Treba jasno razlikovati racionalno-prosvjetiteljska i agresivno nacionalistička obilježja srpske duhovnosti u recentnoj prošlosti

Čitajući knjigu „Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ profesora dr. Muje Demirovića, bio mi je razumljiv jezik, način kazivanja, argumentacija, autori i institucije velikosrpske političke ideje spram Bosne i Bošnjaka u posljednja dva stoljeća. Čak i, precizno kazano, metodološko uporište koje je konzistentno provedeno u cijeloj knjizi i jasno naznačeno već u samom Uvodu.

Ali, u razumijevanju, pa i učenju i otkrivanju novih činjenica o ovoj temi, kao meta supstanca, meta tekst, natkriva se pitanje – „čemu ova knjiga?“, bolje i preciznije rečeno, kako čitati ovu knjigu od najveće ne samo znanstvene, već prije svega historijske, egzistencijalne, političke i državne važnosti, narodne važnosti?!

Prodirati dakle u ovaj tekst traži duplo i istovremeno čitanje, onog kazanog i onog neizgovorenog. I najvažnije, skoro profetska naznaka, bar slutnja i obrisi stvarnosne naznake, onoga odgovora sadržanog u pitanju šta slijedi nakon kontinuiteta ove misli pretočene u historijsku praksu dugu bar dva stoljeća na našu bosanskohercegovačku zbilju, na narod i Državu. Koje su pouke, imamo li odgovore?!

Autor je, čini nam se, zagledan u prošlost agresivnih velikosrpskih političkih ideja, istraživački precizno i znanstveno objektivizirano, čitao našu budućnost  koja ne mora da bude neumitna, ukoliko je posredovana znanjem i odlučnošću, samosvjesnom narodnom voljom, niti fatalistički determinisana kontinuitetom osmišljene agresije, hegemonije i teritorijalnog prisvajanja, teorije i prakse Velike Srbije.

Efektno za sam predmet, ali prije svega za smisao i svrhu ove knjige, autor ističe da se neće koristiti tradicionalna historiografska metoda, sa kojom se više ili manje uspješno opisuju događaji, njihov slijed i posljedice.

Svjesni bijeg od historiografije kao discipline koja nikada ne može doseći svoj cilj, da naime opiše i prepiše događaje kakvi su u vremenskom slijedu zaista bili i da se precizno isčita njihov smisao i cilj. Naprosto, historiografija se bavi tek vijestima koje su pridošle iz prošlosti, ona je dakle tek po-vijest. Prisiljena na interpretaciju, na povezivanje vijesti iz prošlosti, historiografija je prisiljena na njihovu nužnu konstrukciju u zamišljeni slijed, na odustajanje, već unaprijed, od onog što jeste istost sa događajima, na simuliranje istine. I što je još važnije, na neprepoznavanje namjere koja je konstruisala povijesne događaje. A namjera je konstanta.

Mujo se Demirović odlučio za pouzdaniji metodološki put u razotkrivanju istine koja je predmet ove knjige, za rekonstrukcijom , kako kaže, „doktrinarne komponente, prije svega ideja i ideologije srpske nacionalističke politike prema Bošnjacima, a time i Bosni i Hercegovini“, odbijajući već unaprijed da piše iz neke nove etnocentističke perpektive, jasno razlikujući racionalno-prosvjetiteljska i agresivno nacionalistička obilježja srpske duhovnosti u recentnoj prošlosti, koja se nas i danas egzistencijalno tiče.

Ključno je dakle pitanje kako i da li se svijetom ideja koje su proizvodile i proizvode srpske intelektualne elite, a koji su iscrpno i konzistentno pokazane u ovoj knjizi,  uopšte može razumijeti stvarnost koja je skup naizgled nepovezanih i neusklađenih događaja u historijskom toku koji traje evo bar dvije stotine godina. I koje kulminiraju genocidom kao činom koji i danas traje u vidu njegove negacije, a konstantom u ideologiji i praksi agresivnih teritorijalnih pretenzija projekta Velike Srbije, u ovom slučaju prema Bosni i Hercegovini?

Pojednostavljeno rečeno, ne može se analizom interesa srpskog seljaštva i širokih narodnih masa, niti njihovim autentičnim vjerskim nazorom, razumjeti politički hegemonizam, etno-teritorijalne pretenzije i negiranje povijenog induvidualiteta BiH i bošnjačke državne, kulturne i političke egzistencije, već prije svega idejama koje su konstuisale i konstruisale tu stvarnost i događaje, ideje koje su formulisali i sistematično unosili u mase i  u državno političke elite,  srpski „organski intelektualaci“  ideologije i prakse Velike Srbije.

U jeziku je istina, u govoru je nagovor. Ideje kada postanu svojina narodnih masa one postanu materijalna snaga svake politike i političke prakse. Uspostaviti i osvojiti taj svijet ideja kako bi one postale ideje činjenja svijeta, historijske stvarnosti, kako bi one postale kultura, moral i matrica ponašanja jeste zadatak i uloga srpske inteligencije koju je Mujo Demirović briljantno prepoznao, sistematizovao i na njih ukazao kao sijenku koja se tako dugo nadvija i nad naše postojanje, na našu sadašnjost i očekivanu budućnost. Poglavlje o ideologiji, s razlogom tematizirano u ovoj knjizi,  o njenoj mobilizatorskoj  funkciji i potencijalu prije svega,  na projektovanje uvjerenja i djelovanja masa i njenih političkih elita, jeste na najasniji način demistificiralo manipulativnu snagu i  mitološki karakter srpskih historijskih prava, lažnog oslobodilačkog misionarstva, jezičkog etnocentrizma, historijskih falsifikata i dehumanizaciji Bošnjaka.

U tom smislu čini mi se nužnim postaviti pitanje da li je Mujo Demirović ovom knjigom stao u ravan moći srpskih intelektualno političkih elita, samom činjenicom da ih je razotkrio u agresivnoj etno teritorijalnoj namjeri i ulozi, i prije Načertanija, još od početka 19. stoljeća i Miloša Obrenovića?  Odgovor je je svakako potvrdan. On zrcali iz svakog ovako dobro osmišljenog poglavlja, reklo bi se iz sistematičnosti u prepoznavanju i rukopisu krajnjih namjera agresivnog srpskog velikodržavlja, čitljivog u političkoj publicistici podjednako kao i u literaturi, nauci i kulturi, takođe.

 Sa ovom knjigom, međutim, otvara se za nas podjednako važno pitanje imamo li mi  „organske intelektualce“ bosanskog državotvornog naroda, svakako i etnički Bošnjačkog, one koji su srasli, koji su uklopljeni sa narodom,  i u mjeri svoje znanstvene akribije, oni koji osvjetljavaju duh i volju tog naroda? I ideje i kulturu mišljenja tog naroda? Ili još jasnije, oni koji će znanstvene uvide iz ove knjige pretvoriti u bosanski produktivni odgovor, u povijesni blok konačnog stajanja u kraj stoljetnim konstantama i pretenzijama prema BiH, teritorijalnih i političkih, prije svega, i sa strane Srbije ali i Hrvatske, takođe? Stvarajući blok ideja koji će dati odgovore na ove žive historijske silnice. Prilog tome daje ova knjiga, čini mi se, kroz način čitanja ove knjige, koja jeste važna po sistematiziranosti podataka, navoda i činjenica, ali još važnija kao podsjetnik  za autentični bosanskohercegovački odgovor.

Zato i pitanje „kako čitati ovu knjigu“ nije samo retoričko.

Mi se moramo oduprijeti intelektualnoj lijenosti i bavljenjem naukom radi nauke, boriti protiv pasivnosti i ravnodušnosti intelektualnih elita, koja sa nemoćnim prezirom odbacuje intervenirati u moralno i političko oblikovanje stvarnosti. Drugi, kako to pokazuje knjiga Muje Demirovića, i stvarnost koja nas okružuje, ne odustaju.

Pretpostavke za to postoje u onoj moralnoj skrami, u  onoj nepokolebljivoj narodnoj volji iz četrdesetih kao i devedesetih, koja se stvarala i rasla na krilima antifašizma, na krilima svjetskog civilizacijskog toka, na vjeri u jednakost i bratstvo među ljudima, na puzdanju u pripadnost pobjedi dobra nad zlom.  Čak i u naivnoj vjeri da je historijski tok zauvijek zacrtan ka svijetlim perspektivama i ljudskim humanističkim vrijednostima kao principima odnosa i među ljudima i među narodima. Državama, pogotovo.

Grijeh je, ako se tako može reći, na pobjednicima iz 1945.  što su nas uvjeravali u vlastite ideale kao lijepu stvarnost bez kraja, kao i to da je fašizam zauvijek iza nas. Jer četnički i ustaški, bolje rečeno, Cvetković-Maček udari izašli su iz istih legala četrdesetih, a mimikrijski pritajenih do devedesetih.

I na moralnim pobjednicima iz devedesetih koji su agresivno velikodržavlje susjeda prebrzo pretvorili u prošlost, u memoriju,  a referendumsko pitanje o nezavisnosti, ravnopravnosti građana i naroda,  ostavili za istorijsko pamćenje, namjesto svete obaveze  formulisanja na referendumskim osnovama  definitivne narodne volje i strategije neovisno o dejtonskim kompromisima i nagodbama.

 Naša organska inteligencija mora radikalno redefinisati bosansku paradigmu u svim njenim elementima. Očuvanje države mora biti neupitno. Moramo odbaciti sve ideološke oblande velikodržavnih pretenzija prema BiH, čak i onda kada ih sami nemušto predstavljamo kao da je agresija i genocid bila zbog našeg svjetonazora, zbog naše vjere, a ne zbog jedino i isključivo teritorija, zarad Velike Srbije i Velike Hrvatske. Moramo, koliko god to bolno zvučalo ukazati i na primitivizam koji je naš današnji najveći neprijatelj, unutrašnji i podmukli, i koji mora biti zamjenjen prosvješćenošću. Kao i ideoloških opsjena etno-religijskih matrica izolacionizma od drugih, turkofilija, serbofilija i kroatofilija, takođe.

Antifašisti nisu bauk civilizacije, to naša djeca moraju znati, i to bez ustezanja.  Neofašizam, ako igdje, onda tu oko nas, jeste. Zato i ne smijemo odustajati od svijetlih ideala slobode, jednakosti i humanizma. Niti odustati od izgradnje bosanskohercegovačke države –nacije.  Onima fizički slabijima – to će biti snaga i oslonac koji nadilazi i mora nadići, silne i naizgled moćne. Svakodnevna obnova našeg samopouzdanja, našeg bosanskog identiteta, našeg narodnog digniteta i prosvijećenosti uslov je našeg opstanka. Podjednako kao i aktivni sistem samozaštite stanovništva i društva.  I prijateljskih savezništava, takođe.

Ravnodušnost svijeta pred genocidom i razaranjem naše zemlje, bio je naš ljudski poraz. Ali i otrežnjenje, da je naša sloboda u rukama nas samih. Jer globalni, evropski i regionalni tok i krupne silnice nisu na strani naše borbe za Bosnu i Hercegovinu po mjeri svakog njenog čovjeka. Naša je organska, bošnjačka i bosanskohercegovačka inteligencija pred izazovima historijske odgovornosti.

 Mi moramo zaustaviti potmulu jeku stoljeća spram strepnji koje stoje nad našim narodom. I pred pitanjem koje predugo tereti našu moralnu i političku savjest: „do kada ćeš ti neutješni Bosanče ići pognute glave, trpeć, sav u suzama, Karadžiće i Mladiće, i Bobane i Tuđmane, i Pantovčak i Bele dvore, i ravnodušnost svijeta, do kada?“.  Naša je Bosna i Hercegovina naš ideal i realan uzor od kojeg nikada nećemo odustati! Naši i prijatelji i neprijatelji to moraju znati!

Čitajući tako Autora ove važne knjige, poručujem mu da završi i objavi najavljenu knjigu o ideologiji pravoslavne crkve. Potičem ga da razobliči velikosrpsko čitanje jugoslovenske ideje, i Mihajla Đurića, i Kostu Čavoškog, i Vasilija Krestića, i Svetozara Stojanovića, i Jovana Dučića, i Milorada Ekmedžića, i Zorana Obrenovića, i Milana Protića kojima smo mi u BiH bili tako dugo zavaravani. Pa i optuživani za rušenje Jugoslavije, dok je skoro sav srpski i hrvatski  intelektualni i politički, nacionalistički krem, to činio od njenog nastanka.

Knjigu Muje Demirovića možemo i moramo tumačiti kao prilog jačanju naše narodne bosanskohercegovačke državotvorne volje.

 

Adil Kulenović

Please follow and like us:
error