PROFESOR KOMŠIĆ: Peter Handke i njegov neonacizam

NOVA KOLUMNA PROFESORA KOMŠIĆA: Peter Handke i njegov neonacizam

Želeći se iskupiti za zloupotrebe svog izuma, Alfred Nobel je ustanovio nagradu čiji je cilj podstaći kreativne doprinose čovječanstvu, miru i ljudskim pravima. Nijedan od tih plemenitih ciljeva ne krasi Petera Handkea

AUTOR: Ivo Komšić    

Alfred Nobel se suočio s velikim moralnim problemom nakon izuma dinamita, eksploziva u suhom, bezopasno-prenosivom stanju. Njegov izum je omogućio široku upotrebu eksploziva u mirnodopske svrhe, ali istovremeno i kao eksplozivnog sredstva za ubijanje ljudi. Ubojitost njegovog izuma je preovladala. Svoj moralni problem je prevladao utemeljenjem fondacije kojoj je dao zadatak poticati iznimne uspjehe u nauci i doprinose u razvoju društva. Želio je upotrebljivost svoga izuma preokrenuti u dobrobit čovječanstva.

Nobelova nagrada za najviše doprinose u humanističko-društvenim, prirodnim i medicinskim znanostima trebala je poticati znanstvena istraživanja i podizati moralnu odgovornost čovjeka za svijet u cjelini. Radi toga se nagrada treba promatrati u cjelini nauma njenog osnivača, kao jedinstveno priznanje razdijeljeno na različite oblasti, ali s jednim ciljem i jednom moralnom porukom. Samo u cjelini ova nagrada ostvaruje osnovni cilj njenog osnivača – dobrobit čovječanstva. Nagrade za književnost, fiziku, kemiju, medicinu, za mir i ekonomiju su jedinstvena nagrada jer imaju istu poruku i isti cilj. Osim materijalnog stimulansa za razvoj ovih temeljnih čovjekovih oblasti, one su i najviše priznanje dobitnicima, ljudsko i moralno, za ono što rade. To je potvrda kako znanstvenog tako i ljudskog digniteta dobitnicima i nije dopušteno da sami dobitnici i njihovi rezultati budu u koliziji jedni s drugima. U ovoj nagradi je spojeno znanstveno-napredno i ljudsko, općečovječansko. Osnovni naum njenog osnivača ne može se dijeliti na znanstveno-pragmatički dio i na ljudski, moralni dio. Upotreba znanosti mora biti u funkciji čovjeka, a ne protiv čovjeka. Moral je temelj primjene znanosti. Nije se moglo desiti da Nobela za mir dobije predsjednik države koji je okončao Drugi svjetski rat upotrebom nuklearne bombe. Tu nagradu nije mogao dobiti ni netko poput Josefa Mengelea, nacističkog istraživača u području genetike, bez obzira na rezultate do kojih je došao. Nobelove nagrade su dobijali ljudi koji su se borili za ljudska prava, protiv nasilja i zlostavljanja ljudi i naroda. Nobelove nagrade su dobijali pisci i pjesnici koji su pisali protiv totalitarnih režima, i to podjednako za literarne domete kao i za moralni stav. Neki od njih nisu napravili djela izuzetne i univerzalne umjetničke vrijednosti, ali su bili moralni uzori – literaturom su se borili protiv nasilja, ropstva, poniženja ljudi.

Handke i oko njega

Nedavno dodijeljena Nobelova nagrada za književnost austrijskom književniku Peteru Handkeu izazvala je žestoke reakcije sa raznih strana, onih književno-kritičkih, s kojih se procjenjuje vrijednost literature, ali i onih političkih, koje daju moralno-političke ocjene samih stvaralaca. Nagrada je s ove druge strane dobila žestoke negativne ocjene koje su dovele u pitanje njen i dignitet njenog utemeljitelja. Naime, Peter Handke je u našem  nedavnom ratu podržavao uporno i snažno nacionalistički režim Slobodana Miloševića, kojega je svjetski sud optužio i sudio mu za ratne zločine počinjene s nacionalističkom i zločinačkom idejom uništavanja drugih naroda. Peter Handke je, pravdajući nacionalizam Slobodana Miloševića i njegovih podanika, faktički pravdao počinjene zločine. Ti zločini nisu mali, ocijenio ih je i osudio međunarodni sud kao zločine protiv čovječnosti; preko stotinu vojnih zapovjednika koji su provodili tu politiku osuđeni su kao ratni zločinci.

To je prva važna tačka do koje nas dovode Nobelove nagrade i Peter Handke kao njen dobitnik. Ne ulazeći u književno-kritičke analize njegovog opusa (treba vjerovati stručnjacima za to), opravdano je njegov književni opus promatrati kao cjelinu, dakle i sa  putopisnom literaturom koja se  može svesti pod naslov „Pravda za Srbiju“. To i nije tako malo da bi se zanemarilo, radi se o pet knjiga koje imaju karakter literarnog testamenta. U samim propozicijama nagrade stoji da se ona daje „za najbolje djelo idealističkih tendencija“, s tim što se pod „djelom“ podrazumijeva cijeli opus jednog autora. Ta putopisna literatura Handkea je otvorena podrška neonacizmu koji je doveo do strašnih zločina i genocida nad jednim narodom. Književnik koji je na strani zločinaca koji su osuđeni za zločin protiv čovječnosti dobio je nagradu koja je namijenjena onima koji se bore za čovječnost čovječanstva, za njegovu dobrobit. To je direktan sukob s temeljnim naumom osnivača nagrade, to je suprotstavljanje Nobela Nobelu. Švedska akademija, dodjeljujući ovu nagradu, Handkea je svrstala u red s Majkom Terezijom, Saharovom, W. BrandtomM. L. Kingom i mnogim drugim dobitnicima; svi oni čine jednu porodicu. Treba se pitati što bi na to rekao sam Alfred Nobel. Kako bi on reagirao prema onima koji u njegovo ime dodjeljuju nagradu. Kako bi, uostalom, on reagirao prema književniku čija književnost, putopisna ili ona druga, svejedno, podržava i pravda politiku protiv čovječnosti. Je li dodjeljivač Nobelove nagrade srušio svoga osnivača? Uz to, nije uvjerljiv argument da je Handkeova podrška Miloševićevoj Srbiji metafora njegovog djetinjstva, drugim riječima, umjetnička obrada jedne izolirane zemlje i njenog lidera, njegovo djetinjstvo podignuto na višu potenciju. Miloševićeva Srbija je zaslužila osudu, izolaciju i prezir svijeta jer je bila izvor zla, čak i za mnoge Srbe, koje Handke ne uzima u obzir, koje ignorira. Logično i u skladu s njegovim djetinjstvom, on se trebao poistovjetiti s djecom kojoj su pobijeni roditelji pod Miloševićevom idejom, koja su se potucala odbačena i ponižena po izbjegličkim kampovima i domovima. Ili s onim hiljadama djece koja su pobijena. Zašto mu njihova sudbina nije metafora, a ne sudbina jedne zemlje koju je sama sebi odredila. Sama ta idolatrija nešto govori i o književnim dometima njegovim.

Stanje svijesti u Evropi

Druga važna tačka za nas, ovaj put možemo reći samo za nas na zapadnom Balkanu, jeste poruka koja se šalje ovom dodjelom. Ta poruka se ne odnosi na svijet, odnosi se samo na nas. Ova nagrada je velika i po tome što odražava stanje svijesti u Evropi jer je ona ipak evropska nagrada bez obzira na njen univerzalni značaj. Ova nagrada odražava stanje u evropskoj kulturi, pokazuje stepen moralne odgovornosti za svijet. Na ovoj odgovornosti, na kojoj su insistirali najveći evropski filozofi i humanisti, izrasla je evropska kultura. Ta odgovornost se pokazuje u odnosu Evrope prema jednom važnom i velikom dijelu Evrope kome pripadamo, prema događajima koji su se ovdje nedavno zbivali, prema zločinima i genocidu koji su izvršeni. Nobelova nagrada je dio evropskog javnog mišljenja, dio evropske odgovornosti za stanje u Evropi. Odluka Švedske akademije je dio tog evropskog kolektivnog sjećanja. To je memorija Evrope u koju spadamo, to je njeno suočavanje s prošlošću.

