Uvijek kada je riječ o medijima, rasprava je o politici

Uvijek kada je riječ o medijima, rasprava je o politici

Nije teško se složiti sa tvrdnjom da je politička nezavisnost i ekonomska samoodrživost javnih rtv servisa sine-qua-non demokratske stabilnosti i razvoja svakog demokratskog društva. Takođe, i da se ne može ostvariti politička nezavisnost bez ekonomske samoodrživosti, kao ni obrnuto.

Svjedoci smo, međutim,  da je rečeni ideal i tvrdnja daleko od stvarnosti u većoj ili manjoj mjeri u cijeloj regiji jugoistočne Evrope. Držanje u trajnoj ovisnosti od političke volje postojećih političkih elita, putem nestabilnog  i trajnog načina finansiranja javnih servisa, izraz su kako borbe za dominantni uticaj i instrumetalizaciju medija, toliko i korištenje tog stanja  da se ostvaruju sasvim drugi ciljevi i interesi koji su izvan proklamovanog značaja i uloge javnih servisa. Novinari, i cijela medijska zajednica javnih servisa, postaju zarobljenik i kolateralna šteta nesređenih unutrašnjih odnosa u državi, a prije svega borbe za prekompoziciju ukupnih unutrašnjih društvenih i političkih odnosa. U slučaju Bosne i Hercegovine, svakako, izraz sistematskog nametanje poželjnog modela Ustavnih promjena.  Mobing  nad novinarima u takvim okolnostima nije  izolovana pojava nego njihova  stvarna društvena pozicija i egzistencijalno stanje.

Rezolucijom Vijeća Evrope, broj 1513,  prvi bitni uslov država za prijem u EU je uspostavljanje i razvoj održivog javnog servisa. Istom tom Rezolucijom je određen cilj da se etničko predstavljanje u političkom i ustavnom sistemu mora zamjeniti građanskim.

Već iz ovih naznaka jasno je vidljivo da su aktuelne nakane iskazane u prijedlogu promjena postojećeg Zakona o javnom servisu kojim bi se trebala formirati tri separatna kanala na Hrvatskom, Srpskom i Bosanskom jeziku, sa odvojenim produkcionim centrima, u apsolutnoj suprotnosti sa pomenutom Rezolucijom 1513 Vijeća Evrope. Jasno je da se ovdje jezik naroda BiH želi također koristiti za političku prekompoziciju cjeline Bosne i Hercegovine. Ovaj prijedlog, nakon upornog odbijanja da se ukine diskriminacija među djecom kroz školski model „dvije škole pod istim krovom“, predstavlja doista posljednji izraz politike segregacije i diskriminacije, svjesne i ciljane proizvodnje još veće etničke distance u BiH, ostvarivanja separatnih ciljeva koji su uspostavljani u krvavom ratu, pa i nastavka etničkog čišćenja drugim sredstvima. Dijeliti medijsku zajednicu po etničkom principu najgrublji je udar na profesionalno i odgovorno novinarstvo, i na sve ono što bi trebalo da predstavlja univerzalne standarde novinarske profesije.

Kreirani politički motiv za prijedlog ovakve prekompoziciju jeste navodna neravnopravnost Hrvatskog jezika, motiv koji se koristi uvijek onda kada treba dizati etničke tenzije i ostvarivati izvanjezičke ciljeve. U govornom komunikativnom prostoru BiH i pored svih politika razdvajanja nakon rata, i pokušaja da se napravi leksička distanca između jezika kojeg svaka etnička grupa drugačije naziva, ipak pobjeđuje jezička ekonomija. I pored upornog nametanja novogovornih kovanica, ipak  nije ni na koji način došla u krizu međuetnička komunikativna praksa i razumijevanje ljudi Bosne i Hercegovine.

Ovom prilikom želim ukazati na neprimjeren odnos nekih europarlamentaraca, a posebno iz Hrvatske, koji afirmacijom i podrškom ovom diskriminirajućem i neprirodnom konceptu za BiH čine ozbiljnu prijetnju i prepreku toliko nužnoj integraciji BiH unutar sebe same, njenoj ukupnoj stabilnosti i EU integracijama. Politika nametanja Bosni i Hercegovini suverenosti etničkih grupa od strane ovih europarlamentaraca, naspram suvereniteta države BiH, samo je put u izazivanje novih sukoba sa nesagledivim posljedicama na mir i stabilnost u BiH i regiona u cjelini.

Ovaj aktuelni primjer iz Bosne i Hercegovine imao bi vjerovatno nesagledive posljedice ukoliko bi se primjenio i na druge javne servise u zemljama regije koje pripadaju  zajedničkom govornom području.

Riječ prije svega o političkim motivima definitivnog stavljanja u funkciju samoproklamovanih etničkih oligarhija javnih servisa naspram interesa javnosti za profesionalnom, objektivnom i istinitom informacijom, za raznolikim i sadržajnim, kulturnim, obrazovnim, naučnim i drugim programima. Objektivno, u odnosu na zamah koji smo imali prije desetak godina, danas u BiH se čine dva koraka unazad nastojanjem da se vrate reforme javnog servisa u osnovi na predemokratske koncepte i tako kreirane baš sve, pa i medijske institucije.

Ne može se izgraditi odgovoran i profesionalan javni servis ukoliko će on biti u stalnoj ovisnosti od prolaznog odnosa rasporeda političkih snaga i partijskog političkog voluntarizma i pragmatizma.  Mi trebamo iskustva najboljih  demokratskih praksi u stabilnom modelu finansiranja i kontrole nad upravljanjem javnim servisima. Svakako da takva tijela ne mogu biti formirana na osnovu uvijek novih i prolaznih partijskih pogodbi i trenutnih, prolaznih odnosa vlasti i opozicije.  Ona moraju biti stabilna i dugoročna, sastavljena od pojedinaca visokih demokratskih i etičkih standarda i sa snažnim uticajem civilnog društva.

Želim ovom prilikom da ukažem i na nužnost otvaranja pitanja odgovornosti javnih servisa za ostvarivanje njegove temeljne uloge, kao ključnog stuba svakog demokratskog poretka i pluralne javnosti. Onog pristupa odgovornosti javnih servisa u ostvarivanju njegove temeljne uloge, koje znači potrebu osposobljavanja ne sam finansijski i konceptualno, već i kadrovski i kreativno. Neprihvatljivo je, bez obzira na razloge, da se u okviru javnih servisa nerijetko izbjegavaju profesionalni i etički standardi, da se senzacionalizam promoviše naspram istraživačkog  novinarstva, da se informacije preuzimaju kao objektivne samo iz jednog izvora, da pojedinim novinarima u promociji vlastitog ega sagovornici često služe samo kao kulise,  i koji uporno i prepoznatljivo jednodimenzionalno senzibiliziraju javnost, koji u svojim izvještavanjima ne poštuju ni osnovnih pet pitanja novinarske prakse kao ni i prava na drugačije mišljenje…. Iako su to pitanja svakodnevne prakse, i njima se, očito je, mora temeljito posvetiti.

Na kraju želim upozoriti na ogromnu odgovornost koja stoji pred javnim servisima i njihovim uposlenicima u ovim turbulentnim vremenima. Činjenica je da novinari nisu proizveli nedavna krvava zbivanja na ovim prostorima, ali da mnogi od njih jesu doprinijeli nagovaranjem na rat i na sve posljedice koje sa tim idu.  Niti jedan novinar nije zbog toga odgovarao pred Haškim sudom pravde, a pojedinci iste profesije, iz Ruande, podsjećam, i  iz istih razloga jesu. Ne govorim to radi prošlosti, niti revanšizma, niti zbog toga da se takvi postupci sada povedu, već govorim zbog toga što živimo u turbulentnim vremenima, sa još uvijek nestabilnim društvima i nedovoljno izgrađenim demokratskim i odgovornim institucijama. Govorim zbog toga što socijalne tenzije u manjoj mjeri a etnopolitički radikalizam u najvećoj mogućoj, mogu iznova izazvati nesagledive štete pa i već viđene sukobe.

Prije dvije godine, kada su u pet gradova BiH tokom javnih protesta nezadovoljnih građana zapaljene ključne državne institucije sa ogromnom materijalnom štetom i srećom, bez ljudskih žrtava, neki novinari su svojim neprofesionalnim pozivima na nedemokratsko rušenje vlasti, na implicitno pravdanje i poticanje paljevinja i razaranja i sami doprinijeli ukupnoj društvenoj i materijalnoj šteti. Zbog toga odgovornim strukturama javnih servisa da posvete pažnju dodatnoj edukaciji novinara i upravljačkog kadra u javnim servisima za rad i profesionalizaciju standarda u vanrednim situacijama, onih situacija koje mogu opet donijeti ogromne materijalne posljedice pa i ljudske žrtve. Interesi građana za stabilnim mirom i civilizirnim demokratskim promjenama moraju biti suštinska vrijednost i odgovornost svakog društvenog subjekta, a ključnih aktera javnih servisa posebno.

 

Adil Kulenović, riječ na Konferenciji „Sloboda izražavanja i odgovornost medija“, Budva, 22.2.16.

Please follow and like us:
error