Kulenović: Narativ „ovako više ne može” – mora se pokazati na izborima!
Izborni trendovi i tehnologije poštenih izbora
Naša tema su „Izborni trendovi i tehnologije poštenih izbora“ tema koja dotiče same temelje demokratskog poretka. Svaki izborni ciklus iznova aktualizira dva pitanja: kakvi su trendovi obilježili prethodne izbore i kako će se odraziti na predstojeće? Te da li glasački listići zaista odražavaju volju birača ili samo moć izbornog inženjeringa?
Povjerenje građana u izborni proces u Bosni i Hercegovini godinama je ozbiljno narušeno. Ponavljajući uzorci izbornih nepravilnosti – od Doboja i Srebrenice 2020., preko Općih izbora 2022., do prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske – proizveli su apatiju i rezignaciju. Nedavni institucionalni nalazi to potvrđuju: od 270 grafološki vještačenih biračkih odbora, u 107 je utvrđeno krivotvorenje potpisa. Uz više od hiljadu slučajeva glasanja bez važećih dokumenata i sumnje u fiktivnu izlaznost, postaje jasno da se izborni proces pretvorio u trku u kojoj se pobjednik često odlučivao nakon zatvaranja biračkih mjesta.
U tom kontekstu, uvođenje paketa izbornog integriteta i novih tehnologija u 2026. godini – biometrijske identifikacije otiskom prsta i optičkih skenera glasačkih listića – predstavlja značajan institucionalni iskorak. I pored političkih otpora, valja postaviti pitanje: šta ove tehnologije zapravo donose i gdje prestaju njihovi dometi?
Probni izbori u septembru pokazali su visok stepen tehničke pouzdanosti: verifikacija otiska prsta uspješna je u preko 97 posto slučajeva, a elektronska transmisija rezultata funkcioniše u roku od nekoliko minuta. Ako se to potvrdi na predstojećim izborima, tehnologija će direktno reducirati dva tradicionalna resursa izbornog inženjeringa: fiktivne glasove – glasanje umjesto umrlih, odsutnih ili dijaspore – i naknadno dopisivanje glasova unutar stranački ovladanih biračkih odbora. Biometrija će također dovesti do „vještačkog” pada nerealnih izlaznosti. Ukidanjem fiktivnih glasova, stvarni glasovi onih koji zaista izađu na birališta dobijaju veću težinu i čistoću. Riječ je o „tehničkoj korektnosti” koja je bila nužna.
No ovdje je potrebno zadržati kritičku distancu. Postavlja se ključno pitanje: mogu li biometrija i skeneri sami po sebi donijeti političke promjene i izgrađenu demokratiju? Mogu li eliminirati odgovornost građana za sudbinu države? Odgovor je nedvosmislen: ne mogu. Tehnologija je neutralan alat ako se profesionalno koristi, a ne magični štapić. Ona može prebrojati listiće, ali ne može promijeniti političku kulturu niti ukloniti pritiske koji se odvijaju prije i daleko od skenera i biračkih mjesta. Biometrija ne može spriječiti kupovinu glasova na terenu, zloupotrebu javnih resursa, klijentelizam ni mobing pri zapošljavanju. Ne može spriječiti da u Predsjedništvo budu izabrani oni koji će državu rušiti, a ne graditi u interesu svih. Niti obmane lakovjernih da se u ime relaksacije odnosa pokloni glas onima koji su samo promjenuli verbalnu oblandu, ali ne i stare ciljeve razaranja bosanske države.
U sredinama s historijom izbornih opstrukcija već se upozorava na rizik od namjernog sabotiranja opreme i izazivanja „tehničkih kvarova”, kako bi se iznudio prelazak na ručno brojanje i otvorio prostor za stare navike.
Ako tehnologija rješava pitanje fizičke krađe na biračkom mjestu, šta onda suštinski određuje izborne trendove i rezultat? Odgovor leži u sociološkom paradoksu: u raskoraku između privatnog mišljenja i izbornog ponašanja. U privatnim razgovorima dominira narativ „ovako više ne može” – koji je izraz frustracije statusom quo, ekonomskim bezizlazom i sigurnosnim strahovima. No kada isti građanin stane pred glasački listić, stupa na scenu kolektivni strah. U uslovima globalne krize, ratnih sukoba na istoku Evrope i Bliskom istoku te zapaljive retorike domaćih i regionalnih lidera, birača preplavljuje egzistencijalna neizvjesnost.
Otuda drugi ključni trend – tiha većina i izborna apatija. Kada nezadovoljni građanin izgubi vjeru u mogućnost promjene, on najčešće ne glasa za alternativu, nego ostaje kod kuće. Rekordno niska izlaznost od 35,77 posto na nedavnim izborima u RS-u jasan je alarm. Niska izlaznost odgovara isključivo najorganizovanijim stranačkim mašinerijama s razvijenom klijentelističkom mrežom. Što je ukupna izlaznost manja, to je relativni uticaj klijentelističkog tijela – zaposlenih u javnom sektoru i interesno vezanih grupa – veći i presudniji.
Projekcija nadolazećih izbora stoga je sljedeća: vladajuće stranke mogu izgubiti fiktivne glasove usljed uvođenja tehnologije, ali će svoju relativnu vlast očuvati zahvaljujući niskoj izlaznosti, klijentelizmu i eksploataciji kolektivnog straha. Urbani, građanski i reformski blokovi nastavit će voditi tešku bitku. Narativ „ovako više ne može” ide im u prilog, ali u uslovima globalnog uzmicanja liberalno-demokratskih vrijednosti, jačanja protekcionizma i etnonacionalističkog ustavnog poretka teško iznalaze način da to nezadovoljstvo kapitalizuju u masovan izborni preokret.
Zaključno, tehnologija nam daje samo čiste glasačke kutije, dok poštene i slobodne izbore moramo izboriti sami građenjem političke kulture i odvažnosti u kojoj strah neće pobjeđivati razum i u kojoj privatni stav „ovako više ne može” neće ostajati zaključan u kući na dan izbora.
Adil Kulenović, 27. 9. 2026.
About The Author
