Zašto su Bošnjaci politički najugroženija većina u Evropi?

 

Piše: prof.dr. Džemal Sokolović

DRŽAVA I BOŠNJACI (NAROD?)

Zašto su Bošnjaci politički najugroženija većina u Evropi?

Abstract

Autor polazi od sasvim teoretske hipoteze da većina, pod određenim okolnostima, može biti u neravnopravnom političkom položaju u odnosu na manjinu. Ova protivurječna, nelogična pa i absurdna pretpostavka nalazi svoju empirijsku potvrdu u slučaju države BiH i položaju jednog od naroda koji tu žive. Bošnjaci, iako većinski narod, su politički najugroženiji. Ugroženost većinskog naroda proizlazi iz tzv. principa konstitutivnosti naroda, ustanovljenog Daytonskim mirovnim sporazumom. Tzv. konstitutivnost tri etničke grupe u Bosni počiva na kolektivnoj, a ne proporcionalnoj osnovi. Kolektivna, umjesto proporcionalne konstitutivnosti apsolutno negira pojedinca kao temelj bilo kakvog demokratskog poretka. Zbog toga autor svoju analizu počinje pitanjem o narodnoj državi, a zatim i pitanjima šta je narod i šta je država koji konstituiraju sintagmu narodna država. I pored kontroverznosti ovih pojmova autor smatra da ni nacionalna drzava ne bi bila adekvatno rjesenje.

Uvod

Pitanje da li su Bošnjaci, iako većina, politički ugroženi se ne postavlja, jer se podrazumjeva. Pitanje koje se, međutim, postavlja jeste zašto su politički ugroženi u društvu u kome su relativna (prema popisu iz 1991[1]), a možda već i apsolutna većina (budući da se na rezultate popisa iz 2013. čeka vec skoro dvije godine[2]), u zemlji u kojoj su do jučer posjedovali najveći dio zemljišta, i u državi koja je formalno-pravno demokratska. Da bi se odgovorilo na ovo zaista neobično i zbunjujuće pitanje potrebno je poznavati, s jedne strane, veoma složenu pravno-političku realnost države Bosne i Hercegovine, oblikovanu Anexom IV (Ustav BiH) Daytonskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord)[3], ali i, s druge strane, i još više, političku filozofiju, teoriju i nauku čiji koncepti (pojmovi) dokazuju da taj realitet stoji u fundamentalnoj suprotnosti s političkom filozofijom i praksom onih koji su napravili današnju državu BiH.

Budući da su Ustav BiH, i na njegovoj osnovi uspostavljena politička realnost BiH, manje više poznati, podsjetit ću samo na temeljnu odrednicu te tvorevine. BiH je, naime, država tri konstitutivna naroda. Državu dakle konstituiraju (šta god da pod tim podrazumjevali) narodi, etničke grupe, uprkos činjenici da je razlika u broju pripadnika ta tri naroda signifikantna. Također, uprkos činjenici da u Bosni žive i brojne narodne manjine čija su politička (ljudska) prava ugrožena upravo tim principom. To je razlog zbog kojeg je sam pojam konstitutivnosti narda kontroverzan i upitan. Vrlo je važno znati šta znači konstitutivnost. Grupe, u ovom slučaju narodne, mogu konstituirati državu ili kao kolektivi ili kao pojedinci, članovi tih grupa. U BiH narodi konstituiraju državu kao kolektivi. Budući su ti kolektivi, tj. narodi, veoma brojčano različiti, iz toga treba izvesti najprostiji mogući zaključak. Kolektivna konstitutivnost, mada joj je svrha ravnopravnost, stavlja u sasvim različit politički položaj narode BiH kako kao socijalne grupe tako i, naročito, kao pojedince. Budući da su sve političke funkcije raspodijeljene na kolektivnom principu – a ne proporcionalno broju članova narodnih grupa – tzv. konstitutivni narodi BiH uopće nisu jednakopravni. Da bismo apsurdnost ove situacije učinili jasnijom, napravimo malu komparaciju s državom koja je napravila Ustav BiH. Pretpostavimo da su SAD država dvije konstituitivne rase, crnaca i bijelaca, i da ta konstitutivnost rasa ima kolektivni, a ne konkretan karakter. Rezultat bi bio da bi u Kongresu i u Senatu imali odnos 50:50 crnaca i bijelaca, da bi vlada imala isti broj crnih i bijelih ministara, i svih ostalih dužnosnika, da bi država imala dva predsjednika, jednog bijelog i jednog crnog, možda i dvije TV, dva Hollywooda, itd. Ko bi u tom slučaju, na premisi na kojoj je napravljena država BiH, bio u privilegiranom položaju – crnci ili bijelci?

