Obnavljanje zajedničkih udruženih poduhvata

Piše: Safet Pašić (Ombudsmen BiH u penziji)

Nesporno je da su na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992 godine, do potpisa Opšteg okvirnog sorazuma za mir u Bosni i Hercegovini, izvršene agresije od strane susjednih država i sa istočne i sa zapadne strane. Sa istočne strane agresija je izvršena od strane SR Jugoslavije, u čijem sastavu su bile republike Srbija i Crna Gora. Sa zapadne strane agresija je izvršena od strane Republike Hrvatske. Republike Srbija i republika Hrvatska agresiju su izvršile pod izgovorom da u Republici Bosni i Hercegovini žive, osim Muslimana (tada zvaničan naziv), žive i Srbi i Hrvati kao narodi. Agresiju su izvršili i pod izgovorom ugroženosti ovih naroda, ali je osnovni cilj bio da se Republika Bosna i Hercegovina uništi i podijeli između tih država i na taj način provede poznati sporazum iz Karađorđeva.

Nažalost u tome su dobili punu podršku velikog broja svojih sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini, iako je ona i njihova država kao što je država i drugih naroda koji u njoj žive. Prema tome, na Republiku Bosnu i Hercegovinu agresija je izvršena osim spolja i od strane velikog dijela srpskog odnosno hrvatskog naroda unutar Bosne i Hercegovine. U vojnom smislu agresija je izvršena sa vojskama susjednih država a iznutra sa paravojnim formacijama, Vojskom Srpske Republike Bosne i Hercegovine odnosno Hrvatskim vijećem odbrane. Paravojne formacije osnovale su političke partije koje su u to vrijeme bile na vodećoj političkoj sceni iz reda srpskog odnosno hrvatskog naroda, odnosno Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica.

Ovakav vid udruženog agresivnog djelovanja na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Tribunal u Hagu nazvao je pojmom udruženog zločinačkog poduhvata pojedinačno za svaku od agresivnih strana. Ali ako se ima u vidu o ovakvom vidu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, onda bi se to trebalo kvalificirati kao zajednički sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat, ne samo od strane SR Jugoslavije i Hrvatske, nego i od strane unutrašnjih agresora. U to vrijeme cilj je trebalo postići oružanim vojnim putem zauzimanjem pojedinih njenih teritorija i etničkim čišćenjem svih drugih naroda osim Srba, odnosno Hrvata, zavisno od područja na kojim su se dešavala agresivna djelovanja.

Za građane Bosne i Hercegovine interesantniji su oni zajednički udruženi zločinački poduhvati nastali na relacijama spoljnog i unutrašnjeg agresivnog ponašanja i sa jedne i sa druge strane. Kao proizvod zajedničkog udruženog poduhvata sa srpske strane, nastala je paradržavna tvorevina „Srpska republika Bosna i Hercegovina“, dok je kao proizvod zajedničkog udruženog zločinačkog poduhvata sa hrvatske strane nastala paradržava „Hrvatska Republika Herceg Bosna“.

Krajnji cilj osnivanja ovih paradržava bio je njihovo privremeno postojanje, a u konačnici pripajanje državama koje su učestvovale u takvom udruženom zločinačkom poduhvatu. Građanima Bosne i Hercegovine malo je poznato da su ove paradržave, odnosno akti na osnovu kojih su nastale bile predmetom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine odmah nakon njihovog nastanka, koji ih je proglasio neustavnim. Nadam se da  o tome i sada u arhivu ovog suda postoje predmeti, a u Službenom listu RBiH iz tih godina i objava odluka Ustavnog suda.

Dakle ove tvorevine, kao proizvod udruženih zločinačkih poduhvata, djelovale su na neustavan način u toku čitavog perioda od osnivanja do potpisivanja mirovnih sporazuma u Wašingtonu i Parizu.

Naprijed navedeno treba da posluži sagledavanju sadašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini kada je u pitanju njena bezbjednost i bezbjednost njenih državotvorno orjentiranih građana. Nije nezapaženo da se oni nalaze u veoma teškoj situaciji i sada nakon skoro 30 godina, o čemu svjedoče i mnoge izjave kako domaćih tako i političara nekih stranih država i internacionalne zajednice.

Navodi iz ranijeg perioda agresije propraćene zajedničkim udruženim poduhvatima, imaju za cilj da uporede sadašnje stanje bezbjednosne situacije u Bosni i Hercegovini. Naime, u zadnjih nekoliko godina na sceni su ponovna zajednička udruživanja onog dijela srpskog i hrvatskog naroda koji su simpatizeri trenutno vodećih stranaka: Saveza nezavisnih socijaldemokrata koji je preuzeo ulogu od Srpske demokratske stranke i ona ista politička stranka iz ranijeg perioda – Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, koja i dalje djeluje u kontinuitetu na istoj politici do današnjih dana.

Sporazum, kojeg su bez znanja i saglasnosti drugih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, i kojeg su javno prezentirale vođe ovih stranaka, nedvojbeno upućuje na obnavljanje zajedničkih udruženih poduhvata. Na ovaj sporazum blagonaklono su gledale i susjedne države Srbija i Hrvatska. Ovo sporazumijevanje je urađeno pod plaštom koalicionog djelovanja na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Njihovi česti odlasci u Beograd i Zagreb na  sastanke sa političkim i državnim rukovodstvima tih država zorno potvrđuje naše osnovane sumnje da su na sceni ponovni zajednićki udruženi poduhvati, koji u određenom vremenskom periodu mogu vrlo lako poprimitimi karakter zločinačkih. Na sceni su i veoma intenzivna djelovanja ne samo u političkom, nego i u ekonomskom, kulturnom i svim drugim oblicima saradnje, koja ne predviđaju Dejtonski odnosno Wašingtonski sporazumi. U Bosnu i Hercegovinu dolaze državnici iz tih zemalja, ne najvljujući se državnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine i na taj način žele da je do kraja ponize i učine obezglavljenom.

U tome su podpomognuti rukovoditeljima navedenih stranaka, pa se slobodno može reći da je njihovo djelovanje suprotno ciljevima na osnovu kojih su osnovane. Evidentno je da postoje određeni prijedlozi i inicijative za isključenje ovih stranaka iz odgovarajućih asocijacija na evropskom nivou. Ali začudo, domaće institucije nadležne za nadziranje njihovog djelovanja kao posebnih udruženja građana sa naglašenim političkim karakterom, ne poduzimaju ništa.

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine kao politička stranka stavila je pod svoj nadzor i Udruženje građana Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, koje je 1997 godine u Neumu osnovalo 30 članova ove stranke. Cilj osnivanja ovog udruženja bio je, prije svega kao nasljednika ukinute Hrvatske republike Herceg Bosne, a potom da se ovlada svim javnim preduzećima ove paradžavne tvorevine, koji su kao administrativni aranžmani trebali prestati postojati uspostavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nažalost u tome su i uspjeli, pa su pod veoma sumnjivim okolnostima i postupcima uspjeli u nadležnim sudovima registrovati ih kao preduzeća Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno, tek osnovanog udruženja građana. Ovo udruženje registrovano je u Federalnom ministarstvu pravde i upisano u njegov registar udruženja, a osnovali su ga tadašnji rukovodeći ljudi iz reda Hrvatskog naroda koji se i danas nalaze na vrlo visokim funkcijama u  FBiH i BiH. Hrvatski narodni sabor (na Bosanskom Skupština) je najviši organ ovog udruženja a njegov predsjednik je istovremeno i predsjednik političke stranke Hrvatske demokratske zajednice, što znači da pod punom kontrolom ima sve finansijake tokove navedenih preduzeća. Ovo udruženje se već dugo vremena bavi i izbornim kampanjama i procesima u Bosni i Hercegovini iako je takvo djelovanje suprotno Zakonu, ali nadležne institucije, prije svega CIK i Federalno ministarstvo pravde, ne poduzimaju nikakve mjere.

Saradnje sa susjednim državama, koje predviđaju Wašinngtonski i Dejtonski sporazumi, usmjereni su uglavnom na kulturnu saradnju, bez političkih aktivnosti posebno ne onih koje se tiču državne politike koju iskljičivo vodi Predsjedništvo BiH. Međutim svjedoci smo da to nije tako. Saradnja i sa jedne i sa druge strane odnosno Republike srpske i Republike Srbije i dijela FBiH sa većinskim hrvatskim narodom i Republike Hrvatske, u mnogome prevazilazi granice dozvoljene saradnje. Ona ide i do te mjere da su se počele intenzivno održavati zajedničke sjednice vlada. Tu se prije svega misli na održavanje zajedničkih sjednica vlada Republike Srbije i entiteta Republike srpska, čak i u bezbjednosnom smislu, održavanjem zajedničkih vježbi.

Javnost u Bosni Hercegovini nije ili je na vrlo ograničen način informirana o sadržaju dnevnih redova odnosno rasprava sa ovih sjednica. Vlasti Republike Srbije odnose se prema entitetu Bosne i Hercegovine kao da je dio njenog teritorija u svakom pogledu i u političkom i u ekonomskom smislu. Sve aktivnosti usmjerene prema ovom dijelu Bosne i Hercegovine Republika Srbija poduzima bez najave njenim institucijama ignurišući ih ponižavajući ih do samog kraja. Predstavnici Republike Srpske više podržavaju interese Republike Srbije od svoje Države BiH u kojoj njenim sredstvima jedu dobar hljeb. Takva konstatacija može se nedvojbeno izreći i hrvatskoj strani. Mnogobrojni su slučajevi koji potvrđuju ove tvrdnje (razgraničenja između BiH i susjednih država, Pelješku most, granica na Drini, ekonomski interesi u oblasti trgovine i dr.).

Interesantno je da su ove činjenice poznate i Uredu visokog predstavnika i drugim međunarodnim institucijama, a da ništa ne poduzimaju, iako im je to dužnost jer su zbog toga instalirani u Bosni i Hercegovini. Instalirani su kako bi pratili provođenje navedenih mirovnih sporazuma. Da su u tome bili dobronamjerni, mogli su zaključiti da, prije svega, nije proveden Wašingtonski sporazum i da je to u mnogome otežalo provođenje i Dejtonskog sporazuma.

Efekti navedenih udruženih zločinačkih podhvata koji su, naročito u poljednje vrijeme, poprimili vrlo ozbiljne poruke koalicionim sporazumima Hrvatske demokratske zajednice i Saveza nezavisnih socijaldemokrata i sa velikom opasnošću da se u skoroj budućnosti ponove. Na taj način ponovit će se najteži oblici povreda osnovnih ljudskih prava na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.

Please follow and like us: