UZP (7) – Tuđmanov zločinački plan: da nestanu bosanski Hrvati

AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 04.05.2020.

Usprkos čvrstom dogovoru s Miloševićem, koji se precizirao i dorađivao u kontinuitetu, i u čiju realizaciju su uključeni lideri Herceg-Bosne, Tuđman nije mogao pratiti Miloševićevu dinamiku.

Milošević je formirao srpsku autonomnu oblast u Hrvatskoj (SAO Krajinu) još 21. decembra 1990. godine, koja će objediniti ”srpske zajednice” zapadne i istočne Slavonije, te Baranje, i koje će se kao Republika Srpska Krajina, 1. aprila 1991. godine, proglasiti samostalnom, politički i formalno odvojiti od Hrvatske i pripojiti.

Također, sva SAO područja u BiH bit će formirana do sredine septembra 1991. i objedinjena u Republiku Srpsku, 9. januara 1992. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bit će formirana tek 18. decembra 1991. godine, a Hrvatska Republika Herceg-Bosna 28. avgusta 1993. To je ogroman vremenski zaostatak koji se nije mogao nadoknaditi.

Uz to, Milošević je bio veoma jasan s namjerama SAO krajina – i Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH su formirane kao paradržavne tvorevine s nadležnostima države, te s jasnim ciljem da kao ”srpske države” ostaju u sastavu Jugoslavije, odnosno velike Srbije.

S druge strane, HDZ BiH, pod Tuđmanovim pritiskom i u okviru UZP-a formira ”Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu” kao ”političku, kulturnu, gospodarstvenu i područnu cjelinu”. ”Zajednica” obuhvaća 30 općina, a u strukturi stanovništva ima gotovo polovinu Bošnjaka, po popisu koji je tada izvršen i u kome su Bošnjaci nosili nacionalno ime Muslimani.

Milošević je bio veoma jasan s namjerama SAO krajina – i Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH su formirane kao paradržavne tvorevine s nadležnostima države, te s jasnim ciljem da kao ”srpske države” ostaju u sastavu Jugoslavije, odnosno velike Srbije

Gubitak tempa bio je uvjetovan time što je Tuđman, za razliku od Miloševića, prikrivao svoje zločinačke namjere. Također, on je čekao da Milošević postavi koncept podjele BiH, da sruši njen suverenitet silom, očekujući da će JNA zajedno s vojskom RS-a postaviti realne pretpostavke za realizaciju njegovih ciljeva. Zapravo je očekivao da će Milošević u BiH, sa svojim vojnim i paravojnim formacijama, uraditi posao za njega. Zbog toga je kasnio u tajminzima tako da su njegovi politički potezi uvijek kaskali za srpskom politikom prema BiH.

U vrijeme proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne Milošević je već imao uhodane dvije srpske paradržave – Republiku Srpsku Krajinu i Srpsku Republiku BiH, s jasno definiranim teritorijima i jasnim političkim ciljevima koje su provodile.

S tim ciljevima oni su ulazili u međunarodne mirovne pregovore o BiH. Nakon referenduma i hrvatskog sudjelovanja u njemu, Tuđman je imao velike probleme kako se uključiti u takve pregovore. Zato je on sve svoje napore na unutarnjem i vanjskom planu usmjerio na neutralizaciju referendumskog pitanja i posljedica koje su iz njega proizilazile, a koje su dovodile u pitanje realizaciju njegovog zločinačkog cilja.

Međunarodna zajednica i njene institucije koje su nadgledale referendum, dale su pozitivne ocjene i priznale rezultate referenduma bez dvojbi. BiH je ispunila uvjete za međunarodno priznanje koje se približavalo i koje je moralo uvažiti BiH kao državu, samostalnu i suverenu na cijelom prostoru tadašnje Republike BiH, čije granice nisu mogli dovoditi u pitanje.

Radi toga su Milošević i Tuđman požurili zaobići referendumske rezultate, stvoriti nerede u BiH i problematizirali međunarodno priznanje.

U tom kontekstu treba razumijevati Tuđmanov govor na sastanku 27. decembra 1991. godine, na kome je rekao: ”Prema tome, meni se čini, da s jednom pametnom politikom možemo čak dovesti do toga – da umjesto rata koji prijeti ovakvom neriješenom pitanju i s tim gomilanjem armije – da čak ta armija bude zalog provedbe takvog razgraničenja.”

Ove riječi Tuđman izgovara tri mjeseca prije referenduma. ”Gomilanje armije” o kome govori kao o ”zalogu provedbe takvog razgraničenja” je gomilanje u BiH kada, opet po dogovoru s Tuđmanom i slovenačkim državnim vrhom, Milošević povlači JNA i njen vojni arsenal u BiH iz Hrvatske i Slovenije i njime okupira cijelu teritoriju BiH.

To razmještanje je izvršeno uglavnom u vojarnama Hercegovine i srednje Bosne, od Čapljine do Kiseljaka, oko Sarajeva, u Posavinu i tuzlansku regiju, dakle na područjima gdje većinu stanovništva tada čine Hrvati i Bošnjaci (Muslimani).

Milošević je bio u prednosti nad Tuđmanom i u podjeli teritorija BiH jer je Tuđmanu prepustio krajeve gdje su Bošnjaci (Muslimani) bili većinsko stanovništvo ili su činili barem polovicu tog stanovništva.

On je dakle znao da će pored takve strukture Tuđman teško ostvariti svoj zločinački cilj formiranja etnički čiste Herceg-Bosne i da će morati ući u oružani sukob. Taj sukob je bio strateški Miloševićev cilj jer je njime opravdavao agresiju na BiH i pretvarao je u građanski rat.

Tuđman je vjerovao da će, naprotiv, on opravdati formiranje Herceg-Bosne Miloševićevom armijom kao ”zalogom razgraničenja”; ”razgraničenje” je ono razgraničenje koje je dogovorio s Miloševićem u Karađorđevu, a koje su precizirali Boban i Karadžić u Grazu.

Međunarodna priznanja BiH su krenula prije referenduma (Bugarska, Vatikan, Turska, Španija), te odmah nakon referenduma (Njemačka i ostale zemlje EU te UN).

Usprkos čvrstom dogovoru s Miloševićem, koji se precizirao i dorađivao u kontinuitetu, i u čiju realizaciju su uključeni lideri Herceg-Bosne, Tuđman nije mogao pratiti Miloševićevu dinamiku

Nakon 22. maja, kada je Generalna skupština UN-a priznala BiH i istakla zastavu BiH na jarbol ispred zgrade UN-a u Njujorku, zajedno sa zastavom Republike Hrvatske i Slovenije, proces međunarodnih priznanja je ubrzan u cijelom svijetu.

Da bi se taj proces zaustavio na vrijeme, odnosno njegova opravdanost dovela u pitanje, trebalo je svijetu pokazati da se BiH ne može priznati kao država jer ima neriješene unutarnje probleme usprkos provedenom referendumu i opredjeljenju građana za nezavisnu, suverenu i cjelovitu demokratsku državu. Pošto je ”zaloga” Tuđmanove politike već okupirala BiH i napravila blokadu svih važnijih gradova i urbanih središta, krenula je otvorena destabilizacija i agresija na državu i napadi na stanovništvo.

Tako je prvi dan referenduma, 29. marta, kod Turbeta u općini Travnik, ubijeno dvoje ljudi koji su pokušali proći kroz barikadu koju su postavile Karadžićeve pristalice; 1. marta, drugog dana referenduma, izbija incident u Sarajevu koji se završava ubojstvom ”srpskog svata”, što se kvalificira kao ”napad na integritet srpskog naroda” i koristi kao povod za otvoreni rat protiv BiH – te noći postavljaju se blokade na svim gradskim raskrsnicama (generalna proba vojne blokade Sarajeva), blokiraju se i drugi gradovi od strateškog interesa za RS i Miloševića – Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Odžak.

Te noći već padaju prve žrtve, ubijeno je troje, a ranjeno četvero ljudi. Most u Bosanskom Brodu je blokiran 3. marta i to postaje povod za nove oružane sukobe jer blokadu probija već formirani HVO koji ima mješoviti nacionalni sastav i koji vodi Armin Pohara.

Blokiranje gradova u Posavini je dio dogovora Tuđmana i Miloševića o ”kompaktnosti teritorija” o kojoj Tuđman govori na sastanku 27. decembra 1991. godine. Radi se, zapravo o osiguranju koridora od Beograda, preko Bijeljine i Brčkog do Banja Luke, Prijedora, Bosanskog Novog i Bosanske Kostajnice, a odatle do područja pod vojnom kontrolom Republike Srpske Krajine koja je već bila proširena preko Sunje do Petrinje i Karlovca, a to znači nadomak Zagreba.

Tuđmanov zločinački plan nije dakle obuhvatao samo BiH nego i Hrvatsku jer je ovim ”razgraničenjem” i ”kompaktiranjem teritorija” doveo u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske i obranu Hrvatske koja je bila pod okupacijom.

S početkom oružanih incidenata i prvih žrtava, Tuđman je izjavio kako je težište jugoslavenske krize sada preneseno na BiH, odnosno na Sarajevo, te da tu treba tražiti rješenje da se rat ne bi dalje proširio.

Po njegovom shvaćanju, rješenje je bilo u pregovorima ”tri strane” iako su građani BiH, a to znači sve ”strane”, na referendumu jasno odlučili kakvu državu žele. Otvaranje pregovora ”tri strane”, od kojih su dvije već imale zaključen dogovor, potpuno dezavuira volju građana, poništava rezultate referenduma i vodi BiH u pakao, a jedan narod možda u nestanak, kako se ranije izjasnio Karadžić.

Tragično je to što je Tuđman već tada znao da takav proces vodi i hrvatski narod u nestanak, i što je to upravo bio njegov zločinački projekat. Cijelo područje koje se trebalo, po njegovim riječima, ”kompaktirati” da bi Srbija imala koridor do Knina, dakle od Brčkog i Orašja do Bosanskog Broda i Dervente, potpuno je uništeno.

Po podacima Nadbiskupskog ordinarijata Vrhbosanskog u Sarajevu, od 1991. do 1994. godine, iz Banjalučke i Sarajevske biskupije (župe Bosanske Posavine) protjerano je preko 220.000 katolika, a sve crkve i samostani su srušeni ili devastirani.

Stanje proizvedeno blokadama i oružanim sukobima u BiH, iza koga stoji dogovor Tuđmana i Miloševića i već postavljeni zločinački cilj, nameće se kao ”realnost” i prioritet međunarodnoj zajednici da bi se otvorili pregovori o budućnosti BiH i njenom unutarnjem uređenju.

Umjesto da se zaštiti država BiH i dobije isti položaj sa Slovenijom i Hrvatskom koje su izašle iz Jugoslavije, da dobije međunarodnu zaštitu, za BiH se otvaraju pregovori o unutarnjem uređenju, koji će kasnije prerasti u ”mirovne pregovore”.

Te pregovore u ime Evropske zajednice otvara i vodi portugalski diplomata José Cutileiro. Njegov plan, poznat pod nazivom ”Cutileirov plan”, bio je prva i promptna neutralizacija volje građana BiH iskazana na referendumu i prećutni pristanak na udruženi zločinački poduhvat.

Tragično je to što je Tuđman već tada znao da takav proces vodi i hrvatski narod u nestanak, i što je to upravo bio njegov zločinački projekat. Cijelo područje koje se trebalo, po njegovim riječima, ”kompaktirati” da bi Srbija imala koridor do Knina, dakle od Brčkog i Orašja do Bosanskog Broda i Dervente, potpuno je uništeno

Evropska zajednica i zemlje tzv. Kontaktne skupine ne mogu se pravdati da nisu znale za taj plan jer su imale veoma dobre informacije o dogovoru Tuđmana i Miloševića, te u rukopisu sve tačke sporazuma iz Graza između predstavnika Herceg-Bosne i Republike Srpske.

Također, imale su potrebne informacije o tome kako je Tuđman pripremao udruženi zločinački poduhvat u razgovorima s predstavnicima HDZ-a BiH i funkcionerima Herceg-Bosne, od juna do decembra 1991. godine.

Ništa nisu poduzeli, izuzev što su za BiH, odnosno za one snage koje su u toj situaciji bile spremne braniti BiH od agresije, uvele embargo na uvoz naoružanja. Otvorili su pregovore ”tri strane” prije referenduma da bi ga unaprijed obesnažili.

Pregovori su počeli u Sarajevu, 13. februara 1992. godine, petnaest dana prije referenduma. Karadžić i Boban koji su sudjelovali u pregovorima ispred Republike Srpske i Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, odmah su postavili otvorene zahtjeve: s jedne strane, ostajanje BiH u velikoj Srbiji, s druge strane, podjelu države.

Zapravo, Karadžić Bosnu i Hercegovinu uopće nije vidio izvan ”krnje Jugoslavije” i kao cjelovita država mogla je opstati samo unutar nje; Boban je zastupao principe iz ”livanjskog pitanja”, odnosno BiH je vidio kao složenu državnu zajednicu suverenih naroda na njihovim nacionalnim područjima. Izetbegović je zastupao koncept iz referendumskog pitanja, građansku državu s jakom centralnom vlašću, ali s Domom naroda kao garantom zaštite nacionalnih interesa sva tri naroda.

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

Please follow and like us: