MOST NA ŽEPI

I
Do mesta gde stenje grli voda
i gde se Žepa u Drinu uliva,
davno utabanim stazama,
kao u košmarnim snovima,
kroz tunel visokih omora
kraj zaraslih šumskih puteva
i potoka što put odronjava,
u kamen kraj puta
uklesanog spomenika,
pa pokraj mnogih njiva
voćnjaka i livada
koje korov i rastinje osvaja,
kroz opustela sela,
kraj praznih štala i ognjišta,
usamljenih seoskih mezarja,
sve do drevnog mosta na Žepi,
vodi put avetinjskog spokoja,
kao mozaik epiloga
opakih iluzija i zabluda
plaćenih suzama, bolom i životima.

II
Duboko pod kamenim lukom
nemirna se Žepa
ukroćena mostom
oglašava glasnim hukom,
kao da svedoči i podseća
na besmislenost stradanja
sumornim prizorom
i opominjućim zvukom,
dok strmim planinskim liticama
tragove među korovom
sa uvelim jesenjim lišćem
vetar raznosi pustarom …
Kao da je lukom od kamena
što se nad ponorom izvija
načinjen simbol iskustva,
truda i smisla življenja
ljudi u iskušenju vremena,
istina o dobrim delima
umećima i motivima
ovde se stapa sa tajnama,
i oživljava u legendama
za zadužbinu bez imena
i delo neznanog neimara.
U divljini i kršu bosanskih planina
nad Žepom što što buja
i ruši sve što je sputava
vekovima lepa građevina
podseća jasnim kontrastima
da mostove stvara
plemenitost i veština
a da smisao dobročinstva
nije u pohvali i priznanjima
već u delima.
Oronulim putevima bez putnika
i lukom dobrih namera
koji obale i vekove spaja,
drevna kamena građevina
kao opomena generacijama
svedoči da se borba
između dobra i zla
okončava gorkim iskustvima
bez pobednika i tijumfa…

III

Stoje ćutke kraj mosta
na suprotnim obalama
dva dobra prijatelja.
U sebi se dive lepoti luka
među surovim liticama.
Po stenju i rastinju kraj puta
lutaju zamišljenim pogledima,
i građevinu od kamena
razgledaju do detalja
zadubljeni u mislima.
Grč im je još na usnama
od mučnih prizora
napuštenih sela i mezarja,
a poput nevidljivog mosta
nad drevnim lukom od kamena
spaja ih ista vizija, tegoba,
i misao neizečena…
Posmatram ih i sama ganuta
tragičnim slikama predela
i aurom što tugom pobuđena
kraj mosta iz njih isijava.
Postoji neka simbolika
što na dva kraja mosta
stoje baš ta dva prijatelja.
Deca napaćenog podneblja,
potomci dva naša naroda,
stoje kraj mosta
koji ih fizički razdvaja
i zajedno u mislima
žale za ljudima i dobrima
na ovom području stradanja.
Obojica graditelji životnih mostova
bez težnje za pohvalama
nagradama i priznanjima.
Za bolji život, slobodnog čoveka,
i zemlju bez mržnje i podela,
ispunjeni vizionarskim idejama
upornim radom i ostvarenjima…
U istim dilemama – bez rešenja.
Sa istim pitanjima – bez odgovora.
Razumeju se pogledima.
Razmišljaju o istom – bez razgovora.
Kada progovore o životnim temama
što jedan pomisli – to drugi izgovara.
Postoji neka životna simbolika
što na dva kraja ovog mosta
u Bosni koja je podeljena
ne mareći za predrasude,
tuđe stavove i nedela,
sa istim mislima i željama
danas ćutke stoje Slavo i Mića,
dok sa lukom drevnog mosta
što se ka nebu ponosno izvija
razumevanjem prilika
i plemenitim stavovima
luk nevidljivi, u mislima,
povezuje ta dva prijatelja
aurom što do neba isijava.

IV

Da nam je sada čarolije,
od vizije i želja naših satkane,
u reči simbola sročene,
pa da iz jata uznemirenih ptica
što poleću u toplije krajeve
prizove glasom razuma
zalutale moćne orlove,
da pronesu ove osećaje
nebom zemlje napaćene,
sa tla oteraju obesne gavrane,
da novim gnezdima ožive
surove planinske visove,
i ptice naše iz daljine
što su strahote preživele
vrate u opustele dolove…


Mirjana Tomović

Pjesnikinja je dobitnica prve nagrade na 9. Međunarodnim književnim susretima u Sarajevu. Članica je Kruga 99.