U traganju za demokratskom nacijom

Piše: Prof. dr. Senadin Lavić

I. Balkansko “nerazumijevanje” evropske epohe nacionalizma

Francuska sociologinja Dominique Schnapper jasno insistira na razlikovanju etničkog ili narodnog od nacije i nacionalnog (Community of Citizens: On the Modern Idea of a Nation (na franc. jeziku Pariz, 1994, a na engl. New Brunswick, N. J.: Transaction Publishers, 1998).

Ona kritički strukturira svoju misao i nudi vrlo koncizno i učeno razumijevanje nacije. Argumentirajući protiv onih koji s nerazumijevanjem napadaju na ideju nacije i nacionalnog ideala Schnapperova se uvezuje u sociološku tradiciju Ernesta Renana, Alexisa de Tocquevillea, Emile Durkheima i njezinog oca Raymonda Arona. Ona smatra da se sudbina liberalne demokratije susreće i dodiruje sa sudbinom nacionalnog ideala, jer sudbina nacije mora biti interes koji je neophodan i obavezujući za sve nas. Ona je zato govorila o naciji kao “zajednici građana”.

Naspram toga stoji model dominacije etničkog nad cjelinom društvenog života ljudi. Tada umjesto demokratije dominira etnokratija, umjesto nacionalne (državne)  političke ideje na scenu stupa partikularni etnicizam i umjesto demokratske politike nezaustavljivo raste etnopolitika i populizam.

Kada se govori o povijesnoj pojavi nacionalizma, onda se primarno misli na povijesni proces stvaranja nacionalnih država u Evropi od 17. stoljeća (Engleska) do današnjih dana. Pojednostavljeno kazano – pitanje nacije, ustvari, pitanje je uspostavljanja nacionalne države ili stvaranja države-nacije u dobu kapitalizma, modernizacije i masovne produkcije roba.

U Evropi taj proces ima dvostruku dimenziju: u jednom pogledu riječ je o uspostavljanju države zasnovane na građaninu kao subjektu njenog ustava i postojanja čime se oblikuje identitet državljanske nacije, a u drugom obliku pojavljuje se etničko-religijska grupa i njezin kolektivni identitet kao osnova na kojoj se gradi nacionalna država. Iz toga distingviranja pojavljuje se razlikovanje političkog i kulturnog nacionalizma.

U oba slučaja državom upravlja, kao svojim djelom, novonastala “klasa” kapitalista koja je prekinula dominaciju monarha i religijskih institucija nad društveno-ekonomskim životom ljudi i tako okončala epohu feudalnih imperija i religijskih slika svijeta.  U zapadnim europskim državama tome umnogome pomaže politička ideologija liberalizma koja slavi pojedinca, građanina, individualizam, slobodu i kapitalističko tržište.

Vrijedan Habermasov opis nacionalne demokratske države kazuje nam da je riječ o epohalnom modelu organizacije političke zajednice u moderni i naciji kao obliku društvenosti epohe kapitalizma, koji se sastoji od četiri bitna elementa: prvo, nacionalna država je upravna država, razlikuje se od društva kao pravna i porezna država; drugo, nacionalna država je teritorijalna državakoja ima jasno definirane vlastite granice unutar kojih vlada; treće, to je nacija-država, odnosno kulturno-povijesno integrirana država u kojoj se ostvaruje građanska solidarnost; i četvrto, nacionalna država je demokratska ustavna i socijalna država u kojoj građanstvo ostvaruje politička prava i kontrolira vlast. (J. Habermas, Postancionalna konstelacija i budućnost demokratije)

U povijesnom procesu, zadnjih sto i pedeset godina, na prostoru Bosne, Hrvatske i Srbije primjetljiva je zbrka oko semantičke jasnoće pojmova  nacionalna svijest, nacionalna politika, narod, nacija, građanin, religija ili država. Semantička pometnja govori automatski i o povijesno-političkoj pometnji, jer je uvijek sigurno da tamo gdje se vidi pometnja u pojmovima ona ukazuje na društvenu zbrku u životu ljudi.