Nobelova nagrada Peteru Handkeu nije samo problem institucije koja je dodjeljuje, ona postaje naš problem. Nisu više važna umjetnička dostignuća njegove literature, vjerovati je da je genijalna i uvjerljiva, i to sva, uključujući i onu putopisnu. (Mnogi istinski geniji literature nisu dobili tu nagradu, uvijek je nađen neki argument da se odbiju. Među njima su Joyce, Tolstoj, Ibsen, Čehov, Proust, Zola, Twain, Malroux, Krleža…) Problem je odnos Evrope prema zločinima koji su ovdje počinjeni i prema onima koji su ih naredili i izvršili. Problem je naš evropski put, naša evropska perspektiva. U našem javnom mnijenju još preovladava proevropsko stajalište i misli se da je naša budućnost u Evropi. Većina naših građana, svih nacija i vjera, zajedno s političkim i državnim funkcionerima različitih političkih opcija, misli da bi se glavni naši problemi riješili ulaskom u EU. EU i njene vrijednosti i standardi smatraju se čarobnim štapićem koji rješava sve naše probleme. Ne postoji nikakva kritička svijest prema tim standardima i vrijednostima. Potpuno smo zaslijepljeni i članstvo u EU je postalo ideološkom floskulom. Biti danas protiv toga ili samo imati rezervu, smatra se neprijateljskim aktom. Nitko ne postavlja pitanje, niti se usudi pitati, što nas to tamo čeka, čemu se možemo nadati?

Sudeći po evropskom sjećanju na tragediju koja nam se desila, a koje sjećanje demonstrira Švedska akademija svojom nagradom, evropski zločin i genocid je nevažan, pred njim se zatvaraju oči, učinjeno se želi učiniti neučinjenim. Pa nije ovom zemljom prošao uragan i napravio pustoš, nego vojska, s tačnom komandnom adresom i komandantima s imenom i prezimenom, koje je podržavao njihov laureat. To je njihovo sjećanje i njihov stav prema tome. Kakve mi iluzije gajimo, čime se zavaravamo? Sada je jasno zašto su našu tragediju promatrali kao humanitarni problem, skrštenih ruku, kao da je elementarna nepogoda. Sada je jasno zašto njihovi vojnici nisu zaštitili ljude u zaštićenim zonama, a to im je bio zadatak, zašto su dozvolili genocid i zločine širom BiH. Vojna zaštita je bila zavaravanje, iluzija koja pasivizira, koja vojnike obrane pretvara u žrtve. To je Evropa kojoj težimo, za koju mislimo da će riješiti sve naše probleme, čije vrijednosti glorificiramo. Ta ista Evropa je pasivno promatrala, čak poticala rušenje vrijednosti na kojima su naša društva opstajala vijekovima. Svi njeni „mirovni planovi“ za BiH bili su zasnovani na podjeli naše države i razaranju naših društvenih vrijednosti. Ta Evropa nikada nije znala za zajednički život u društvu raznolikih narodnih zajednica. Ona nikada nije živjela našim društvenim vrijednostima, ona zna samo za razlike, ne zna za raznolikost ljudskog, čovječnog – na što je, uostalom, mislio Nobel. Da bi bili dio evropskog društva, drugi su se morali asimilirati. Oni koji to nisu mogli, koji su čuvali svoj identitet, bili su izolirani i živjeli u odvojenim zajednicama. Danas te odvojene zajednice ponekad traže ravnopravnost i priznavanje svojih kolektivnih prava, ali se to zbiva kroz „incidente“.

