Bojan Šošić: Ovima koji osporavaju nezavisnost i suverenitet Bosne možemo i moramo poručiti ¡No pasarán!
Čak i kada se ne bi množili nasrtaji na Bosnu i Hercegovinu, i izvana i iznutra, o čemu već mjesecima svjedočimo, zbilja turbulentne i turobne godine koja je za nama ogolila je istinu o ranjivosti cjelokupnog čovječanstva pa tako i naše zemlje, ionako opterećene onim što joj je donio rat, a na mnogo koji način još i više onim što je uslijedilo poslije njega.
Zvuči gotovo somnambulno, a opet upravo bosanski inadžijski, slaviti nezavisnost u vremenu kada i najrazvijenije zemlje svijeta sa strepnjom čekaju skoro pa milost farmaceutskih kompanija ili dok je svima još svježe sjećanje na vrijeme kada đaci nisu mogli tek tako nastaviti sa školovanjem, makar i zbog toga što na policama prodavnica tehničke robe više nije bilo web-kamera.
A nastavlja se bujanje otrovnih trendova kojima pojedinci s polugama vlasti u rukama isijavaju vlastitu patologiju i sistematski niječu znakove nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Nastavlja se to mešetarenjem baštinom Galerije, mrcvarenjem Zemaljskog muzeja, osporavanjem statusa Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ignorisanjem veličine Narodnog pozorišta koje slavi puno stoljeće postojanja; pored takvih i uprkos takvima. I zašto se to sve čini? Zašto se to sve čini i dalje, sad kad je ova zemlja uslijed pandemije ostala bez 5000 svojih građana i kada su oni na čelu vladajućih struktura ostavili one još uvijek preživjele bez vakcina, učinivši od njih glinene golubove? Zar to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da jednom zauvijek otjera Bosnu iz onih koje nije bilo moguće otjerati iz Bosne? Očito da ne. Jer kako kaže Tvrtko Kulenović izrijekom koji je učinjen naslovom predstave kojom se počinje obilježavati stogodišnjica Narodnog pozorišta, To nikad nigdje nije bilo – i time kao prstom u oko uklanja svako odsustvo svijesti o istini da je rat ovdje bio ništa manje nego nespojiv sa zdravim razumom, kao što je i ovo što živimo danas. I pita se akademik Kulenović čemu tolika patnja. A meni se čini da je odgovor u tome da nam patnja treba da nam ne bi bilo svejedno. Da ne budemo ravnodušni prema sebi, prema onima oko nas, prema Bosni. Jer to bi značilo da smo pristali da je Bosna istjerana iz Bosanaca.
Ali Bosne ima jer je ne samo devedesetih, već i prošle godine, u jeku najvećeg rasula onih što su plaćeni da odlučuju i rješavaju, a koji iz sitnih interesa zaboravljaju na svoje dužnosti i na svaku čast, od Une do Drine bilo toliko onih kojima je bilo stalo da zastupaju dobro, koji su upravo bez ikakvog interesa davali sebe da se učini sve što je u njihovoj moći da građani Bosne i Hercegovine što spremnije dočekaju nadolazeću prijetnju. Zbog tih silnih ljekara, inženjera, medicinskih sestara, apotekara, mejkera, privrednika, po drugi put u trideset godina i pogrebnika, ima Bosne i imamo pravo da vjerujemo da nisu nestali Bosanci, nego da su samo prekriveni poput hostije tankom koprenom zla koju pletu raspikuće koji su se dočepali vlasti. Zbog tih Bosanaca koji su kao oni što ih je slavio Tvrtko Kulenović jer su svojevremeno odlazili i u Španiju svjesni da zlo bilo gdje ne smije biti tolerisano i jer će u suprotnom prijetiti svugdje, ovima koji osporavaju nezavisnost i suverenitet Bosne iznutra i izvana možemo i moramo poručiti ¡No pasarán!
I zbog tih, iako još umornih i tihih, ali gordih Bosanaca, niko nikada neće moći osporiti ono što je izrekla najveća istorijska ličnost ovih prostora novijeg doba, Josip Broz Tito: „Bosna će biti Bosna!“
Bojan Šošić,
Riječ na Svečanoj akademiji Kruga 99 i RKUD Proleter povodom Dana nezavisnosti BiH, 1.mart 21.