U bosanskom povijesno-političkom kontekstu etnička ili narodna grupa se često predstavlja kao “nacija”. Ona se, ustvari, lažno izdaje za naciju, jer etnija ili narod je poseban oblik društvenosti koji karakterizira nešto drugo u odnosu na bitne karakteristike nacije! 

II. Semantička zbrka između pojmova narod i nacija

U javnosti je nametnuto shvatanje da je identično narodno i nacionalnoodređenje, odnosno da su istoznačni pojam narod i pojam nacija. Naravno, i u jednom i u drugom određenju, radi se o ljudima u jednoj zajednici, odnosno kod oba određenja radi se o “narodu koji živi u nekoj zajednici”. Agresivni populizam voli da nivelira razlike, da poništava fine nijase, da zanemaruje raznoliko postojanje, da nas vraća u anahrone modele koji su postali zastarjeli i nehumani.

Pojam nacionalno često se nalazi u sjeni pojma “nacionalističkog” pa tako gubimo iz vida jednu dimenziju koja je bitno vezana za organiziranje državnih zajednica u epohi kapitalizma i prevazilaženja religijskih dogmi srednjevjekovlja i svođenja naroda na religijske skupine. Zato je crkva, odnosno religijske institucije, sudjelovala  istrajno na poslu s narodnim prosvjetiteljima da preko vjerovanje (religije i konfesije) definira narode i da pokaže da je ono najbitnije kod postojanja naroda njegova religijska pripadnost.

U Bosni je to vodilo potiranju i zaboravu bosanstva na kraju 19. i početkom 20. stoljeća! Tako je srednjevjekovna predstava o narodu i njegovoj religijskoj određenosti preživjela do danas. Unutar balkanskih etnički “nacija” religijske institucije su uspjele nametnuti svoje sadržaje i poslužiti vladajućim oligarhijama za dominaciju.

To je djelimični razlog otvorenog napada na pojmove filozofije prosvjetiteljstva, sekularizma, liberalizma, građanstva, znanstvene slike svijeta i tim redom. Ali, ne treba zaboraviti, u periodu 1945-1990 religija je bila osumnjičena kao opasnost po komunističku ideologiju i marginalizirana, gotovo osuđena kao krivac za mnoge katastrofe Drugog svjetskog rata. U rušenju komunističke ideologije i socijalističkog političkog poretka, međutim, nadolazeći  nacionalisti su znali iskoristiti moć religije i zloupotrebiti je u nacionalističkom barbarstvu na ruševinama SFRJ.

U Njemačkoj je 1864. godine u Frankfurtu a/M održan skup njemačkih lingvista, povijesničara i pripadnikaGeisteswissenschaften pri čemu se primjetila napetost i tinjajući spor između dva suprotstavljena koncepta nacije. Jedan je bioorganicistički ili romantičarski koncept nacije kojim se izražava shvatanje da je nacija organska zajednica jezika, povijesti, duha i kulture. O tome je J. Habermas govorio u tekstu “Was ist ein Volk” (u knjizi: Postnationale Konstellation, Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1998, str. 13-47.) i podsjetio da je to shvatanje došlo u sukob s jednim drugim, također postojećim shvatanjem, naime, s liberalnim shvatanjem nacije kao političke zajednice građana koji su kao pojedinici i građani međusobno ravnopravni, to jeste imaju jednaka prava i isti javno-pravni i politički status u državi, bez obzira na njihove etničke ili religijske identitetne oznake.

Habermas ukazuje na fikcijski karakter organicističkog koncepta nacije, naglašavajući primjerice da je književni jezik s kojim se pripadnici nacije identificiraju, ustvari, osmišljen i raširen administrativnim putem kroz sistem jedne države. Habermas podsjeća na jednu optimističku ideju i predočava konstruktivističku teoriju nacije i kolektivnog identiteta, pokazujući da se kolektivni identiteti u većini slučajeva stvaraju ili konstruiraju, a ne nalaze.

To znači  da nacija nastaje političkim putem, uz agitaciju jedne politički osviještene grupe i uz pomoć države, čime se odbacuje nacionalistička izmišljotina o “zadanoj naciji”. Danas na prostoru bivše jugoslovenske države srpski i hrvatski nacionalizam podvaljuju ovu anahronu, prevaziđenu, isključivu, antihumanističku i rasističku koncepciju “etničko-religijske” nacije kao organske zajednice jezika i religije. To poprima opasne razmjere fašističke ideologije i revizije ljudskih vrijednosti.

III. Ideja nacije u Bosni

Nacionalizam stvara nacije. Nacionalizam u Bosni od 19. stoljeća ima svoje prepoznatljive tokove. Ideologija nacionalizma od 17. stoljeća u Engleskoj i 18. stoljeća u Francuskoj, dakle, u liberalno-buržoaskom kontekstu, ima univerzalističke pretenzije i ide uz slične zahtjeve kapitalizma. Nacionalizam je u jugoistočnoj Evropi imao neke specifične crte, budući se usljed prisustva velikih imperija, prije svega vladavina Osmanlija i Habsburgovaca u Bosni, pojavio relativno kasno u odnosu na države iz kojih se pojavio i krenuo u svijet praveći evropsku epohu nacionalizma.

Ideja nacije u Bosni i sličnim zemljama regiona nije postala normalna forma oblikovanja države, a to nam kazuje da se ni kapitalizam nije uspostavio kao u zapadnom dijelu evropskog kontinenta. Ostao je nedefiniran, neoblikovan, u nekoj vrstiprevious accumulation. Ali, s druge strane, bosanska povijest i prostor svjedoče o snažnom uticaju velikih sila i izloženosti “religijskom prozelitizmu” (Z. Hadžidedić) od strane tih sila.

Od Bizantije, Rimljana, Mlečana, Osmanlija, Habsburgovaca, do Kraljevine Jugoslavije na djelu je religijski prozelitizam i isključivost, nekada nasilno nekada indirektno religijsko ujednačavanje i uniformiranje koje je ostavilo neizbrisiv trag u svjetogledu, mitovima, predrasudama i slikam svijeta ljudi koji žive na ovim prostorima zadnjih pet do deset stoljeća.

Iz toga se razvio dugotrajući feudalni mentalitet kod ljudi – naviknutost na imperijalnu silu kojoj se potčinjava i koja se doživljava preko nekog vladara koji je suveren i jedini slobodan. Okupacijske imperije na ovim prostorima su, dakle,  koristile tradicionalne religijske institucije da vladaju, a malobrojne etničke grupe nisu imale kapacitet “velikih nacija” zapadne Evrope da se uzdignu u liberalno stvaranje nacije.

Zato je ideologija liberalizma bila na zlu glasu i postala je bauk! Kapitalističke buržoaske grupe ili novonastale kapitalističke elite, uz sveštenike i narastajuću inteligenciju, sudarile su se s tradicijskim mentalitetom na ovim prostorima krajem 19. i tokom 20. stoljeća. Njihov novi duh bio je protivan imperijalnom prozelitizmu, ali su ove novonastajuće kapitalističke grupe kao provjereni i sigurni osnov za nacionalne pokrete koristile religijski ili konfesionalni identitet koji se tu stoljećima oblikovao kao sredstvo kontrole i hegemonije stranih imperija.

Na taj način su pokazale mudrost da svojim interesima prilagode religijske emocije i identitete i da ih transformiraju u narative onacionalnom identitetu. To je jedan od razloga zašto su identiteti ostali tako kruti i nefleksibilni kada su poprimili narativ o nacionalnom iz religijskog koje je poslužilo za definiranje etničkog i onda se počelo predstavljati kao nacija.

 Vera Kržišnik Bukić, Z. Hadžidedić, E. Zgodić, M. Filipović, S. Bandžović i mnogi drugi, ukazali su na dominantni oblik nacionalizma u Bosni i okruženju koji se zasniva na etničkom i religijskom poimanju identiteta zajednice. U tom obliku pojavljuje se dominacija religije, jer su zemlje jugoistočne Evrope dugo bile pod vlašću velikih imperija unutar kojih se odvijao višestoljetni procesa religijskog prozelitizma koji je vodio ka učvršćivanju “nacionalnog identiteta” na osnovama religijskog ekskluzivizma koji se vremenom pokazao kao krut, neprijemčiv za razlike i isključujući. Zato je neophodno dovoditi u odnos evropski racionalizam, nacionalizam i konstituiranje država sa etničko-religijskim konstrukcijama identiteta u jugoistočnoj Evropi.

Iz te razlike i osnove razvijaju se “dva svijeta” ili dvije odvojene “galaksije” definiranja kolektivog identiteta. Ali, isto tako, ne smije se zaboraviti paradoks liberalizma i nacionalizma, na koji je već davno ukazao B. Russell, koji nam kazuje da je nacionalizamoutput liberalizma! Značajno je podsjetiti da je oko 1880-ih godina “nacionalno pitanje” postalo najvažnije pitanje Druge internacionalne i austromarksista na Zapadu, a od njih je koncept preuzeo Lenjin, onda Staljin i drugi. (Stipe Šuvar, Socijalizam i nacije) U odnosu na zapadni proces nacije, isto tako, ovdje ne  postoji etablirana nova klasa u usponu, jaka buržoaska klasa, koja bi u kapitalističkoj formaciji razvila političku borbu, odlučno srušila ancien régime i uspostavila modernu naciju.

  1. Kohn je pravio jednu od mnogih klasifikaciju nacionalizma: zapadni (engleski i francuski nacionalizam) i nezapadni(istočni) nacionalizam (zatvoreno autoritarno društvo, mitovi, antiprosvjetiteljstvo). Ova gruba razlika nam pomaže da sagledavamo na idelnotipskoj razini distinkciju i specifičnosti povijesnih procesa. I, naravno, da bar donekle razumijemo povijesnu dramu Bosne i zemlja u regionu!

Kada se postavlja pitanje o formi i sadržaju nacionalizma koji se pojavljuje u Bosni i okruženju neophodno je naglasiti da ne postoji takav nacionalizam koji bi kao dominantna društvena pojava i ideja određivao političke procese unutar Bošnjaka od druge polovine 19. stoljeća pa do druge polovine 20. stoljeća. Kod novooblikovanih identiteta bosanskih Srba i Hrvata na početku 20. stoljeća nije takav slučaj, budući da obje etničke grupe preuzimaju nacionalni narativ (kao posuđeni identitet) iz susjednih zemlja i prema njemu se usmjeravaju.

Sa prvim bosanskim susjedima, međutim, stoji sasvim drugačije, jer su Srbi i Hrvati u svome nacionalizmu već od druge polovine 19. stoljeća u vlastite nacionalne programe “uračunali” Bosnu i sve poduzeli da srbiziraju i kroatiziraju bosanske pravoslavce i katolike! Povijesna etnička masa Bošnjaka/Bosanaca rascijepila se u drugoj polovini 19. stoljeća i u 20. stoljeću postala trodjelna, zasnovana na religijskim identitetima koji se pokazuju kao  differentia specifica za nova etnička i nacionalna samorazumijevanja i prezentiranja kolektiva. Etničko određivanje života sasvim je reduciralo bosanstvo na etnotrinitet ili etničko trojstvo koje se neprestano nameće kao mjera sveg dešavanja u Bosni.

Safet Bandžović podsjeća na povijesnu dionicu nestajanja Osmanskog carstva sa Balkana i oblikovanja novog poretka u Bosni i regionu. U Bosni se između 1865-1875. godine već nazire mogućnost da će zemlja biti pripojena Austriji kao nadoknada za izgubljene austrijske posjede u Italiji. Talijanski ambasador C. Durando je zabilježio kako su na tu mogućnost reagirali bosanski muslimani i hrišćani.

Bosansko stanovništvo tog vremena u cjelini nije rado prihvatalo takvu mogućnost. Nije trebalo previše razuma da se utvrdi da svi muslimani, bez sumnje, sigurno bi se silom oduprli da odbrane svoju domovinu. Nasuprot njima, kršćani se neće upustiti u oružanu borbu, neće javno ni ispoljavati protivljenje, ali će djelovati iz prikrajka i, ako ustreba, pridružiće se bosanskoj aristokratiji. Bošnjaci su svjesni da je došao kraj Osmanskoj imperiji, ali oni će ostati u svojoj pradjedovini i čuvati “svoju čistu vjeru”.

Cesare Durando je na osnovu razumijevanja raspoloženja bošnjačkog naroda u Bosni zaključio da “vjera zamjenjuje nacionalne programe”. Durando je, također, primjetio da u Bosni nije jednako raspoloženje stanovništva sve tri vjere u odnosu prema nagoviještaju pripajanja Bosne Austriji, što se pokazalo kao sasvim tačno prilikom okupacije 1878. godine.

Muslimani su se zaista požrtvovano i hrabro borili protiv nadiranja austrougarske vojske, ali nisu mogli spriječiti okupaciju. (Pavle Mitrović, Hamdija Kreševljaković, Izvještaji italijanskog konzulata u Sarajevu 1863–1870, Sarajevo, 1958.; Galib Šljivo,Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću, str. 94). Jedan drugi Talijan, Cesare Balbo je u svojim Nadama Italije (Speranze d’Italia,1844.) osmislio ideju da Austrija ima pravo da namiri na Balkanu gubitak nekih provincija u Italiji. 

IV. Nacijski pokreti srpstva i hrvatstva

Srpski i hrvatski nacijski programi bili su neuporedivo jači i prodorniji od bilo kakvog bosanskog nacionalnog programa, što kazuje da su iza njih stajali osmišljeni koncepti nacijskog objedinjavanja, propagandne mašinerije, veći ulozi kapitala i državnog pogona izvan Bosne. Iza njih su stajale hrvatske i srpske grupacije u kojima se uvezivao interes kapitala, politička ideologija nacionalizma povezana s religijom (crkvenom organizacijom) i hegemonijske zamisli državnih elita vlasti.

U Hrvatskoj je nacionalizam bio vezan za obrazovane gradske elite, tj. “nacionalizam evropskog tipa udomljen u sloju obrazovanih” (I. Pederin), ali nije imao bitni uticaj na široke narodne mase i prije svega seljaštvo. U Bosni među 350.000 bosanskih katolika nije bila “razvijena hrvatska svijest”. (F. Supilo, “Bosansko pitanje”, Crvena Hrvatska, 42, 1894.; Nikola Tolja,Dubrovački Srbokatolici, ).

“Ulazak Bosne i Hercegovine u vidokrug hrvatskog protonacionalizma, uspostava redovite crkvene hijerarhije 1881, presađivanje pravaškog (sve)hrvatstva na tlo orijentalnog bh. katoličanstva i koncept političkog katolicizma, ozvaničen na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu održanom u Zagrebu 1900, pratila je kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja.

U tim okolnostima zamijenjeno je orijentalno bh. katoličanstvo ideologijom katoličkog hrvatstva, čijim se najdosljednijim pobornikom pokazao nadbiskup Josip Stadler. Svojim zahtjevom za vodećom ulogom Crkve i katoličkog episkopata u političkom životu bh. katolika „iznad postojećih stranaka” svrstava se on u integraliste i klerikalno krilo političkoga katolicizma u Europi.”. (Dubravko Lovrenović, “Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stećaka. (O jednom modelu promjene historijskog pamćenja)”). Ali, s druge strane, srbijanski nacionalizam bio je udomljen upravo u seljaštvu!

Nacionalnu propagandu vršili su pravoslavni svećenici i narodni guslari. Srpski nacionalizam nije bio identičan onome koji se pojavio na Zapadu – u osnovu srpskog nacionalizma su religijska svijest i pravoslavni svećenici koji pronose ideju i vješto manipuliraju osmanske i habsburške vlasti na kraju 19. stoljeća. “Kosovski ciklus” među nepismenim narodom širili su guslari – oni su postali  glavni agitatori nacionalizma. Zato je ovaj nacionalizam u Srbiji i Crnoj Gori bio širokog zahvata i dubok. Moglo bi se reći da se “primio” u narodnim masama. Prema tvrdnjama nekih historičara bio je to doomsday nationalism!

U sklopu probuđenih nacionalnih pokreta srpstva i hrvatstva, sve u Bosni trebalo je srbizirati ili kroatizirati, a u jednom povijesnom času podvesti pod jugoslavenstvo. U svom zahvatu nacionaliziranja Bosne i Bošnjaka/Bosanaca uopće se nije podsticalo bosansko i bosnizirajuće nacionalno  definiranje zajednice.

Bosna je u hegemonijskim projekcijama predočena kao quantité négligeable, odnosno beznačajna forma koja se ne može oduprijeti nacionalnim programima srpstva i hrvatstva. Bošnjaci su tek od druge polovine 20. stoljeća počeli da se oslobađaju od dominantnog uticaja srpstva i hrvatstva na njihovu “narodnu svijest” i nacionalnu bosansku ideju, to jeste državljansku bosansku svijest, etnički identitet i da se etabliraju kao politički subjekt moderne Bosne.

Unutar tog procesa tokom 20. stoljeća primjećuju se, prije svega, povremeni proplamsaji tzv. “kulturnog nacionalizma”, kako ga određuje F. Meinecke, ali i to je u jednom momentu samo reakcija na negaciju narodnog i kulturnog bića Bošnjaka – poricanje imena i bosanskog jezika. Zato se čini da bošnjačko-bosanski politički subjekt u povijesti uopće nije razumio koncepciju nacije inacionalnog pokreta u evropskim tokovima od 17. i 18. stoljeća, kada kapitalizam i njegova dominantna klasa pomoću “buržoaskih revolucija” prave sebi države-nacije, i zbog toga je bio opsesivni objekt ofanzivnih, militarnih, ekspanzionističkih nacionalizama i hegemonijskih politika prvih susjeda koji su od druge polovice 19. stoljeća otvoreno krenuli u “nacionaliziranje” Bosne i Bošnjaka, zasnivajući vlastiti nacionalizam na etničko-religijskim osnovama.

Od kraj 19. i tokom velikog dijela 20. stoljeća, cjelokupna srpska i hrvatska politika i nauka dale su se na ostvarenje toga cilja, naravno uz neviđene falsifikate, laži i izmišjotine, te uz stravične militarne pothvate istrebljenja Bošnjaka koji su lavirali u vlastitoj nemoći do posljednje decenije 20. stoljeća, kada su se odlučili suprotstaviti razornoj agresiji Miloševićevog i Tuđmanovog režima.

V. Zapriječena ideja bosanske autonomije u 19. stoljeću

Nacionalizam je tako jedan proces i događanje koje se bitno tiče ljudskih zajednica i nacije kao povijesnog oblika društvenosti i pravno-političkih konstrukcija, a onda ga možemo posmatrati i kao razdoblje (epohu) evropske povijesti u kojem se mi danas nalazimo. Demokratija kao oblik vlasti treba biti politički instrument građana da se nacionalizam drži u okviru ljudske potrebe za slobodom, a to znači da se instrumentima političkog sistema osigura ravnopravnost i sloboda za  sve pripadnike (državljanje) države-nacije bez obzira na njihovo etničko određenje!

Nažalost, nužno je primijetiti da Bošnjaci nisu uspjeli u drugoj polovini 19. stoljeća razviti intencije bosanskog pokreta Huseina Gradaščevića za autonomiju Bosne 1831. godine, koji je u sebi nosio klicu bosanskog “političkog nacionalizma” ili protonacionalnog pokreta.

Bez obzira što je Gradaščević sa svojim pristašama u Carevoj džamiji u Sarajevu proglasio formalno autonomiju Bosne 12. septembra 1831. godine,  trebalo je proći 160 godina i dočekati devedesete godine 20. stoljeća da bi se pokrenuli bosansko-bošnjački projekti konstitucije političke svijesti i dostizanje slobode, ali ovaj put u sasvim drugačijoj političkoj konstelaciji.

Naravno, ne treba zaboraviti ni one pokušaje s MNO i JMO u prvoj polovini 20. stoljeća, ZAVNOBiH 1943. ili komunistički projekt poslije Drugog svjetskog rata, ali oni su, generalno govoreći, situirani u okviru orijentalizirajuće slike Bosne i religijske svijesti Bošnjaka koja se koristi da se napravi diferencija spram drugih, ali se u njima Bošnjaci ne podižu iznad religijskog razlikovanja u oblikovanje narodnog bića preko kulture sa svim njezinim sadržajima i oblikovanja nacije kao forme pravno-političkog konstituiranja zajednice ljudi u državi.

Bosna se tokom 20. stoljeća kontinuirano predstavlja kao zajednica “tri etničke grupe” (kao da u Srbiji žive samo Srbi, ili u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj) i time se ostaje u začaranom krugu etničke predstave o političkom biću. Tako je etnopolitika zarobila Bosnu u prednacionalno stanje i drži je u njemu kao “zarobljenu državu”.

Takva religijska i orijentalizirajuća slika Bošnjaka i etničko-religijsko postavljanje nacionalizma u Bosni bilo je katastrofalna po njihovo razumijevanje bosanstva, nacionalnog pitanja, državotvorstva, etatističkog mišljenja, političko-kulturnog identiteta, evropskih tokova, ali sasvim prihvatljiva za njihove neprijatelje koji su ih nazivali “Turcima” i došljacima, dakle, strancima u svojoj zemlji.

Najveća kočnica tome bile su dominantne pojave: loš sistem obrazovanja i primjetljiva neobrazovanost, neznanje o bitnim evropskim tokovima života, nizak nivo epistemičke kompetencije, nedostatak društveno-znanstvene inteligencije, neupotrebljiv feudalni mentalitet, nefunkcionalne naracije o prošlim vremenima, demografska depopulacija, ekonomska nemoć, “zaborav” vlastite povijesti i tim redom.

U međuvremenu, kroz ekstravagantne sekvence 20. stoljeća, pojedinci iz reda bošnjačkog naroda naivno su počeli slijediti nacijske konstrukcije srpstva i hrvatstva, ali i jugoslavenstva, i kroz te se procese identificirati s drugim nacionalnim idejama u kojima nije bilo Bosne, te je gotovo nepojmljivo o kakvom se stanju nesvjesnosti i neznanja radilo.

To samo znači da Bošnjaci nisu imali autoritativan misleći subjekt oko kojeg bi se strukturirali. Zato je moguće da genocidom i ratnim zločinima stvorena “forma” na tlu Republike Bosne i Hercegovine postane “ustavna kategorija”. Ali, bez obzira što je nasilje legalizirano u Ustavu – ono ne prestaje biti povijesno potvrđeno nasilje koje je presuđeno kao genocid. To znači da se nasilje, zločin i nenormalno ponašanje nikada ne mogu učiniti nečim normalnim! 

Please follow and like us:
error