Dragan Markovina: Lovrenovićev silazak s Olimpa

Kako općiti i ostati nevin?

Riječ je naravno o dva vrlo znakovita detalja. Prije svega, on nikako da uvaži činjenicu kako u toj zemlji postoje i još neki građani, višestoljetno ukorijenjeni u njenom društvu, koji naprosto ne osjećaju pripadnost nijednoj od triju konstitutivnih nacija. Ti ljudi su nekad sebe uglavnom doživljavali Jugoslavenima, dok se danas pretežno smatraju Ostalima i ni na koji način ih se ne može eliminirati citiranjem Andrića i sličnim historiografskim teorijama. Gdje je nestalo dugo trajanje u Mostaru ’91. godine, u kojem se preko 12% ljudi izjasnilo Jugoslavenima, uz preko 30 % miješanih brakova. Šta bi sa psiho-političkim momentima kod tih ljudi?

Photo: tacno.net

Kad pisac počne manifestirati višak pretencioznosti u vlastitim tekstovima, to ga nužno dovede do manjka smisla. Što je naravno posve legitiman cilj, samo kad bi prethodno bio osviješten kao takav. Ivanu Lovrenoviću očito nisu dobro legla moja zapažanja o ishodu bosanskohercegovačkih izbora, pa mi je odlučio posvetiti svoje dragocjeno vrijeme, ispisujući tekst pod naslovom “Nedorasli narod pred glasačkom kutijom: Marginalija o bazičnoj strukturi bosanskohercegovačkoga društva i o aroganciji lijevo-prosvjetiteljskih komentatora”. Treba odmah upozoriti neupućenog čitatelja, kako nije riječ o nikakvoj marginaliji, nego o docirajućem traktatu, prepunom uzvišenih misli i konačnih istina. Ostat će naravno vječno pitanje je li se autor isticanjem ‘marginalije’ u naslovu želio poistovjetiti s Krležom ili mi pokazati koliko sam nebitan, takorekuć uzgredan, što bi rekao Tuđman, no to i nije najbitnije. Najprije će biti da se radi o kombinaciji ovih dvaju razloga, ali razmišljanje o tome odvuklo bi nas od merituma stvari.

Što je dakle Lovrenović želio reći s ovim tekstom, vjerovatno ne zna ni on sam. Za razumijevanje poante, ne pomažu ni drugo, ni treće čitanje, s obzirom da nakon svega ostaje izvjesno jedino to da je nešto doista želio reći.

Pri čemu je posebno zanimljiv način na koji to radi, neutemeljeno optužujući drugoga za nešto s čim se sam upravo bavi. Lovrenović me dakle optužio za lijevo-prosvjetiteljsku aroganciju, da bi odmah nakon toga održao jedno poduže predavanje s očitom prosvjetiteljskom misijom. Konzervativnom naravno. No s tim nisu iscrpljeni paradoksi njegovog teksta. Naš pisac, naime tendenciozno citira, izostavljajući dijelove koji mu ne odgovaraju, a sve s ciljem da mu se moj tekst uklopi u unaprijed zadanu tezu. Samoj tezi vratit ćemo se na kraju teksta, a sada da vidimo kako majstor to radi. Ja sam dakle napisao sljedeće: “Ukratko, tri četvrtine građana ove zemlje biralo je nacionaliste 1990. godine, zaokruživali su ih na svim izborima nakon toga, a zaokružuju ih i danas. Da bi se to promijenilo potrebna su desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje. I najnaivnijima je jasno koliko ovo utopijski zvuči, no nijedan svijet se nije mijenjao bez utopijske vizije o tome kamo dalje.”.

Photo: www.novasloboda.ba

Lovrenović je pak napravio ovo: “Nešto uljuđenija varijanta toga stajališta, pak, govori kako su, da bi se to promijenilo, „potrebna desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Logična konzekvencija prigovora i žalopojki ovoga tipa mogla bi se ovako izraziti: treba promijeniti narod, ovaj koji imamo nije politički dorastao niti je svjestan vlastitih potreba i interesa, a sredstva kojima bi se to postiglo jesu neka vrst pedagoško-ideološkoga inženjeringa na dugu stazu te korjenita promjena karaktera i fizionomije društva.”. Izostavljajući dakle moj zaključak o praktičnoj nemogućnosti da se to sekularno, lijevo društvo uopće u nekom realno ostvarivom vremenu dogodi, tj. svjesno zanemarivši lako shvatljivu činjenicu da nisam ponudio nikakav borbeni program, nego samo neostvarivu utopijsku viziju, izgradio je čitavu tezu oko toga da zazivam međunarodni protektorat ili jednopartijsku diktaturu. A sve to zajedno da bi se još jednom obračunao s mrskim komunizmom i podržao status quo. Štoviše, svjesno je zanemario i posljednji dio mog teksta u kojem sam indirektno naznačio što bi zapravo ta utopijska vizija bila: “Drugim riječima, želi li iole promijeniti društvo u kojem djeluje, ljevica nužno mora raskrstiti s idejom sudjelovanja u vlasti u etnički zadanom društvu i raditi sve da takvo društvo razgradi. Ima li ona snage podići avangardnu scenu, okupiti ljude koji znaju kritički misliti i djelovati s margine, potpuno ignorirati terirorijalnu podjelu zemlje i izgraditi paralelno društvo u vidu vlastitog školstva i građanskog sveučilišta, vrijeme će pokazati. To je naravno teško za povjerovati, no možda i iznenade.”. Svatko iole razuman, tko pročita ove dvije moje tvrdnje može zaključiti samo jedno. Činjenicu da ta desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi i izgradnja lijevog pokreta ne podrazumijevaju nikakvo osvajanje vlasti, ponajmanje nasilno, već upravo suprotno. To je čak i bukvalno naznačeno kroz potrebu da se krene u izgradnju paralelnog društva, avangardne scene i vlastitih sveučilišta. Lovrenović je to naravno pročitao, ali ga to nije spriječilo u nakani da otvoreno laže, kako bi dobio šlagvort za vlastite teze.