Konstitutivnost države BiH, čija se premisa sastoji u konstitutivnosti naroda kao kolektiviteta, dovodi do logične mada apsurdne situacije. Najugroženija je ona narodna grupa koja je većinska, dok je u najpovoljnijem, privilegiranom položaju ona narodna grupa koja je najmanja. Primjenjen na SAD ovaj princip bi doveo u sasvim neravnopravan položaj upravo bijelce. I ne samo to, crnci bi se vrlo brzo oslobodili siromaštva pošto bi iz budžeta, dakle novca poreskih obveznika, dobivali relativno mnogo više dolara nego bijelci.

U takvom stanju neravnopravnosti među onima koji su definirani kao konstitutivni državotvorni narodi, teško da će neko voditi brigu o narodnim manjinama koje nisu ni definirane kao konstitutivne. [4]

Odgovoriti na ove dileme o ustavnoj konstrukciji BiH moguće je samo ako razmotrimo nekoliko već u teoriji spornih pitanja. Ta pitanja su sljedeća: 1. Šta je narodna država? 2. Šta je narod? 3. Šta je država? 4. Šta je nacionalna država? 5. Šta je demokratska država? 6. U kakvom su odnosu građansko društvo i država? I najzad, 7. Šta znači antički pojam praxisa kao osnova uspostavljanja države?

Narodna država

Iz ustavnog rješenja i političke realnosti BiH može se zaključiti, i zaključujuje se, da je Bosna narodna država, tj. država narodâ – u množini. Štaviše, ovakva, daytonska konstrukcija države navodi na zaključak da se u slučaju Bosne radi i o demokratskoj državi, što će reći da u njoj vlast ima narod, preciznije – narod u jednini. Ovakva politička aporema zaista nameće pitanje šta je država Bosna: država u kojoj vlast imaju tri konstitutivne narodne grupe ili demokratija, dakle država naroda, dakle jednog demosa, tačnije – svih građana koji žive na njenom tlu?

Može li država biti narodna? Drugim riječima, može li narod biti nosilac suvereniteta? Na to pitanje je davno odgovoreno. «Isusovci Molina, Bellarmin, Suarez, Mariana, Vasquez smatraju državu produktom narodne volje.» [5] Pridružuje im se i protestant Althusius koji govori o narodnom suverenitetu. Drzava dakle može biti narodna, i pored neugodnih asocijacija na takozvane ‘narodne republike’ iz prošloga vijeka, gdje je spadala i Jugoslavija. Međutim, da li je moguće da jedna država bude u isto vrijeme država jednog naroda (tj. demokratska, jer je demos jedan) i država tri naroda (koje su Grci zvali ethnos), tj. tri etničke grupe? Rješenje ove zagonetke je moguće samo ako odgovorimo na dva temeljna pitanja, na koja nažalost nauka nikako da dâ odgovor. Ta pitanja glase: Šta je narod, a šta država? To su pojmovi koji kostituiraju aporematsku sintagmu ‘narodna država’.

 Šta je narod?

U modernim političkim vokabularima, koriste se dvije grčke riječi – ethnos i demos, i obe se, mada različite, prevode jednom istom. Obe su, u mnogim jezicima, prevedene jednom riječju: narod, folk, peuple (people). Mi, dakle savremeni ljudi, nemamo distinktivne riječi kojima bismo prevodili ethnos i demos. Zaključiti je da jedan od tih prevoda, a možda i oba, nisu adekvatni svojim izvorima. Ako tome dodamo da su obe ove starogrčke riječi izvorno značile nešto drugo, onda se njihovo prevođenje pokazuje još netačnijim. Grci su, recimo, govorili o ethnosu riba, a mi danas ne možemo reći narod pastrmki; i riječ demos, mada je i u modernom grčkom poprimila značenje naroda, ima korjen koji nema veze s narodom. Potiče od riječi deme, a deme su bile teritorijalne jedinice, dok su članovi deme bili demoti. Pripadnici svih dema sačinjavali su demos atinskog polisa. Stoga riječ demos nikako ne može biti identična riječi etnička grupa. Zato neka ne zbunjuje što postavljamo pitanje na koje svi znaju odgovor: Šta je uistinu narod?

Na problem neprevodivosti riječi iz grčkog jezika ukazao je jedan od najvećih helenista H.D.F. Kitto.[6] On smatra da je nemoguće adekvatno prevesti ni riječ polis mada su izvedenice iz ove riječi danas najrasprostranjenije u svim modernim jezicima. Ni moja namjera nije bila da riješim problem, nego samo da na njega ukažem. A taj se problem, u slučaju Bosne, kao i mnogih drugih država, sastoji u dilemi: ili je BiH demokratska država, dakle država njenog demosa (građana koji žive na teritoriji te zemlje), ili je to država tri narodne (etničke) grupe, i nikog više.

 Šta je država?

Ništa manje ambivalentno nije ni pitanje šta je država. U istoriji političke filozofije uglavnom se mogu razabrati dvije glavne struje. Jedna je aristotelovska, a druga hobsovska. Suština svake stvari, pa i države je ono što je njena svrha. Aristotel smatra da je svrha države sreća njenih građana, ili ‘najbolji život’, dok Hobs govori o državi kao levijatanu, čudovištu. Sve ostalo je ono što stoji između ove dvije krajnosti i kao takvo je manje-više ili aristotelijansko ili hobsijansko.

Prije nego zaključite, ne bez razloga, da je Bosna očito hobsijanska tvorevina, pokušajte se složiti sa mnom da u Bosni danas, ipak, žive i ljudi koji nikada ranije nisu bili sretniji, sretniji od većine, i sretniji od građana mnogih drugih država, čak i onih koje se zovu države blagostanja i koje se zaista trude da usreće sve svoje državljane. Ne bez ironije zaključujem: postoje i levijatani koji usrećuju neke.

Prije nego, dakle, zaključimo, da li je država BiH levijatan ili država koja usrećuje svoje građane, najprirodnije je da se upitamo da li je ona usrećila one koji su njeni konstituenti – tri narodne grupe.  Za gospodu Fincija i Sejdića znamo da nisu sretni pošto su već pravno optužili tu državu za svoju nesreću i dobili sudsku presudu da su nesretni. Budući da su tri naroda Bosne konstitutivni kolektivno, pitanje precizno glasi: da li su ti narodi kolektivno sretni. Složit ćete se da nisu. Razlika u broju (ne)sretnih (nezaposlenih, siromašnih, bez zdravstvene zaštite itd.) Bošnjaka, Srba i Hrvata postoji ali nije signifikantna.

Zbog toga se postavlja pitanje da li bi Bosna bila više aristotelijanska nego hobsijanska, ako bi bila konketno tronarodna država, a ne kolektivno – dakle apstraktno narodna? Zatim se postavlja pitanje da li bi Bosna bila više aristotelijanska ili hobsijanska kada uopće ne bi bila etnička država, nego država građana koji žive na tlu koje je pod suverenitetom te države?

Najzad, postavlja se i pitanje da li bi Bosna bila aristotelijanska ili hobsijanska ako bi bila nacionalna država? I opet ću na problem samo ukazati, ali ga, vjerovatno, neću riješiti. Nije ni čudo, pošto je koncept nacionalne države jedan od najkontroverznijih u političkoj teoriji, a u praksi još i više.

Nacionalna država

Problem naravno nije samo etimološki ali tu počinje. Nacija (lat. nasci – biti rođen) je naime neprevodiva riječ i kao takva se koristi u svim modernim jezicima. Iz toga treba zaključiti da svi predpostavljaju da znaju šta je nacija, zbog čega se – treba priznati – pod nacijom podrazumjevaju vrlo različite stvari. Riječ nacija nastala je u Italiji i nije imala nikakve veze sa značenjem koje joj se danas daje. Nacije su bile grupe studenata na renesansnim univerzitetima (Bolonja, Pariz) koji su poticali iz istog kraja. Nakon francuske revolucije i, pogotovo, od znamenitog članka francuskog politologa Ernesta Renana Qu’est-ce qu’une nation? [7], iz 1882, to značenje se mijenja i pojam nacije postaje predmetom istraživanja, kontroverzi i sukoba. Otto Bauer percipira Renanovu definiciju nacije jednostavno kao jedan «totalitet ljudi koji traže da žive zajedno u jednoj nezavisnoj zajednici, da brane tu zajednicu, i koji su spremni da se žrtvuju za tu zajednicu.» [8] Umjesto bilo kakve konceptualne rasprave ovom prilikom s Renanom ili Bauerom, samo ću podsjetiti da je taj članak nastao u Francuskoj, zemlji za koju se u literaturi kaže da je do nacionalne uniformnosti došla na vrlo represivan način, tako što je država svjesno potirala etničku (narodnosnu) raznolikost identiteta koji su tu postojali. [9] Francuska je bila i prva zemlja koja je samu sebe nazvala état-nation. [10]

(U vezi sa izrazom – ‘žrtvovati se’, podsjetit ću na jedan dijalog između kolega Olega Pachenkova, iz Rusije, i Mislava Kukoča, iz Hrvatske, koji se zbio u Dubrovniku na jednoj konferenciji o multikulturalizmu. Kolega Pachenkov iz St. Petersbourga je u svom izlaganju između ostalog ustvrdio da se iskreno nada da će nacije kao oblik društvenog grupiranja nestati za nekih dvije stotine godina. Na to mu je kolega iz Zagreba uzvratio komentarom da ne vjeruje da nacije mogu nestati budući da ljudi žrtvuju svoj život za naciju. Pachenkov mu je lapidarno odgovorio: Upravo zbog toga i treba da nestanu! Pošto ja nisam prorok nipošto se ne bih složio s Pachenkovom prognozom, ali zato rado dijelim njegovu nadu.)

