Ko zna zašto je to dobro?

Autor: Nenad Fišer

Iz skladišta pripovjedačkog materijala

Nema te nevolje, muke i tegobe za koju u skladištu narodnog mudroslovlja ne postoji prigodna fraza koja kao da je čekala upravo takav trenutak da ohrabri i utješi nečiju ojađenu dušu. Za sitnije nesreće, kažu, sjajno pomaže dijalektička spoznaja da „svako zlo ima svoje dobro“. Posljednji put sam je čuo prije nekoliko godina u razgovoru u kojem su svi vjerovali da se dolazak jednog šupljoglavog sociopate u Bijelu kuću još uvijek može okarakterizirati tek kao istorijska nesreća koja bi, s druge strane, mogla pokrenuti kakav-takav proces globalnog buđenja i otrježnjenja. U međuvremenu perspektiva puzajućeg građanskog rata koji bi lako mogao eskalirati u kataklizmu planetarnih razmjera učinila je takvu vrstu utjehe infantilnom. U tragičnim, katastrofalnim situacijama, kada se ni najvećim intelektualnim naporom ne može dokučiti kakva bi to blagodat mogla srazmjerno uravnotežiti nastalo zlo, zadnje utočište neargumentiranom optimizmu nudi fraza „Ko zna zašto je to dobro!?“

U jeku pandemije korone nije trebalo dugo čekati da se ona pojavi u javnim diskusijama i autorskim domišljanjima. Njihov prvi talas, sasvim očekivano, imao je izraženu edukativno-informativnu dimenziju: šta je virus, kako se prenosi, šta je imuni sistem, kako nastaju novi virusi, koje su mjere prevencije i zaštite, kakva je geografska rasprostranjenost, koliki je stepen zaraženosti i smrtnosti, kakve mjere preduzimaju druge zemlje, koja su najnovija naučna saznanja o prirodi ove pandemije i njenom širenju i sl. Kada je tema pandemije postala medijski dovoljno etablirana uslijedili su prilozi izraženijeg ideološkog naboja u kojima su do riječi došli kako politički i vjerski poslanici tako i raznorazni opskurni pokreti i inicijative, koristeći bogomdanu priliku da se motiv korone iskoristi kao moćno pomagalo za neku vrstu agitacije. Nije tu zaostala ni estradno-tabloidna komponenta gdje su se našla mišljenja popularnih ličnosti, nebrojenih zagovornika najrazličitijih teorija zavjere, kao i svih onih koji stvari vide suprotno u odnosu na postojeći konsenzus priznatih autoriteta. Srećom, život pod bitno izmijenjenim okolnostima – posebno nakon što je izolacija postala dijelom globalne svakodnevnice – podstaknuo je i vrsne spisatelje i teoretičare da artikuliraju svoja iskustva i dragocjena viđenja onih aspekata socijalne stvarnosti koje je pandemija učinila bjelodanim.

Sa svakim novim danom sve većem broju ljudi postaje jasno da svijet nakon pandemije neće više biti isti kao što je bio prije nje. Utoliko je i svako iščekivanje „povratka života u normalu“ nerazumno ukoliko pod „normalom“ podrazumijevamo išta drugo osim odsustva virusa u striktno infektološkom smislu. Pandemija nije naprosto loša epizoda koja se može izrezati iz filma, a njega spojiti na mjestima prekida tako da radnja teče dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ona je aktivirala mrežu uzročno-posljedičnih odnosa koji zahvataju fundamentalne strukture društvene zbilje. Stoga nije iznenađujuće da je pandemija inspirirala značajan dio znanstvene i umjetničke produkcije koji pokušava dati svoj odgovor na pitanje u kojem će se pravcu te strukture mijenjati. Vizije svijeta u kakvom ćemo se naći kada korona više ne bude među nama variraju od mračnih i distopijskih do romantično-arkadijskih kakve ponajbolje ilustrira poetički nadahnuti video „The Great Realisation“ Tomasa Robertsa (alias Tom Foolery).

Već sada brojni socijalni fenomeni pokazuju prisustvo procesa čija kauzativna moć ne može biti podcijenjena. S jedne strane, tu je porast totalitarnih ambicija država kojima je borba protiv korone priskrbila legitimitet za vrlo problematične poteze „u ime opšteg dobra“ (već sada je izvjesno da će se godinama nakon korone „tracking and tracing“, u ma kakve mračne svrhe bili izvođeni, najlakše opravdavati zahtjevima zdravstvene zaštite). Restrikcije koje nameće svako vanredno stanje, s druge strane, dovode do pojačane građanske osjetljivosti na brojna pitanja od javnog interesa koja se, in ultimo sensu, mogu svesti na dilemu: da li je država servis građana ili su građani tu da servisiraju državu? Takva vrsta dileme po pravilu izaziva nervoznu reakciju vlasti koja nerado prihvata javno preispitivanje njene funkcije i sa strepnjom posmatra opadanje opšteg stepena građanske idiotizacije. Riječju „idiōtēs” u Grčkoj se označavala osoba usredsređena na svijet svoje privatnosti i nezainteresirana za pitanja opšteg dobra. Proces idiotizacije, kao pouzdanog sredstva za narkotiziranje političkog aktivizma i disperziju građanskog nezadovoljstva, velikim je dijelom kontroliran kroz industriju zabave – nezamjenjivu u apsorpciji slobodnog vremena i uljuljkivanju kolektivne svijesti. Pad proizvodnje u toj oblasti, u sprezi sa osjetnim opštim ekonomskim kolapsom, drastičnom desocijalizacijom koja pojačava individualne frustracije i nedostatkom smislenih kompenzacijskih aktivnosti, ozbiljno je ugrozio neke od ustaljenih mehanizama socijalne kontrole. Jedini otvoreni socijalno-produkcijski prostor postaje virtualni prostor interneta, a on se sve teže nosi sa nezapamćenim porastom prometa na bezbrojnim socijalnim mrežama, online servisima, zahtjevima mobilne telefonije i računarskih mreža koje omogućavaju milionima zaposlenih da rade od kuće. Takva situacija, u kojoj se život rapidno preseljava u digitalni ambijent, predstavlja neponovljivu priliku neumornim pregaocima iz cyber-podzemlja koji su već mjesecima u punom zamahu i o čijim ćemo uspjesima tek slušati.

Dakle, kakvo bi „dobro“ po savremenu civilizaciju otuda moglo doći? Ukoliko bi se tako nešto i dogodilo, da li je već sada moguće prepoznati začetak tog dobra u gustoj pređi međuuvjetovanosti od koje je satkana zbilja? Razmišljanja analitičara, koji su se odvažili ponuditi čitalačkoj javnosti svoje prognoze, nadasve su inspirativna, ali postojeće iskustvo govori u prilog onih koji takva predviđanja (tmurna ili vedra) u principu posmatraju sa skepsom.

Konačno, postoji li u istorijskom pamćenju da je iz slične nesreće proistekla neka dobrobit od trajnog i korjenitog značaja po čovječanstvo, ma koliko ona u tom trenutku bila nepredvidiva?

Postoji nešto morbidno već u samoj ideji da se na nekoj metafizičkoj vagi dobra i zla odmjeravaju izgubljeni ljudski životi (čak milioni njih!) naspram bilo kakvog dobra kasnije proisteklog iz takve tragedije. Ta neprimjerenost ne postaje manja pričom o „visokoj cijeni“ kojom je to dobro plaćeno, ona se time samo frazira rječnikom trgovačke bešćutnosti.

Stoga je bolje da govorimo o nepredvidivosti lanca uzroka i posljedica, o okolnostima pod kojima prividno efemerne posljedice jednog zbivanja postaju ključni faktori u razvoju nekog drugog. Na tom obrascu počiva značajan dio književnosti, a istorija je neiscrpan repozitorij svjedočanstava o njegovoj prisutnosti.

U nekom mikro-svijetu čovjeka podvrgnutog preventivnoj izolaciji, čitanje predstavlja ne samo privremeno utočište već i priliku da se obnove već pomalo zaboravljene, ritmom svakodnevnice umrtvljene čitalačke strasti. Da bi se sačuvali od jedne infekcije barem za neko kratko vrijeme možemo se predati drugoj, koju duhovito prepoznaje Jane Yolen rekavši da je književnost „tekstualno prenosiva bolest kojom se ljudi najčešće zaraze u djetinjstvu“.

Pitanje dobra koje neočekivano izrasta iz kataklizmičkih ruševina i postaje dijelom razvojnog toka koji će temeljito promijeniti budućnost, uputilo me na literaturu koja tematizira jednu od najstrašnijih pandemija u zabilježenoj istoriji – srednjevjekovnu kugu.

Zašto nju, a ne neku drugu, podjednako strašnu pošast, poput španske gripe prije stotinjak godina? Ponajprije zato što je ovu tekuću pandemiju obilježilo nekoliko detalja koji su me podsjetili upravo na svijet u vremenu „Crne smrti“: identične teorije zavjere o mračnim silama koje namjerno šire bolest da bi ostvarili svoje mračne ciljeve (nekoć su to, između ostalih, bili čak i sakupljači mrtvaca kojima se pripisivalo da pljačkaju kuće preminulih pa širenjem zaraze granaju svoj posao, danas su njihovo mjesto preuzele farmaceutske korporacije), iste preporuke o „prirodnom liječenju i prevenciji“ (gdje je češnjak i dalje pri vrhu liste, danas kao i u vremenu kuge), iste spekulacije o ljekovitom djelovanju duhana, teorije o povećanoj ili smanjenoj otpornosti nekih rasa, itd. Dakako, tu su i sveprisutne maske uniformiranog bolničkog osoblja u bijelim mantilima, potomaka gavranolikih medicinskih praktikanata odjevenih u crne mantile, sa licima pokrivenim kljunastim maskama koje je u jeku bubonske kuge kao zaštitno sredstvo uveo Charles de L’Orme.

Tako se razvila pripovijest za koju vjerujem da je prikladna za vrijeme pandemije, koja govori nešto o dobru i zlu, o smjesi meda i otrova koja tvori cjelokupnu ljudsku istoriju (melle et felle, od kojih se po Plautusu sastoji ljubav). U središtu te priče nalazi se predmet o kojem je Carl Sagan napisao neke od svojih najnadahnutijih redova:

Kakva je zadivljujuća stvar knjiga. To je pljosnati objekat načinjen od drveta, sa savitljivim dijelovima na kojima je otiskano obilje čudnih tamnih žvrljotina. No dovoljan je jedan pogled na nju i nalazite se u duhu neke druge osobe, možda nekoga ko je hiljadama godina mrtav. Kroz milenije pisac govori jasno i bezglasno u vašoj glavi, obraćajući se izravno vama. Pisanje je možda najveći od ljudskih pronalazaka, ono povezuje ljude koji se nikada nisu poznavali, stanovnike udaljenih epoha. Knjige raskidaju lance vremena. Knjiga je dokaz da su ljudi sposobni za magiju.“

Priča o putovanju do tog „najvećeg od ljudskih pronalazaka“ uzbudljiva je avantura za koju bismo mogli reći da počinje jednom naoko malom, inovativnom dosjetkom, prije više od jednog milenija. Dosjetka se pokazala vrijednom promocije u rang „otkrića“ kojem je trebalo oko tri stoljeća da se proširi Evropom i postane nerazdvojnim dijelom planetarne kulturne baštine. Riječ je o promjeni načina pisanja, tačnije – o napuštanju kontinuiranog ispisa teksta i usvajanju prakse da se riječi pišu tako što su odvojene praznim prostorom među njima. Još od kada su Grci uveli vokale u svoj alfabet počelo se pisati na način koji se naziva scriptura continua, gdje slova slijede jedno za drugim bez razmaka ili znakova punktuacije među riječima. Takav je kontinuirani skript postao normom, ne samo u Grčkoj, nego kasnije i u drugim mediteranskim kulturama pa dakako i u Rimu odnosno latinskom jeziku.

Mada vokalizirani alfabet obezbjeđuje potpunu supstituciju glasova slovnim znakovima (jer se ne pišu samo konsonanti, kao u semitskim jezicima), njegovo kontinuirano pisanje ne čini čitanje jednostavnijim. Tačnije govoreći – vizuelni kanal komunikacije u procesu čitanja takvog teksta zahtijeva dodatni nivo mentalnog procesiranja koji ne postoji u činu slušanja. Iako u aktu govorenja glasovi slijede jedan za drugim bez ikakvih pauza između riječi (što je naročito uočljivo kod slušanja nepoznatih jezika), mi ipak razumijemo sadržaj komunikacije budući da u datom jeziku poznajemo riječi i njihova svojstva, gramatičke elemente, intonacije, akcente i sl. Zašto se taj automatizam diskriminacije ne događa i sa pisanim tekstom?

Jednostavan ogled razjasniće stvar. Evo jednog primjera kontinuiranog ispisa:

Kadaseutekstunekoristirazmakmeđuriječimaonsemnogolakšerazumijeukolikosepročitanaglas.

Ako se sada ovaj dugi niz znakova pročita naglas, nižući glasove koji odgovaraju slovnim znakovima, moći ćemo razumjeti tekst znatno brže i lakše nego što je to moguće “nijemim (vizuelnim) čitanjem”.

Za efikasno nijemo čitanje potrebno je da riječi, kao osnovni jezički elementi, budu izdvojene u zasebne tekstualne jedinice. Tada je moguće koristiti i grafizme riječi kao vizuelne informacije preko kojih će niz slova biti “prepoznat” u vizuelnom ključu prije nego što bude “bezglasno pročitan”. Tako bez ikakvih kognitivnih poteškoća možemo pročitati tekst iz gornjeg primjera napisan sa uobičajnim prazninama između riječi:

Kada se u tekstu ne koristi razmak među riječima on se mnogo lakše razumije ukoliko se pročita naglas.

Tačnije govoreći, mi smo naglas “čitali” kontinuirani tekst da bismo ga mogli izgovoriti kao sekvencu glasova, a kada smo ga izgovorili onda smo ga i čuli. Od tog trenutka procesiranje njegovih elemenata obavlja se na način koji je već doveden do automatizma evolucijom glasovnog komuniciranja. Ovdje, dakle, čitalac razumijeva tekst slušanjem sebe samog u procesu čitanja (tj. pretvorbe grafičkih znakova u njihove zvučne ekvivalente).

Posljedica dominacije kontinuiranog pisanja jeste gotovo potpuno odsustvo “privatnog čitanja”. Ta sposobnost predstavljala je rijetkost dostojnu divljenja. Tako Sv. Augustin u svojim “Ispovijedima” sa ushićenjem piše o milanskom biskupu Ambrosu koji je mogao čitati “u sebi”: “Oči su mu putovale preko stranica i srce mu je pronalazilo smisao, no njegov glas i jezik su mirovali.”

Svako razbijanje kontinuiranog niza znakova na manje grupe, međusobno odvojene praznim prostorom (čak ne nužno na krajevima riječi), donekle je pospješivalo brzinu i tačnost čitanja zato što je više odgovaralo prirodnom sekadnom kretanju oka i sekvencijalnom procesiranju manjih “informacijskih paketa”. Pisanje koje koristi takvo grupiranje znakova zvaćemo “parcelirani ispis”. Paul Saenger u svojoj sjajnoj analizi pojave razmaka među riječima (“Space Between Words: The Origins of Silent Reading”) naziva ga “aerated script”, doslovno “prozračeni/provjetreni ispis”, prema vrtlarskom postupku kojim se buše rupe u tlu kako bi se smanjila kompaktnost zemljišta i omogućio lakši pristup zraka, vode i minerala do korijena.

Scriptura continua bi još i mogla nekako funkcionirati u podnebljima gdje je tekst ispisan maternjim jezikom čitaoca, tj. jezikom koji on kompetentno govori, no problemi su nastajali tamo gdje to nije bio slučaj. Stoga nije začuđujuće da se najraniji pokušaji korištenja parceliranog ispisa, kako bi se pisani tekst za čitaoca učinio u većoj mjeri „user-friendly“, prvo pojavljuju daleko od okruženja u kojem su se ljudi rutinski služili pučkim ili klasičnim latinskim – među irskim monasima u benediktinskoj opatiji Jouarre (Francuska), kasnog sedmog i ranog osmog stoljeća.

Irski monasi počeli su isprva razdvajati riječi interpunktima, da bi kasnije prešli na još racionalniji oblik delimitiranja – ostavljanjem praznog prostora između riječi. Težeći tome da tekstove učine što jasnijim i razumljivijim, u njihovom latinskom uočava se i tendencija da se izbjegnu brojne nepravilnosti latinske gramatike, i da se jezik u najvećoj mjeri prilagodi formi „subjekat-glagol-objekat“ koja je garantirala najmanje mogućih nesporazuma.

Razdvajanje riječi praznim prostorom nije značajnije zašlo u Evropu sve do kraja 10. stoljeća, kada su se pojavili brojni klasični spisi filozofske, znanstvene i tehničke sadržine koje je trebalo dobro razumjeti. No, razmaci među riječima, kao oblik pisarske prakse koja je preko irskih manuskripta stizala na kontinent, tu se sudarala sa već temeljito zabetoniranom tradicijom kontinuiranog pisanja. Ne samo da su pisari u transkripciji starih hebrejskih, sirijskih i ranohrišćanskih tekstova eliminirali razmake koje su izvorni tekstovi sadržavali, nego su i prepisi rukopisa nastalih u Irskoj, najčešće grčkih tekstova u kojima su riječi bile jasno odijeljene, bili „adaptirani“ (tj. “unazađeni”) za kontinentalnu upotrebu uklanjanjem razmaka između njih, u skladu sa vladajućom normom pisanja.

Kanonsko razdvajanje riječi uzeće maha tek u 12. stoljeću, da bi se konsolidovalo kao trajna i usvojena norma negdje u 14. stoljeću. Sve do tada, „čitaonice“ su zapravo bile „mrmljaonice“, u skladu sa činjenicom da je akt čitanja bio uvijek „javan“. Čin razumijevanja pisanog teksta dešavao se nakon što je tekst „učinjen čujnim“ njegovim glasnim čitanjem. Tragovi toga vremena u kojem je čitati značilo izgovoriti nataloženi su u mnogim jezicima, posebno u arhaičkim izrazima. U našem jeziku nalazimo, recimo, „Čitanje Prvo“, kao stari izraz za jedinicu organiziranja teksta, koju bi danas nazvali (prvim) poglavljem. Ovo „čitanje“, međutim, upravo jeste verbalno obraćanje drugima, i ovdje je izraz „čitanje“ direktno zamjenjiv sa riječju „Govorenje“.

Najveću zaslugu u tome da se u Evropi postepeno odbaci scriptura continua i slijedi put kojeg su par stoljeća ranije naznačili irski monasi, treba pripisati protoskolasticima u koje se svrstavaju Gerbert od Aurillaca, Richer, Abbo od Fleuryja, Heriger od Lobbesa i Fulbert od Chartresa. Njihov je autoritet nametnuo razdvojene riječi kao pravilo čija je sistematska primjena bila dobrodošla Benediktinskoj reformaciji, napose u Mont-Saint-Michelu (Jumièges) i u italijanskom Cassinu. Cistercitski red prenosi ovaj običaj u južnu Francusku tako da već u 12. stoljeću u cijeloj Evropi susrećemo manuskripte sa razdvojenim riječima, pisane manje ili više uniformnim latinskim jezikom.

Kada bismo rekapitulirali ovaj proces sazrijevanja i optimiziranja pisanja primijetili bismo da je uvođenje razmaka između riječi u tekstu, kao i znakova interpunkcije, dovelo do dramatičnih promjena koje sežu mnogo dalje od unaprjeđenja brzine čitanja teksta i njegove razumljivosti. Nastanak “privatnog čitanja” vodio je i privatnom bogoštovlju, pojavi ličnijeg pisanja, sazrijevanju ideje autorstva, i sl. Onog trenutka kada je riječ bila izdvojena u zasebnu jedinicu, jezik se otvorio analizi, prije svega gramatičkoj. Za gramatičkom analizom slijedile su i minuciozne tekstualne teološke analize, unaprjeđenje pravnih nauka, te konačno obiman studij Aristotelove filozofije a potom i drugih antičkih mislilaca kojima se inspirirala renesansa. Treba primijetiti da u jezicima koji postoje samo u oralnoj formi ne postoji riječ za “riječ”! Razumijevanje strukturalne prirode jezika zahtijeva njegovu „predodžbu“, vizuelnu prezentaciju u grafičkom obliku kakav obezbjeđuje i „podrazumijeva“ pisanje. Stoga bi se moglo reći da koncept riječi, u istorijskom smislu, ne dolazi iz analize govorenja, već iz analize pisanja, sa svim implikacijama u pogledu kognitivnih procesa koji stoje u pozadini tih dviju aktivnosti.

Pojava parceliranog pisanja ukazuje na bitno civilizacijsko obilježje tog vremena – na sceni se po prvi put pojavljuju „čitaoci“, koji neće biti posvećeni skolastici ili monasi. A to je, sa svoje strane, značilo da je počelo doba u kojem se imalo o čemu pisati. No sama industrija pisanja i dalje je pripadala monastičkim skriptorijima, gdje su prepisivači ispisivali nezamislivo skupocjene knjige za podjednako nezamislivo bogate naručioce. Jedna od najvećih, basnoslovno vrijednih aristokratskih biblioteka u Londonu tog vremena, sadržavala je čak osam knjiga.

Sada, kada je pisanje našlo svoju za čitanje najoptimalniju formu, preostalo je samo da ponuda udovolji potražnji. No, to nije bilo nimalo lako, sve dok se proizvodnja knjiga nije iz monastičkog skriptorija iselila u domen masivne i masovne mašinske proizvodnje – tj. u štamparije. Bilo bi prerano da već ovdje uvedemo Gutenberga, jer njega i njegove štamparije ne bi bilo da nije pristigla sasvim neočekivana „pripomoć“ koju je sa sobom donijela – kuga.

Na zapadu je trinaesto stoljeće naznačilo promjene koje će iznjedriti renesansa: rodili su se Roger Bacon (1220), Raymond Lulle (1232), Marco Polo (1254), Dante Alighieri (1265), William od Ockhama (1285), osnivaju se evropski univerzitetski centri. U Engleskoj kralj John Bezemljaš (“Lackland”), mlađi brat Richarda I (“Lavljeg srca”) “potpisuje Magna Carta Libertatum” (mada, striktno govoreći, kao nepismen to nije mogao učiniti te je povelja zapravo bila ovjerena njegovim pečatom, dakle “signirana”). U zadnjoj deceniji 13. stoljeća pojavljuju se i prvi mehanički satovi, blok štampa (drvorezna štampa tj. “woodblock printing”), a možda nije za zanemariti i činjenica da se tada počeo masovnije proizvoditi viski.

Gotovo bi se reklo da je period “Mračnog doba” srednjevjekovlja, kako ga je nazvao Petrarca, okončao i da će renesansa u 14. stoljeću u punom zamahu “pohrliti u povijest”. No, onda je klimatski okončao i tzv. “topli period srednjevjekovlja” i od 1315. do 1322. zavladala je katastrofalna glad koja je odnijela (barem) 10% evropskog stanovništva. Taj se broj mjeri u milionima ljudskih života, i najbitnija obilježja tog doba danas bi se prepoznavala u terminima kolapsa civilizacije: bolesti, masovna umiranja, (samo)ubojstva starijih kako bi mlađima preostalo više hrane, nasilje i kriminal neviđenih razmjera, infanticid, pa čak i kanibalizam. Ilustracije radi, službeni hroničari britanske kraljevske porodice (dakle u svakom pogledu najimućnijeg društvenog sloja) bilježe da je njihov očekivani životni vijek 1276. godine iznosio 35 godina dok je u vrijeme velike gladi (1301-1325) pao ispod 30.

A onda je 1347. godine na dužu posjetu stigla, preko Napulja i Đenove, mnogobrojna porodica koja će na najradikalniji način izmijeniti sliku svijeta i budućnost Evrope – porodica Yersinia. Tačnije, porodica Yersinije Pestis – bacila bubonske kuge.

Njen ulazak u Evropu otpočeo je mongolskom opsadom Caffe, đenoveškog trgovačkog uporišta na Krimu, kada se netko od opsjedatelja u službi Jani Bega (šesta generacija potomaka Džingis Kana) dosjetio da preko zidina uporišta katapultira leševe vlastitih saboraca pokošenih kugom koju su sa sobom donijeli iz svoje azijske domovine. U par poteza, preko izbjeglica, kuga je stigla do glavnih mediteranskih pomorskih centara i poprimila razmjere pandemije, te vrlo brzo doprela do Beča i Pariza. Da li bi slika svijeta bila bitno drugačija da se nije dogodila prva zabilježena upotreba biološkog oružja u neslavnoj istoriji ljudskog ratovanja, da tijela zaražena kugom nisu katapultirana preko zidina Caffe? Ne bi. Kuga je već bila među mongolskim osvajačima, a njen ulazak u grad siguran neovisno o ishodu opsade. Ona je samo dala dramski pečat zbivanjima koja će neizbježno uslijediti.

U četiri naredne godine (i nekoliko kasnijih epidemija, sve do 1400. godine) Evropa je i demografski i ekonomski bila devastirana. Između trećine i četvrtine populacije umrlo je od kuge (po nekim procjenama 25-50 miliona ljudi). U periodu 1348-1375, službeni hroničari britanske kraljevske porodice bilježe da je njihov očekivani životni vijek bio svega 17 godina.

Stjecajem okolnosti, gotovo ironijskog obrata, kuga je posljedično bila jedan od najznačajnijih faktora ubrzanja procesa koji su vodili renesansi – na prvom mjestu u domenu komunikacija.

Osnovni problem u diseminaciji znanja toga doba bila je tehnologija reprodukcije knjiga – govorimo o tzv. “kulturi manuskripta” kada je proizvodnja knjiga bila manualna i koncentrirana na pisarnice (skriptorije) isprva samo većih monastičkih a kasnije i univerzitetskih centara. Centar komercijalne knjiške trgovine u 13. stoljeću bio je Pariz, ponajviše zahvaljujući broju bogatih i pismenih ljudi koji su si mogli priuštiti dragocjene manuskripte. Tu počinje tranzicija knjižarstva iz monastičkih pisarnica ka domenu sekularnog poduzetništva.

Kao i svaka proizvodna djelatnost, i industrija rukopisa suočila se sa pitanjem efikasnosti, odnosno, prednostima podjele rada. U ranijoj istoriji monastičkog knjižarstva jedina podjela u tehnologiji posla bila je između pisara i iluminatora, koji bi tipično ukrašavali inicijalna slova paragrafa. Razvojem univerzitetski centriranog knjižarstva proizvodnja rukopisa znatno je ubrzana. Za to veliku zaslugu ima produkcioni sistem koji je razvijen na italijanskim univerzitetima početkom 13. stoljeća – sistem pecia. Pecia (lat. pecia, peciae) je dio knjige od nekoliko stranica (folio). Cijela ideja zasnovana je na principu koji će stoljećima kasnije biti razvijen i usavršen u industrijskoj proizvodnji a po kojem se proces proizvodnje razbija na manje podprocese koji se mogu paralelno odvijati. U prepisivačkom poslu to je značilo da knjiga čije bi repliciranje uzelo jednom pisaru, recimo, mjesec dana, može biti podijeljena na 10 manjih dijelova, koje bi preuzelo 10 pisara završivši cjelokupan posao za tri dana. Kruženje segmenata knjige (peciae) među pisarima bilo je time znatno ubrzano, i svaki od njih preuzimao bi prvi naredni slobodni segment (kojeg je njegov kolega upravo prepisao u svojoj kopiji manuskripta), neovisno o redoslijedu segmenata u cjelini knjige. Kada su svi bili prepisani, knjiga se mogla složiti u ispravnu cjelinu. Ovaj sistem rada postao je službenom procedurom rada skriptorija na pariškom univerzitetu, i bio je vrlo detaljno reguliran, pogotovo nakon što je francuski kralj Filip Lijepi (1285-1314) 1307. godine uveo poreske olakšice na sva izdanja univerzitetskih knjiga.

Procedura je bila takva da su profesori na univerzitetu koji bi želio izdati neko djelo prvo obavili uredničko-korektorske poslove na samom originalu rukopisa (recimo ponuđenog od autora) i taj bi autentični autorski tekst u takvom pročišćenom i prekontroliranom obliku bio uručen odgovornom librariusu, sa zvanjem stationariusa. Njegov je prvi zadatak bio da ovaj original prepiše podijelivši ga na niz zasebnih pecia, od kojih je svaka morala biti veoma pažljivo sravnjena sa redigovanim autorskim rukopisom. Taj stationariusov prepis predstavljao je originalnu kolekciju pecia, zvanu exemplar, i ta je kolekcija činila ono što bismo danas zvali “master-kopijom” knjige. Peciae koje čine exemplar služile su kao predložak za sve rukopisne kopije koje će se napraviti. Kada je exemplar dovršen, stationarius bi ga predao na odobrenje univerzitetskoj inspekciji čiji bi članovi po pozitivnom nalazu odredili i cijenu iznajmljivanja pecia drugim zainteresiranim prepisivačima.

Stationarius nije samo iznajmljivao peciae, njegov je zadatak bio i da nalazi nova djela koja su obećavala dobru prođu, odnosno da traga za najnovijim exemplarima koji bi bili u što je moguće boljem stanju. Ukratko, stationarius je obavljao i poslove “istraživanja tržišta”, knjiškog agenta, i sl. Razumljivo da su i tada činjeni kompromisi karakteristični za tržište robe – ukoliko je nešto obećavalo veliki uspjeh, stationarius ne bi gubio vrijeme tražeći najkvalitetniji raspoloživi exemplar već bi uzeo prvi koji bi mu bio ponuđen i stavio ga u produkcijski lanac među ostale librariuse (pisare, prodavače knjiga, bibliotekare).

Univerzitetska kontrola nad knjigama koje su se proizvodile za univerzitetsku upotrebu (a samo te bi bile oslobođene poreza) učinila je univerzitet slobodnim od cehovskih pritisaka vanuniverzitetskih knjižara i prodavaca knjiga (koji su mogli izdavati šta su željeli, već prema zakonima tržišne ponude i potražnje). Od posebnog značaja bila je činjenica da su univerziteti imali ovlaštenja da kontroliraju i druge elemente od instrumentalnog značaja po samu izdavačku djelatnost, napose proizvođače pergamenta, osnovne sirovine za produkciju manuskripata. Najranija upotreba životinjske kože, posebno obrađene za pisanje, pripisuje se Eumenesu II, kralju Pergamona po kojem je pergament dobio ime (3. stoljeće p.n.e).

Ne treba previdjeti činjenicu da univerzitetski i nezavisni knjižari nisu bili jedini korisnici pergamenta. Pergament je bio naveliko tražen i od strane dvorskih činovnika, trgovačkih i cehovskih gildi i esnafa, svih institucija i crkvenog i svjetovnog ustrojstva koji su imali potrebu da nešto obznanjuju u pisanoj formi, da ne govorimo o privatnim i javnim pisarima, računovođama, itd. itd. Pergament je bio medij za čuvanje najrazličitijih informacija, a njihov broj je svakodnevno rastao u procesu društvenog razvoja i njegovog usložnjavanja. Razumljivo je da državne povlastice koje su univerzitetski knjižari uživali u odnosu na slobodne izdavače nisu bile po volji proizvođačima pergamenta, imajući u vidu da su na slobodnom tržištu mogli tražiti bilo koju kupcima prihvatljivu cijenu, dok su u odnosu na univerzitetske institucije bili prisiljeni prodavati po prioritetnoj osnovi i po propisanim cijenama. Posebna regulativa starala se o tome da proizvođači pergamenta ne snabdijevaju univerzitetske knjižare pergamentom lošijeg kvaliteta (odnosno, da ne čuvaju bolji pergament za platežno izdašnije klijente). Ovdje ne mislimo na monastičke skriptorije, budući da su oni imali svoje vlastite izvore sirovina koje su pristizale sa crkvenih posjeda.

Već sama pojava recikliranja pergamenta u formi palimpsesta (od grčke riječi “ponovo ostrugan, očišćen”) ukazuje na njegov hronični nedostatak. Primjera radi, čuveni “Arhimedov palimpsest” sadržavao je 90 stranica Arhimedovog teksta kopiranog u 10. stoljeću, da bi dvjesto godina kasnije pergament bio “očišćen”, presavijen napola i originalni tekst zamjenjen sa 177 stranica liturgijskog štiva. Srećom, brisanje originalnog teksta nije bilo izvedeno odviše temeljito i početkom 20. stoljeća Thomas Heath je rekonstruirao i preveo taj izvorni grčki tekst. Arhimedov spis sadržavao je proširenu verziju njegovog Ostomachiona, ali i raspravu za koju se do tada smatralo da je izgubljena – “Metod mehaničkih teorema”. To je jedina sačuvana verzija tog sjajnog teksta o metodi dvostruke kontradikcije u postupku geometrijskog dokazivanja.

Manualna proizvodnja knjiga suočavala se sa još jednim problemom koji smo već naznačili govoreći o dužnostima stationariusa – problemom tačnosti i vjerodostojnosti prepisa. Cjelokupna praksa laičkog knjižarstva izrasla je iz monastičke produkcije svetih knjiga, liturgijskih spisa i kodeksa, a u tom domenu pitanje doslovnosti bilo je esencijalno.

Možda ponajbolju ilustraciju tog aspekta knjižarstva pružaju nam pravila kodifikacije koje je 1428. izložio Oswald de Corda u svome djelu “Opus Pacis” (Djelo mira). De Corda je bio njemački kartuzijanac, prior kartuzijanskog središta u Grand Chartreuseu. De Corda je dobro shvatio duh novog vremena koji je na istorijsku scenu doveo duhovni pokret Devotio Moderna. To “Moderno bogoštovlje”, kao forma “hrišćanskog humanizma”, često se označava kao bitna komponenta u formiranju luteranizma i kalvinizma, a posljedica je činjenice da su jačanjem knjiškog poduzetništva i laici došli u poziciju da mogu proučavati Božiju riječ, bez posredovanja klera. Tipičan izdanak takvoga duha bio je upravo Erasmus Roterdamski (Desiderius Erasmus Roterodamus).

De Corda se prihvatio zadatka da reformira kodeks Statuta Nova iz 1368. koji je zabranjivao bilo kakve preinake na kopijama Starog i Novog zavjeta, osim ako nisu u skladu sa exemplarima propisanim unutar monastičkog reda samog skriptorija. Prekršaj počinjen neautoriziranom promjenom teksta od strane prepisivača bio je veoma ozbiljan, što je dovelo do neviđenog sitničarenja u kontroli prepisa. De Corda je imao razumnije viđenje ovog problema i smatrao je da uspostavljeni standardi, prema kojima su identificirane neželjene korekcije, ne smiju biti posmatrani kao zapovijesti nego preporuke. Posebno je na umu imao činjenicu da je besmisleno slijediti obilje minucioznih pravila korektorskog rada a istovremeno prisiljavati pisare da vjerno reproduciraju čak i one dijelove teksta za koje znaju da su neispravni, samo zbog toga što kvalitetniji exemplar nije bio na raspolaganju. Za razliku od prethodne, kanonski propisane prakse, de Corda je insistirao na prosuđivanju samog pisara. Ipak, budući da govorimo o periodu prije pojave ikakve jezičke standardizacije (te su se načini pisanja određenih riječi manje-više određivali “u hodu”), de Corda je upozoravao da prepisivači ne bi trebali žuriti u “modernizaciji” arhaičkih oblika spelovanja u biblijskom štivu, kako se time ne bi unosilo još više neželjenih varijacija. S druge strane, de Corda upućuje pisare da uvažavaju nacionalne razlike i varijetete u dijalektima latinskog jezika.

Prije de Corde u pitanjima prepisivačke discipline i metode odlučivao je rigorozni “Valde Bonum”, djelo nastalo tokom velike shizme u hrišćanstvu. “Opus Pacis” uvažava da je kroz stoljeća, od regiona do regiona, način pisanja određenih riječi dobio specifična lokalna obilježja, i da je zarad uspješnije komunikacije bolje slijediti standard koji takva obilježja postavljaju nego li držati se slijepo exemplara, neovisno od toga kako dobar on bio u nekom drugom podneblju. Osamdesetih godina 15. stoljeća Opus Pacis postao je opšteprihvaćeni autoritet i standard u pitanjima prepisa, proširio se čak do Irske, posebno u redovima duhovnika Devotio Moderna i reformiranih benediktinaca (koncentriranih u Njemačkoj i Nizozemskoj).

Vratimo se sada u područje izdavaštva i njegove probleme. Vidjeli smo da je volumen izdavaštva ovisio o raspoloživosti dviju komponenti: pergamenta i pisara. Sâmo tržište je time bilo razdijeljeno na proizvođače i dobavljače sirovina s jedne strane (ceh pergamentara koji je dobavljao koze i prerađivao ih u pergament ili vellum) i korisnike tih sirovina u procesu proizvodnje knjiga (knjižare, tj. pisare, iluminatore, redaktore, korektore, pa i distributere). Bez onih prvih kolabirala bi cjelokupna struktura proizvodnje i širenja znanja posredstvom neverbalne komunikacije, usprkos svih državnih napora da se to onemogući striktnom kontrolom industrije pergamenta. Stoga je traženje alternative za pergament postalo strateški značajan poduhvat u svakoj kulturi tog doba. Alternativa je bila poznata – papir, ali tehnologija njegove proizvodnje nije puno obećavala u Evropi. Kako je i kada papir uopšte stigao do Evrope?

Znamo da su 751. godine Arapi naučili proizvodnju papira od Kineza u Samarkandu (današnji Uzbekistan) i to znanje je 793. godine stiglo do Bagdada. Otuda, trebalo je narednih stotinu godina da tehnologija proizvodnje papira stigne do Kaira i još narednih stotinu da bi papir pristigao i do Španije, ne kao znanje o načinu njegove proizvodnje nego kao roba uvezena iz arapskog svijeta. Misal iz Silosa najstariji je papirni dokument hrišćanskog zapada, ispisan je u 11. stoljeću u manastiru Santo Domingo de Silos (kraj Burgosa u Španiji). Negdje u 12. stoljeću umijeće proizvodnje papira stiže iz Kaira do Maroka, a otuda u Španiju gdje su počeli nicati centri za njegovu produkciju (Xátiva, današnja Valencia). Krajem 13. stoljeća nastaju i prva postrojenja za proizvodnju papira u Italiji, u Montefanu i Fabrianu (1276-7). Šta je bila smetnja da papir preuzme ulogu pergamenta, i već tada postane dominantni medij pisane riječi?

Problem sa papirom je u tome da je njegova osnovna sirovina celuloza, dobivena iz celuloznih vlakana. Izvor tih vlakana bila je drvna celuloza (razne vrste drveta koje se nazivaju “pulpwood” i koriste upravo za proizvodnju papira jer rastu veoma brzo; bor, eukaliptus, akacija), ili biljna vlakna dobivena iz jute, pamuka, lana, konoplje, riže, itd. Nažalost, u predindustrijskom društvu bez mehaničkih pilana tehnologija za efikasnu i isplativu ekstrakciju celuloze iz drveta nije postojala, a biljne kulture koje bi je mogle dati korištene su za tržišno dobro situiranu industriju tekstila. Srećom, celulozna vlakna u tekstilu i dalje su celuloza, pa se postojeći tekstilni otpad (npr. konoplje i lana) mogao koristiti za proizvodnju papira. No, na raspolaganju su bile relativno male količine tekstilnog otpada, a njegovo masovnije prikupljanje bilo je ili nemoguće (zbog nepostojanja odgovarajućih transportnih pretpostavki) ili bi povećalo troškove proizvodnje preko granice isplativosti.

A onda je pristigla kuga.

Već smo spomenuli desetine miliona žrtava kuge u Evropi, i to u izrazito kratkom vremenskom periodu od svega pet godina. Kuga je demografski opustošila kontinent no materijalni resursi ostali su netaknuti: kuće, alatke, namještaj, obuća, odjeća, pa sve do posteljine, čaršava, presvlaka, deka, pokrivača, zavjesa, stolnjaka – ukratko: obilje proizvoda od tkanine. Neka je po glavi stanovnika bilo samo deset kilograma tkanine, dolazimo da toga da se odjednom u Evropi pojavilo na stotine hiljada tona tkanine. Usprkos toga što će nešto od te mase biti “naslijeđeno” i zadržano u upotrebi zamjenjujući starije i istrošenije proizvode, taj ogromni priliv tekstilnih proizvoda nakon svih upotrebnih rotacija i zamjena rezultiraće istom tolikom masom tekstilnog otpada. A tkanina se sastoji od celuloznih vlakana, upravo onakvih kakve traži industrija papira!

U Francuskoj već 1355. godine pariški univerzitet zainteresirao se za razvoj tehnologije papira koji bi zamijenio pergament. Manufakture papira već su pokrenute u Troyesu i Essonnesu, 1391. u njemačkom Nurembergu, da bi početkom 15. stoljeća proizvodnja papira uzela maha i u Italiji. Novi medij potaknuo je i tehnološku adaptaciju ksilografije kojom se štampa drvenim blokom na tekstilu prilagodila štampi na papiru. Proizvodnja papira dospijeva u Englesku 1494. godine no prva velika i uspješna fabrika papira, zasnovana na njemačkoj tehnologiji, javlja se u Dartfordu tek 1588. godine kada proizvodnja papira stiže i u Nizozemsku.

Tako u 15. stoljeću susrećemo zemlje koje su mogle zadovoljiti vlastite potrebe za papirom (Njemačka i Francuska), južna se Austrija orijentirala na uvoz iz Italije, Englezi su svoje potrebe nadopunjavali uvozom iz Francuske i Italije a Nizozemci uvozom iz Francuske i Njemačke.

Time je scena za prvu veliku informacionu revoluciju bila postavljena: postojeći broj pisara iz perioda kulture manuskripta više nije mogao zadovoljiti potrebe knjiškog tržišta. Sirovina za proizvodnju knjiga je postojala u ogromnim količinama i usko grlo proizvodnog lanca postalo je samo pisanje – proces spor i problematičan u svim elementima – od loših egzemplara, preko propusta redaktora i korektora, do grešaka samih prepisivača. Lakoća umnožavanja drvotiskom nudila je dobre ideje o tome u kojem pravcu bi knjižarska proizvodnja trebalo da se razvija, i sredinom 15. stoljeća Johannes Gutenberg izdaje u Mainzu svoju čuvenu Bibliju, proizvedenu u štampariji sa pomičnim (izmjenjivim) slogom. Moguće je da Gutenbergova knjiga nije prvo štampano izdanje na zapadu, ali je taj podatak uhvatio korijen i već rutinski govorimo o “Gutenbergovoj revoluciji”. Tačno je da je Gutenberg počeo slagati svoju Bibliju još 1449. godine, ali ona nije ugledala svjetlost dana sve do 1454. godine, četiri godine nakon što je Laurens Janszoon Koster, po nekim istoričarima, štampao „Ogledalo naše duše“ (“Speculum Nostrae Salutis”). Istini za volju, Kosterova tehnologija izmjenjivog sloga bila je znatno primitivnija od Gutenbergove, te je i to zacijelo jedan od razloga zašto je njegovo izdanje ostalo u sjenci velikana iz Mainza. Ideja izmjenjivog štamparskog sloga postojala je sredinom 15. stoljeća kod nekolicine knjižara, ali ono što je bio Gutenbergov ključni pronalazak, koji je omogućio upotrebu takvog sloga, nije bila sama mehanika takve štampe nego pronalazak štamparske boje koja je mogla prijanjati na metalne komponente sloga, urađene od olovne legure čiji se sastav nije promijenio sve do današnjih dana.

Eksplozija knjiškog izdavaštva koja je uslijedila najbolje se može ilustrirati činjenicom da je 1666. engleski parlament izdao dekret kojim se, zbog nedostatka sirovina za papir, zabranjuju sahrane u pamučnim i lanenim tkaninama. Hronična nestašica sirovina koje bi zadovoljile eksponencijalno rastuću štamparsku potražnju potrajala je do 18. stoljeća kada je Nicolas Louis Robert (1761-1828) izumio mašinu za kontinuiranu proizvodnju papira. U tom je stoljeću u Evropi odštampano oko milijardu primjeraka knjiga, broj koji otprilike odgovara broju ljudi koji su tada živjeli u svijetu. Taj broj postaje utoliko impresivniji imamo li u vidu da je u stoljeću kuge cjelokupna evropska produkcija manuskripta iznosila oko 1.2 miliona rukopisa. Time je pisana riječ postala „tekstualno prenosivo bogatstvo“ dostupno cjelokupnom čovječanstvu a ne samo zanemarivo malom broju moćnika.

Povijesni tok koji vodi do te tačke obilježen je brojnim preprekama savladanim ljudskom dosjetljivošću, naoko beznačajnim inovacijama sa dalekosežnim posljedicama, nesrećama koje su iznjedrile neočekivane prilike… On u ovoj priči okončava kod otvorenih dveri Gutenbergove galaksije odakle se granaju putevi ne samo širenja znanja koje donosi dublje razumijevanje svijeta, nego i širenja duhovnosti koja svjedoči o univerzalnoj ljudskoj prirodi. Poput Borgesovog vrta sa stazama koje se račvaju, zbilja je lavirint u kojem će se svaka staza sresti sa svakom drugom stazom u nekoj tački prostora i vremena. U tom poetičkom smislu, priča o ulozi srednjevjekovne kuge, kao nepredvidivom katalizatoru u procesu renesansnog buđenja čovječanstva, komentira frazu o onom nepoznatom dobru koje se krije u svakom zlu. Dakako, kako sa frazama često biva, vrijedi i obratno – ali slučajevi gdje je neko dobro izašlo na zlo („Nije to bez vraga“), mnogo su bliži našem iskustvu svijeta i ljudskim sposobnostima zlopamćenja, pa predstavljaju pripovjedački manje zanimljivo područje.

Ovaj tekst samo naznačava neke od ljudi koji su u nekom čvorištu odredili dalji smjer kretanja ka onome što Sagan prepoznaje kao ostvarenje sposobnosti čovjeka da čini čuda – da nesputan prostorom i vremenom svoju duhovnost i duševnost podijeli sa drugima, a svoju otvori njihovoj. Vjerujući da istorija „nije narativ o datumima, mjestima i ratovima nego o ljudima koji ispunjavaju prostor između njih“ (Jodi Picoult), ovaj zapis je tek inventarski list iz skladišta pripovjedačkog materijala ponuđen imaginaciji čitaoca koja će beživotne podatke pretvoriti u ljudske sudbine.

Prije 13 stoljeća neki nama nepoznati irski redovnik u Jouarreu, vrlo moguće i sam pisar, primijetio je da se razdvajanjem ispisanih riječi postiže neuporedivo brže i tačnije čitanje. Prije nego što je prvi rukopis sa delimitiranim riječima mogao biti ispisan ta je ideja morala biti razmotrena, raspravljena, pa konačno odbačena ili odobrena unutar hijerarhije benediktinske opatije. Da li su se oko toga mišljenja podijelila, kako to inače biva u sučeljavanju inovacije i tradicije? Da li se razvio spor u kojem je morala arbitrirati možda i sama opatica na čelu manastira Notre-Dame de Jouarre, Sveta Aguilberte? Kakva je u tim previranjima bila sudbina anonimnog “monaha sa idejom”? Kakva je bila sudbina Laurensa Janszoona Kostera, danas već zaboravljenog štampara iz Haarlema, udaljenog svega nekoliko stotina kilometara od Mainza u kojem je Johannes Gutenberg stekao svoju istorijsku besmrtnost?

Konačno, jednom kada su se prve knjige pojavile, kao najmoćnija formativna sila kulturne transformacije, koje od njih su bile najtraženije (naravno, nakon Biblije, bestsellera svih vremena koji je samo u posljednjih 200 godina štampan u 5 milijardi primjeraka)? Šta nam te knjige, zanemarene u dubokoj sjenci Svetog Pisma, govore o svome vremenu i u kojem su smislu one oblikovale budućnost?

Na neka od ovih pitanja odgovori su mogući samo u imaginaciji čitaoca. Za druga treba slijediti staze koje se račvaju kroz istorijsko skladište pripovjedačke građe. A za svako pripovijedanje, ma koliko rđavo bilo, znamo barem jedno dobro koje ono sa sobom nosi, a to je – da podstiče na bolje.

Preuzeto sa: https://nomad.ba/ko-zna-zasto-je-to-dobro

Please follow and like us: