Osobe sa invaliditetom: Ništa o nama bez nas!

Redovna sesija Kruga 99 u online formatu, nedjelja, 19. decembra 2021. godine

Osobe s invaliditetom u BiH u pandemiji i sadašnjem društvenom ambijentu

Uvodničari:

Suvad Zahirović, direktor Informativnog centra za osobe s invaliditetom „Lotos“, Tuzla;

Jasna Rebac, predsjednica Udruženja „Ružičnjak – Los Rosales“, Mostar;

Branko Suzić, predsjednik Saveza slijepih Republike Srpske, Banja Luka.

Sesiju je moderirao psiholog Bojan Šošić, član Predsjedništva ANI „Krug 99“.

Teme s kojima se ove godine obilježavaju Internacionalni dan osoba s invaliditetom (3.12.) i Svjetski dan ljudskih prava (10.12.) u prvi plan stavljaju probleme nejednakosti, smanjene participacije i održivosti rješenja za ovu populaciju, naročito u periodu pandemije COVID-19 i projiciranoj budućnosti. Procijenjenih 10 do 15% stanovništva koje ima neki oblik invaliditeta u Bosni i Hercegovini te ogroman broj članova njihovih obitelji, stavljaju pred sve nas obavezu da uzmemo u obzir specifične izazove u domenu zaštite i osiguravanja ljudskih prava osoba s invaliditetom, kao i svih građana naše zemlje.

Delegacija Bosne i Hercegovine je u vrijeme konsultacija o donošenju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija Ad hoc komitetu, a na temelju tada još svježih iskustava iz ratnog perioda, nametnula potrebu da se formuliše na koji način su države potpisnice Konvencije dužne obezbijediti posebne uslove za osobe s invaliditetom u kriznim periodima. Član 11 („Situacije rizika i vanredne humanitarne krizne situacije“) ove Konvencije tako nalaže sljedeće: „Države potpisnice će preduzeti, u skladu s obavezama proisteklim iz internacionalnog prava, uključujući odredbe internacionalnog humanitarnog prava i odredbe o ljudskim pravima, sve potrebne mjere da bi osigurale zaštitu i bezbjednost osoba s invaliditetom u situacijama rizika, uključujući oružane sukobe, vanredne humanitarne krizne situacije i prirodne katastrofe.“ Bosna i Hercegovina je 2010. godine ratifikovala ovu Konvenciju koja je donesena 2006. i stupila na snagu 2008. godine.

Takođe, prema odredbama vlastitog Ustava (Član II), Bosna i Hercegovina se obavezuje na direktno primjenjivanje Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te njenih protokola. Međutim, dosadašnji period od prestanka rata, kasnije ratifikacije UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, a naročito period od početka pandemije, svjedoče o nespremnosti struktura našeg društva da se ozbiljno pozabave problematikom izazova s kojima se suočava izrazito velik broja osoba s invaliditetom u našoj zemlji. Paradoksalno je da je spomenuti član 11 ove Konvencije poslužio kao osnova za olakšavanje određenih mjera u vrijeme pandemije kada su u pitanju obaveze osoba s invaliditetom u nekim zemljama, a u našoj zemlji iste one strukture od kojih bi se očekivalo da osiguraju njeno poštivanje dovode građane  ove zemlje pred pitanje hoće li biti novih kriza; pred izbor da li da emigriraju i tako dodatno osiromaše dostupne resurse i sisteme podrške za osobe s invaliditetom – jednako kao i za one bez invaliditeta. Zaštita prava jedne kategorije stanovništva je zaštita prava svih građana.  

Bojan Šošić, član Predsjedništva ANI „Krug 99“

Sažeci uvodnih izlaganja

Bosna i Hercegovina se ne može dičiti mjerama koje je poduzela da svoje građane zaštiti od pandemije Covid-19. Može se polemizirati o tome da li je građane moguće štititi u društvu koje nije građansko, ali je to možda bolje kandidovati kao novu temu za susrete Kruga 99.

Osobe sa invaliditetom naizgled žive svoju uobičajenu svakodnevicu. Izolacija nam nije teško pala jer smo zbog barijera koje pravi društvo izolovani i isključeni i bez pandemije. Problem i izazov čine promjene „režima“ funkcionisanja i načina osiguravanja usluga koje su osobama sa invaliditetom svakodnevno potrebne, a životno su važne i kad ih ne možemo koristiti ugrožen je naš goli život i dostojanstvo koje nam jednako kao svima pripada i država ga svojim odlukama potvrđuje i garantuje.

Osobe sa invaliditetom najčešće sopstvenim djelovanjem i upornošću održavaju pitanja invaliditeta na dnevnom redu donosilaca odluka i kreatora politika. Ali, zbog preusmjeravanja podrške na akcije kojima se odgovara na potrebe uzrokovane pandemijom i ono malo podrške koje su za svoje djelovanje organizacije osoba s invaliditetom dobijale su drastično smanjene.

Bosna i Hercegovina ne ispunjava preuzete obaveze po Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom i preporukama UN Komiteta za prava osoba sa invaliditetom.

Apsurdi u pravdanju nečinjenja su očigledni. Nedostatak sredstava u budžetima se navodi kao jedan od razloga, a istovremeno se budžeti povećavaju ili u budžetima pojedinih institucija (zavodi zdravstvenog osiguranja) se iskazuju viškovi sredstava.

Osobe sa invaliditetom se i dalje suočavaju sa diskriminacijom i isključivanjem iz društva, a da pri tom same ne mogu ili nemaju dovoljno resursa da se izbore za promjenu takvog odnosa društva prema njima.

Suvad Zahirović, direktor Informativnog centra za osobe s invaliditetom „Lotos“, Tuzla

Pandemija je u kratkom vremenskom periodu promijenila naše živote. Planetarno svijet zaustavila. Na osobe sa invaliditetom (OSI) je direktno snažno negativno uticala. Razumni i opravdani su faktori koji su to uzrokovali.

Zaustavljen je korak, zavladao strah i neizvjesnost. Njihovo nerazumijevanje šta se događa raste, a ni u šta nisu uključeni, niko ih ništa ne pita, sa njima ne razgovara. Slušaju o bolesnim, gladnim, umrlim. Uočavaju zabrinutost u porodici. Nešto se desilo!!!

Redaju se naredbe različitih sadržaja, s različitih nivoa njima nejasnih štabova, organizacija, odbora, komisija. OSI mimo svoje volje su zatvoreni u kuće, ostaju bez dovoljno obaveznih lijekova, ograničenih zdravstvenih usluga, onemogućeni u  terapeutskim uslugama, uskraćeni igre, boravka u prirodi, komunikacije sa vršnjacima i stručnjacima, odlaska u školu itd.

Osobe sa invaliditetom u tom paničnom stanju ne dobiju ni minimum informacija na pristupačan način. Neizvjesnost podgrijava strah  koji utiče na pogoršanje  njihovog zdravlja. Covid postaje prijetnja njihovim životima.

Svjetska zdravstvena organizacija kaže da 15% ljudske populacije ima neke smetnje. Postavlja se pitanje KAKO TOJ BROJNOJ POPULACIJI POMOĆI da lakše prihvati i prevazilazi životnu situaciju u kojoj su se našli zbog Covida? Najpogođeniji su djeca i mladi sa intelektualnim smetnjama.

Djelovati je bilo hitno potrebno.

Jasna Rebac, predsjednica Udruženja „Ružičnjak – Los Rosales“, Mostar

Pandemija izazvana pojavom virusa Covid-19 koje različitim intenzitetom u prethodne nepune dvije godine prouzrokuju niz negativnih poslijedica nisu poštedile nikoga, pa ni osobe sa invaliditetom. Naprotiv, dodatno su ugrozile njihov društveni život i još više ih marginalizovale. Doprinijela je većoj nejednakosti, otežala participativnost i umanjila šanse za održivošću. Kroz odgovore na sljedeća četiri pitanja koja su usko vezana sa ocjenom stanja i posljedicama prouzrokovanim pandemijom neka moja saznanja i razmišljanja u vezi sa ovom problematikom sa fokusom na situaciju u Republici Srpskoj:

1. Opšta ocjena socijalne situacije, posebno marginalizovanih grupa lica s invaliditetom (LSI) u Republici Srpskoj;

2. Pandemija COVID-19 traje već 20 mjeseci. Kako ocjenjujemo njene posljedice na socijalnu situaciju marginalizovanih grupa?;

3. Da li je ranjiva grupa koju predstavlja naša organizacija, ili joj pripadamo, pogođena pandemijom?;

4. Pristupanje BiH Evropskoj uniji zahtjeva poboljšanje socijalne zaštite i socijalne uključenosti marginalizovanih grupa. U kojem pravcu bi trebalo usmjeriti nove politike i mjere?;

Naš opšti komentar na ekonomske, zdravstvene i socijalne posljedice pandemije COVID 19:  

Pandemija Covid 19 je nesumnjivo imala veoma negativne poslijedice po ekonomsko, zdravstveno i socijalno stanje. I u našoj zemlji kao i u drugim zemljama u svijetu zabilježen je drastičan pad ekonomije i zaustavljen je ekonomski razvoj, a to je automatski izazvalo poteškoće i niz problema u zdravstvenom i socijalnom sektoru. Usporen ekonomski razvoj negativno se odražava na BDP i društvenu nadgradnju, a samim time i na zdravstveno i socijalno okruženje. Zdravstveni sistem je prilagođen i fokusiran ka prevenciji Covida 19, na osnovu čega je otežan pristup različitim vidovima zdravstvene zaštite. Mnogi dijagnostički i specijalistički kontrolni i drugi pregledi su stopirani ili svedeni na minimum čime je povećana ugroženost hroničnih bolesnika, a rokovi za preglede prolongirani i produženi sa dugom listom čekanja. Pružanje usluga zdravstvene i socijalne zaštite znatno je usložnjeno i otežano. Kroz formiranje Covid centara uspostavljen je zaštitni mehanizam i stvorene pretpostavke za efikasniju borbu u sprečavanju širenja Covida 19. Institut za javno zdravstvo je u saradnji sa Kriznim štabom poduzimao adekvatne mjere i korake kojima je u izvjesnoj mjeri postignut efekat. Održivost ovih sistema u novim uslovima je obezbijeđena. Bez obzira na pandemiju do sada je osigurana redovnost socijalnih davanja prema LSI. Za očekivati je da se vakcinacijom stanovništva zaustavi talas epidemije i da se ponovo ustabili privreda, zdravstvo, socijalna zaštita i drugo. Post-period oporavka nakon pandemije će biti dug i biće potrebno više godina da se uspostavi bolji životni standard.

Iz naprijed navedenog nameće se zaključak da je pandemija doprinijela smanjenju nezavisnosti i ujedno nas podstakla na preduzimanje aktivnosti i uvođenje mjera kojima bi se ublažile poslijedice i doprinijelo unapređenju uslova za samostalan život LSI. I bez pandemije participativnost nije bila dovoljna, a tokom iste još više je umanjena kada su u pitanju pojedinci i invalidske organizacije i udruženja. U periodu nakon pandemije predstoji naglašena potreba za njihovim uključivanjem u sve segmente društvenog života. Održivost je uvijek bila problematična, a pandemija je doprinijela da se organizacije civilnog društva (OCD) koje se bave invalidskom problematikom dovedu u poziciju još veće zanemarenosti i zapostavljanja njihovih potreba. Izostankom kvalitetne podrške od strane lokalne zajednice i države mnoge organizacije su dovedene u poziciju opstanka i nalaze se pred gašenjem. Sve to zahtjeva veća izdvajanja i snažniju finansijsku podršku iz budžeta i sa svih nivoa javne uprave.

Ništa o nama bez nas!

Branko Suzić, predsjednik Saveza slijepih Republike Srpske, Banja Luka