UZP (10): Od Tuđmanove izdaje do mržnje i rata s Bošnjacima

AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 15.06.2020. LEAVE A COMMENTIvo Komšić

Ivo Komšić

Promjena funkcije HVO-a se faktički desila iza leđa svih pripadnika te vojne organizacije čija je svrha bila obrana države od agresije iz Srbije i vojske RS-a. Ta promjena počinje s imenovanjem Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića na vojne funkcije u Herceg-Bosni.

Haški sud je utvrdio da je Praljak igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a i prije i nakon što je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, te u svojstvu visokog oficira oružanih snaga Republike Hrvatske i/ili pomoćnika ministra obrane Republike Hrvatske.

Također, Sud je utvrdio da je Milivoje Petković igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a tokom perioda u kojem je Slobodan Praljak bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, budući da je tada bio zamjenik vrhovnog komandanta. Po Presudi Suda on je vodio oružane snage HVO-a i upravljao njima, i bio odgovoran za aktivnosti i djelovanja tih snaga u sklopu provođenja udruženog zločinačkog poduhvata.

Pretresno vijeće Suda je utvrdilo, a Žalbeno vijeće potvrdilo, da je Hrvatska preko HVO-a, tj. preko Herceg-Bosne, ”vršila stvarnu vlast u relevantnim općinama” u kojima su počinjeni zločini u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.

HVO je nastao kao spontana reakcija hrvatskog naroda na napade tzv. Jugoslovenske narodne armije, i na BiH i na Hrvatsku. Narod je bio uvjeren da će protiv istog napadača braniti obje države zajedno i jedinstveno.

Etnička podjela BiH se nije mogla ostvariti bez iseljavanja Hrvata iz srednje Bosne – oni su poslije Tuđmanove predaje i izdaje Bosanske Posavine, bili jedini realni faktor opstanka cjelovite države

Dok je napadana Hrvatska mnogi Hrvati i Bošnjaci iz BiH su se dobrovoljno uključili u njenu obranu. Kada je napadnuta BiH dio tih dobrovoljaca se uključio u njenu obranu i priključio novoformiranim formacijama HVO-a.

To je bio period velikog entuzijazma, snažne volje da se obje države brane od agresije JNA, da se konačno obje države oslobode Miloševićeve jugoslavenske dominacije.

Širom BiH, u svim krajevima gdje su živjeli Hrvati i Bošnjaci formira se HVO. Zajednička obrana je bila veoma uspješna svugdje gdje je uspostavljena. Zajedničke snage brane veoma efikasno Posavinu, posebno komunikaciju Bosanski Brod – Derventa, zatim Gradačac i cijelu Tuzlansku regiju, sve do Olova, Usoru, Tešanj i Žepče, dolinu Vrbasa, Lašve i Neretve.

U tom periodu JNA koristi za napade avione, helikoptere i oklopna sredstva, ali bez uspjeha. Neka područja obrane su postala poznata kao groblja oklopnih i vazduhoplovnih sredstava JNA.

Najpopularnija osoba među Hrvatima BiH u tom periodu je Martin Špegelj, ministar obrane RH, čovjek koji je formirao, postrojio i izvršio smotru Zbora narodne garde (ZNG) 28. maja 1991. godine, i pokazao da postoji organizirana vojna snaga za obranu od JNA i paravojnih srpskih snaga.

On je bio personifikacija i simbol vojne organiziranosti i odlučnosti. Pripadnici HVO-a u BiH na lokalnoj razini identificiraju se s njim do te mjere da svojim zapovjednicima i organizatorima vojnih postrojbi redom dodaju nadimke ”Špegelj”.

U toj situaciji nitko nije slutio da će se obrambena funkcija HVO-a mijenjati. O tome se javno nije govorilo jer je Tuđman svoj zločinački plan krio.

On je htio iskoristiti jaku i nepokolebljivu volju naroda za obranom kako bi se formirala snažna i moralno disponirana oružana snaga, dobro ustrojena i naoružana. Samo takva vojska se mogla kasnije upotrebljavati u različite svrhe, moglo se njome lako komandovati i bez poteškoća je preusmjeravati.

