Bojan Šošić:  Akademik Berberović imao je istančan osjećaj za mjeru

Bojan Šošić: 

Akademik Berberović imao je istančan osjećaj za mjeru

(Akademik Ljubomir Berberović, Sarajevo 10.7.1933. – Sarajevo 12.2.2019.)

Akademik Ljubomir Berberović je po mnogo čemu bio daleko od toga da ga se moglo opisati kao običnog čovjeka. To je jasno već kad se uzme u obzir tipični put karijernog napretka naučnika i činjenica da se u Akademiju nauka i umjetnosti obično ulazi praktično već na zalasku snaga, kada istraživač glavninu postiguća po kojima će ostati upamćen već ima u svojoj biografiji. Profesor Berberović nas je napustio sa više od četiri desetljeća članstva u ANUBiH. A upravo u tom periodu, dijelom nažalost u reakciji na sumornu sudbinu koja je u posljednjoj deceniji 20. stoljeća zadesila ovu zemlju, akademik Berberović će pokrenuti – ili učestvovati u pokretanju, a potom i voditi ostvarivanje niza inicijativa od iznimnog značaja za bosanskohercegovačko društvo. Bile su to ideje koje su ovo društvo vodile putem progresa, bilo da je kao rektor nastojao da uspostavi sistem vrijednosti koji će u prvi plan staviti generativne kapacitete univerziteta, ono što nam novovjeki proroci bolonjske reforme predstavljaju kao nekakvu novost naglašavanja potrebe za vezivanje originalnih naučnih istraživanja uz nastavne djelatnosti, bilo da je ulagao vlastitu reputaciju, znanje i odnose u osnivanje Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, braneći ideju da BiH (a ne susjedne republike SFRJ) može da ponese takav projekat koji bi smanjio jaz u toj oblasti prema vrhuncima svjetske nauke u tom trenutku, na procijenjenih pet do osam godina kašnjenja. Sve to isto važi i za inicijative koje su stremile normalizaciji prilika u našoj poslijeratnoj stvarnosti, na liniji upornog traganja za rješenjima koja bi bila prihvatljiva za sve, koja bi obezbijedila da, kako je rekao na jednom mjestu, „da se svi ljudi u svakom dijelu Bosne i Hercegovine osjećaju svoji na svome“.

O bogatstvu njegovog društvenog aktivizma i kvantitetu uloženih napora koja slijede ovakve ideale i principe svjedoči i karakter komemorativnih skupova, jednog koji je održan u ANUBiH skupa s Univerzitetom u Sarajevu, Prirodno-matematičkim fakultetom UNSA, Krugom 99 i Srpskim građanskim vijećem, nekih koja su tek u planu, ali i našeg današnjeg kratkog prisjećanja na ono što nam je svima značio učestvujući u sesijama Kruga i često čineći lakim za prisutne da im se makar na trenutak učini da je čelo stola zapravo tamo uz prozor gdje je najčešće sjedio.

Akademik Berberović je gajio začudnu skepsu prema vrlini skromnosti. Smatrao ju je gotovo a priori neuvjerljivom kada bi je ispoljavali drugi, premda je sâm održavao stil izrazite nenametljivosti u najrazličitijim kontekstima, a to se kod njega ogledalo u oblačenju, manirima, čak i govoru. Dojma sam da je uvijek po svojoj prirodi u ophođenju prema okruženju umjesto dominiranju davao prednost prilikama da iz date situacije nešto nauči ili da ponudi takvu mogućnost drugima. A svima nam je jasno da je bio čovjek koji je imao na šta da bude ponosan. Tek među rijetkim stvarima za koju sam osjetio da mu je pričinjavala istinsku čast, ali koju ni tada nije često isticao, a nikada na neprikladnim mjestima, bilo je kada ga je Cornell University u sklopu jednog istraživanja prije desetak godina svrstao među najznačajnije živuće evolucione biologe.

Profesor Berberović je, nema sumnje, bio u prilici da postigne toliko zahvaljujući sposobnosti kreiranja jezgrovitih formulacija opisa stanja stvari, ključnih izazova, ali i planova djelovanja na razini najapstraktnijih načela. I to je važilo kako za naučne probleme s kojima se hvatao u koštac, a osjećam dužnost da naglasim da i oni pripadaju oblastima nekad tako disparatnim da je teško razumjeti da im je s tom razinom razumijevanja pristupao jedan čovjek u jednom životu, tako i za probleme iz domena  društveno-političke zbilje, uvijek u kontekstu koji nadilazi dnevno-politička previranja i nudi poruke od vrijednosti i daleko van datog trenutka; sve do najkrupnijih pitanja razvoja ekonomije te ekologije koju je smatrao stvarnim temeljem globalizacijskih procesa i izazova. Uz takav nivo konceptualizacije odnosa predmeta, pojava i procesa kojim se bavio, bilo je na pravim ljudima na pravim mjestima da operacionaliziraju i realizuju konkretne korake. Akademik Berberović je posjedovao istančan osjećaj za to u kojoj mjeri treba da i sâm učestvuje u nadziranju i korigovanju provedbe datih planova i rado se povlačio u sjenu, ali usuđujem se da iznesem ocjenu da, ukoliko su se i javljali problemi u ostvarivanju tih zamisli, to sigurno nije imalo veze s jasnim i preciznim formulacijama kakve bi sročio profesor Berberović. One su na vlastitom stupnju apstrakcije pripadale upravo skoro platonovskom svijetu ideja, bezvremenom, čistom i neiskvarljivom.

A od svih tih inicijativa možda najveću vjernost njegovao je prema ideji Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99“, formulišući jedno od njegovih temeljnih načela kao okupljanje ljudi koji su si međusobno prijatni. Sesijama Kruga rado je prisustvovao i kada se već, nažalost s dozom rezignacije i razočaranja stanjem savremene civilizacije, povlačio iz glavnine ostatka svog društvenog djelovanja. I kada nije aktivno učestvovao u diskusijama, po pravilu bi na komadićima papira, nerijetko na margini novina, pravio za sebe karakteristične lakonske i dovitljive bilješke o predmetu rasprave. Uvjeren sam da će nam svima nedostajati njegovo prisustvo u ovom prostoru, ali da će Krug 99 nastaviti da njeguje načela oko kojih je okupljen; čiju ravan, centar i prečnik je pomogao definisati akademik Ljubomir Berberović.

Bojan Šošić

Komemorativni govor na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99“Sarajevo, 17.2.2019.