Tranziciona pravda i pravo na istinu i memorijalizaciju u Bosni i Hercegovini

Tranziciona pravda zahtijeva da se međunarodna agresija, genocid i drugi ratni zločini počinjeni nad i u Bosni pošteno priznaju, te da se poštuju ljudska prava na istinu i obilježavanje sjećanja, radi pravde i, što je možda najvažnije, radi spriječavanja ponavljanja ponavljanja zločina. Tranziciona pravda uključuje prakse restorativne pravde, obuhvatajući spomen obilježja i komemoracije kako bi se omogućila čvrsta osnova za mir i demokratiju, a vladavinu prava smatra temeljnom vrijednošću. Ljudsko pravo na istinu i obilježavanje sjećanja moraju se posmatrati kao sastavni dio strategije za tranzicionu pravdu i izgradnju države u Bosni, uz pristupanje članstvu u EU i NATO-u, te uz ustavnu i izbornu reformu vođenu demokratskim vrijednostima.

Zarad prava na istinu, mora se priznati da je Bosna podnijela posljedice genocidne namjere, ne samo u Srebrenici, već i na teritoriji cijele Republicke Srpskeoj. Pretresno vijeće MKSJ-a je u presudi Karadžiću utvrdilo da postoji zajednički plan “da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorije na koju su pravo polagali bosanski Srbi “.Republika Srpska je nastala u periodu od 1992. do 1995. godine sistematski eliminacionim poduhvatom, čija se genocidna namjera može uočiti iz poređenja popisnih podataka u brojnim opštinama iz 1991. i 2013. godine.

U opštini Foča , na primjer, podaci popisa pokazuju da je bošnjačko stanovništvo smanjeno sa otprilike 49%, koliko je bilo 1991. godine,  na 6% koliko je popisano 2013. godine. U presudi Krajšniku čitamo da su „svi tragovi prisustva i kulture [bosanskih] muslimana izbrisani iz Foče .” Podaci popisa u susjednoj općini Kalinovik pokazuju da je bošnjačko stanovništvo smanjeno sa 30% , koliko je popisano 1991. godine, na 2% u 2013. godini. Temeljna genocidna namjera može se zaključiti iz ogromnog uticaja na ciljano stanovništvo. Ovakvo smanjenje broja bošnjačkog stanovništva vidljivo je i u Višegradu , sa 64% na 9%. Kako vrijeme prolazi i stanovništvo stari, broj se dalje smanjuje.

Uprkos ovako razornim posljedicama dokumentovanih zločina, udruženjima žrtava u Foči i Kalinoviku , Prijedoru , Višegradu i drugdje u Republici Srpskoj, surovo se zabranjuje postavljanje spomen-obilježja, odnosno spomen-ploča, ili osnivanje muzeja. Ovakve zabrane su dio sistematskog negiranja genocida i drugih ratnih zločina u Republici Srpskoj, te su eklatantno kršenje ljudskog prava na istinu i spomen-obilježja. Počinioci se veličaju, a rukovodstvo Republike Srpske je otišlo toliko daleko da je pokušalo da kriminalizuje puku upotrebu pojma “genocid”. U još jednom besramnom pokušaju negiranja genocida, predsjednik Dodik je nedavno pokušao da blokira rezoluciju Generalne skupštine UN-a kojom bi se 11. jul proglasio “Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine” .

U znak priznanja 30. ^godišnjice početka ratnih zločina počinjenih u okviru opsade Sarajeva i otvaranja koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini 1992. godine, te u znak priznanja obilježavanja 27. godišnjice genocida u Srebrenici 11. jula, pozivam visokog predstavnika Kristijana Šmita da radi sa udruženjima žrtava i da iskoristi svoja Bonska ovlašćenja za uspostavljanje memorijala i muzeja na nekadašnjim lokacijama koncentracionih logora i drugih zločina, kao što su Omarska ( Prijedor ), Barutni Magacin ( Kalinovik ),  Koštana bolnica ( Stolac ) i Vilina Vlas ( Višegrad ), gdje su takva spomen obilježja zabranjena ili potisnuta.

Međunarodna zajednica mora pristupiti uspostavljanju memorijala za žrtve sa većim osjećajem hitnosti. Zemlje poput Njemačke imaju istinski pristup sjećanju na žrtve Holokausta. Ništa manje ne zaslužuju žrtve genocida i drugih ratnih zločina u BiH. Ali s političkim zastojem koji su izazvali nacionalisti bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, Bonske ovlasti visokog predstavnika su potrebne za odbranu prava na istinu i njegovanje kulture obilježavanja sjećanja.

Rukovodstvo Republike Srpske izdaje istinu i vrijeđa žrtve dok negira zločine te rutinski veliča osuđene ratne zločince. Na ulazu u Kalinovik je mural osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću , zaštićen čeličnom ogradom zazidanom u beton, dočekuje posjetioce grada, eklatantno kršeći nacionalni zakon protiv veličanja osuđenih ratnih zločinaca. Još jedan spomenik Mladiću stoji u centru tog grada. Otuda je i zabrana spomen obilježja žrtvama na Barutnom Magacin diskriminatorna i prepreka je tranzicionoj pravdi jer zaziva ponavljanje zločina. Glorifikacija Mladića je zastrašujuća i retraumatizirajuća za preživjele, posebno one čiji najmiliji još uvijek nisu identificirani.

Tranziciona pravda zahtijeva da se pravo na istinu i obilježavanje sjećanja brani postavljanjem spomen obilježja na bivšim mjestima zločina prema željama preživjelih. Kako bi se izbjegao vandalizam ili skrnavljenje, ovo moraju biti zaštićena nacionalna memorijalna mjesta, poput Memorijalnog centra Srebrenica, koji je nastao kroz saradnju preživjelih, saveznika i predstavnika međunarodne zajednice, uključujući tri visoka predstavnika koji su donijeli četiri odluke (sa svojim Bosnakim ovlastima) tokom sedam godina.

Ali čak i uspostavom Memorijalnog centra Srebrenica, hitno treba zaštititi i obližnje skladište u Kravici , u kojem je pogubljeno oko 1.300 žrtava genocida u Srebrenici. Lokalne vlasti su odobrile renoviranje skladišta u Kravici kojim će biti otklonjena oštećenja nastala gelerima i mecima. Preživjeli se protive renoviranju i protestuju što na tom mjestu još uvijek nema spomen-ploče. Još jedno srebreničko stratište, Dom kulture Pilica , također je ugroženo.

Imperativ je da se poštuje pravo na istinu i obilježavanje sjećanja kako bi se suprotstavilo negiranju ratnih zločina i veličanju osuđenih ratnih zločinaca u Republici Srpskoj i kako bi se spriječilo ponavljanje genocida. Negiranje i veličanje ratnih zločinaca smatra se najsigurnijim pokazateljima za ponavljanja zločina. Spomen-obilježja i muzeji moraju biti osnovani kako bi se ova i buduće generacije obrazovale, te spriječili u ponavljanju genocida i drugih ratnih zločina. Zaista, “prevencija je prvi imperativ tranzicijske pravde”.

Međutim , u nedostatku inicijativa koje podržavaju tranzicijsku pravdu, Bosna je pretrpjela eskalaciju nacionalističke retorike i govora mržnje. U Prijedoru, na primjer, ekstremistička grupa –“Samopoštovanje”– izjednačava oslobađanje od nacista 1942. godine sa takozvanom odbranom Prijedora iz maja 1992. godine, i banalizira zločine počinjene nad nesrbima u Prijedoru 1992. godine. Ovu grupu i njene medije trebali bi istražiti i procesuirati nadležni organi.

Sada je vrijeme da Visoki predstavnik preduzme sve potrebne radnje za postavljanje spomen obilježja u Barutnom Magacin, u Foči , Omarskoj, Koštanoj bolnici, u Vilinoj Vlasi i drugdje, te ukloniti mural Mladića u Kalinoviku kao i druge murale, ploče ili statue koji veličaju počinioce ratnihh zločina. Žrtve pogubljenja u Kalinoviku, uključujući i one čiji ljudski ostaci još uvijek nisu identifikovani, poput doktora Abdurahmana Filipovića, Avdije Škore i Salka Vranovića , kao i sve druge žrtve ratnih zločina i genocida u Srebrenici, ne smijemo zaboraviti.

Izjava za medije uvodničara: Prof. dr. David Pettigrew,  profesor filozofije i studija holokausta i genocida, Državno sveučilište Southern Connecticut, Upravni odbor Programa studija genocida Sveučilišta Yale

Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, 3. jul, 2022.