Plemenitost je bila njen životni habitus, ona uporna identičnost sa samom sobom – prof.dr. Saliha Oruč-Čustović

Čemu postojanost ako već vrijeme traži da mu se prilagođavamo? I da se mijenja odjeća ovisno o vremenu i njegovim prilikama i neprilikama, pogotovo! Za naravnu svijest, neprilagođenost je uvijek izuzetak čiji potencijal je samo to, puki potencijal izuzetka.  Dakle, naprosto to pravilo pretočeno u životna mudrost, pravilo prilagođavanja bez izuzetka, prosto nužda radi opstanka.

A naša draga profesorica Saliha Lila Oruč-Čustović bila je zaista izuzetak. Ne po tome što se  nije znala prilagoditi i olujama, modnom stilu ili aktuelnoj etikeciji, niti nužnosti da racionalitet nauke postane tehnološka praksa i ekonomski učinak, niti tome da pedagoški rad bude sukladan znanstvenoj akribiji, ali i obrnuto.

Saliha je bila naprosto autentičan i postojan karakter. Od one vrste karaktera koji nastaju i očvrsnu kroz životna iskušenja: iskušenja beskrajne radosti porodice, svog sina,  i savlađivanja tuge takođe, životnih uspjeha i priznanja, i zle sudbine i nerazumijevanja podjednako. Onih jakih karaktera koji nikada nisu oblačili niti jednu posuđenu košulju kolektivističkih identiteta bili oni nacionalni, etnički, religijskih,  niti slojnih. Tu tako pomodnu disciplinu u sticanju društvenih i političkih promocija. I gubitka vlastitosti, gubitka ličnih, individualnih uvjerenja i sloboda, i ponajprije, prava na doslijednost i vjernost moralnoj savjesti u sebi i opštem dobru iznad svega. U ono u što je vjerovala, ono čemu je pripadala, ono čime je gradila porodične odnose i odnose sa drugim ljudima, nesebično davala doprinose u nauci, u poticanju studenata na znanstvenu radoznalost, gradnju efikasne  privrede i uspješne države, bilo je bez patvorenja, naprosto izraz istinske strasti jedne koliko samozatajne, toliko još više osobene i plemenite ličnosti.

A moglo joj je biti, reklo bi se narodnim govorom. Jer njena plemenitost nije bila hinjena, niti silom prilika sticana osobina, plemenitost je bila njen životni habitus, ona uporna identičnost sa samom sobom, plemenitost koja se ne stiče samo porijeklom, niti samo snagom volje, već naprosto jeste karakter. Plemenitost jeste ona fina gospoština elita dobra i dobrote, ali i pučke finoće, koja nam toliko nedostaje u ovo surovo vrijeme kada fundamentalni neoliberalizam postaje ne samo društveni odnos već i mjerilo svih odnosa između ljudi.

Osoba, žena, majka, prijateljica, profesorica Saliha Oruč-Čustović plemenitošću vlastitog karaktera, dala je najveći doprinos gradnji naših identiteta, koji nam trebaju služiti kao uzor i ideal.

Pripadala je Krugu 99 skoro od samog početka na onaj svoj nenametljiv, ali nesumnjivo pouzdan i odlučan način. Iskrenošću koja privlači, a ne odbija, stvarala je auru autoriteta i kao osobe koja nesebično čini baš kada treba, onda kada je najteže, koja govori onda kada govor nije samo slijed rečenica, puka zajedljivost, već nužan i razložan, odlučan stav u vremenu nedoumica pa i vremenu koje generira beznađe. Da, zaista, ta nježna i odmjerena Saliha bila je čvrsta i odlučna, potičući i druge na uvjerenje da su prepreke tu da budu savladane a ne da se pred njima poklekne.  

A toliko je bilo iskušenja pred kojima smo svi stajali i ratnih i poratnih godina, pa i iskušenja opstanka Kruga 99. Znao sam i sam biti u nedoumici kako i da li je moguće ići dalje sa misijom Kruga 99, pogotovo onda kada bi prevladali glasovi onih koji su nezadovoljni čitav život, bez da sami čine kako nezadovoljstvo ne bi bilo svrha sama sebi. Nema stajanja, govorila je Saliha, rješenja uvijek postoje. I doista nastavili bi dalje, i nalazili rješenja za koja se i sama trudila da ih nađe. I iznalazila. A vi na ovom fakultetu ste znali za naše najveće poteškoće.  Do posljednjeg dana svoje vitalne energije ostala je redovni akter i vjerna misiji Kruga 99 i Predsjedništva čiji je bila dugogodišnji član.

Nikada nije odustala od zahtjeva za veću pojedinačnu i kolektivnu glasnost na zahtjevu za otklanjanje političkih i moralnih posljedica genocida i UZP-a protiv Bosne i Hercegovine, njenog načina i kulture života. I onada kada je njena prijateljica sudinica Hadžiosmanović formulisala apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava kojom bi se po internacionalnom pravu proglasio ništavim nakaradni Dejtonski Ustav, nastao u uslovima izvršenog genocida i UZP-a, bila je čvrsta i istrajna u podršci da se apelacija Kruga 99 podnese. Bez obzira na neizvijestan ishod, očekivane birokratske prepreke i moći realpolitike onih koji su i ustoličili ovaj i druge internacionalne sudove. Nakon neuspjeha apelacije i drskog birokratskog odgovora o nepopunjenoj rubrici kao razlogu, početnu ljutnju preinačila je u naš stav – nastaviti dalje u drugim pravičnijim okolnostima.

Često sam mislio, gledajući je gdje na sesijama po ustaljenom običaju sjedi između pokojnog akademika Ljubomira Berberovića i predsjednice Ustavnog suda Bosne i Hercegovine rahmetli Hatidže Điđe Hadžiosmanović, ili kako redovno dolazi sa porodicom Sadiković, kako iza jednog prefinjenog i uglađenog damskog lika,  stoji energična i odvažna osoba, osoba čija energija izbije u prvi plan kako bi postala kolektivna, praktična snaga. I slika osobe tananih, istančanih osjećanja i estetskih mjerila za bosansko slikarstvo, Berbera, Dragulja, fra Pericu Vidića i brojne druge.

 

Klanjajući se danas sjeni naše drage profesorice Salihe Oruč-Čustović, stojim pred pitanjem da li je moguće naći pravu riječ na rastanku?!

Neka joj je lahka ova naša bosanska zemlja!

Sarajevo, Ekonomski fakultet, 26. februar 2019. godine

Adil Kulenović, predsjednik Kruga 99

Riječ na komemoraciji

 

Please follow and like us:
error