Tvrtko Kulenović: U potrazi za shvatanjem života (Šabac 9.4.1935. – Sarajevo 13.4.2019.)

Bojan Šošić

Moj prvi susret s Tvrtkom Kulenovićem i, ispostaviće se, početak uvijek lijepog i srazmjerno dugog prijateljstva, ukorijenjen je u razgovoru koji smo u foajeu jednog dubrovačkog hotela vodili o knjizi Slučaj i nužnost, velikog francuskog biologa i nobelovca (za fiziologiju ili medicinu 1965) Jacquesa Monoda (1910-1976). Prilično zakučasta tematika i oblast – molekularna biologija, iz koje je Monod iskoračio u filozofiju i slikanje jedne od najpotpunijih slika svijeta koju je u ovakvom obliku ikad ponudio jedan istraživač, učinila je ovu knjigu, bar na našim prostorima prilično ezoteričnom. Otud od samog početka moja radost u tome što sam pronašao sagovornika; a godine budućih susreta i razgovora samo su potkrepljivale moj doživljaj ovog velikog bosanskohercegovačkog pisca, umjetnika, kao umješnog mislioca koji je bio sklon da u širini svojih interesovanja i pogleda parira i sâmom Monodu, naučniku.

Kada je prije nekoliko godina bosanskohercegovački časopis za književnost i kulturu Život na naslovnici jednog broja objavio en face portret profesora Tvrtka Kulenovića pod ovako znakovitim i vrlo vidno istaknutim naslovom, učinilo mi se kako je time ostvaren rijetko prikladan spoj. I bolešću sputanom u kretanju, nije se moglo osjetiti da je velikom putopiscu istinski uskraćeno susretanje sa svijetom. I premda glavninu vremena posljednjih godina nije bio u prilici ni da uživa u pogledu kroz svoj prozor, pri čemu je zaista riječ o jednom od najotvorenijih i najljepših pogleda na Sarajevo koji se mogu zamisliti, a da ne zahtijevaju odlazak na neko uzvišenje; u razgovoru bi ostavio dojam da ljepotu svog grada na neki način prosto podrazumijeva. Biografija istinskog intelektualca ispisana je iznutra, bez potrebe da se dograđuje spiskom uvijek novih mjesta koje obilazi. Svjetski putnik Kulenović je svoje doživljaje nastavio i čitajući i gledajući televiziju, ali itekako i primajući goste od kojih je rado slušao o najrazličitijim temama. Ali i nije do samog kraja prestajao da piše. Kako je u svom “Nobelovskom predavanju” (za fiziologiju ili medicinu 1969; 10.12.1969.) rekao fizičar Max Delbrück (1906-1981): „[N]aučnik ima zajedničko s umjetnikom samo ovo: da ne može naći bolje utočište od svijeta nego što je njegov rad niti bolju vezu sa svijetom nego što je njegov rad“.

Ne iznenađuje što je jedan od razloga Kulenovićevih simpatija prema knjizi Slučaj i nužnost i to što je u njoj prepoznao sličnost s filozofijama Dalekog istoka, konkretno s kineskom Knjigom promjena. I znanost, kako je Monod jasno portretira, propagira pripremanje za budućnost na temelju poznavanja sadašnjosti. Monod govori o invarijantnosti i teleonomiji (svrhovitosti, svrsishodnosti) kao suštinskim osobinama živog. Dok se invarijantnost tiče „količine informacije koja iz generacije u generaciju obezbjeđuje očuvanje specifične strukturne norme“, „pojam teleonomije implicira ideju orijentisane, koherentne i konstruktivne djelatnosti“, pri čemu u kauzalnom i temporalnom smislu invarijantnost nužno prethodi teleonomiji. Među Tvrtkovim mnogobrojnim knjigama i probranim umjetninama kojima je bio okružen, istaknuto mjesto zauzimala je i omanja reprodukcija poznate statue hinduističkog boga Šive okruženog vatrom u njegovom plesu na leđima savladanog demona; plesu stvaranja i razaranja svijeta. Kipić dočarava vječiti posao božanstva, kralja plesa (sanskrit: nataraja) u statičnom, zamrznutom trenutku inače repetitivne prirode, jedino kako bi to svakako imalo smisla. Šiva jednom neizmijenjenom aktivnošću ostvaruje svrhu stvaranja i razaranja, uvijek i iznova. Možda najpoznatija reprodukcija ovog prizora danas stoji pred sjedištem Evropske organizacije za nuklearna istraživanja (CERN). Vjerovatno su kao važan dio Kulenovićeve biografije ispunjene prilikama za intelektualno obogaćivanje i njegov boravak u Indiji i očaranost indijskom kulturom doprinijeli izgradnji ovakve jedinstvene pomirenosti i uronjenosti u život u najpunijem rasponu tog pojma, a čak i u posvećenosti temi smrti o kojoj je često pisao i još češće govorio. To su, na kraju krajeva, samo dvije strane nezaustavljivog Šivinog plesa. Za većinu, nedokučivog. Monod je umro 31.5.1976., a njegov brat je jednom biografu prenio da su njegove posljednje razgovijetne riječi bile: „Pokušavam da shvatim“.

Tvrtko Kulenović je snažno rezonirao Monodovo romantično viđenje socijalizma kao „bolnog sna 19. stoljeća“ i sigurno i neskriveno dijelio simpatije prema njegovoj lijevoj političkoj orijentaciji koliko je i otvoreno priznavao vrijednost Slučaja i nužnosti čak i iz književne perspektive. Sudbina će nas u jednom od posljednjih susreta vratiti i na diskusiju o ljevici. Na moje lamentiranje o tome kako je danas globalno obesmišljena distinkcija između lijevog i desnog; svedena na, bez namjere da ijednu oblast ljudskog djelovanja obezvrijedim, ipak marginalna pitanja, dok se u pristupima eksploataciji resursa i općenito ekonomiji, međunarodnim odnosima i čak ratovima znatno zbližavaju; Tvrtko me podsjetio na svoju ranije i više puta u njegovim tekstovima iznošenu tezu da je ljevica praktično usahla sa Španskim građanskim ratom. Učinilo mi se da ne mogu da nađem nijedan ozbiljan protuargument i tako je ostalo do danas. Ideali društveno-političkog djelovanja koje su zastupali ova dva velika intelektualca, jedan francuski i jedan bosanskohercegovački, ostali su utjelovljeni u njihovom ličnom djelovanju, a možda se više ne može ni zahtijevati. Kamera fotoreportera će zabilježiti Monoda kako pod ruku na sigurno vodi u oči ranjenu studenticu tokom cjelonoćnog sukoba studenata i policije u pariškoj Latinskoj četvrti u maju 1968. godine.

Kod Tvrtka Kulenovića je bilo jednako lako prepoznati nepatvoreno i nesebično interesovanje za druge ljude i njihove stavove i dobrobit, ali ne po cijenu žrtvovanja kolektivnih vrijednosti. Umio se itekako zalagati da se ne usrlja u prihvatanje sumnjivih tema i pristupa kakvi su u jednom trenutku počeli da bujaju poslijeratnim ostacima akademskog prostora naših univerziteta, samo da bi se izašlo u susret interesima pojedinaca. Sve to je činio s mjerom i dignitetom, jasnim i neoborivim argumentima, a ne suprotstavljanju ličnosti. Tvrtko Kulenović je, naprotiv, bio vanredno sklon da nađe primjere i potvrde dobrog u svima s kojima se na bilo koji način susretao te da im posveti jednaku pažnju bez obzira na ikakve sumnjive kriterije razlikovanja među ljudima. I nisu Monod i Kulenović dijelili samo strast za pisanjem, neustrašivu spremnost za duboke prodore u tajne života (svaki iz svog ugla) i širinu nazora, već je, a možda baš zato, i uz jednog i uz drugog bilo lako pomisliti da je, kako na jednom mjestu veli Marcel Proust, najuobičajenija stvar na svijetu – ljudska dobrota.