Francuska je paradigmatična, ali ne i jedina država koja je bila nesklona pojmu ethnosa, dakle naroda. Posebno je poznata po svojoj represivnosti u sferi jezika.[11] U vokabularu francuske nauke i danas se preferira pojam nacije, a ethnosu se pripisuje negativna konotacija. Kao takva Francuska je postala uzor mnogim drugim državama koje su se opredijelile za političku asimilaciju različitih narodnih grupa, ali i veliki protivnik onih država koje su bile multietničke i tolerantne prema etničkoj raznolikosti. [12] Zbog toga se zaista postavlja pitanje: Šta je nacija?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, što ću ovom prilikom pokušati izbjeći [13], nužno je podsjetiti na Hegelov pojam volje, i slobode kao sadržaja (‘temeljno određenje’) volje.[14] Na pojmu volje, odnosno slobode, Hegel gradi svoj koncept građanskog društva (koji, uzgred rečeno, nema mnogo veze s NGO). Smatram da na tom istom fundamentu treba graditi i koncept bilo koje društvene grupe. Od toga da li je jedna društvena grupa utemeljena na volji, i slobodi, njenih članova, ili ne, zavisi priroda te grupe. Da li volja, odnosno sloboda, stoji u osnovi nacije, ili je upravo u slučaju nacije potisnuta, je ono što determinira i prirodu nacije. Ovo treba imati na umu i kada se govori o formiranju bosanske nacije.

Za pojam nacije, a pogotovo nacionalne države, kao političkog fenomena, važno je znati i kako Aristotel definira državu. Aristotel svoju analizu državnog poretka, dakle jednog mnoštva, analizu čija krajnja svrha je sinteza, počinje s jedninom, dakle građaninom. Građanin, naime, ne može postojati ako nije slobodan, drugim riječima ako nema volje da bude slobodan. Sloboda je stoga determinirajući momenat onog državnog poretka koji počiva na građaninu – demokratije.[15]

Imajući ovo na umu nije teško zaključiti da li je u Bosni moguće uspostaviti jedinstven nacionalni identitet i na toj osnovi nacionalnu državu. U Bosni je ugrožen sam temelj društvenosti – volja, tj. sloboda, njenih stanovnika. Zbog toga njeni stanovnici ne postoje u jednini, kao građani, nego kao grupe volja čijih članova je kastrirana. Bosanci su naime, odkako su konstitutivni kolektivno, politički evnusi – većinom. Bosanski nacionalni identitet nije moguć zato što je nacionalizam već realnost bosanske socijalne stvarnosti. Bosanci su već nacionalno modulirani, manipulirani, uglavnom izvana[16] ali sve više i iznutra, i postoje samo kao nacionalni Srbi, Hrvati, a i Bošnjaci sve više. Društvo ljudi bez vlastite volje, neslobodnih ljudi, je društvo kojim upravlja, manipilira, i vlada, neka strana, spoljašnja volja. Čak i kada bi bio moguć, bosanski nacionalizam ne treba uspostavljati jer će to opet biti nacionalizam samo podignut na viši nivo. I najzad, identitet ‘Bosanac’ ne treba uspostavljati jer on već postoji: svaki Srbin i svaki Hrvat, u Beogradu, odnosno Zagrebu, je prije svega – Bosanac, ili, kao u Hrvatskoj, i dodatno žigosan kao – Hercegovac. Bosni je potrebno nešto drugo, ono što će rastočiti i postojeće nacionalne grupe i nacionalizme. Karika koja Bosni nedostaje, i koja će biti i karika koja će povezivati i njene narode međusobno, a i s drugim narodima, posebno onim u susjednim zemljama, jeste volja i sloboda građanina.

Ako bi se Bosanci odlučili svojom voljom, dakle slobodno, bez ikakve manipulacije, prinude ili prisile, da budu Bosanci onda bi rezultat toga bio da bi Bosanci, prije nego i kažemo šta bi se dogodilo s njihovom državom, postali nešto drugo od onoga što trenutno jesu. Jasno, postali bi jedna socijalna grupa zasnovana na njihovoj slobodnoj volji. I država koja bi na toj osnovi (ipak neću reći idealnoj) nastala bila nešto sasvim drugo. Bosanci ne bi bili nacija nego bi bili narod koji nastaje. Da li je to moguće? Naravno, sve je moguće. Kao što se u Bosni mogla dogoditi nacionalna trifurkacija, tj. nastanak ili cijepanje jednog naroda u tri nacionalne grupe, tako je moguć i obrnut proces – stapanje tri današnje nacionalne grupe u jedan narod. Moguće je ali je tako malo vjerovatno. Moguće je ali samo ako pripadnici sve tri nacionalne grupe, pojedinačno, svojom voljom odluče da su Bosanci. Zato to nazivam iluzijom.

Ne treba vjerovati u iluzije. Treba vjerovati u ideale. (U Platonovom smislu) A idealno bi bilo da bosansko društvo ostane pluralno, da se sačuva kulturna, vjerska, kao i narodna raznolikost, uključujući i manjine. Volja svakog čovjeka treba biti poštovana, a njegova sloboda dopuštena sve do one granice u kojoj ne ugrožava slobodu, tj. volju, drugih ljudi. Na toj socijalnoj osnovi bilo bi moguće izgraditi i političku zajednicu, državu, idealnog tipa. Realnost bosanskog društva je, međutim, daleko od ovog ideala.

Može li Bosna biti nacionalna država, dakle država čiji će građani biti Bosanci, a da pri tome zadrže svoj narodni identitet Bosnjaka, Srba, Hrvata i svih drugih? Može, samo u tom slučaju neće biti nacionalna država, nego uistinu građanska država, država njenih građana. A to, kao što vidimo, odbijaju mnogi, čak i među Bošnjacima. Najzad, zašto državljane jedne građanske države uopće zvati po imenu te države. Da li je uopće potrebna nacionalna uniformnost? Građani jedne građanske države su naprosto – državljani te države! Evo dileme i primjera: ja sam državljanin Kraljevine Norveške. Da li sam ja Norvežanin? Ako jesam, znači li to da više nisam Bošnjak? I nije dilema samo u slučaju imigranata. U Norveškoj pored etničkih Norvežana žive i autohtoni etnički distinktivni Sami. Ni Sami nisu Norvežani. Znači li to da Norveška nije njihova država? Niko neće reći za njih da trebaju postati Norvežani, pri tome zadržavajući i svoj etnički identitet Sama, da bi bili državljani Norveške. Oni su, kao građani Kraljevine Norveške, naprosto isto ono što i ja – državljani države koja se zove KN. A nije uvijek bilo tako. Norveška je bila poprilično nacionalna država, tj. država Norvežana, pa i država samo Norvežana protestanata. Sadašnji stupanj u nastajanju Norveške kao države njenih građana samo je jedna faza na putu ka idealu koji se zove građanska država. Zato se Norveška danas i može definirati kao država koja je sve manje nacionalna a sve više – šta? Etnička? Ne, jer bi i u tom slučaju bila više država Norvežana nego nas koji to nismo. Norveška je naprosto država koja sve više postaje građanska, država svih njenih državljana.

Radi se o tome da su etničko i političko grupiranje pojave različitoga reda. Ako se to ima na umu onda treba praviti državu u kojoj će suverenitet imati njeni građani, dakle demos. Ili, da budemo etimološki dosljedniji – svi oni koji žive na tlu nad kojim ta država ima suverenitet. Demokratska država, a ne nacionalna, mora postati ideal evropske političke kulture. A etnički identitet neka ostane gotovo privatna stvar kao što je to slučaj s vjerskim identitetom odkako su država i crkva odijeljene jedna od druge. Tada će i Evropa postati Unija građana bez obzira na njihov etnički ili vjerski identitet.

 Ima li Bosna izgleda da postane demokratska država?

 Demokratska država – Bosna država bez većine

Ovo pitanje se odmah čini deplasiranim pošto Bosna jeste demokratska država – formalno pravno. Čim se podsjetimo onih neodređenih pojmava demos i ethnos vidimo da pitanje ipak nije suvišno i da itekako ima smisla. U slučaju Bosne to se pitanje postavlja u vrlo kontroverznom obliku: da li je Bosna narodna država u demokratskom ili etničkom smislu?

Demokratija, dakle vlast naroda (demosa), je upitna već per se. [17] Upitna je i zbog toga što se vlast zasniva na principu većine. Tako John Stuart Mill upozorava na – «tyranny of majority» [18], dok ja govorim o demokratiji kao diktaturi vecine[19]. Upravo taj princip dovodi demokratski poredak u protivurječnost s njegovim drugim principom – pojedincem, i njegovom slobodom. Zato Mill i insistira na “granicama vlasti društva nad individuom». [20]

Demokratija je upitna iz još nekih razloga. Ako počiva na principu većine i na principu individue, da li je funkcionalna u pluralnom društvu? Jer, sva su društva pluralna, barem na spolnoj osnovi. Da li će žene, ili muškarci, biti ravnopravni ako je princip odlučivanja većinski? Ova se dilema ne pojavljuje u Grka zato što žene jednostavno nisu učestvovale u vlasti. Sve do prije nekoliko decenija to nije bila tema ni u mnogim evropskim “demokratijama” jer žene također nisu imale pravo glasa. Društva su, naravno, pluralna i na drugoj osnovi. Postoje bogati, manje bogati (srednja klasa) i oni bez bogatstva. I tu su prepreku Grci lako riješili time što su u skupštini na Agori koja je imala vlast napravili imovinske razrede, čime su od demokratije napravili timokratiju. Atinsko društvo se dijelilo i na građane starosjedioce i strance, ali su i to Grci rješavali zakonom. Pluralnost društva je još složenija. Današnja društva su multietnička i multireligijska i ta podjela je velika prepreka funkcionalnosti društva. Ne bez razloga mnogi smatraju da je jedino rješenje da se narodnost i religioznost odvoje od političkog života i ostanu privatna stvar. Taj proces je već u toku, mada veoma bolan i sporan.

Bosna nije specifična po tome što je multietnička. U Evropi su sve zemlje, osim dvije – Portugal i Island, multietničke. U svim etnički pluralnim društvima postavlja se pitanje funkcionalnosti. Rješava se tako da mu se još ne nazire konačno rješenje. Danas u svijetu ima oko 200 država i političkih tvorevina, ali i oko 10.000 različitih etničkih grupa. Nacionalna država se trudi da asimilira manjine, kojih i onako, da budem sarkastičan, ima previše. S druge strane, etničke manjine koje su snažne, i ne pristaju niti na asimilaciju niti na političku podređenost, traže političku samostalnost ili secesiju. Svako od ovih rješenja je izvor mogućih konflikata.

Pa ipak, Bosna je specifično, ako ne i jedinstveno multietničko društvo. Jedino u Bosni ni jedna narodna grupa nema apsolutnu, nadpolovičnu većinu. Društvo bez većinske grupe je velika prednost za državu Bosnu, ali je i velika prepreka. Prednost se sastoji u tome što ni jedna grupa ne može nametati svoju volju drugima većinom; odluke se ne mogu donositi bez saglasnosti drugih zbog čega se konsenzus pojavljuje kao prikladan instrument odlučivanja. Prepreka je za svaki od ova tri naroda, jer uvijek postoji opasnost udruživanja dva naroda protiv trećeg. Ta opasnost nije samo potencijalna nego je i iskustvena. To je bio i ostao dio skorašnje političke prakse u Bosni – od vezivanja muslimanske i hrvatske zastave pred izbore 1990 u Foči i Višegradu, preko hrvatsko-srpskog sporazuma Karadžic-Boban protiv Bošnjaka, do savremene ‘neprincipijelne koalicije’ između HDZ i SNSD, otjelovljene u personalnoj uniji Čovic-Dodik. Teško da će se ovaj trend uskoro zaustaviti. Nije isključeno da se pojavi i treća varijanta, koalicija Bošnjaka i Srba usmjerena protiv Hrvata. Tim prije što se ništa nije promijenilo od vremena iz 1992 kada me je koalicija sve tri nacionalne stranke podsjetila na basnu o tri vola, Sivonji, Šaronji i Rudonji, koje je vuk nasamario, i o čemu sam tada i pisao.[21]

 Od građanskog društva do građanske države

Radi se dakle o političkom krešendu. Da bi opstala, Bosna mora biti demokratska, dakle narodna, dakle građanska, i dakle – država. Naravno, ne ovako sklepana na tronacionalnoj osnovi po uzoru na evropske nacionalne države koje sebe također nazivaju demokratskim. Da bi Bosna postala demokratskom državom ona sama mora izgraditi građansko društvo. A to je teže nego napraviti državu. (Osim ako niste aktivista neke Ngo, )

Hegel u «Filozofiji prava» predlaže strukturalni koncept modernog socijalno-političkog ustrojstva. U osnovi stoji porodica, na vrhu je država, a sve ostalo što stoji između je građansko društvo. Kao što porodica počiva na ljubavi, država na pravu, tako se i građansko društvo zasniva na interesu. I to je sve. Zapravo, skoro sve.

Na čijem interesu se zasniva građansko društvo? To je bitno pitanje, jer ono otvara i problem moralnosti, odnosno dobra. Osnovno etičko pitanje građanskog društva dakle glasi: čijem interesu služi – općem, posebnom (recimo interesu jednog naroda) ili pojedinačnom?

Već sam rekao da Hegel svoju analizu počinje pojmom volje, i njenog sadržaja slobode. Radi se naravno o slobodi pojedinca, svakog člana društva. Radi se o tome da čovjek postane ličnost. «Ono što je najviše čovjekovo jeste da bude osoba…»[22] Kako se postaje licnost? (Na to kako se postaje ličnost, osoba, persona nastojat ćemo naći odgovor u zaključnom odjeljku, 7) Kad zatim govori o dijalektici roba i gospodara, dakle o neslobodi, Hegel naglašava i odgovornost roba. “Čovjek se mora sam formirati.”[23] To će reći, dijalektički, da čovjek mora “ne htjeti biti rob – niti gospodar”.[24] Ako ovdje Hegel krivi roba za njegovo ropsko stanje, znači li to da je i narod odgovoran zbog svoje podjarmljenosti na bilo koji način? Kao što čovjek mora ne htjeti biti rob, tj. biti podjarmljen u bilo kojem obliku, tako i narod, pa i društvo uopće, mora biti protivno onima koji uzurpiraju vlast u ime svih. (Kur’an…)

Ako je interes ono što definira građansko društvo, a ovoga nema bez volje, može li biti razlike između interesa pojedinca i onog općeg, naroda? Hegel nastavlja: «Volja jest…uzdizanje pojedinačnoga k općenitosti.»[25] Ili, pojedinačni interes mora postati općim. «Samo u volji kao subjektivnoj može biti zbiljska sloboda ili volja koja bitkuje po sebi[26] Ali volja hoće da bude i moralna; jer, čovjek ima i nagon za dobrom. «Čovjek se tako od prirode naziva dobrim[27] (Doduše, i zlim, dodaje Hegel.) Da bi bila moralna, volja mora da pređe u objektivnu, «dakle istinski konkretnu».[28] Jer, volja je i moralna. A to znači da volja, iako subjektivna, mora podrazumjevati i «volju drugih».[29] Subjektivitet volje koja priznaje i objektivno postojanje drugih subjektiviteta, tj. drugih volja, jeste objektivna volja. Zato je «objektivitet – ovdje opći subjektivitet».[30] Hegel to izravno i kaže: «Opći subjektivitet» se postiže tako da «izvođenje moje svrhe ima stoga u sebi ovaj identitet moje volje i volje drugih.»[31] Kod opće subjektivnosti, tj. kod interesa svih pojedinaca, «radi se i o dobru drugoga».[32]

 (Hegel – o obrazovanju…)

Ovo je, dakle, ono građansko društvo za koje kažemo da je conditio sine qua non države. Ako Bosna hoće da opstane, ona mora imati državu, ali ne bilo kakvu. Država koja garantira njen opstanak jeste demokratska država, država naroda, ali ne kao ethnosa nego naroda kao demosa. Osnova na kojoj se gradi takva država mora biti društvo građana, građansko društvo. A društvo nije apstraktna gomila. Nije ni gomila tri gomile. Ono se gradi pravljenjem građanina, jednog po jednog. Zato je građenje građanskog društva mukotrpan posao, teži i od pravljenja države. Čovjek kao građanin se mora sam formirati. Inače će ostati rob. I tako omogućiti i gospodara. Čovjek se mora sam obrazovati da bi postao građanin. Čovjek mora biti praktičko biće.

Praxis: politika, ekonomika, etika

Kao što je uslov građanske (demokratske) države građansko društvo, i kao što je uslov građanskog društva – građanin, i kao što je uslov građanina – volja, tj. sloboda, i kao što je uslov slobode to da čovjek do nje dođe – sam, tako je i uslov svega toga – obrazovanje. (Naravno, ne mislim na postojeci obrazovni sistem u Bosni, posebno na njegov najvisi, ali i najizopaceniji, segment.) Hegel: «Čovjek je sam slobodan, uopće u posjedu samoga sebe, samo s pomoću obrazovanja.»[33]

I bosanski čovjek mora postati biće prakse (praxis). Praxis je kod Grka bio onaj oblik ljudske djelatnosti u kome covjek stvarajuci svijet oko sebe stvara i samoga sebe, samostvaralacka djelatnost. Tri su oblika prakticke djelatnosti: politika, ekonomika i etika. Da bi drzava, dakle proizvod politike, sluzila sreci njenih gradjana, ona mora pocivati na etici; da bi ekonomika bila korisna, za razliku od hrematistike (liberalnog trzista), svim gradjanima, ona takodjer mora biti temeljena na etici. Etici pripada ono mjesto bez kojeg nece biti Bosne, kao i ni svijeta. Bosna je, kao i svijet, tesko moralno bolesna.

Bolesta se moze izlijeciti samo (samo)obrazovanjem:

«Zbog toga molitvom pozelimo ono ustrojstvo drzavi kojemu je sreca gospodarica (jer tu priznajemo njezino gospodstvo), ali da drzava bude valjana, ne pripada slucaju, nego znanosti i izboru. A drzava je valjana kad su valjani gradjani koji sudjeluju u drzavnome poretku. U nas svi gradjani sudjeluju u drzavnome poretku…Ljudi postaju dobri i cestiti trima stvarima, koje su narav, navada, razbor…Preostalo je zadaca odgoja.» [34]

 

[1] Muslimani 43,7; Srbi 31,4; Hrvati 17, 3. Izvor: Svein Mønnesland, Før Jugoslavia og etter, Sypress, Oslo 1999, p. 378

[2] Rezultati popisa stanovništva BiH, održani u oktobru 2013 najavljeni su za juni 2015. (Ovaj tekst pišem aprilu 2015.)

[3] Ušao je i u ENCYCLOPÆDIA BRITANNICA: http://global.britannica.com/EBchecked/topic/153203/Dayton-Accords

[4] Slučaj Sejdić-Finci je samo posljedica odnosa među konstitutivnim narodima u BiH.

[5] Dr Rudolf Eisler, Sociologija, Knjižara Hrvatskog sveučilišta i Jugoslavenske akademije, Zagreb, (godina nepoznata),  str. 19.

[6] H. D. F. Kitto, Grci, Matica srpska, Novi Sad, 1963.

[7] Ernest Renan, Qu’est-ce qu’une nation, Paris 1882.

[8] Otto Bauer, The Nation, u Gopal Balakrishnan, ed., Mapping the Nation, New Left Review & Verso, London – New York, p. 71

[9] Peter Flora, with Stein Kuhnle and Derek Urwin, State formation, Nation-building and Mass Politics in Europe, Oxford University Press, 1999; Stein Rokkan, Stat, nasjon, klasse, Universitetsforlaget, Oslo 1995

[10] Peter Flora, ibidem, p. 198.

[11] Peter Flora, ibidem, p. 170-190.

[12] O tome sam pisao na ovom mjestu: http://www.e-novine.com/feljton/108160-Sukob-nacionalne-multietnike-drave.html

[13] Naime, moj koncept nacije sam izložio u knjizi Nation vs. People, Cambridge Scholars Press, 2006; na bosanskom Nacija protiv naroda, Biblioteka XX vijek, Beograd, 2006.

[14] G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, Uvod, § 4, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 35.

[15] “Osnova pučkog (demokratskog) državnog poretka je sloboda…kažu, naime, kako tome smjera svaka demokratska vladavina.” Aristotel, Politika, VI, 1317a,  40

[16] Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, IZZ, Zagreb 1990

[17] Aristotel demokratiju svrstava u zastrane, tj. izopačene oblike državnog poretka.

[18] J. S. Mill, On liberty and other writings, edited by Stefan Collini, Cambridge University Press, 1989

[19] Džemal Sokolović, Nation vs. People, Cambridge Scholars Press, 2006

[20] J. S. Mill, On liberty and other writings, edited by Stefan Collini, Cambridge University Press, 1989, p. 75 I dalje.

[21] “Twelve Hours of Democracy” (in English), Balkan Forum, Skopje, Vol 1, No. 5, December 1994; “Dvanajst ur demokracije” (in Slovene), Teorija in praksa, Ljubljana, Let 30, No. 1-2 (januar-februar 1993), str. 120-129; “Zwölf Stunden Demokratie“ (in German), Ost-West, Graz, No 1/94

[22] G. W. F. Hegel, ibidem, § 35, str. 83.

[23] Ibidem, § 57, str. 112

[24] Ibidem,

[25] Ibidem, § 104, str. 185.

[26] Ibidem, § 106, str. 190.

[27] Ibidem, § 18, str. 57

[28] Ibidem, § 106, str. 190

[29] Ibidem, § 112, str. 195

[30] Ibidem, § 112, str. 196

[31] Ibidem, § 112, str. 195

[32] Ibidem, § 112, str. 196

[33] Ibidem, § 57, str. 113

[34] Aristotel, Politika, Globus/Liber, Zagreb 1988, (preveo Tomislav Ladan), H. VII, 1332a, 25-30

 

Autor: Džemal SOKOLOVIĆ

Institute for Strengthening Democracy,

Konjic, Bosnia

Tel: +47 55 23 17 32

E-mail: dzemal.sokolovic@isp.uib.no

Copyright © 2015 Dzemal Sokolovic

Draft!!! Please do not quote!!!

Please follow and like us:
error