Tek s Praljkovim i Petkovićevim angažmanom dolazi do promjene u njenoj funkciji. To nije išlo lako jer je trebalo obrambeni spontanitet naroda prema vrlo očitom neprijatelju preusmjeriti od njega.

Ta promjena funkcije je najtragičniji dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Spontanitet vojne organizacije je bio ukorijenjen u jedinstvu naroda s vojskom, HVO je bio narodna vojska, neraskidiva od naroda, od njegove države, od njegovog zavičaja i domova. Nije bilo moguće odvojiti funkciju HVO-a od interesa naroda. Svaki lokalni HVO je bio vezan i za svoje lokalne krajeve i potrebe naroda u njima.

Tuđman i tvorci UZP-a su znali za to, na tome se čak inzistiralo jer svako odvajanje interesa vojske od naroda ne bi bilo prihvaćeno niti moguće. Čvrsta veza naroda i njegove vojne organizacije u obrambenom ratu je neraskidiva.

Zločinački plan preseljavanja naroda, odnosno ”etničkog čišćenja”, bio je neprovodiv bez promjene namjene HVO-a. Da bi se plan proveo trebalo je HVO preusmjeriti na rat protiv suvereniteta BiH, odnosno svih onih koji su ga branili.

HVO je nastao kao spontana reakcija hrvatskog naroda na napade tzv. Jugoslovenske narodne armije, i na BiH i na Hrvatsku. Narod je bio uvjeren da će protiv istog napadača braniti obje države zajedno i jedinstveno

Pripreme za to Tuđman je otpočeo već 1991. godine uklanjanjem Martina Špegelja s pozicije ministra obrane, zatim s pozicije glavnog zapovjednika ZNG-a.

Špegelj je bio najautoritativnija i najomiljenija ličnost u narodu, a otvoreno se suprotstavio Tuđmanovom zločinačkom planu o podjeli BiH i promjeni namjene HVO-a u BiH. On je bio nepokolebljivi zagovornik cjelovitosti BiH i njenog suvereniteta, te je otvoreno zastupao zajedničko djelovanje HV-a, HVO-a i Armije BiH protiv zajedničkog neprijatelja. Zbog toga je morao otići.

Kada se Tuđmanov plan objelodanio, kada je postao vidljiv, Alija Izetbegović mijenja zapovijest i poziva Bošnjake da izlaze iz HVO-a – formira se Armija BiH i stavlja u funkciju obrane BiH od agresije.

Naravno, dvije vojske na istim prostorima, a s različitim ciljevima, nisu mogle funkcionirati. Njihov međusobni sukob je bio pitanje dana.

Sukob je doveo do totalne pometnje ne samo u narodu nego i u HVO-u. Teško se prihvaćala promjena njegove funkcije koja je bila određena spontano.

S druge strane, Hrvati su živjeli u najvećoj mjeri zajedno s Bošnjacima – Posavina, srednja Bosna, dolina Neretve, Tuzla, Bihaćka krajina. Tu je živjelo dvije trećine Hrvata po popisu koji je tek bio napravljen. Ljudi su bili navikli živjeti zajedno, dijelili su kroz dugu povijest zajednički život, prošli zajedno dva svjetska rata…

Nikada se nisu doživljavali kao neprijatelji. Sada su bili organizirani u dvije vojske kojima su zapovjeđeni različiti ciljevi. Ni jedan ni drugi narod nije želio taj sukob.

Međutim, ”prilagođavanje” obrane države od otvorenog agresora ”hrvatskim povijesnim interesima” i već utvrđeni zločinački plan, nisu vodili računa o tome. Sukob se morao proizvesti po svaku cijenu, Tuđmanov zločinački plan nije smio kasniti za Miloševićevim.

Pošto je bilo teško proizvesti sukob, posebno je bilo teško pokrenuti narod na iseljavanje iz krajeva gdje je vjekovima živio, zločinački cilj je uključivao i strategiju za to.

U toj strategiji posebno mjesto su imali mediji. Herceg-Bosna formira svoj radio, a Hrvatska televizija svoje dopisništvo iz zapadne Hercegovine. Oni se aktivno uključuju svojom propagandom u stvaranje političkih pretpostavki za sukob, zatim u produbljivanje tog sukoba prozvodnjom straha i mržnje.