Do kojih smo konačno došli. Da ne zamaramo čitatelje njegovim beskonačnim eksplikacijama, koje uostalom mogu lako pročitati na njegovoj web stranici ili na poskoku, svest ćemo ih na suštinu. Dugo je naš autor razmišljao, tražeći nosivi stup svoje misli da bi nama, neupućenima otkrio Braudela i njegove “procese dugog trajanja”. Piše tako Lovrenović: “No, u svim tim analizama najmanja se pažnja poklanja jednome psihopolitičkom (P. Sloterdijk) momentu, koji je u Bosni i Hercegovini, uza sve druge i drukčije motive glasačkih odluka, često presudan. Riječ je o činjenici koja je notorna, ali koja se rado ignorira, naročito u krugu gore spomenutih tumača koji se uvijek iznova iščuđavaju kako je moguće da „narod glasa za vlastite grobare“. Ta činjenica spada u red onih koje historičari i kulturolozi poznaju pod pojmom procesa dugoga trajanja, a možemo ju nazvati bazičnom strukturom bosanskohercegovačkoga društva, i sastoji se u višestoljetnom, transhistorijskom su-postojanju triju etnoreligijskih zajednica, koje su –što je od ogromne važnosti – u moderno doba, a osobito oštro diferencirano i jasno od rata 1992-95. definitivno oblikovane kao političke nacije.”. Prilično mi je nejasno zašto Lovrenović meni pokušava približiti Braudela, kojeg dajem kao temeljnu literaturu na ispitima, no ono što je posve jasno je to da govori besmislice.

Photo: Almir Panjeta/Sarajevo-x.com

Da malo detaljnije objasnimo čitateljima. Lovrenović dakle izmišlja da ja zazivam povratak socijalističkog sekularnog režima, kojega istovremeno proglašava neuspješnim jer je većina građana formirana u takvom društvu birača ipak birala nacionalističke partije, da bi potom kao temeljnu odrednicu bosanskohercegovačkog društva ponudio parapsihološko i transhistorijsko nasljeđe koje je stvorilo tri posve odvojene zajednice. Pa kako je, za boga miloga, taj režim u 45 godina mogao promijeniti sliku društva, koje je po Lovrenoviću temeljno određeno višestoljetnom dubinskom podjelom? Zašto ga proglašava neuspješnim, a i dalje se drži vlastite teze o ukorijenjenosti podjela? Odluči se, Lovrenoviću, čega ćeš se odreći, teze o nesupješnosti socijalističkog razdoblja ili sulude teze o procesima dugog trajanja? Da dodatno približimo i čitateljima i Lovrenoviću. Slijedeći njegovu misao, socijalizam je u stvaranju modernog, sekularnog društva mogao uspjeti samo u slučaju da se održao kroz par stoljeća. Gledajući s te pozicije, bio je ekstra uspješan. No naravno da je teza o procesima dugog trajanja koji su zauvijek stvorili tri odvojene nacionalne zajednice potpuno besmislena i tu nikakvo citiranje Andrića ne pomaže, a još manje impresionira.

Da vidimo kako je on razvio tu svoju tezu: “Deklarativno odbacujuću vjeru, pojedinac u tom sistemu zapravo nije pristupao nikakvom uistinu sekulariziranom i demokratiziranom društvu, nego je, praktično, jednu vjeru zamjenjivao drugom. Taj sistem, osobito u svojoj prvoj epohi (ali strogo gledajući i do samoga svog kraja) u specifičnom smislu i sam je bio religiozni, ili barem parareligiozni sistem. On, doduše, jest odbacio stare religije/etnokonfesije a njihove institucije radikalno lišio moći i odvojio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s komunističkom partijom kao „crkvom” te ideologije. O sekularizaciji u evropskom smislu tu nije moglo biti ni govora, jer takva sekularizacija znači, prije svega, razvoj tolerancije, emancipaciju individue, pluralizam mišljenja i svjetonazora, postojanje građanskoga života između države i religijske institucije, oslobađanje i osamostaljivanje državnih, društvenih, znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova i djelatnosti od utjecaja struktura u čijim je rukama moć u kombinaciji vlasti i ideologije. Na taj način je sistem sačuvao konzerviranom strukturu vjerničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne komponente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja „vjere”…”.

Nakon što čovjek ovo pročita, shvati da je najtužnije od svega to kako Lovrenović ne vidi da je upravo u ovom pasusu sam srušio vlastitu tezu o dugom trajanju. Većina toga što je napisao u ovom pasusu je, naime istina. No isti obrazac konvertiranja te malograđanske mase, zabilježen je i nakon ’90. godine. Radilo se isključivo o oprotunističkom, i sitnosopstveničkom računu kako će zadržati sav dotadašnji malograđanski komod, usvoje li novu paradigmu i fanatično je zastupaju, kao i onu socijalističku. To je, a ne proces dugog trajanja i, kako ono psiho-politički i transhistorijski društveni proces, razlog takvog izbora iz ’90. godine.

Ako bismo sve do sada navedeno i mogli pripisati nekakvom intelektualnom stavu poznavatelja bosanskohercegovačke povijesti i književnog nasljeđa, do takvog zaključka ipak je nemoguće doći, uhvatimo li se momenta u kojem se Lovrenović razotkriva.

Riječ je naravno o dva vrlo znakovita detalja. Prije svega, on nikako da uvaži činjenicu kako u toj zemlji postoje i još neki građani, višestoljetno ukorijenjeni u njenom društvu, koji naprosto ne osjećaju pripadnost nijednoj od triju konstitutivnih nacija. Ti ljudi su nekad sebe uglavnom doživljavali Jugoslavenima, dok se danas pretežno smatraju Ostalima i ni na koji način ih se ne može eliminirati citiranjem Andrića i sličnim historiografskim teorijama. Gdje je nestalo dugo trajanje u Mostaru ’91. godine, u kojem se preko 12% ljudi izjasnilo Jugoslavenima, uz preko 30 % miješanih brakova. Šta bi sa psiho-političkim momentima kod tih ljudi?

Odgovor na pitanje zašto ih očito doživljava marginalnima i ne uključuje u teoriju, iako i sam iznosi kako ih je razini BiH ’91. godine bilo preko 242 000, odnosno nešto više od 5,5%, vjerovatno se krije u zadnjem pasusu ovog rijetko tendencioznog teksta.

Photo: Wikipedia

U njemu Lovrenović piše: “Postoji, ipak, stanovita razlika između Federacije BiH i Republike Srpske; u potonjoj se birači ne moraju diferencirano „opredjeljivati“ po nacionalnoj osnovi jer su sve stranke i svi kandidati nacionalno jednoznačni i jednako nacionalno „pravovjerni“, pa je tu riječ o čistoj političko-interesnoj borbi i natjecanju. Ovo je, u stvari, razlika u vrsti političkoga života između dvaju entiteta. Republika Srpska je u nacionalnom smislu homogena, praktično jednonacionalna, u administrativnom pogledu ustrojena unitarno i centralistički, i to su okolnosti koje više pogoduju pojavi političkoga pluralizma, nego što je to moguće u višenacionalnoj Federaciji BiH, u kojoj, k tome, još uvijek nije blizu politički produktivno rješenje i smirenje bošnjačko-hrvatske tenzije. (Za neko sasvim drukčije promišljanje ostaje pitanje puno mučnoga cinizma: zar je u postjugoslavenskim društvima za razvoj političkoga pluralizma nužan nasilno etnički očišćen prostor i centralističko administrativno uređenje?)”.

Nevjerovatan je taj čovjek. Potrošio je nekoliko kartica teksta da bi zapravo uvijeno poručio kako bi i Hrvati trebali dobiti svoj entitet pa bismo onda mogli očekivati buđenje političkog pluralizma. Interesantno, nikad na to ne bih pomislio.

Iz ovoga bismo mogli pretpostaviti kako u današnjoj, etnički nikad homogenijoj Hrvatskoj cvjeta politički pluralizam, umjesto održavanja konstitutivnih mitova tuđmanizma.

Čitav problem s Lovrenovićem i lovrenovićima leži u činjenici da bi istovremeno općili i ostajali nevini, pri čemu im kompletnu logiku ruše oni što ih je Tuđman volio nazivati “djecom oficira JNA i potomcima miješanih brakova”. Drugim riječima, poštovani Lovrenoviću, kad ponudiš odgovor na pitanje kako to, npr. ja ne osjećam nikakve tenzije zbog federalnog uređenja jednog od entiteta i te mi nacionalističke razmirice ne predstavljaju apsolutno ništa u životu, niti mi priječe razvoj političkog pluralizma, imalo bi barem nekog smisla sve to što si napisao.

*Tekst preuzet sa portala Tačno

Please follow and like us:
error