650 godina od rođenja jednog od najvećih azerbejdžanskih pjesnika i mistika Nasimija

Obilježavanje 650. godišnjice rođenja azerbejdžanskog pjesnika S.I.Nasimija

Republika Azerbejdžan obilježava 650 godina od rođenja svog velikog pjesnika Sejjida Imadeddina Nasimija (1370-1417).

Kako se navodi u tekstu prof. dr. Akrama Bagirova iz Nacionalne akademije nauka Azerbejdžana, Instituta za rukopise “Mahammad Fuzuli” , a koje prenosi Ambasada Azerbejdžana u BiH, Nasimi spada u red najznačajnijih i najvećih azerbejdžanskih pjesnika i mistika. O njemu se zna vrlo malo pa su ponekad i podaci protivriječni. Pjesnik je rođen 1370.godine u mjestu Šemaha (Širvan). Potiče iz kruga zanatlija, njegov je otac bio ugledan i cijenjen u gradu. Njegova porodica živjela je dobro, što se može zaključiti na osnovu toga da su Nasimi i njegov brat, također pjesnik pod pseudonimom Šah Handan, mogli imati pristupa osnovnom znanju, školujući se u najboljim obrazovnim ustanovama grada Šemaha. Šemaha, tadašnji glavni grad širvanskih šahova, bio je najveći naučni, kulturni i trgovački centar islamskog istoka.

Nasimi je s uspjehom završio šemahinsku medresu gdje je, pored osnova islamske teologije, proučavao i filozofiju, astronomiju, matematiku, medicinu, logiku, klasičnu poeziju i druge oblasti. Tečno je govorio arapski i perzijski jezik te odlično poznavao maternji – azerbejdžanski jezik.

Svoje pjesme pisao je na ova tri jezika. Bezbrižni dani pjesnikove mladosti iznenada su prekinuti mongolskom najezdom 1385. godine u Azerbejdžan te uspostavom vlasti Timurlena. U to vrijeme dolazi do pojave novog mističnog, ezoteričnog i religiozno-filozofskog učenja hurufizma.

Osnivač ovog učenja je pjesnik Fazlullah Najmi iz Tabriza, a centar učenja hurufizma bio je grad Baku. Fazlullah Najmi mnogo je putovao, obišao je mnoge gradove i naseljena područja Azerbejdžana, primajući u svoju organizaciju pristalice učenja hurufizma. Na jednom takvom putovanju Fazlullah Najmi upoznao se sa Nasimijem koji prihvata učenje hurufizma. Svog učitelja Nasimi je izjednačavao s Bogom, ustanovivši da je njegov učitelj dostigao božansko savršenstvo zahvaljujući ustrajnim i duhovnim vježbama. Kao rezultat toga on je dokučio skriveni smisao Kur’ana, navodi se u tekstu o velikom azerbejdžanskom pjesniku.

Iz djela pjesnika može se zaključiti da je jedno vrijeme živio u Bagdadu, poslije čega je neko vrijeme proveo i u drugim iračkim gradovima, posjetio je Tursku, živio je u Anadoliji, Tokatu i Bursi, kao i u mnogim drugim gradovima, propovijedajući ideje hurufizma zbog kojih je često bio protjerivan i zatvaran u tamnice.

Sirijski grad Halep bio je posljednje pristanište za Nasimija i njegovu porodicu. U ovom gradu Nasimi će sresti mnoge svoje zemljake, koji su pokazivali razumijevanje prema učenju koje im je bilo predstavljeno. Među njima bili su i hurufiti koji su, progonjeni od vlasti, napustili svoja rodna mjesta i u Nasimiju pronašli svog idejnog vođu.

Egipatski sultan Mu’adžid izdat će naredbu da se otpadnik Nasimi uhapsi i podvrgne mučnom pogubljenju. 1417. godine Nasimi biva uhapšen i zatvoren u halepski zatvor u iščekivanju presude. Ipak, nije morao dugo čekati, presuda je bila oštra – smrt mučenjem.

Nasimi, baš kao i Fazlullah i posljednji teoretičari sufizma, nije uspio pomiriti filozofskog boga sa bogom Kur’ana i izgladiti protivriječnosti. Zapravo, sufizam (hurufizam) Nasimija i njegov panteizam nikako nisu protivriječili osnovama islama i Kur’ana. Sudbina velikog azerbejdžanskog pjesnika Nasimija bila je tragična. Ta će sudbina postati simbolom herojstva i vjernosti vlastitim idealima i ubjeđenjima.

Ime Nasimi je zlatnim slovima upisano u svjetsku filozofiju i književnost. Tečno je govorio perzijski i arapski jezik, a svoje stihove pisao i na maternjem – azerbejdžanskom jeziku. Naročito ga je privuklo učenje bagdadskog sufije El-Haladža, kojeg je smatrao za svog učitelja i čiji je tragični završetak i sam doživio. Tako su obojica, i El-Haladž i njegov idejni sljedbenik-učenik, bili podvrgnuti mučnoj smrti zbog svojih ideja koje su bile oštra kritika oficijelnoj ideologiji.

Nasimi smatra da je svijet stvoren Allahovim riječima Budi, a do tog trenutka nijedan od svijetova nije postojao, ničega nije bilo. Zato on i spjeva kako Mu nijedan svijet nije potreban; Onome ko je istini predan, kakva je korist od tih svjetova, – pita pjesnik čitaoca.

Nasimi je bio pristalica islama šiitskog pravca. Zbog toga se on s velikom toplotom, nježnošću i srdačnošću odnosi ka hazreti Aliju. Za razliku od ostalih sunarodnjaka poslanika Muhammeda a.s., Nasimi ustupa posebno mjesto hazreti Aliju u svojim djelima, i nije jednom spjevao nadnarvane osobine h. Alija.

U duhovnoj riznici muslimanskog svijeta Nasimiju kao pjesniku-mučeniku pripada posebno mjesto: o njemu se pripovijedaju legende, njegov životopis proučavaju istočni hroničari (uređivači tezkira), historičari, pjesnici pišu hvalospjeve u njegovo ime, kao heroj je opjevan u narodnim pjesmama. Nasimi pripada malom broju pjesnika koji su pisali na tri jezika: arapskom, perzijskom i azerbejdžanskom. Njegov doprinos kulturi iranskih naroda od velikog je značaja. Nasimi je autor perzijskog divana od 5.000 redaka, kao i velikog broja djela napisanih na perzijskom jeziku. Ostavio je vidljiv trag u arapskoj kulturi, obogativši je prelijepim lirskim gazelima i kasidama.

Kada je u pitanju azerbejdžanska kultura, nemoguće ju je predstaviti bez imena Sejjida Imadeddina Nasimija. S pravom se smatra jednim od osnivača azerbejdžanske umjetničke književnosti. On je udario osnove klasičnog, nacionalnog, književnog jezika.

Osim što je odlično razumio narodni govor, Nasimi je imao sluha i za dvorsku poeziju, njegov govor bio je živopisan, bogat poslovicama i izrekama, a dokaz tome su njegove narodne pjesme, bejtovi, mesnevi-stihovi, gazeli.

Nasimi je autor azerbejdžanskog divana, po obimu velikog, dotjeranog zbornika pjesama (od 15.000 redaka).

Nasimi je autor i mulamma-stihova. Redci ovakvih stihova pišu se na različitim jezicima. Pjesnik je pisao i takve stihove u kojima su se u jednom redku nalazila dva jezika. Prvi stihovi nekih melemmi napisani su na arapskom, drugi na perzijskom, a treći dvostih  na azerbejdžanskom.

Nasimi je u svojim pjesmama opjevao i razum čovjeka koji je sposoban stvarati istinska čudesa, i zahvaljujući tom svojstvu, čovjek je iznad materijalnog svijeta i riznica je svemira. Kao hurufit, Nasimi je tvrdio da su na čovječijem licu izraženi kur’anski ajeti te da je sam bog zapečačen na licu lijepog čovjeka.

Kako se dalje navodi u tekstu, Nasimi nije bio protivnik islama, niti je istupao protiv islamskih pravila, postulata, kur’anskih dogmi i principa, ali jeste bio protivnik onih duhovnih lica – fakiha, šejhova i mula, koji su pod krinkom islama taj isti islam iskorištavali, ispoljavajući nemoralne postupke, brinući se o sopstvenom džepu i bogaćenju, a ne o narodu.

U divanu Nasimija ciklus stihova posvećen je i ljubavnoj tematici. U njima se otkrivaju različiti aspekti ljubavi, započev od ljubavi između muškarca i žene i završivši uzvišenom ljubavlju prema Bogu, Fazlullahu i hurufizmu.

Džavidan-name („Knjiga vječnosti“) pero je Fazlullaha, i u ovom divanu sadržana je suština hurufizma. Nasimi se često u svojim djelima i govorima, prije svega, obraćao djelu svog čitaoca. S razlogom se Nasimi smatra za jedan od stubova azerbejdžanske umjetničke književnosti. Ukupno, poetsko naslijeđe Imadeddina Nasimija odražava širinu i dubinu njegovih pogleda i dubinu humanističkih i filozofskih refleksija. U njegovim djelima čovjek istupa kao slobodni, pobunjenički početak, kao istinsko dijete prirode, njen kruna, ravan Stvoritelju, navodi se tekstu u povodu obljetnice rođenja pjesnika Sejjida Imadeddina Nasimija. 

Autor: Prof. dr. Akram Bagirov, Nacionalna akademija nauka Azerbejdžana, Institut za rukopise “Mahammad Fuzuli”

Please follow and like us:
error