Evropa kojoj težimo

Ti „incidenti“ se najčešće završavaju daljnom segregacijom, i to upotrebom sile. U Evropi ne postoji niti jedno multietničko društvo harmonizirano, sa zajedničkim vrijednostima i objedinjenim raznolikostima. Njihova društva su interesne zajednice. To je Evropa kojoj težimo. To je Evropa Nobelove nagrade. To je Evropa koja nije u stanju suočiti se sa svojom prošlošću ni ovdje, kod nas, niti kod sebe. Ta ista Evropa je donijela Rezoluciju „o važnosti evropskog sjećanja na budućnost Evrope“, nedavno, 19. prošlog mjeseca, u kojoj je fašiste i antifašiste izjednačila u krivnji za Drugi svjetski rat, odnosno za nacistički ekspanzionizam. Svojom Rezolucijom, Evropa u isti rang stavlja komunistički Sovjetski Savez i nacističku Njemačku, pozivajući se na sporazum o nenapadanju Molotova i Ribbentropa iz 1939. godine, koji je „otvorio put za izbijanje Drugog svjetskog rata“, kako piše u Rezoluciji. Prešućuje se Minhenski sporazum od 29. rujna 1938. godine, dakle godinu dana ranije, koji su potpisali tadašnji britanski i francuski premijeri Chamberlain i Daladier sa Hitlerom i Mussolinijem, kojim su omogućili Hitleru vojnu okupaciju Sudeta u Čehoslovačkoj, te cijele Čehoslovačke, formiranje „satelitske države“ Slovačke, a Mussoliniju okupaciju Albanije. Taj isti sporazum koriste Poljska i Mađarska za okupaciju dijelova Čehoslovačke. Mnogo ranije, 1936. godine, liberalno-demokratska Evropa skrštenih ruku promatra Hitlerovu okupaciju demilitarizirane zone lijeve obale Rajne (dogovorene Versajskim sporazumom), zatim „prisajedinjenje“ Austrije 1938. godine. Za današnju Evropu to nije bio početak Drugog svjetskog rata. U svojoj Rezoluciji Evropa tvrdi da su se zapadne zemlje nakon poraza nacizma obnovile i demokratizirale, dok one pod sovjetskim režimom to nisu uspjele. Borba ruskog naroda i drugih naroda SSSR-a protiv fašizma je potpuno prekrivena Staljinovim totalitarističkim režimom koji je postojao i prije Drugog svjetskog rata. Taj režim nije smetao u formiranju antihitlerovske koalicije ni Rooseveltu ni Churchillu. Koliko nas još služi sjećanje, njih trojica su cijeli rat držali sastanke i planirali vojne saveze u borbi protiv Hitlera i podjelu svijeta na interesne zone. Poslijeratna Evropa je rezultat tih dogovora. U Rezoluciji Evropskog parlamenta nema ni pomena o tome da su Sovjeti imali najviše žrtava u borbi protiv nacizma, da je Hitlerova vojna premoć nad svijetom zaustavljena na ruskom tlu, obranom Staljingrada, Moskve i Lenjingrada, godinu dana prije iskrcavanja na Normandiju. Sovjetski totalitarni režim ne može umanjiti ulogu Sovjeta u slomu Hitlerove Njemačke. Sovjeti nisu ginuli braneći Staljinov režim, nego u borbi protiv fašizma. Povijesni je revizionizam njihovu borbu i njihove žrtve minimizirati i zanijekati, prekriti totalitarizmom režima u kome su tada živjeli. Broj njihovih žrtava je velik gotovo kao cijelog antifašističkog svijeta zajedno.

Memorija Evrope

U memoriji Evrope tih činjenica nema. Opravdano je pitati na kojem „sjećanju na budućnost“ Evropa danas gradi svoje društvo. Ona uporno od nas traži suočavanje s našom nedavnom prošlošću, a ona nije u stanju pošteno i istinito se suočiti sa svojom. Sramnu ulogu svoje liberalne demokracije u podršci nacizmu pred Drugi svjetski rat skriva revizijom povijesti koja je mnogima još u sjećanju.

Važna karika u toj reviziji je Hrvatska, zemlja Evropske unije. Društveno-političko stanje u toj državi je bilo mnogo bolje prije njenog ulaska u EU. Hrvatska se raskida upravo na odnosu prema fašizmu, i to onom njenom, iz vremena NDH. Ona je mnogo prije evropske Rezolucije krenula u reviziju svoje povijesti  izjednačavajući antifašizam sa fašizmom. Taj proces je dobio na intenzitetu i širini naročito dolaskom na premijersku funkciju Andreja Plenkovića, ljubimca i glavnog hrvatskog favorita kod većine evropskih funkcionera. Reafirmiraju se bivši fašisti i zločinci, podižu im se obilježja, slave kao narodni heroji, traže beatifikacije. Hrvatska se uz podršku svojih partnera u EU neprestano miješa u unutarnje odnose Bosne i Hercegovine, potiče podjele, pokušava nametnuti etnonacionalističke modele preuređenja države, ne priznaje odluke Međunarodnog suda u Hagu, i sl.

To je Evropa kojoj težimo, to je Evropa aktuelne Nobelove nagrade za književnost. Sami smo se olako odrekli naših društvenih vrijednosti koje su omogućavale zajednički život kroz dugu povijest, bez obzira na režime kroz koje smo prolazili. Društvene veze i vrijednosti na kojima su građene bile su čvršće od svih nevolja kroz koje se prolazilo. I u najnepovoljnijim okolnostima za državu, ove veze su opstale. Razorili su nam ih razarajući naš totalitarni sistem, bez obzira što je on bio neuporediv s ostalim takvim sistemima. Da smo kojim slučajem vrijeme potrošeno na dodvoravanje Evropi, pokušavajući presaditi njihove standarde u naš društveni život, utrošli na obnovu naših vrijednosti, da smo gradili i učvršćivali odnose među zajednicama u kojima smo živjeli, danas nam ne bi bila uzor licemjerna i revizionistička Evropa. Zar treba danas da nas ona uči tko je započeo Drugi svjetski rat i tko je igrao koju ulogu u njemu. Pa još su živi i sinovi i unuci onih koji su svoje živote dali u borbi protiv fašizma. Ako u kolektivnom sjećanju Evrope nešto nije dobro posloženo u glavi, kod nas jeste. Zar ćemo dozvoliti da nam šaka revizionista danas ispira mozak. Ako je to ulaznica u EU, onda je treba kolektivno vratiti, svi mi s Balkana. Trebamo sami formirati prostor u kome se nećemo osjećati stranci. Trebamo se sami suočiti sa svojom prošlošću i ostaviti je iza leđa. Treba hrabro krenuti u obnovu naših društvenih vrijednosti i ne dozvoliti da nam se pomuti pamet. Naša nedavna prošlost jest teška, ali lakše se suočiti s njom nego s onom evropskom isfriziranom. Bez obzira što su nam društva podijeljena različitim državama, treba raditi na obnovi zajedničkih vrijednosti, trošiti vrijeme na suradnju država, na vraćanje povjerenja, na ekonomsku i kulturnu suradnju, na povezivanje infrastrukture, na ujednačavanje zakona i uklanjanje čvrstih granica i sl. Inače, vrijeme ćemo potrošiti na gradnju iluzije o evropskom društvu koje ne postoji i u kojem bismo se osjećali samo kao stranci. Ne smijemo dozvoliti da nam se desi to što se desilo Makedoncima, koji su svoje vrijeme uzalud potrošili.

(Izvor: Analiziraj ba)

Please follow and like us:
error