Dossier: Bosanska nacija i Bošnjaci (Lavić, Duraković, Muhić)

Piše: Senadin Lavić

Odgovor profesoru Feridu Muhiću

Bošnjaci su narod u bosanskoj naciji-državi

“Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je ta

Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna”

Mak Dizdar

Zahvalan sam poštovanom profesoru Muhiću na potenciranju razlike jer je to osnova našeg mišljenja. Nažalost, profesor me je klasificirao, i još neke ugledne i učene ljude, u spornu klasu persona koje navodno negiraju bošnjaštvo! Mislim, prije svega, da je to vrlo smiješno i neodgovorno. Ovdje ću ukratko odgovoriti na Muhićev tekst “Bošnjaci, dok ste još pri pameti, objavljen 10. kolovoza 2019. godine, pozivajući se na Tacita kao i uvaženi profesor Muhić: Sine ira et studio – bez gnjeva i pristranosti (dakle, razumno, odgovorno, studiozno)Odmah moram raskrinkati pomenuti tekst – nigdje ne postoji rečenica, izjava ili stav kojim sam negirao postojanje Bošnjaka ili svoj vlastiti bošnjački identitet. To je besmislena podvala i namjerno izvrtanje mojih stavova. To je skaredan pokušaj diskvalifikacije mene, poštovang profesora  Esada Durakovića, akademika ANUBiH, pjesnika i kulturne pojave Avde Sidrana, akademika ANUBiH, i drugih ljudi sličnih stavova.

Ne mislim se nikome pravdati za svoje mišljenje! Prije svega, moram potcrtati i “priznati” da je moja politička filozofija bosanska, to jeste nije etnička ili etničko-religijska, nije narodnjačka, populistička, pučko-kolektivistička. Ne vjerujem u sintagme “bošnjačka politika”, “srpska politika”, “hrvatska politika” ili “legitimni predstavnici naroda”, “konstitutivni narodi”, “dogovaranje naroda” i tome slično. Dizdar Mak je, između ostalih,  veliki “krivac” za moje bosanske vidike – taj nebeski pjev KAMENOG SPAVAČA! On i Nada Klaić su mi otvorili oči. To nikako ne znači da se ja odričem svoga narodnog imena Bošnjak, svoje muslimanske vjere, svoga jezika, svojih predaka, povijesnih činjenica  i tome slično. Ali se plašim one “bošnjačke politike” koja u 21. stoljeću ne vidi dalje od bošnjačke “usmene epike”, koja pripovijeda “priče” iz 15. stoljeća u dobu nano-znanosti, koja uvjerava u blagodeti sultanata ili kneževine, koja nijemo gleda dok bošnjački narod iseljava na Zapad, koja u evropskoj epohi nacije ne razvija naciju-državu Bosnu i ne razmišlja o supranacionalnim ili postnacionalnim konstelacijama…

Poštovani profesore Muhiću, moram naglasiti, u mojoj političkoj filozofiji najveća je vrijednost Bosna – apsolutna vrijednost zboga koje se živi, žrtvuje, pati, bori, umire, strahuje… Bosna je povijesno-politički okvir opstanka Bošnjaka i ona iz sebe daje bosanstvo kao političku identifikaciju i usmjerenost. Bošnjaci neće prestati biti narod ako njeguju svijest o sebi, ali ne mogu opstati bez bosanske političke filozofije i njoj primjerene države. Osnov te i takve filozofije je Bosna – slobodna demokratska država građana u Evropi. Samo antibosanskim snagama odgovara da Bošnjaci napuste bosanstvo i ideju cjelovite države Bosne i bore se za neku etničko-religijsku teritoriju (rezervat za religijsku skupinu). Bošnjaci moraju biti i ostati politički narod – politička svijest – koji zna da je država Bosna Nuhova lađa u kojoj mogu preživjeti u strašnim burama povijesti.

Naravno da Bošnjaci imaju svoju povijest, mišljenje o sebi, jezik, vjeru, običaje, ličnosti, događaje i druge kulturološko-psihičke osobitosti kao povijesni konstrukt, ali Bošnjaci se ne mogu svesti na religijsku dimenziju postojanja socijalne grupe, jer su oni narod sa svojom poviješću ili, drugim riječima, izrasli su u povijesti u vlastitoj svijesti o slobodi. Religija je dio njihovog postojanja ili jedan od mnogih dijelova. Krstjanski i muslimanski credo u strukturi Bošnjaka nisu identični svetosavskom principu nacije – po njemu se nacija zasniva na religiji i samo jedna religija može biti u državi tog naroda. Koncepti islama i kršćanstva su univerzalni.

Treba upozoriti, dakle, da su “zanimljivi” oni ljudi i grupe koji i dalje pokušavaju  reducirati Bošnjake na religijsku grupu i predstaviti ih kao osmansko naslijeđe. Bosna je poslije bana Mateja Ninoslava u 13. stoljeću bila vrlo jaka, a Bošnjani i njihovi vladari iz loze Kotromanića su vješto  balansirali između papa i Ugara. Povijesno-politički razvoj od bana Kulina do kralja Tvrtka I Kotromanića je moj bosanski politički korijen iz kojeg raste sve bošnjansko/bošnjačko. To je naše bosanstvo! Povijesne bosanske zemlje su okvir postojanja Bosne i Bošnjaka već odavno (949-2019), oko 1070 godina se pominje Bosna i njezini Bošnjaci. Moj kulturni i civilizacijski ponos u današnjoj Evropi je da pripadam staroj evropskoj “činjenici”, političkoj i kulturnoj formi Bosni i njenom bošnjačkom narodu – pritom, svi me prepoznaju i kao Bosanca. A to mi je posebno važno, jer time se pokazuje i iskazuje  bosanska politička dimenzija – ne etničko-religijska, jezička, lokalna, regionalna, egzotična, privatna ili tome slično. Dakle, Bosanac je politička kategorija moga postojanja u Evropi. Bosanac je Bošnjak u svojoj državi Bosni. Naravno, sa svima drugima (Hrvatima, Srbima, Jevrejima…) koji vole i poštuju svoju jedinu državu Bosnu. Civilizacijski napredak Bosne razumijevam kao izrastanje slobodnog čovjeka, pojedinca, individuuma koji živi dostojanstveno svoj život – put od heterogenog grupnog ka definiranom pojedinačnom. Ne vidim da je stvaranje “homogenog čopora” neki veliki civilizacijski hod.

Smatram, međutim, da Bošnjaci u Bosni prave najveću grešku za sebe kada se odvajaju od bosanskih državnih institucija, osnivanjem paralelnih etničkih institucija kao da ne znaju koristiti postojeće institucije vlasti, nauke, kulture, obrazovanja, ekonomije i druge, te tako idu na ruku svima onima koji rade na podrivanju i uništenju institucija države Bosne i Hercegovine. U Bosni Bošnjaci moraju poštovati institucije države i boriti se protiv svih onih “opasnih”  grupacije koje se u ime njih promiču iznad zakona, reda i pravila te na taj način prave antisistem i anarhiju. U drugim državama regiona, međutim, Bošnjaci moraju praviti svoje narodne institucije i političke organizacije kako bi očuvali i razvijali svoj identitet. To je sasvim drugačiji kontekst od onoga bosanskog. Ko to ne razumije onda ne treba da se upliće u pitanje o bošnjaštvu i bosanstvu! Pitanje Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku, Hrvatskoj i Kosovu, naprimjer, nije identično pitanju Bošnjaka u Bosni, ima u sebi kontekstualnu ovisnost, dakle, zahtijeva drugačiji pristup i razumijevanje, ali sva ta pitanja čine osnov promišljanja postojanja Bošnjaka danas kao naroda bilo gdje na svijetu.

U ovoj povijesnoj fazi države Bosne i Hercegovine, bosanstvo je politička filozofija i objedinjujući operativni program Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih drugih koji žive u Bosni kao odani građani i grade svoju moćnu državu i bore se za nju. Bosanstvo stoji povrh trenutnih političkih opcija etnicizma koji Bosnu svodi na teritoriju tri etničke grupe kojima upravlja navodni “legitimni predstavnik” narode grupe. Bosanstvo je politička ideja, vlastiti ljudski odabir, smisao djelovanja, a nije nikakva etnička  ili religijska oznaka kojom se negira bošnjaštvo, srpstvo ili hrvatstvo kao oznake za kulturne identitete naroda u Bosni. “Bošnjačka etnička politika”, međutim, zadnjih tridesetak godina nije u stanju da razumije i oblikuje bosanski politički okret koji je nužan za novu političku kulturu u Bosni. To apsolutno odgovara antibosanstvu i antibošnjaštvu! Sada ne postoji dilema narod ili država!? Prioritet političkog djelovanja Bošnjaka jeste građenje i očuvanje stabilne države i na tom zadatku se objedinjava sva njihova finansijska moć, intelektualni potencijal i politička djelatnost. Davno je prošlo doba borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju – danas je Bosna internacionalno priznata država i ona mora graditi svoj nacionalni identitet. To je nova povijesno–politička činjenica i dimenzija u političkoj povijesti Bosne – ispunjenje njezinih povijesnih nastojanja da bude svoja i slobodna. U današnjici se radi o sinhronizaciji i harmonizaciji prioriteta u borbi za uzdizanje države Bosne, nadam se da je to opća samorazumljivost. Ali, to mogu raditi samo najbolji, najobrazovaniji, najmoralniji i najodaniji bosanskom biću! Svjestan sam dominantne regionalne društveno-ekonomske zaostalosti i antimodernizma kao nerazumijevanja glavnih sadržaja evropskog svijeta u zadnjih dvije stotine godina. To je najopasnija osnova iz koje kreće svaki napad protiv Bosne!

U Muhićevoj interpretaciji, koliko vidim, u osnovu stoje teze da:

1) Bošnjaci trebaju praviti Bosnu kao državu Bošnjaka i

2) da su vjera i etnicitet glavni kriteriji bošnjačkog identiteta i politike identiteta države u 21. stoljeću.

Naravno obje ove teze su sporne i suspektne u 21. stoljeću. Bosna je povijesno multilateralna politička i kulturna forma i nikada nije bila svodiva na jednu dimenziju postojanja. Bošnjaci su sve do kraja 19. stoljeća bili narod s tri vjere! O tome svjedoči Načertanije (1844) Ilije Garašanina. O tome govori fra Ivan Frano Jukić. Na tome insistira veliki i važni bosanski/bošnjački čovjek fra Antun Knežević iz Varcar Vakufa. Etnički identitet je, nota bene, povijesni kulturološki konstrukt i nije biološka odrednica. O tome je Fredrik Barth sa saradnicima napisao vrlo argumentiranu knjigu Ethnic groups and boundaries (Oslo, 1969). Opasno je operirati s identitetima kao s biološkim (organskim) kategorijama, jer se onda često završi u rasističkim brbljarijama.

Srpski nacionalisti i svetosavski nacionalizam smatraju danas da je nacija “država jednog naroda, jedne vjere, jednog jezika, jedne duhovnosti”. Tu za Drugog i Drugačijeg nema mjesta. Ako se Bosna vidi samo kao bošnjačka država, onda je to siguran put u neki “Bošnjakistan” koji bi morao relegirati sve druge koji nisu Bošnjaci, a to je upravo politika koju je primjenjivao Milošević u agresiji na Bosnu 1990-ih godina. I dalje, ako je vjera, odnosno islam ključni kriterij bošnjačkog identiteta, onda je sasvim vidljivo da je od tog željenog “Bošnjakistana” pa do “vjerske  države” samo jedan mali korak. Time se otvara strašan prostor za antibosanske fašiste, islamofobe, militantne desničare, opsoletne islamiste, sljedbenike Miloševića i Tuđmana…

Kod Bošnjaka se ne poklapa narodni i religijski identitet, to jeste Bošnjaci povijesno ne nastaju iz religije i religijske razlike kako je to slučaj kod Srba i Hrvata. Kod Bošnjaka je vjerovanje uvijek lični čin čovjeka i njegovog jastva. To je muslimanstvo! A izjednačavanje religijskog i etničkog određenja jednog naroda ili pokušaj da se to uradi, dezavuira jednu društvenu klasu i svijest koja je izrasla u svešteničku formu odnošenja prema narodnom identitetu. Takvima treba jasno reći da nije identično muslimanstvo i bošnjaštvo i nikako se ne može bošnjaštvo svesti na muslimanstvo. To je vraćanje u predmoderno, predpolitičko i feudalno stanje društvenog  života! Sve bošnjačko biće određeno je primarno Bosnom kao zemljom, političkom formom – banovinom ili kraljevinom – sjećanjem na bana Kulina ili na slavno doba kralja Tvrtka I, Gradaščevićevim pokretom za autonomiju, herojskom odbranom Bosne, Republikom, brigom za budućnost države… Naravno,  svako može brojnim povijesnim činjenicama pridodati različite ideološke sadržaje, a oni ne moraju biti istiniti!

Ne vjerujem da moji stavovi zbunjuju bošnjački narod, naprotiv, nije narod baš tako nevješt da ne može logički razlikovati pojmove bosanstva, bošnjaštva i muslimanstva (državno-nacionalnog, etničkog i religijskog određenja). Neko izgleda potcjenjuje bošnjački narod? Prije je riječ, kako se čini, da to semantičko diferenciranje ne odgovara pojedinim političkim i poslovnim grupacijama koje su na jednom krutom modelu “bošnjačke politike” uspostavile svoju hegemoniju nad Bošnjacima i decenijama ih pretvaraju u religijsku skupinu! Politika koja se danas traži iz duha vremena treba Bošnjacima graditi jaku bosansku državu i infrastrukturu države. Ta politika ne treba biti politika religijske ili kulturne institucije Bošnjaka. Takva politika mora biti etatistička, državljanska, državotvorna to jeste – bosanska. Ta politika se treba brinuti za vladavinu prava u Bosni, pravdu, red i očuvanje ljudskog dostojanstva. Ta politika nas treba čuvati od samovolje sudske vlasti, svih oblika korupcije, odmetnutih grupa moćnika, podmetanja, opanjkavanja, neovlaštenog prisluškivanja, namještaljki, prijetnji, medijskog linča, zaostalosti, primitivizma…

Politika ne treba raspravljati o tome šta je opjevao neki pjesnik, dragi i poštovani Avdo Sidran, šta je naslikao veliki Berber ili veličanstveni Zec, koju epistemičku poziciju zastupa neki profesor humanističkih nauka i šta misli neki intelektualac u javnim istupima. Normalna politika poštuje te ljude i ukazuje im građansko povjerenje i pažnju. Ne huška bijesne pse da ih javno čereče po opskurnim portalima i medijskim kanali(zacija)ma. Politika koja takva pitanja pokušava “regulirati”  jeste totalitarna politička i društvena forma! A totalitarizam je najveća opasnost za današnju Bosnu. Stoga, poštovani profesore Muhiću, opasno je za Bošnjake da postanu zarobljenici politika nekoliko etnolidera i opasnih ideologija u kojima nema Bosne! Još jednom treba ponoviti ono što sam već jasno rekao: “U ovom povijesnom trenutku bosanstvo je kardinalni politički okvir našeg djelovanja i treba ga jasno odijeliti od religijskih i etničkih narativa o identitetu!“ Bosna ne treba biti religijska zajednica – nego politička zajednica slobodnih i ravnopravnih građana. Bosanstvo je politička kategorija par excellence!

Profesor Muhić, nažalost, falsificira moje stavove o bošnjaštvu i bosanstvu ili što ne razumije ili što to radi svjesno. Ne interesira me, međutim, odveć iz kojeg je od ova dva razloga napisan njegov tekst, ali je riječ o vrlo neodgovornom podvaljivanju koje je zaboravilo da je etička osnova svega epistemičkog preduslov komunikativne zajednice mislećih subjekata.

Ostajte zdravo poštovani i ugledni profesore Muhiću.

Senadin Lavić

Na Bašćici ispod Konjica, Bocca di Catharo, 15. kolovoza 2019.

Piše: Esad Duraković

Objavljeno u kategoriji BiH na 14.08.2019 10:06:00

Esad Duraković: Muhićevo krivotvorenje činjenica

Ovih dana objavljen je tekst prof. Ferida Muhića, pod naslovom „Bošnjacima, dok su pri pameti“.

U javnim raspravama učestvujem od svojih asistentskih dana (na prostoru bivše Jugoslavije, ali i izvan nje), dakle decenijama već, ali nikada nisam „imao posla“ s tekstom koji toliko krivotvori, klevećući, kao što je ovaj tekst prof. Muhića. Od nekih ljudi može se svašta očekivati, ali je za mene šokantno, zaista, da dr. Muhić, kao univerzitetski profesor, ulazi u javnu raspravu s takvim krivotvorenjima. On se, naime, bavi mojim skorašnjim određivanjem prema pojmovima/kategorijama Bošnjak i bosanstvo (pri tome se na isti način bavi i javnim istupima prof. Lavića te još nekih autora) i podmeće nam, obmanjujući javnost, kako se odričemo imena Bošnjak, kako nastojimo da se „po svaku cijenu, oslobodimo ‘civilizacijske neprijatnosti’ da budemo Bošnjaci“ itd.

Takva krivotvorenja naprosto su strašna. Ja, prof. Lavić i neki drugi oklevetani intelektualci, osjećamo se i izjašnjavamo kao Bošnjaci, afirmiramo bošnjaštvo, stalo nam je do toga identiteta (što ne smatram ni superiornim ni inferiornim već naprosto identitarnim), ali je stvar u tome da ja – u nastavku ću govoriti u svoje ime – zagovaram javno da se u ime bošnjaštva ne smije potisnuti bosanstvo, ma koliko to pof. Muhić ironizirao kao „naš kosmopolitizam“; da je pogrešan put da Bošnjaci, u vlastitoj državi, prave svoj nacionalni geto, te da takav kurs vodi Bošnjake ka statusu Palestinaca u Gazzi. Pojam bosanstva i bošnjaštva nipošto se ne isključuju, naprotiv, i to je poenta svakog moga istupa o ovoj temi. O tome sam pisao u više navrata, posljednji put na portalu Patria (3. 7. 2019.). Je li moguće da prof. Muhić nije ni pročitao taj tekst, a pripisuje mi sve što je suprotno stavovima koje sam jasno iznio u tome svom tekstu?! Stoga, da ne bih opet obrazlagao ono što sam već javno obrazložio ali da bih osjetio obmanjivanje javnosti, molim uredništvo portala Patria da ponovo objavi taj moj tekst i skrećem pažnju prof. Muhiću da ga ovaj put pročita, te da se ne odlučuje na javno diskvalificiranje, falsificirajući fundamentalne činjenice. U tome mome tekstu (on slijedi u nastavku) vidjet će se jasno, eksplicite, kako čvrsto ostajem uz pojam bošnjaštva, profesore Muhiću, ali istovremeno ukazujem i na izuzetno važan pojam bosanstva, te na njihov pozitivan, višestruko produktivan uzajamni odnos.

Mi možemo imati različita stajališta, ali uopće ne možemo razgovarati ako falsificirate osnovne sagovornikove stavove zato da biste ga na najgrublji, čak na nepristojan i akademski krajnje nekorektan način diskreditirali. 

I kad je već riječ o takvom odnosu, prinuđen sam tekstom prof. Muhića – dakle, činim to nerado, zaista – upozoriti kako bi bilo korektno i to da se prof. Muhić u javnosti ne predstavlja autoritetom akademika, jer tzv. Bošnjačka akademija nauka, čiji je „član“, nije Akademija nauka već je registrirana u BiH kao Udruženje građana, što znači da je čak i takvo predstavljanje – vlastitim statusom – nelegitimno.

***

Tekst BOŠNJAŠTVO I/ILI BOSANSTVO objavljen na web sajtu Novinske agencije Patria 3. 7. 2019.

Piše: Esad Duraković  

U bosanskohercegovačkoj javnosti, posebno među Bošnjacima, nameće se dilema koja je u svojoj biti vještačka i višestruko je kontraproduktivna. Ta dilema izražena je naslovom ovoga teksta: bošnjaštvo i/ili bosanstvo. Naime, čini se da nije mali broj ljudi koji misle da se ova dva pojma, ili kategorije, uzajamno isključuju, naročito da afirmiranje bosanstva osujećuje afirmiranje bošnjačkog identiteta kao etničkog. Pri tome se naglašava – i to je osobenost bh konteksta – kako druga dva konstitutivna naroda (Srbi i Hrvati) razvijaju optimalno, sve do antagoniziranja, svoj etnički identitet, te da je „zaostajanje“ Bošnjaka u tom pogledu, navodno, štetno te se njihovo afirmiranje bosanstva predstavlja se kao nacionalna izdaja, nacionalna neosviještenost i sl. Takvo razumijevanje stvari je suštinski pogrešno.

Prije daljeg obrazlaganja moram podvući jednu „formulu“ koju treba imati u vidu cijelo vrijeme dok izlažem o ovoj temi.

Bošnjaci u BiH su u državi u kojoj nisu manjina već konstitutivni i čak većinski narod, u državi koja je, dakle, i njihova. Srbi i Hrvati su također konstitutivni narodi u BiH, s tim što treba imati u vidu da se oni fizički/geografski naslanjaju na „svoje“ „matične“ zemlje, pri čemu obostrano (u službenim politikama Beograda i Zagreba i njihovih ekspozitura u BiH s kojima nikada ne poistovjećujem narode u cjelini) postoji težnja za ujedinjenjem čiji rezultat bi neminovno bilo cijepanje, uništenje BiH kao države. Bošnjaci nisu u istoj situaciji i zato su naročito, čak sudbinski, motivirani da brane državu BiH, a to znači da brane bosanstvo kao kategoriju državnosti. Naravno, oni to treba da čine zajedno sa Srbima i Hrvatima koji nisu pod utjecajem aktualnih agresijskih politika iz Beograda i Zagreba, jer Bosna (BiH) može opstati kao takva samo ako je multietnička. Tragična je zabluda vjerovati kako je moguće, ili kako treba – po nekoj simetriji – stvoriti bošnjački državni entitet, nekakav Bošnjakistan. U ovome geopolitičkom i ideološkom kontekstu bilo bi to neizbježno stvaranje bošnjačke Gazze, koja bi za Bošnjake bila potpuna tragedija. 

Dakle, poenta je u tome da Bošnjaci mogu opstati samo u okvirima BiH, a to mogu postići jedino s drugim narodima u njoj, koji je još uvijek vide, osjećaju je svojom domovinom. Pojednostavljeno, ali tačno rečeno: Nema BiH bez Bošnjaka, niti Bošnjacima ima opstanka bez BiH. To je paradigma koju svaka bošnjačka, ali i bosanska politika mora imati kao svoju nezamjenljivu platformu. Nadalje, u politički zdravom i logički konsekventnom promišljanju, to znači da BOŠNJAŠTVO SEBE UGRAĐUJE U BOSANSTVO, da je njegovanje bosanstva – kao državotvorne, političke a ne etničke svijesti – imperativ koji osigurava, i sadržava, i etnički i državno-politički identitet.

Postoji i tendencija (naročito među Bošnjacima) da se odustane od nominacije Bošnjak i da se, UMJESTO NJE, prihvati nominacija BOSANAC, kao oznaka etničke pripadnosti. Zagovornici ove inicijative nude uporište u određenim periodima povijesti. Međutim, također u povijesnom razdoblju je došlo, sticajem povijesnih okolnosti, do diferenciranja dva pojma: BOSNA i BOŠNJAK. Dakle, povijesno je nastala nova realnost. Ukoliko bi se Bošnjaci odrekli etničkog naziva Bošnjak i „zamijenili“ ga nominacijom Bosanac, tek tada bi ostali u „etničkom vakuumu“ – niko i ništa – dok bi druga dva naroda zadržali svoj etnički naziv Hrvat i Srbin: Najzad, Srbi, Hrvati i ostali narodi – prema logici zagovornika ove ideje/inicijative – ne bi mogli biti Bosanci pošto bi to bilo ime „rezervirano“ za preimenovane Bošnjake. Stvar je, zapravo, vrlo jednostavna: budući da je BiH multietnička, i pošto je to conditio sine qua non njenog opstanka, nju sačinjavaju, među ostalima, i tri naroda (Bošnjaci, Srbi, Hrvati), a Bosanac je oznaka nacionalnosti u značenju državnosti, pa su oni svi zajedno BOSANCI. 

Zabluda mnogih ljudi je u tome što misle kako se kategorije bosanstva i bošnjaštva uzajamno isključuju, a stvari stoje upravo obrnuto, i to treba tumačiti: te kategorije osiguravaju jedna drugu – u oba smjera i izuzetnom dinamikom.

Postoje različite vrste identitētā koje ima čak samo jedna osoba ili društvo, pri čemu se ti identiteti uzajamno ne isključuju nego se nadograđuju u komplementarnosti: etnički, državni/nacionalni, religijski, tradicijski, rasni, spolni i td. Tako i Bošnjaci mogu biti – oni to jesu – etnički Bošnjaci; većina njih (ne svi) su muslimani, istovremeno su Bosanci u državno-nacionalnom identitetu, baštine i evropski identitet i td. 

U odnosu bošnjaštva i bosanstva ovdje ću koristiti pojam PREVLADAVANJE, naglašavajući da prevladavanje ne znači poništenje, negiranje i sl., već obrnuto. Prevladati ne znači da je nešto poništeno (ovdje: bošnjaštvo) već je afirmirano i potom pozitivno sadržano u nečemu „narednom“ – ovdje u bosanstvu; riječ je o nadgradnji, o određenom višem stepenu pozitiviteta u kome se uzajamno afirmiraju i ono „prethodno“ i ono „novo“. Stoga afirmiranje bosanstva nipošto ne znači negiranje ili napuštanje etničkog identiteta – ni bošnjačkog, ni srpskog, ni hrvatskog. Čak i kada biste htjeli, ne možete se odreći svoga etničkog identiteta, jer vi naprosto jeste što što jeste; ta vrsta identiteta je dio vaše tradicije, okruženja, kolektivnog pamćenja, čak kolektivno nesvjesnog (da se poslužim terminima K. G. Junga), i td. Već i sama činjenica da se, eventualno, nečega odričete svjedoči da vi to zapravo jeste, a vaše odricanje je puka verbalizacija. Identitet (etnički naročito) nije par starih cipela koje možete tek tako odbaciti. Uostalom, to je i pitanje samopoštovanja.

BiH je barem četvrt vijeka izložena dvostrukoj političkoj agresiji utemeljenoj na etnicitetu do ekstremnog antagoniziranja. Ona je istovremeno izložena unutarnjoj destrukciji koja etnicitet koristi kao najefikasniju energiju za razbijanje/uništenje države BiH kao potpuni trijumf unutarnjeg etničkog antagoniziranja i paralelnog, istovremenog etničkog homogeniziranja sa susjednim državama. Dakle, „usavršavanje“ etnicizama je u direktnoj funkciji osujećivanja bosanstva, uništenja države BiH. Bošnjaci (ne svi, naravno) nasjedaju na tu paradigmu, ili upadaju u tu zamku, jer po načelu simetrije smatraju da je afirmiranje bosanstva izraz etničke inferiornosti prema srpskom i hrvatskom etnicitetu koji OVDJE ima drukčiju poziciju i perspektivu. Stoga je insistiranje na etničkom posvuda i po svaku cijenu dezintegrirajuće u odnosu prema državnosti BiH. Ovdašnji etnicizmi, prenapregnuti do fatalnih antagonizama, glavni su generator krize i najveća prijetnja opstanku države. Istrajavanje na etničkom kao najvišem i krajnjem dosegu jednako je nacionalizmu koji uvijek – kao takav – sadrži pogubne aspekte samoživosti, samodovoljnosti, supremacije u odnosu na druge etnije, i td. To je pouzdan put u konflikt, u rasulo. 

Svijest o etničkoj pripadnosti i vrijednosti treba prevladavati (dakle, ne odričući se toga identiteta!) u svijesti o nacionalnom identitetu u značenju državnosti. U krajnjim i spasonosnim konsekvencijama, to je put ka jednom  novom identitetu – GRAĐANSKOM – koji ne potire nacionalni identitet, ali od ovog „novog“ identiteta zaziru svi nacionalisti jer im on oduzima glavni argument za uzajamne konfrontacije na kojima profitiraju samo političke elite. U našim okolnostima, u našem političkom kontekstu, uglavnom su najgrlatiji zagovornici etniciteta njegovi najveći profiteri.

Dakle, „dilema“ bošnjaštvo ili bosanstvo računa – u našem političkom kontekstu! – da će i Bošnjaci uvijek i posvuda insistirati na bošnjačkome a to je upravo ono što hoće (veliko)srpski i (veliko)hrvatski etno-nacionalizmi: razbijanje BiH po etničkim kriterijima koji bi odveli Bošnjake u užasu sudbinu palestinske Gazze. 

Biti osviješteni Bošnjak znači biti Bosanac. I obrnuto.

Piše:  Akademik dr. Ferid Muhić

Objavljeno: 10. August 2019. 09:08:42

BOŠNJACIMA, DOK SU PRI PAMETI

Uz svu glomaznu i nepotrebnu kvazi učenost, ostaje otvoreno pitanje: Zašto je potrebno istorijsko etničko i kulturno ime Bošnjaka promijeniti u apsolutno neprihvatčljivu geografsku floskulu Bosanci“? Zašto hiljadugodišnji povijesni razvoj Bošnjaka od etničke zajednice i naroda, sa sopstvenom kulturom i duhovnošću ne smije prerasti u naciju istog imena!?

Na ovo pitanje nema ni naučnih argumenata ni uvjerljivog odgovora. A tamo gdje nema racionalnih argumenata, odgovor treba potražiti u sferi na koju upućuje francuska poslovica: “Cherchez la femme!“ – dakle, u sferi neke emocije. Stvari postaju jasne kada se shvati da je jedini cilj ovog kvazi sociološkog pledoajea, zapravo ukidanje same kategorije Bošnjaka kao etničke i duhovne zajednice kao demografskog i povijesnog entiteta! Odgovor je u psihologiji kolektivne inferiornosti onih Bošnjaka koji se stide svog imena, svoje etničke i duhovne (vjerske) pripadnosti! Ukidanjem tradicionalnog imena “Bošnjaci“, oni bi da se oslobode tereta pripadnosti svom narodu, ali tako što bi da ukinu cijeli narod sa njegovoim etnicitetom, kulturom, tradicijom, duhovnošću i pogotovo – sa njegovom nepobitnom državotvornošću! U igri je i jedan mnogo krupniji i konkretniji projekt, kojim se treba radikalno izmijeniti etnička, odnosno, nacionalna mapa Balkana i revidirati njegova istorija. U Makedoniji, već je realizovan prvi stepen stvaranja Makedonije bez Makedonaca, u Bosni i Hercegovini se priprema projekat ove države bez Bošnjaka! Kome su potrebne Makedonija bez Makedonaca, i Bosna i Hercegovina bez Bošnjaka, i zašto!?

Umjesto da se suoče sa tim presudno važnim pitanjem, naši “kosmopoliti“ su objeručke prihvatili varijantu da se, po svaku cijenu, oslobode “civilizacijske neprijatnosti“ da budu Bošnjaci! 

Sramno je, ali je istina: mnogi Bošnjaci imaju problem sa svojim nacionalnim imenom. Snebivaju se, prešutkuju ga, bagatelišu cijelu tu “nacionalističku priču“, snishodljivo se smješkaju proglašavajući sebe za “Bosance“; “Hercegovce“; “Bosance i Hercegovce“, za “muslimane“ ili “Muslimane“ da ne bi uznemirili sugrađane ne-Bošnjake koje to ime iritira, dok te druge, valjda iz istih obzira i kulturne uglađenosti, nikada ne zovu ni “Bosanci“, ni “Hercegovci“, ni “Bosanci i Hercegovci“, pa čak ni “pravoslavci“ ili “grčki ortodoksi“, niti “katolici“ ili “rimo-katolici“, nego samo onako kako znaju da će njima ugoditi: “Srbi“, “Hrvati“, “Crnogorci“…

Ali, ako je sramno to što se stide svog imena i što se ne stide da ugađaju onom istom pred kim se tako ponižavaju, argumentacija kojom bi da opravdaju svoje socijalno lakejstvo, uistinu je – besramno! Naime, njihov argument je da su “uvijek vjerni svojoj otadžbini“! Dakle, otadžbini, a ne svom narodu! Kakva miopija, kakvo kokošije sljepilo! Kao da to dvoje stoji u nekoj nepomirljivoj opreci, kao da je nespojivo! Kao da vjernost svom porijeklu, svom narodu i njegovoj kulturi, istoriji i tradiciji, isključuje vjernost otadžbini! Kao da onaj koji voli svoj narod, ne voli svoju otadžbinu! 

Za njih, dakle, pripadnost Bošnjacima kao sopstvenom narodu i zastupanje njegovih istorijskih i političkih interesa kroz prizmu bošnjaštva, predstavlja glavnu smetnju za patriotizam svih građana Bosne i Hercegovine! Njihova parola je suicidalno imbecilna: 

“Ko voli Bošnjake, ne voli Bosnu – ko voli Bosnu, ne voli Bošnjake!“ 

Ujedno, ova kolosalna besmislica je krunski argument kojim se zapravo maskira lična averzija prema sopstvenoj etničkoj i kulturnoj pripadnosti. Jedva da se i prikriva uzdah olakšanja što se našla izlika da se uz talambase konačno oslobode svog “bošnjaštva“ koje ih je toliko frustriralo i koje su doživljavali kao krivicu i prvorođeni grijeh, kao prećutnu a nezasluženu optužbu, stigmu, gotovo kao ljagu!

Svaki prijedlog i svako nastojanje da se iz budućeg kardinalnog političkog djelovanja kao i iz svakodnevnog života Bosne i Hercegovine, izbaci istorijsko ime Bošnjaka, da se eliminiše njihova duhovnost i ignoriše njihova etnička posebnost, moraju biti podvrgnuti najoštrijoj polemičkoj analizi, uz puno uvažavanje ličnog integriteta zastupnika suprotstavljenih gledišta – što se kaže: Sine ira et studio – dakle bez gnjeva i razumno. 

Pametan je i ugledan Esad Duraković; pametan i ugledan je Abdulah Sidran; pametan i ugledan je i Senadin Lavić, bez obzira što se oni slažu ili predlažu da iz budućnosti Bosne i Hercegovine, mi Bošnjaci odbacimo svoje ime, i gurnemo u ćošak svoju vjeru i etničku pripadnost, kao što su pametni i mnogi drugi koji eventualno dijele njihove stavove. Međutim, pametan i ugledan je i Mustafa Cerić, pametan i ugledan je i Emir Zlatar, predsjednik Kongresa Bošnjačkih (a ne Bosanskih – sic!) intelektualaca; pametan je i ugledan Esad Krcić, kao i tim saradnika Bošnjaka okupljenih na sjajnoj internet mreži Bošnjaci.net; pametni su i mnogi drugi bez obzira što vjeruju da Bošnjaci s ponosom treba da očuvaju i svoje ime i svoju vjeru (koje god vjere bili, ili da su i ateisti) i da bez Bošnjaka, nema niti može biti Bosne i Hercegovine. Treba imati na umu i poštovati činjernicu da suprotstaviti se stavovima jednih, ne znači udariti na njihov ugled, ni dovesti u pitanje njihovu pamet, kao što ni slaganje sa stavovima drugih, ne znači dovođenje u pitanje njihovog ugleda i pameti.

Pitanje je mnogo veće i značajnije od ugleda i pameti bilo kog pojedinca, veće i značajnije od ugleda i pameti svih Bošnjaka. Jer, narod koji bi se javno odrekao svog imena i iz svog političkog djelovanja i budućnosti svoje države isključio sopstvene duhovne temelje i etničku posebnost, osudio bi sebe na gorku sudbinu da brzo i nepovratno ostane i bez države, i bez ugleda, i bez pameti!

Please follow and like us:
error