ima barem malo novinarskoga znanja – o njegovoj etici i moralu ne bih zborio (bojim se da bih naišao na prazan prostor) – naveo bi gdje je, u kojim novinama ili još k tome dodatno – na kojemu portalu i kada je objavljen taj moj članak. Ne, o tome u spomenutome uvodnom članku nema uopće nikakvih podataka. A nema ih, jer je nakana/intencija navedenog uratka bila sasvim drukčija: bilo je potrebno nečije ime i prezime staviti na stup srama, a sve zato da bi se obranilo neobranjivo: da je vodstvo Katoličke crkve u BiH savršeno, nepogrešivo i da se brine o narodu svome katoličko-hrvatskome. Kakve li blasfemije! A koliko je uvodničar od riječi, neka kaže i sljedeći naslov u njegovu glasilu, u spomenutome crkvenom glasilu Katoličkome tjedniku broj 3, od 25. siječnja 2015., str. 8-10: „Narod je spremniji za suživot i dijalog, nego svećenstvo“. To je naslov intervjua koji je s dvojicom svećenika: igumanom manastira Žitomislić kraj Mostara – Danilom Pavlovićem te župnikom u župi sv. Juraja u Derventi – vlč. Filipom Maršićem, vodio ‘glavom i bradom’ već spomenuti glavni urednik Katoličkoga tjednika, gosp. Josip Vajdner. Dakle, on kao glavni urednik ovoga tjednika daje naslov intervjuu koji je sam vodio da je narod spremniji za suživot i dijalog, nego svećenstvo. Stari Latini bi rekli: sapienti sat /mudrome dosta. Ali, ovdje nije riječ o mudrome, nego o zločestome, nečasnim metodama oboružanom turbo-katoličkom uvodničaru koji, da bi opravdao svoje urednikovanje u Katoličkome tjedniku mora udarati po tamburi čija svirka gladi nježne kleričko-stranačke ušne bubnjiće. Stoga, uvaženi gosp. Vajdneru, glavni uredniče Katoličkoga tjednika, iako me svrstavate u grupu katolika koji bi trebali postiti i skrušeno tražiti oprost za učinjeni prijestup, ovim Vam, kao rimokatoličkome svećeniku, želim reći da nas dvojica, temeljem onoga što ste napisali u svome gore spomenutom uvodniku, ne pripadamo istoj Crkvi. Vaš Bog je Bog koji je stolovao u Dretelju, Uzdolu, Srebrenici, Keratermu. Vaš Bog je Bog osvetnik. A mene su moji pokojni roditelji, koji (zapamtite!) nisu „Gerini“, učili – zajedno s bosanskim (ramskim i visočkim) fratrima – da je Isus iz Nazareta (i sâm Bog) došao navijestiti nekoga novog Boga, Boga ljubavi, ali nikako starozavjetnoga Boga osvetnika. Svrha Isusova dolaska nije navještaj osvete (Oko za oko, zub za zub), nego navještaj zapovijedi ljubavi (Ljubi bližnjega i neprijatelja svoga kao samoga sebe). A to znači da uopće nije potrebno biti katolik da bi se ljudski, a to znači isusovski, a time i kršćansk,i živjelo. Međutim, zlo je biti katolik, a drugome željeti napakostiti samo zato što tome katoliku, kao npr. sada Vama, (konfesionalno i stranačko-politički) nije po volji. I da zaključim: ni na kraj pameti mi nije zbog svojih stavova o (ne)činjenju nositelja službi u Katoličkoj crkvi u BiH dolaziti i na koljenima tražiti oprost od ljudi koji svoje katoličko hrvatstvo nalaze u navještajima nacionalnih vođa. Stoga, gosp. Vajdneru, nek’ Vas je sram (ako ga uopće imate) zbog objeda koje učiniste u svome članku „Šimejevsko kamenje i Crkva“. Istina, nisam oduševljen Starom zavjetom – to je staro prošlo svršeno vrijeme -, ja Vas tamo ne bih ni tražio, a time ni našao. No,  pročitate li Vi u Vašemu razumijevanju kršćanstva još jednom navedeni dio starozavjetnog teksta, pitat ćete se tko je, zapravo, Šimej – Vi ili ja. Odgovor Vam neće biti teško (pro)naći..   Ivan Markešić, sociolog religije, Zagreb
Please follow and like us:
error