Nekada je „meka moć“ SAD bila veća i od vojne moći

Piše: Adil Kulenović

Prije dva dana, Pedro Sančez, španski premijer, dao je izjavu koja možda najbolje dijagnosticira današnju globalnu krizu. On je rekao: „…očito da su mir i vrijednosti koje ga podupiru napadnuti reakcionarnim valom, autoritarnim režimima, dezinformacijama i pošastima koje ugrožavaju stabilnost naših demokratskih institucija“. A brazilski predsjednik Lula da Silva upozorava „kada demokratija nazaduje, pojavljuje se Hitler“, očito aludirajući na Trampa.

I zaista, izgleda da američko urušavanje i Evrope ide putem urušavanja poredaka zasnovanih na liberalnoj demokraciji, uključujući i internacionalni – jačanjem desnice, surove logike profita i sile u odnosima između država, islamofobije, etnonacionalizma, pa i sijanjem razdora unutar samog kršćanskog svijeta.

Ali, uporedo sa tim naziru se i nova savezništva zemalja srednje snage koje registruju slabljenje “meke moći” SAD-a u Evropi i svijetu — ne kao spektakularanog loma, nego kao postepenog opadanja uticaja koji je decenijama oblikovao političku stvarnost kontinenta. Nekada je „meka moć“ bila veća i od vojne moći.

Nekada je bilo dovoljno da Vašington pošalje signal. Danas se ti signali sve češće tumače, preispituju ili jednostavno ignorišu. Primjer nisu samo izbori u Mađarskoj već i otpor u drugim dijelovima svijeta, pa i u samoj Americi. Ne zato što je američka moć nestala, nego zato što je izgubila onu vrstu autoriteta koji ne počiva na sili, nego na percepciji i uvjerenju.

Sama Evropa pokušava odgovoriti na tu promjenu konceptom koji zvuči ambiciozno: strateška autonomija. U prevodu, to je pokušaj da se vodi vlastita politika, a da se ne napusti savez sa SAD. Ali, između ideje i stvarnosti stoji stara evropska slabost — nedostatak jedinstva. Dok jedni zazivaju veću samostalnost, drugi i dalje sigurnost vide isključivo pod kišobranom NATO-a.

Pokazuje se da dio evropske politike više ne želi biti samo refleks američkih odluka, nego traži vlastiti glas — makar još uvijek nesiguran i nedovoljno usklađen. Izgleda, bar za sada, da Evropa i dalje stoji između američke sigurnosne sjene i vlastite nesigurnosti, ne samo zbog konačnog ishoda rata u Ukrajini već i zbog energetskog loma. Dok SAD ukidaju sankcije Rusiji na američki uvoz nafte i plina na novih 3 mjeseca, u samoj Evropi još traje proces otriježnjenja.

U tom kontekstu, nameće se pitanje koje se sve češće izgovara poluglasno: može li se Bosni i Hercegovini dogoditi scenarij nalik onome koji danas gledamo u Ukrajini — dovođenje u pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta kroz kombinaciju unutrašnjih slabosti, vanjskih pritisaka i otvorenijom podrškom hegemonijskim aspiracijama Srbije i Hrvatske? Pogotovo što je očita činjenica američko blokiranje procesa demokratskog razvoja i izgradnje suverene bosanske nacije svih njenih građana, jednako izglednom činjenju ustupaka ruskom etnonacionalnom ekspanzionizmu u Ukrajini.

Odgovor zahtijeva hladnu analizu. Ali sama činjenica da se takvo pitanje postavlja nije beznačajna. Ona govori o promjeni percepcije sigurnosti — o osjećaju da su granice, koje su dugo smatrane zatvorenim pitanjem, ponovo postale dio šire geopolitičke igre. U tom smislu, paralela sa Ukrajinom nije prognoza, nego upozorenje: da suverenitet nije statična kategorija, nego odnos snaga koji se mora kontinuirano pratiti.

Nadati se je da za Bosnu i Hercegovinu to znači da najveći rizik ne dolazi iz scenarija otvorenog konflikta, nego upornog jačanja i slabljenja institucija i političke kohezije. Jer znamo da države rijetko gube integritet preko noći ali mnogo češće kroz postepeno potkopavanje iznutra – kada i spoljašnji akteri koriste nastali otvoreni prostor.

Adil Kulenović, 19.4.26.