Na lokalnim razinama se također formiraju radio i tv postaje sa zadatkom širenja i produbljivanja straha i mržnje, s nacionalističkim narativima.

Sva hadezeova politika i Tuđmanova državna politika se usmjerava protiv BiH, njenog suvereniteta i cjelovitosti, a raspoloženje naroda se usmjerava protiv Bošnjaka, njihove tradicije, kulture, religije. Obnavljaju se stereotipi o Turcima, balijama, osvajačima i tlačiteljima naroda.

Vlada Herceg-Bosne održava čvrste i intenzivne kontakte s vladom Republike Srpske. Milivoj Petković ima ”istureno komandno mjesto” u Kiseljaku, nadomak Ilidži, i koordinira vojne aktivnosti s Ratkom Mladićem.

Mediji izmišljaju sukobe i tamo gdje ih nema, izmišljaju žrtve i njihov broj s ciljem da se proizvede što veća mržnja i strah, da se narod usmjeri jedan protiv drugoga.

Na nekim hrvatsko-bošnjačkim područjima na sukobu se radilo punu godinu dana – ljudi jednostavno nisu htjeli ulaziti u sukob. U nekim sredinama taj sukob nije nikada ni proizveden.

Iako je HVO djelovao zasebno nije se ulazilo u sukob s Armijom BiH, čak je postojalo zajedničko vojno djelovanje. Tako je bilo u Tuzli, Gradačcu, na Dubravama kod Brčkog, u Orašju, Usori, jedno vrijeme u Žepču, Sarajevu, Bihaću.

HVO se u tim krajevima zajedno s Armijom BiH branio od istog napadača, uz veću ili manju suradnju. U tim krajevima nije došlo ni do iseljavanje naroda jer je narod dijelio sudbinu svoje vojske.

Haški sud je u svom postupku dokazao da je HVO, u područjima gdje se ostvarivao Tuđmanov zločinački plan, isto tako organizirao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu.

Haški sud je utvrdio da je Praljak igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a i prije i nakon što je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, te u svojstvu visokog oficira oružanih snaga Republike Hrvatske i/ili pomoćnika ministra obrane Republike Hrvatske

Istina, to iseljavanje je u nekim slučajevima imalo funkciju zaštititi narod od borbi koje su se vodile u tom području, ali glavni cilj je bio ojačati prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni, osigurati prevagu u korist Hrvata.

Uslijed tih činjenica, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je druge HVO iselio primjenom sile.

U sklopu ove strategije, ti Hrvati su bili žrtvovani.

Počelo je s masovnim iseljavanjem iz Travnika kada se oko 8.000 Hrvata izvodi na Vlašićki plato i predaje vojsci RS-a.

Među njima je bilo oko 800 vojnika HVO-a. Karadžićeva vojska je vojnike odvela u logor na Manjaču, jedan dio prebacila u Kiseljak, a narod proslijedila do Hercegovine gdje im je već bio pripremljen smještaj.

Nakon ”etničkog čišćenja” Stoca, izgradit će se ”Šuškovo” i ”Bobanovo” selo gdje će biti smješteni. Dio tog naroda će se rasporediti u Žitomisliće, uz rijeku Neretvu, na prostor gdje su živjeli Srbi i gdje je bio jedan od najstarijih manastira pravoslavnih časnih sestara.

Haški sud je u kaznenom postupku za UZP koristio dokaz Tužilaštva da je Vlada Herceg-Bosne ovo preseljavanje travničkih Hrvata platila Karadžiću milion DM.

Obrazac iseljavanja je bio isti u cijeloj srednjoj Bosni. S promjenom funkcije HVO-a, lokalne formacije HVO-a postavljaju punktove na prilazima svim naseljima i gradovima gdje žive Hrvati i presijecaju komunikacije.

Tako se zaustavlja snabdijevanje gradova i naselja u trenutku vojne agresije na BiH od strane JNA, vojske RS-a i paravojnih formacija iz Srbije.

HVO postavlja punktove između Kiseljaka i Visokog, između Visokog i Kaknja, između Kaknja i Zenice, između Kiseljaka i Busovače, Busovače i Viteza, Viteza i Travnika, Novog Travnika i Gornjeg Vakufa, Vareša i Breze, Kiseljaka i Sarajeva, Kreševa i Tarčina, i tako redom.

U početku su punktovi imali funkciju kontrole prolaza ljudi, roba i naoružanja jer je cijela država već bila u ratu. Već su bile formirane karitativne i humanitarne organizacije koje preko tih punktova šalju potrebnu hranu i lijekove u sve dostupne krajeve gdje žive Hrvati i Bošnjaci.

Nakon promjene funkcije HVO-a, punktovi zaustavljaju komunikaciju, služe kao granični punktovi koji osiguravaju teritoriju za formiranje Herceg-Bosne. U toj funkciji oni presijecaju srednju Bosnu, presijecaju komunikacije Bošnjacima do gradova i sredina u kojima žive i gdje organiziraju i vode borbu protiv agresije.

Na zahtjeve već formiranih vojnih postrojbi Teritorijalne obrane, kasnije Armije BiH, da se komunikacije oslobode, oni odgovaraju upotrebom oružja. Sukobi se provociraju s punom sviješću da se omeđena teritorija (”iskoličena”, kako je govorio glavni medijski huškač Smiljko Šagolj) ne može vojno braniti.

To joj zapravo i nije bio cilj. Cilj je bio otpočeti sukob i pod prijetnjom sukoba i straha od njegovih posljedica iseliti narod s tih područja. (Taj će se obrazac htjeti primijeniti i u Sarajevu, godinu kasnije).

Tragičnu sudbinu doživljavaju Hrvati (i ne samo oni) Jajca, Bugojna, Travnika, Viteza, Zenice, Kaknja (Kraljeve Sutjeske), Vareša, Fojnice, itd.

Hrvati Kiseljaka, Kreševa, Busovače, Viteza, Novog Travnika, Gornjeg Vakufa, opstaju u čudesnim i nepredvidivim okolnostima.

Promjena funkcije HVO-a u tim sredinama se nije mogla provesti do kraja. Lokalni zapovjednici nikako nisu htjeli napustiti svoje sredine i odvojiti se od naroda.

Uz to, postojala je velika opasnost od ulaska muhadžedinskih jedinica, koje su već bile formirane, u te krajeve, što bi se teško preživjelo (primjeri su već bili u selima oko Travnika, Zenice i Vareša).

Zločinački plan preseljavanja naroda, odnosno ”etničkog čišćenja”, bio je neprovodiv bez promjene namjene HVO-a. Da bi se plan proveo trebalo je HVO preusmjeriti na rat protiv suvereniteta BiH, odnosno svih onih koji su ga branili. Pripreme za to Tuđman je otpočeo već 1991. godine uklanjanjem Martina Špegelja s pozicije ministra obrane, zatim s pozicije glavnog zapovjednika ZNG-a

Etnička podjela BiH se nije mogla ostvariti bez iseljavanja Hrvata iz srednje Bosne – oni su poslije Tuđmanove predaje i izdaje Bosanske Posavine, bili jedini realni faktor opstanka cjelovite države.

Kada su lokalni HVO-i shvatili da se radi o izdaji, da su uvučeni u sukob radi iseljavanja naroda i podjele države, bilo je kasno. Iz sukoba se nije moglo izaći bez poraza.

Tako su se našli u apsurdnoj situaciji – boriti se da bi bili poraženi i da bi napustili svoja povijesna prebivališta, ili istrajavati u borbi radi opstanka i tako dovesti u pitanje Tuđmanov zločinački plan.

Zapravo, oni su, ne htijući i pod prijetnjom vojnog poraza, čuvali onu malu nadu u opstanak države.

Tuđman je te krajeve, izuzev Viteza i Novog Travnika, radi tvornica vojne opreme i eksploziva, neprestano u ”mirovnim pregovorima” ostavljao Aliji Izetbegoviću (na Hrvatskoj televiziji je u više navrata o tome otvoreno govorio).

Međunarodni posrednici u ”mirovnim pregovorima” o BiH su nastavili svoju politiku utemeljenu na Kutiljerovom planu.

Vance-Owenov plan koji je uslijedio samo je razbuktao vojni sukob Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), odnosno planom je taj sukob legitimiran.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Please follow and like us: